Radionica će se održati u dva dijela: prvi dio obuhvaća Kulturpunktovu online školicu pisanja u dva termina (7. i 14. svibnja od 16 do 19 sati), a drugi dio sastoji se od trodnevne radionice cirkuske analize i kritike koja će se održati u sklopu festivala CirkoBalkana u Zagrebu od 4. do 6. lipnja.

Poziv je otvoren svim novinarima_kama, kritičarima_kama i praktikantima_cama suvremenog cirkusa koji_e su zainteresirani_e za dodatnu edukaciju i početak pisanja cirkuskih analiza i kritika. Prihvaćaju se prijave iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije ili Kosova.

Sudjelovanje na radionici je besplatno. Prijave se vrše putem online obrasca, a za dodatna pitanja možete se javiti na mail.dusc@gmail.com.

Agathe Dumont je profesorica umjetničke edukacije na Školi za umjetnost i dizajn TALM – Angers. Nakon plesačke karijere, okrenula se poučavanju i istraživanju, radeći u nekoliko visokoškolskih ustanova za umjetnost. Dumont surađuje kao istraživačica, stručnjakinja i autorica na raznim projektima te dramaturginja i vanjska stručnjakinja za umjetničke projekte. Bila je i glavna urednica časopisa Traits-d’Union, urednička tajnica časopisa Recherches en danse i članica Maison des jonglages.

Prijave se zaprimaju do 24. travnja zaključno s 23:59 sati.

Riječ je o audiovizualnom projektu koji, kako piše u najavi, “potiče maštu i uspostavlja duboku emocionalnu povezanost s gledateljima. Radnja se razvija na temelju originalne radio drame, prožete elementima avanture i unutarnje borbe”. Predstava sadrži elemente klaunskih tehnika i žongliranja/manipuliranja.

Zvuk i umjetnička inspiracija ovog projekta proizlaze iz “spoja tradicionalnih radio drama sredine 20. stoljeća i suvremenih cirkuskih izričaja. Dodatno, projekt je motiviran željom za revitalizacijom javnih prostora kroz umjetnost te promicanjem kulture aktivnog sudjelovanja i zajedništva”, stoji u najavi.

Ratko Bokić je umjetnik iz Zagreba i član Udruge Cirkorama. Aktivno sudjeluje u projektima Kulturan Ulični Festival, Kulturan Radio i ChilliBar u Cirkusu. Dio je nezavisne zagrebačke scene od 2000. godine te ima dvadesetak godina radnog staža kao tehničar u medijskim kućama.

Više detalja o predstavi možete pronaći ovdje, a ulaznice po cijeni od sedam eura mogu se nabaviti preko sustava CoreEvent.

Filmovi Bijeg i Glas broj 1 tematiziraju migracije, te služe kao “podsjetnici i upozorenja da se globalne političke situacije mogu promijeniti te da se i mi u zemljama koje se smatraju stabilnima, vrlo lako možemo naći na suprotnoj strani gdje tražimo sigurnost i utočište kod drugih”, piše u najavi.

Bijeg je dugometražni animirani film koji prati priču o putovanju redateljevog bliskog prijatelja koji je kao dijete prisilno napustio Afganistan. Kratkometražni Glas broj 1 Nicole Gordillo nastao je tijekom ciklusa radionica Glas kroz pokretne slike Platforme Upgrade u kojem su osobe s migrantskim iskustvom razvijale svoje filmske ideje.

Oba filma, kako piše u najavi, “nastoje ukazati da izbjeglištvo nikada ne izgleda ‘lijepo’, već da se radi i dalje o teškom preživljavanju, prilagođavanju na nove, strane i izazovne uvjete te na neopisivu neizvjesnost povratka i ostanka, ali i pronalazak malih sreća u zajedništvu ljudi”.

Ulaz na projekcije je slobodan uz preuzimanje besplatnih ulaznica.

Više detalja pronađite ovdje.

Ciklus Cirkus je u gradu, pazi da te ne ukradu! započinje u srijedu, 8. travnja predstavom Fil Fil u 18 sati. Riječ je o produkciji L’Académie Fratellini, jednoj od najvažnijih europskih cirkuskih akademija, u suradnji s Compagnie BAL – Jeanne Mordoj. Nakon predstave, isti dan se održava radionica za djecu i roditelje, a o programu više možete doznati ovdje. Idući dan u 20 sati na rasporedu je predstava Cow Love nastala u produkciji Société Protectrice de Petites Idées, a koja je, kako stoji u najavi, “prepoznatljiva po ‘ručno rađenom’ kazališnom izrazu koji nosi energiju velikih produkcija”.

Osim međunarodnih gostovanja, u okviru ciklusa, 22. travnja bit će organizirana radionica posvećena zvuku pod vodstvom Ratka Bokića, te cabaret večeri, prezentacije radova u nastajanju i participativni programi poput Cirkusa u obitelji 12. i 26. travnja, namijenjenog svim generacijama. Prijave za radionicu Cirkus u obitelji vrše se putem e-maila cirkorama@gmail.com, a njome se ujedno zaključuje program ciklusa.

Više detalja o programima možete doznati na društvenim mrežama Cirkorame.

Dvije velike cirkuske organizacije, zagrebačka Cirkorama i beogradska Cirkusfera, već trinaestu godinu zaredom organiziraju Cirkobalkanu s ciljem promocije i razvijanja cirkuske umjetnosti u regiji. Ovogodišnje zagrebačko izdanje festivala odvilo se u suradnji s Pogonom i kolektivom Komikaze, a od 19. do 28. rujna sličan program odvijat će se i u Beogradu. Festival u svojim počecima nije stavljao naglasak na određeni koncept ili disciplinu, no ovo je već treća godina u kojoj se fokus stavlja na zajedničku temu programa nastojeći odraziti političko-društveni kontekst svog vremena. Ovo izdanje posvećeno je manipulaciji objektima i žongliranju.

Kako to izgleda kada se sportski elementi poigravaju s izvedbenim, spajajući vještinu, kreativu, zaigranost i suradnju, najbolje se vidjelo na cirkobalkanskom novitetu, Cirkolimpijadi. Pomalo neispavana i u žurbi dolazim na Savski nasip nadajući se da neću biti jedina koja će kasniti, ali točno u minutu natjecatelji_ce su u niskom startu. Brzo postavljam dekicu na travnjak pored zemljanog dijela nasipa koji označava područje za utrku dok analitičkim okom pokušavam što prije pohvatati što se to događa oko mene. Na crnoj tabli nalik onoj iz boksačkih mečeva, umjesto rundi organizatori najavljuju imena disciplina, a ona prva, “100 metara žongliranje pojedinačno” nagovještava borbenost ove naizgled ležerne olimpijade.

Počinje utrka, loptice lete, padaju, odskaču i poskaču, prašina leti posvuda – atmosfera je napeta. Taman razmišljam o hrvatskoj žonglerskoj adaptaciji Mad Maxa, kada crveno-bijelu vrpcu na cilju kida pobjednik. Dok suci bilježe rezultat, natjecatelji_ce se pripremaju za sljedeću disciplinu, a publika se premješta par metara niže u područje oko cirkobalkanskog šatora na kojem će se odviti većina preostalog programa.

Tek sada počinjem uviđati puni spektar uloga u ovom cirkuskom metropolisu. Sudac u neobičnom šarenom kostimu lažnom strogoćom dočekuje rulju, tri žene u šiltericama za kladioničkim stolom glasno zovu na kocku, odnosno “sportsku prognozu”, a natjecatelji_ce se spremaju za “Zombi apokalipsu”. U ovoj disciplini žonglira se u hodu, a pad loptice istovremeno označava gubitak i preobrazbu u hodajućeg mrtvaca koji drugima otežava zadatak. Realistični zvukovi samrtnog hroptanja i potpuna posvećenost tjelesnoj imitaciji daju dojam da nekima uloga zombija bolje sjeda od samog žongliranja.

Dok je publika potpuno uronjena u ovaj prizor, Viktor Mijatović, član cirkorganizacijske obitelji i jedan od sudionika natjecanja, govori mi kako je cilj ovog događanja da se ljudi zabave i upoznaju s žonglerskim vještinama, ali da je na kraju ipak bitno tko je najbolji.

Polako primjećujem da su to uvidjeli i drugi – natjecateljski duh naglo kreće rasti. Poput ishitrenih loptica koje sad tu sad tamo lete po zraku, discipline se brzo i napeto smjenjuju. Iako svaka od njih zahtjeva sličnu vještinu izvođenja, postavljene su drugačije – svaka disciplina traži prilagodbu tehnike prostoru, vremenu, timu i protivnicima.

Natjecatelj_ica ovdje nikada nije sam_a. U limbo žongliranju u kojem se žonglirajući pokušava spustiti tijelom ispod špage, on_a uči iz taktičkih grešaka prethodnih natjecatelja_ica koji su se okušali u prolasku. U karijola cirkusu, gdje ljudskim “tačkama” u kojima dva člana žongliraju držeći noge trećeg u ulozi kotača, on_a je u bezuvjetnoj ovisnosti o svome timu. U žongliranju s tri kovanice tuđi pad puni njegov, odnosno njezin proračun, a u žongliranju na tisuću metara spašavaju je poklici publike koja želi imati prste u rezultatu (ili vratiti svoja dva eura uložena u klađenje).

Iznenada otkucava sedam sati, a nakon izmjene šest intenzivnih disciplina priprema se teren za “Čunjobojku”, zadnju i najiščekivaniju disciplinu koja će potrajati dugo uvečer. Došlo je vrijeme da svoje umorno gledateljsko tijelo malo odmorim u hladu. Uto mi prilazi jedna žena, pruža mi presavijeni papir i pita me želim li crtati. Premda joj odgovaram da zaista ne znam crtati, ona me pokušava ohrabriti, nakon čega pristajem na izazov i sjedam za stol. Ubrzo saznajem da sam se igrom slučaja našla na radionici Exquisite Corpse kolektiva Komikaze te da je žena koja mi je prišla ilustratorica Ivana Armanini. 

Ivana mi objašnjava da se na ovoj radionici crta po uzoru na koncept exquisite corpse (predivni leševi ili predivna čudovišta) – oblik grupnog, automatskog pisanja ili crtanja koji su izmislili nadrealisti. Radi se o crtežu tijela koji zajednički oblikuju troje ljudi, pri čemu svatko crta drugačiji dio ne znajući što su drugi napravili, tako intuitivno gradeći djelo koje će na kraju rezultirati sasvim neočekivanim oblikom. 

Ulazeći u likovnu meditaciju, počinjem graditi kako vizualnu, tako i mentalnu sliku cijelog prostora u kojem sam se danas našla. Koncept crtanja u kojem svaki “leš” svjedoči o zajednici umjetnika_ca koji provode vrijeme zajedno odjednom se pokazao kao ključan u cijeloj ideji ovogodišnje Cirkobalkane. Iako je kompetitivnog karaktera, u samoj srži njenih disciplina je stupanje u odnos s drugima, bilo to pomaganje ili sabotiranje drugih natjecatelja_ica.

Cirkolimpijada je i sama jedno lijepo čudovište, svjedok postojanju novonastale zajednice koja ne ostavlja puno prostora individualističkim pothvatima. Nisam li i ja ovdje da gradim to čudovište s njima? Je li zaista bitno, bez obzira na Viktorovu opasku, tko je bolji? Ne gradimo li skupa jednu sliku, ne težeći uvijek da nadjačamo druge, već da učimo s njima i od njih? Istovremeno pazeći da i u kolektivnoj slici ostanemo svoji?

I tako dok razmišljam o egzistencijalnoj prirodi i namjeni svoje nove čudovišne crtačke trupe, novopridošla publika kreće se okupljati ispred šatora. Sudeći po najavi “ultramodernog pop-punk žonglerskog showa” i darovitog cirkusanta Wesa Pedena koji od pete godine razvija svoju svestranu žonglersku umjetnost, sprema se veliki show.

Jadranka Žinić Mijatović, suorganizatorica festivala, otkriva mi da je Pedenova ideja u predstavi Rollercoster da korištenjem i bacanjem nebrojeno mnogo rekvizita stvori suvremenu žonglersku predstavu u kojoj prikaz vještina prati određena priča. Takva vrsta, često intimne, naracije među glavnim je obilježjima suvremenog cirkusa koji, za razliku od tradicionalnog, publici ne pruža samo spektakl. A Rollercoster vrlo spretno balansira između pomnog razvijanja dramaturške strukture i utjelovljenja pravog spektakla.

Krcati šator ispunjen je napuhanim konstrukcijama koje podsjećaju na rolerkoster, daščicama nalik klopkama za miševe, dugačkim prozirnim cijevima, raznim lopticama i drugim žonglerskim predmetima. Pedenovo tijelo uz te objekte gradi svojevrsnu poluimaginarnu konstrukciju koja pruža sliku nezaboravnog iskustva u zabavnom parku.

Dok gledamo kako loptice kruže oko Wesova tijela i vadičep-efektom iskaču iz konstrukcija, uz nostalgično-zabavnu zvučnu pozadinu javlja se i glas koji nas uvodi u dramaturgiju djela. Wesov voice-over otkriva nam njegovu ljubav prema rolerkosterima u djetinjstvu i usput govori o raznim tipovima petlji i spirala tih gigantskih struktura. U jednom trenutku otvara i pitanje rizika koji uzimamo kada se nalazimo u prostoru zabavnog parka koji je uvijek pomalo zastrašujuć. Isto tako, pitanje rizika prisutno je u kreiranju uspješne (žonglerske) predstave – hoće li Wes uspjeti izvesti vrlo zahtjevne trikove ili ne? Pita se sam autor, ali u trenucima i publika. Jer poput iskustva na rolerkosteru, penjanjem na velike visine riskira se i veliki pad.

Čini se da se rizik isplatio, jer tijekom cijele predstave Wes gotovo bez greške odrađuje zahtjevne i repetitivne trikove, barem koliko jedna neispavana gledateljica može popratiti. Iako su šarene i glasne pozorničke komponente ono što je u ovoj dinamičnoj vožnji donijelo spektakl, ono što me zaista poljuljalo na sjedalu bila je potpuna autorova prisutnost. Autor se poigrava s pripovjednim vremenom i granicama fikcije – malo je u prošlosti, malo u sadašnjosti, malo na pozornici, a kada na trenutke ispada iz lika ulazeći u kontakt s publikom, malo je i s nama.

Iako razbijanje četvrtog zida svakako nije jedinstveno cirkuskoj umjetnosti, Rollercoster pokazuje kako to u cirkusu može biti jedno drugačije iskustvo. Ono se čini nenamjernim i povrh svega iskrenim, jer tijekom predstave umjetnik često reagira na publiku, pa shodno tome, četvrti zid nikada nije u potpunosti postojao. 

Takvom izvedbom umjetnik otvara neku novu priliku za bliskost s publikom, a pozornica se na samom kraju predstave čini kao prostor koji zajednički okupiramo. Izlaskom iz šatora, uviđam da je u dvorištu to još više istina – isti oni umjetnici i umjetnice koje gledamo na pozornici, jednom kad s nje siđu, sjeckaju povrće za večeru, obavljaju volonterske zadatke ili čiste prostor, u ovom kolektivu oni ne zauzimaju jedno, isključivo mjesto. Baš kao i publika koja nakon predstave samoinicijativno uči nove vještine s istim rekvizitima koje je prije deset minuta Wes imao u ruci, premda “malčice” nespretnije.

Tu se rađaju ta neobična čudovišta s repom na glavi i glavom pod repom. Ona su predivna jer su načinjena od naizgled nepovezanih dijelova, sastavljenih od osoba koja naizgled nemaju veze jedna s drugom. Ali, bez obzira na vještinu, skupa stvaraju nešto lijepo. Viziju ovogodišnjeg izdanja festivala obilježava otpor manipulaciji i vjerovanju da se u ovom svijetu moramo individualistički boriti jedni protiv drugih kako bi napredovali. No, u ovoj močvari znanje se ne gatekeepa već se širi poput lopoča, za kojeg se simbolički kaže da podsjeća širenju duše. Zato predivna čudovišta ne skrivaju svoja znanja i ne manipuliraju ljudima, već objektima.

Fokus ovogodišnjeg festivala stavljen je na zajedničku cirkusku tehniku žongliranja, odnosno manipulaciji objektima, što se reflektira i u podnaslovu festivala –Manipulacije.

Na festival stižu neka od najvećih imena suvremenog žongliranja i manipulacije predmetima, a uz vrhunske predstave organizatori su pripremili niz popratnih sadržaja za sve uzraste i afinitete. Uz glavni i izvedbeni, Cirkobalkana predstavlja i popratni program koji čini niz radionica, izložbi te profesionalnu edukaciju. Osim toga, izvedbene večeri bit će popraćene glazbenim programom na kojem će nastupiti bend Šarijanata i niz DJ-eva_ica.

Riječima organizatora_ica: “U ovogodišnjem izdanju manipulacija se uzdiže na razinu umjetničkog zanosa, donoseći priču o virtuozima koji kroz predanost i dugotrajan rad obične rekvizite pretvaraju u poetske instrumente čuda.”

Festival CirkoBalkana zajednički organiziraju udruge Cirkorama i Cirkusfera u suradnji s Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon i Komikaze kolektivom.

Ostatak programa i detaljan raspored događanja potražite ovdje.

FAKI je nastao 1998. godine kao odgovor na dominaciju elitizma i komercijalizacije u institucionalnoj kulturi i s namjerom pružanja podrške neovisnoj, avangardnoj i eksperimentalnoj izvedbenoj umjetnosti.

Tema ovogodišnjeg izdanja je briga kao otpor, zbog čega FAKI otvara prostor za promišljanje brige kao čina solidarnosti, otpornosti i zajedničkog učenja upravo u vremenu u kojem društvo sve češće odbacuje odgovornost za druge.

Umjetnici_e iz cijelog svijeta kroz niz besplatnih radionica, predstava, performansa i razgovora istražuju kako društvene, političke i kulturne sile oblikuju našu percepciju brige – počevši od bliskih odnosa do borbi za ljudska prava, ekološku pravdu i dostojanstvo unutar zajednica.

Ulaz na sve izvedbe i radionice je besplatan, a detaljan festivalski raspored možete pronaći ovdje.

Program u organizaciji Platforme Upgrade otvara radionica Zajedno na na platnu: zajedno na Trnju koju će voditi slikar Jan Jafo, a počinje u podne. Tema ove likovne radionice je portret koji će sudionici_e raditi u nekoliko tehnika s ciljem međusobnog povezivanja. Sudonici_e će portret slikati u parovima s namjerom da rade s osobama koje ne poznaju, a na kraju će njihovi radovi biti izloženi u kvartu. Radionica je besplatna, a dobrodošli su svi, neovisno o dobi ili iskustvu u likovnom izražavanju.

Popodnevni program u 15 sati otvara radionica afričkog plesa pod vodstvom Abija Mamadoua Seydija, osnivača Udruge Afro Badinya. Mamadou Seydi bavi se plesom od mladosti, a svoje znanje o pokretu dijeli s brojnim udrugama i ustanovama za djecu s invaliditetom naglašavajući terapeutski učinak glazbe i plesa. Na trosatnoj radionici koja je otvorena za sve uzraste, voditelj će sudionicima_ama predstaviti zapadnoafričke plesove.

Nakon radionice plesa, u 18 sati slijedi projekcija filmova Žica i Između revolucija uz popratnu diskusiju u kojoj će sudjelovati antropolog i sociolog Igor Petričević uz moderaciju Lucije Mulalić iz Centra za mirovne studije. Film Žica predstavlja prostor kupske regije gdje mnoge izbjeglice pokušavaju prijeći granicu između Hrvatske i Slovenije, dok Između revolucija prati korespondenciju dviju žena koje su se upoznale 70-ih godina u Bukureštu, a nastavile su se neumorno dopisivati tijekom turbulentnih političkih zbivanja u njihovim zemljama – Rumunjskoj i Iranu.

Prijave za radionice vrše se putem e-maila julijana@operacijagrad.net, a besplatne karte za kino možete preuzeti putem poveznice.

Više detalja pročitajte ovdje.

Tom će prilikom biti predstavljena i publikacija 15 godina Pogona, a Pogonov tim govorit će o 15 godina rada ovog centra nezavisne kulture. Posjetitelji_ce su pozvani_e da u zajedničkom druženju podijele svoja sjećanja i priče o Trnju.

“Trnje je kvart urbanističkih i prirodnih, ali i kulturnih zanimljivosti, gdje se topli ruralni momenti isprepliću s modernističkom i postmodernističkom gradnjom, a grad se susreće s rijekom. Na samom južnom rubu ovog starog zagrebačkog kvarta, u posture bivše tvornice Jedinstvo na sjevernoj obali Save, smjestio se Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. U istoj zgradi su i klub Močvara i Parainstitut kazališnog umjetnika Damira Bartola Indoša, dok veliko dvorište u toplim mjesecima možete prepoznati po crvenom šatoru CirkoBalkane”, piše u najavi.

Više informacija pronađite ovdje.

Kao izdvojeni segment Cirkobalkana festivala i Festivala neobičnih obitelji koji u partnerstvu organiziraju udruge Cirkorama iz Zagreba i ROOM 100 iz Splita te kao dio veće turneje u suradnji s Cirkusferom iz Beograda, na zagrebačkom Velesajmu gostovala je francuska cirkuska predstava Out of the Blue. Na prvu, Vernier i Davis-VanGelder ne mijenjaju mnogo, kao i inače u cirkuskim predstavama igraju s rekvizitom, istražuju podrške među dva tijela… Ali biti u vodi i u izvedbenoj situaciji zahtjeva cijeli niz adaptacija koje, kako to obično i biva kad promijenimo samo jednu stavku, postanu vrtložno kompleksne. Kako mi pojašnjava Vernier – jednom kad su odlučili raditi predstavu u vodi, počeli su razmišljati kako da ju publika, na najjednostavniji način, vidi. Od prve ideje da dovedu gledatelje u bazen, došli su do zaključka da je ipak lakše dovesti vodu u kazalište. Tako je krenula izgradnja velikog, prijenosnog akvarija u koji će stati i u njemu se kretati dva odrasla muška tijela, a koja je (ne)iznenađujuće trajala godinu i pol’ dana. Tu tehnički impresivnu konstrukciju akvarija za ljude (i to pritom virtuozne, cirkuske ljude) izgradio je Franz Clochard, a dosad je putovala čak 80 puta diljem Francuske i djelomično Belgije te svoj prvi, pravi međunarodni izlet doživjela u Zagrebu. Out of the Blue ni u kojem slučaju nije svakodnevno kazališno iskustvo, a u svakom je slučaju produkcijski impresivna, pa je i sam ulazak u prostor i prolazak pored te velike staklene instalacije zaiskrio određene impresije.

U razgovoru s Vernierom saznajem potankosti o umjetničkoj motivaciji dvojca da se upuste u takvu ambicioznu avanturu – nazivajući sebe i svog partnera “cirkuskim umjetnicima i vodenim ljudima”, žar za radom u vodi i reprezentacijom vode poprima novi smisao. Kolege iz cirkuske škole i zaljubljenici u vodene sportove (Davis-VanGelder se svojedobno profesionalno bavio plivanjem dok je Vernier hobistički počeo roniti) doista posjeduju sve potrebne kvalifikacije da se ljudskim kretnjama u vodi mogu baviti na estetičan i kohezivan način, što sa strane virtuoznosti i tehničkih zahtjeva rada u vodi, što sa strane razumijevanja prirode i duha tvari u kojoj se kreću i koja se zauzvrat (jer je riječ o vodi) kreće oko njih.

Sama predstava započinje upravo demonstracijom vještine. Davis-VanGelder zaranja u veliki akvarij i ostaje pod vodom više od četiri minute zadržavajući dah. Za to vrijeme, Vernier je u ulozi njegovog čuvara, provjeravajući da je njegov partner stabilno i dobro, čime od prve radnje u predstavi dobivamo uvid u nježan profesionalan i prijateljski odnos ovog dueta koji će nastaviti njegovati do zadnje minute. Minimalnim i staloženim pokretima ruke kojima jedno drugom signaliziraju “OK – OK”, instantno otkrivamo koliko su ova dva cirkuska umjetnika povezana te koliko duboko seže ta vrsta izvođačkog povjerenja (koja u cirkuskoj disciplini zapravo često iskače zbog njene specifične prirode budući da skoro uvijek nosi neki rizik, ili se to barem tako pričinjava gledatelju). Kad sam pitala kako se njihova komunikacija i zajednički proces rada promijenio na ovom projektu u usporedbi s drugim, “konvencionalnim” predstavama na zemlji i u zraku, Vernier se samo nasmijao i rekao: “U vodi ne možeš govoriti tako da smo morali pronaći neki način komunikacije tijelom”. To komunikacijsko znakovlje koji je dvojac razvio, nama koji ih gledamo izvan vode je katkad očito (kao što je navedeni znak za “OK” ili neko tapšanje po ramenu), ali u drugim trenucima ono je izrazito suptilno i vidi se samo u otporu vode čiji valovi upućuju da se neka vrsta kontakta, laganog guranja ili povlačenja, dogodila. Iako impozantna sama po sebi, konstrukcija ispunjena vodom u kojoj Davis-VanGelder i Vernier operiraju, jednom kad se zapuni volumenom njihovih tijela, odjednom postaje skučena. Nama koji nismo unutra postaje odmah jasno da je svako kretanje koje se odvija u toj vodi precizno koreografirano i promišljeno. 

Od trenutka kad ugledamo taj ljudski akvarij, kao gledatelji_ce očekujemo trenutak kad će dva izvođača ući unutra – stoga je zanimljivo kako si Davis-VanGelder i Vernier daju prostor da maksimalno odgode taj svečani čas kad će se akvarij ispuniti. Naime, nakon što zavidne četiri minute Davis-VanGelder izdrži ispod vode, ostavljajući publiku bez daha već u samom preludiju (pri čemu to nije floskula budući da je zbilja svakom minutom rasla nevjerica i udivljenje među svima nama), dvojac se nađe ponovno izvan bazena. Davis-VanGelder priča priču kako je jednom kad je bio dječak, vozeći se trociklom pored vode, nespretno u nju upao. S Vernierom se potom prima u “klinč”, hrvajući se i doslovno balansirajući na rubovima prije no što se dogodi ono što smo čekali od samog početka – ulaz u vodu. Tada započinje sekvenca u kojoj dvojac više gotovo ne proviruje iz vode, osim u nekim kratkotrajnim trenucima, uistinu istražujući sve mogućnosti i zadatosti bivanja u podvodnom svijetu. 

Ulazimo u drugi dio predstave koji je jedan laboratorij toga kako sve možemo biti u vodi i što sve možemo ili ne možemo s vodom. Davis-VanGelder i Vernier dječački su znatiželjni oko medija u kojem se kreću, isprobavaju skoro pa banalne stvari kao npr. što znači držati kamen u tvari kao je voda ili što se događa sa slikom tijela kad želi dohvatiti kamen s dna akvarija. Beskrajno su šarmantni u toj postepenoj i detaljnoj izgradnji vodenog svijeta u kojoj odjednom i igra stvaranja mjehurića postaje scena za sebe. Ta zaigranost izvođačkog para omogućava im da usustave montažu pokreta u kojoj glatko prelaze iz jednog eksperimenta u drugi. Referirat će se tako komično i na nemogućnost govorenja u vodi pa će za čas kratko izviriti kako bi nešto rekli da bi ponovno u vodi postali nijemi. Sekvence pokreta s podrškama i preskakanjima koje bi pod gravitacijskim utjecajem zemlje bile zadivljujuće, pretvaraju u neku vrstu podvodnog slapsticka. No, i onda kad su autoironični, i kad je posrijedi geg ili šala, Davis-VanGelder i Vernier uvijek pažljivo misle sliku koju za publiku projiciraju.

U našem razgovoru, Vernier spominje kako su silno htjeli izbjeći osjećaj distance koji u publici može izazvati ta omeđenost staklom i pogled kroz staklo, kao u televizijski ekran. Iz tog razloga uveli su ozvučenje akvarija kako ne bismo kao gledatelji zaboravili da se pred nama kreću živi ljudi u sadašnjem vremenu. Detalj je to koji nisam ni primijetila dok sam se im se smijala i divila, ali koji mi se poslije naše kratke razmjene vratio u sjećanje. Nisam samo gledala u čarobnu sliku čovjekovog kretanja u vodi, već sam i cijelo to vrijeme upijala živi zvuk vode koja se talasa i mrmori i bučka odgovarajući na ta dva vješta tijela koja se isprepliću. Ta predanost estetičnosti slika koje gledamo mi koji smo izvan vode, vjerojatno je razlog zašto sam zvuk prihvatila skoro “zdravo za gotovo”, jer doista je impresivno kako je francuski duo promislio čak i uzimanje zraka kao dio estetike. Svako primicanje površini bazena kao i svaki zaron, impresivno su fluidni i koreografirani tako da ni u jednom momentu nije ugrožena ljepota tableaua u našim očima. Toliko su skladni i precizni u svoj kontroli pokreta pod vodom da sam na trenutke osjećala kao da više ne gledam ljudska bića: da možda Atlantis nije mit i vodeni ljudi postoje ili smo se ubrzanom evolucijom poput kitova vratili u more te sada postoje ljudi čije su noge izdužene u “riblje” repove, a ruke su vesla. Istovremeno ostala sam apsolutno svjesna njihove humanosti, djelomično i zahvaljujući tome što se autori nisu susprezali uvoditi komiku u tu izrazito estetsku i povišenu situaciju – od kostima koje bi birali do toga kako bi uvijek pronašli način za igru u vodi i s vodom.

Vjerojatno najzačudniji dio predstave događa se kad se u akvariju intenziviraju rekviziti. Izvođači uzimaju dva vrča za vodu i jednu prozirnu plastičnu kutiju i počinju, umjesto vode, grabiti vrčevima zrak i unositi ga u bazen stvarajući prostor kisika unutar te velike, plastične kutije. Tako Vernier, iako u vodi, dolazi do zraka obitavajući pod krovom te kutije napunjene kisikom i možemo čuti i razumijeti što ovaj put pobjedonosno govori. Pomalo je nevjerojatan taj cijeli proces pumpanja i nastajanja zraka u vodi i to ni više ni manje nego zahvaljujući dva vrča za vodu (ili zrak?). U jednom času dvojac se pokušava igrati i balansiranjem vrčeva i čaša pod vodom što je, zbog zakona fizike, evidentno jalov posao (sve će se kad tad izvrnuti). Međutim, zbog te igre, kao i nekih sljedećih slika kao što su uvođenje šarenih marama i druge rekvizite u vodu, scene djeluju kao da su pretrčane. One se neće stići izgraditi i razviti kao pojedine izvedbene sekvence za koje se čini kao da je bilo više strpljenja i prostora. Dijelom je to posljedica i dramaturgije predstave koja se većinom temelji na gomilanju različitih materijala i spontanom pretakanju iz jednog u drugi eksperiment – od igre s kamenom i mjehurićima do igre s govorom i zrakom i akrobacijama koje postaju “lake” u vodi. Logika naslagivanja koja je na neki način posljedica izvođačkog izazova “što nam sve voda (ne) dopušta” funkcionalna je i neupitno zabavna. Sam Vernier u našem razgovoru ističe kako voda i u odraslima izvlači ono nešto djetinje i jasno je da je to otkrivanje čudesnih mogućnosti fizičkih svojstava vode bilo inspirativno. Ipak, do pojave Davis-VanGeldera u šljokičastom kostimu sirene u kojem  sam apsolutno vizualno uživala, zapitala sam se bi li radije nastavila gledati kako očajno pokušavaju dovesti u ravnotežu “stolić” za kavu s vrčevima i čašama koje su uveli u prijašnjoj sceni, dovodeći taj slapstick do vrhunca (kao vodeni Chaplini) umjesto toga da mi je servirana još jedna anegdota ili atrakcija iz vodenog svijeta.

No, negdje točno u tom trenutku kad se pojavi tračak sumnje da cijela struktura može skliznuti u zatrpavanje “forama”, Davis-VanGelder i Vernier zaokreću ploču i finiširaju s dvije vizualno i značenjski najsnažnije scene. Prvo, svjetlosnim efektom “spuštaju” Verniera do podzemlja, dajući dojam da se pred nama ispod akvarija stvorila cijela još jedna dimenzija u koju je Vernier zaronio. A onda na površinu ispliva plastika. U završnom, maestralnom plesu, autorski se duo vrti u spirali sa slojevima i slojevima plastičnih vrećica, stvarajući predivan i zastrašujuć vrtlog blistajuće plastike i ljudski tijela. Poruka je i više nego jasna. Kao iskusni ronioc, Vernier će mi poslije reći da je jednom prilikom u Africi morao preplivati oko 500 metara kako bi od plastike stigao do oceana. “Ako danas želimo stvoriti sliku vode onda moramo uzeti u obzir i plastiku”, kaže Vernier. 

Za ove cirkuske umjetnike i vodene ljude, kako sebe nazivaju, voda ostaje predmetom interesa. Uz dva nova izvođača, Davis-VanGelder i Vernier spremaju se u veljači za novu produkciju koja će se baviti pitanjem konzumacije vode, upozoravajući da vodu koristimo, ali ne i iskorištavamo. Povod je ujedno i sam Out of the Blue u kojem izvedbeni akvarij svaki put i to kroz tri dana moraju puniti bistrom tj. pitkom vodom. “Želimo staviti akvarij unutar ciklusa vode”, kaže Vernier, najavljujući novu predstavu u kojoj će pokušati adresirati važnost očuvanja vode u njenom prirodnom ritmu transformacija koje nisu ometane ljudskim utjecajima. Promatrajući Davis-VanGeldera i Verniera iza stakla tog gigantskog akvarija u Out of the Blue, hvatam se na trenutke u osjećaju voajerizma, kao da promatram kakav živi svijet u koji se ne bih trebala uplitati i koji živi za sebe. Osjećam tu očuđujuću distancu sličnu onoj kad promatram i drugi živi svijet iza barijera i ograda koje smo mi, ljudi, oko njega stavili. Jedna je slika dovoljna, kad u vodu uđu predmeti ljudske djelatnosti, da osjetim i zaključim koliko je opasna naša želja da ulazimo i nepovratno, sebično mijenjamo biotope oko sebe. Out of the Blue jedno je beskrajno zavodljivo i šarmantno putovanje u svijet vode koje ima zadivljujući efekt, ali još važnije – ono ne propušta reći, kratko i jasno, da vodu ne smijemo izgubiti u plastičnoj magli.