Iako naslov sugerira puno govora, Razvezivanje se snažno oslanja na zvuk: osluškuje šuštanje tkanina i ambijente rada, bilježi iskustva proizvodnje i pamćenja, te prati suvremene prakse poput upcyclinga i alternativnih načina proizvodnje, kao i dodire mode s drugim umjetničkim praksama.  

Prva epizoda serijala nastaje povodom gostovanja francuske kustosice i spisateljice Johanne Zanon u zagrebačkom Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je sredinom siječnja sudjelovala u rezidencijalnom programu Briefing On Soft Arts. U tom povodu Zanon je održala javno predavanje na temu zvuka mode, kojim se bavila u svom izložbenom projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025. godine. Projekt je inicijalno predstavljen u Oslu u Norveškoj, gdje ova kustosica živi i radi. O auditivnom potencijalu mode, osim s Johannom Zanon razgovarali smo i s kustosicom Leom Vene, suvoditeljicom CIMO-ve rezidencije.

Popratnu audio dokumentaciju izložbe The Sighing Sound of Lips Unsatisfied ustupili su Pål Steinar Gumpen i Aliona Pazdniakova.

Tijekom rezidencije u Zagrebu, Zanon će nastaviti svoje istraživanje zvuka mode, s posebnim naglaskom na ozvučivanje modnog arhiva. Nastavljajući rad na projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025., kustosica će eksperimentirati s izložbenim formatom kao metodom promišljanja modne teorije.

Rad The Sighing Sound of Lips Unsatisfied inicijalno je predstavljen u Telemark Kunstsenteru u Norveškoj. Kako pojašnjavaju organizatori_ce u tekstu najave, ova izložba je “istraživala zvuk mode kroz radove devet umjetnika_ca, modnih praktičara_ki i istraživača_ica – od kojih je većina bila novoproducirana. Radovi su se bavili bogatim i slojevitim zvukovima nošenja, izrade i prodaje odjevnih predmeta te propitivali koje su auditivne prakse prisutne u suvremenoj modi.”

Johanna Zanon nezavisna je kustosica i spisateljica. Kurira interdisciplinarne, istraživački usmjerene izložbe, projekte u javnom prostoru i filmske programe. Njezini kustoski interesi obuhvaćaju rad, kapitalizam, suvremenu primijenjenu umjetnosti, spekulativnu i interaktivnu fikciju, teoriju umjetnosti i znanost o okolišu.

Dolazak na predavanje potrebno je najaviti putem maila cimo.info.hr@gmail.com. Više detalja pročitajte ovdje.

– Nepredvidljiv je tvoj stil. Sad mi izgledaš ko reper, to adidas, kratko ošišano i to. Znaš nisi mi to ti u mojoj glavi. Onda recimo kad si nosila moje hlače top ti stoji, sve ti dobro ističe drugačije je a paše ti. Opet si svoja, a znaš… malo si se pogubila u tim stilovima. Evo sad ko da gledam tatu kak ide na nogometno igralište, kužiš. 

– A kaj je ja? Kaj je moj stil?

– Ne znam, ne mogu ja to više pohvatat. Previše lutaš. Na primjer ta trenirka mi je dobra ali to sve skupa, te čarapice, kratke hlače hahaha. Znači hlače su mi dobre same za sebe, trenirka sama za sebe, tenisice čarape, sve je dobro. Sad ta kratka frizura isto znaš ne paše mi to na to. Ja bi na te hlače stavila neki sako šlampavi a ne tu trenirku. Onako razbojnički izgledaš ko da ćeš istuć nekog.

– Pa možda i oću.

– Pa možda i oćeš, da. Imaš puno robe a onda na kraju nemaš kaj za obuć. To ti je problem veliki. Ne možeš se nać nikako. Kakva je ovo faza ja ne znam.

Odlučila sam progutati “OVO NIJE FAZA MAMA” rečenicu i ne širiti područje borbe, radije poslušati neprijateljski nastrojenu modnu kritičarku, jer je autfit za taj dan trebao ispuniti više kriterija. Prvi je funkcionalne prirode: uklopiti se u vremenske prilike toplog dana i hladne noći. Drugi je estetsko-psihičke prirode: biti dovoljno kul da se ne osjećam algoritamski jadno i dosadno na radionici rezidentice projekta BoSA (Briefing on Soft Arts), Joanne Walsh u Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), ali i dovoljno neupadljiv da se ne osjećam prenapadno na meet and greetu sa starcima mojeg najvećeg fana. 

Gledajući u zadnju rečenicu najave radionice Preispisivanje odjevnog predmeta “Odjenite ono što sanjate, dođite kakvi jeste”, slušajući svoju drugu najveću neprijateljicu i vlastite paničarske misli, svjesna iznimno teškog zadatka koji sam stavila pred sebe, nisam htjela dići ruke od svega i pomiriti se s neuspjehom ili, još gore, istinom.

Za razliku od Karla Ovea Knausgårda, cendravog daddyja autofikcije, kako ga naziva šećerna mommy književne kritike An. Fazekaš, “projekt prepričavanja svoga spektakularno nespektakularnog života preko nekoliko tisuća stranica” uopće nije moja borba. Moja je, recimo, biti na radionici multidisciplinarne autorice koja ne samo da djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti, nego je i dvije godine pisala mjesečnu kolumnu o modi i kritičkoj teoriji Theory of Style za Spike Art Magazine u Berlinu i, uz to, biti opkoljena ekipom polaznica i polaznika koji nisu daleko od Pinterest streetstyle bogova, čiji beskrajno kul i pažljivo kurirani autfiti zrače onim it girl spojem nonšalantnosti, odvažnosti i čudnovatosti.

A ona, samoprozvana art kuja, sjedi među njima u tom bljutavom hororu od autfita. Silom okolnosti, krenula se ogledati u drugima, pa je ono što se trudila dobro, dobro potisnuti, ipak, malo pomalo, krenulo izlaziti na svjetlo običnog dana.

***

Umjesto da sam ispunila prvi zadatak i jednostavno napisala što nosim na sebi, ispovraćala sam istinu po papiru, jer jedino što mi provjereno dobro ide je 3 u 1 kombinacija kompliciranja vlastitog života, traženje izgovora i prostitucija vlastite nesigurnosti:

“Ja sam najveće konzumerističko smeće bez osobnosti. Hvala bogu da mi je danas došao Zalando paket jer inače ne bih imala što staviti na sebe. Sva quirky odjeća mi je ostala u stanu u Zagrebu. U Karlovcu imam samo ‘bejsik kuja’ dosadnu jadnu robu u kojoj me mama ne osuđuje. Vani je prvo prevruće, a onda prehladno, a ja sam išla vlakom iz Karlovca za Zagreb i oznojila se ko svinja. Hvala bogu na poliesteru, jeftin je ne gužva se i usmrdi se dok kažem keks. Da nemam ove bež široke hlače ne bih se ni pojavila jer su mi doma samo hlače koje mi previše pokazuju oblik nogu i bokova. Hvala bogu da je postolar uspio popravit ove chunky Buffalo šuze (propale su im potplate) jer inače ne bih imala što staviti na sebe osim Birkica, a nokti mi izgledaju kao deveti krug pakla i puna sam žuljeva od trčanja.“

Inače, da bolje dočaram zašto je teška sramčina napisati nešto ovakvo baš na ovoj radionici: iako bi se o radu Joanne Walsh – aktivistkinje i autorice 12 knjiga (od kojih su dvije suautorske, napisane u paru s umjetnom inteligencijom koju je sama programirala) – mogle napisati kartice i kartice teksta, ono što, barem meni, uvjerljivo krade cijeli šou je biblija Girl Online: A User Manual (Verso, 2022). Kako je opisuje jedna od recenzentkinja s Goodreadsa, to je knjiga koja je “za izgubljene dvadesetdvogodišnje studentice humanistike ono što je Stakleno zvono za šesnaestogodišnje wannabe Njujorčanke iz malih mjesta (i mislim to kao kompliment)”.

Radi se o hibridnom svesku koji je sve i ništa: korisničke upute, manifest, književna kritika, forum post, memoari o majčinstvu, povijesni roman o internetu u 2000-ima, feministička autoteorija, blog, ljubić… Formalno i strukturalno ustrojen kao podivljalo blicanje ekrana, metaforički je to gustiš međusobno uvezan i zbijen teorijskim razlaganjem stanja dvostrukosti ili rascjepa (online/offline) koji se ženama događa u internetskom prostoru. “Ako je žena čisti kontekst, djevojka je čisti koncept”,¹ zaključuje Walsh pišući o ženama koje u online svijetu postaju djevojke, čarobna bića negdje između virtualnog i stvarnog.

U okviru zagrebačke rezidencije Walsh istražuje “povijest i suvremene strategije žena, nebinarnih i trans osoba te granice koje koriste kako bi stvorile ono što Jack Halberstam naziva ‘ženskim maskulinitetima’, kroz formalne i neformalne ‘izvedbe’ – od butch i dandy figura do drag kingova.”

To se čini logičnim i uzbudljivim, s obzirom na njezin dosadašnji rad, osobito već spomenute kolumne za Spike Art Magazine, koje modi ne pristupaju isključivo u lifestyle smislu, nego uvijek bujaju oko kapitalističke kolonizacije žudnje i ideje stila kao jezika moći i otpora, pritom promišljajući načine da se preotme (muškocentrični, algoritamski, tržišni) pogled i preokrene ga se u autorski čin. “U vremenu u kojem žene mogu nositi što god žele, zanima me što još uvijek određuje rodne granice odijevanja, koje danas često proizlaze ne iz samog odjevnog predmeta, već iz načina njegova nošenja”, govori Walsh o novom istraživanju.

Radionica se, prema najavi, trebala baviti “pisanim odjevnim predmetom”, Barthesom i njegovom analizom sustava mode, ali što je Walsh o tome konkretno govorila, iskreno, nemam pojma.  U moju obranu:

1. u pedeset se posto slučajeva prepadnem čim čujem ime nekog teoretičara jer odmah u startu mislim da nema smisla ni pokušati shvatiti
2. u deset se posto isključim jer mislim da to već znam i nisam zaboravila (ne znam i zaboravila sam)
3. u preostalih četrdeset posto gubim fokus jer razmišljam o centru svijeta – sebi. 

Tako samo u ovom slučaju imala b i c kombinaciju, jer Barthes, duh!, i jer sam manijakalno vrtjela unutarnji nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam monolog, dok se art kuja pored mene nije žrtvovala i počela čitati svoj “This? Literally the first thing I grabbed. (said while clearly styled on purpose)” opis autfita. 

Okrenula sam se prema njoj i tada ugledala… njih. Ne, to nije bila ljubav na prvi pogled, nego na onaj sitni trzaj, kad ti nešto bljesne u oku i ne znaš je li svjetlo ili ljubomora – sjaj što presvlači svijet u reflektirajuće površine. Zaljubila sam se u njih kao u neku svjetlucavu grešku algoritma: Puff Bow Siren Silver Metallic kroksice… ime koje zvuči kao najneviniji zločin i najgora AI pop pjesma. Njihov sjaj kao da je upravo izašao iz snova djevojčice koja je progutala cijeli Shein katalog i rekla “ovo je moje oružje”.

Kakav savršen par! Art kuja nosila je tu nakupinu plastike, ironiju Puff Bow Siren Silver Metallic kroksica s gracioznošću. Činilo se kao da su one odabrale nju, a ne obrnuto – kao da ju je kroks prepoznao, prihvatio i usvojio. I u tom mikrotrenutku blještavila i pjene, pomislila sam: možda ljubav uvijek počinje tako – u sjaju koji ne možeš posjedovati.

***

Drugi zadatak: isti taj tekst, kojom god logikom, napraviti suprotnim. Znači, presvući tekst, kad već ne mogu sebe. Zasukala sam rukave svoje bijele 100 % poliester Pull&Bear majice i predala se jednoj od mojih top tri najdražih aktivnosti – laganju:

“Ja sam najmanje konzumerističko smeće i imam osobnost. Hvala bogu da nemam problem s naručivanjem Zalando paketa u 3 ujutro kad se osjećam beznadno. Ja sam tako quirky i jedinstvena. Hvala bogu što nemam problem odijevati se onako kako stvarno želim. Hvala bogu što nisam bejsik kuja. Hvala bogu što se tijekom dana ne izmjenjuju tri godišnja doba svaka dva sata pa se zapravo mogu odjenuti kako hoću. Hvala bogu što se ne znojim kao svinja u svojoj poliesterskoj odjeći. Hvala bogu što se osjećam ugodno u svom tijelu i u onome što nosim. Hvala bogu što mogu opisati i zamisliti odjeću u kojoj se osjećam vjerno sebi. Hvala bogu što nisam konzumeristička bejsik kuja.”

Osjetila sam da je došlo moje vrijeme da zasjam i dokažem svoju vrijednost, budem ona smiješna cura kad već ne mogu biti ona dobro odjevena. Pročitala sam svoje remek djelo, a umjesto AHAHAHHAHAH, aplauza, lupanja po nogama, vrištanja i smijanja do suza, zaslužila sam par sramežljivih haha i hhh. Karma je kurva.

Taman je tada uslijedila kratka pauza, očito smo je svi zaslužili nakon mog teksta, pa sam se mogla bez pritiska gnušati u neugodi i prepustiti djelotvornim mehanizmima nošenja sa zločestim osjećajima: natočiti si čašu crnog vina u kuhinji, da zalijem otvorenu ranu, i pojesti par bajadera previše, da ugušim osjećaje šećerom.

Čim je Joanna Walsh objasnila treći zadatak: napisati kakav je osjećaj odjeće koju imamo na sebi, znala sam da je vrijeme da odem – bio je to prevelik zalogaj suočavanja za tadašnju mene, a neka je doza životne snage i energije trebala ostati i za prezentiranje autfita starcima mojeg najvećeg fana. 

Prije rastanka sam, ipak, odlučila da je dosta laži i suzdržavanja za taj dan. Vrijeme je za nagon, impulzivnost i napadnost. Tako sam ustala i pred svima rekla da je moje vrijeme otkucalo, ali da prije nego što odem želim pofotkati taj prekrasni komad plastike, imati uspomenu na ljubav koja mi je, u sekundi, prevrnula cijeli svijet naopačke. Art kuja se nasmijala i rekla sudbonosno da. Ljubav, doista, sve pobjeđuje.

***

Na putu do meet and greeta, gdje ću se vjerojatno ponovno sresti sa svojim projekcijama, obratila sam pozornost na sintetički zvuk trenja između ruku i materijala, taj sramežljivi mali šum. Ako je osobno političko, a moda stalno oscilira između samoizražavanja i konformizma, gdje se zapravo nalazi “ja” u onome što nosim?

Ipak sam bila prisiljena razmišljati o poliesteru; tome kako me taj klizavi, glatki, zagušljivi materijal obavija poput umjetnog dodira. Kad se zagrijem, neprozračna tkanina se zalijepi uz kožu kao prozirna folija, pa sam svakim idućim pokretom sve znojnija. Tik-tak, tik-tak. Sretnem svog najvećeg fana koji mi da pusu i kaže AJME KAK SI ZGODNA DANAS. Hvala bogu na poliesteru. Jeftinoj, mekoj, sjajnoj laži. Neetičnoj, smrdljivoj, izrabljivačkoj istini. Hvala bogu što mi tako dobro stoji. 

1. U izvorniku: “If a woman’s all context, a girl is all concept.” ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Walsh je rezidentica na CIMO-vom projektu BoSA – Briefing on Soft Arts koji se bavi suvremenim umjetničkim praksama na polju mekih (tekstilnih) umjetnosti, a u skopu radionice proučavat će se “pisani odjevni predmet”. Autorica će predstaviti značaj odjevnih predmeta, kako kaže najavni tekst, “u današnje vrijeme, kada je analiza sustava mode iz Barthesova doba zamijenio hektični svijet advertorijala, bezličnog AI-sadržaja, influensera, deinfluensera i modnog aktivizma.” Uzimajući u obzir rastuću svijest o odgovornosti modne industrije pri uništavanju okoliša i lošim uvjetima rada te poigravajući se rodom i političkim izražavanjem Joanna Walsh će donijeti kreativno čitanje Barthesovog “sustava mode”.

Joanna Walsh je multidisciplinarna autorica koja djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti. Autorica je 12 knjiga (nekoliko ih je napisala u koautorstvu s DIY umjetnom inteligencijom koju je sama programirala). Autorica je digitalnih narativa seed-story.com i miss-communication.ie. Svoje radove izvodila je i izlagala u institucijama i na festivalima.

Prijave za radionicu otvorene su do 18. rujna, a vrše se putem maila cimo.info.hr@gmail.com. Nakon prijave dobit ćete informacije o točnoj adresi. Više detalja pronađite ovdje.

Nabrojeni izrazi na Ganda, Swahili, Xhosa, Zulu i engleskom jeziku osvanuli su na Instagram stranici istraživačko-modnog projekta The Fold. Projektom The Fold Erica de Greef i Lesiba Mabitsela preispituju jezik suvremene afričke mode sastavljanjem rječnika u koji uključuju i povezuju politički marginalizirane afričke jezike s namjerom dekolonizacije modnog jezika.

Njihov je projekt ujedno i odgovor na pitanje iz članka o afričkom leksikonu, danas poznate južnoafričke blogerice i popkulturne kritičarke Khensani Mohlatlole. Mohlatlole je 2021. godine pisala o južnoafričkoj modnoj sceni u kontekstu tada aktualne Met Gale i izložbe na temu američkog modno-vizualnog identiteta. Referirajući se na probleme odnosa između modernosti, aktualnosti i tradicije kojima se Greef i Mabitsela danas bave, autorica zaključuje da je leksik afričke mode ispisan u maniri kolaža, konstantno se mijenjajući, stvarajući i parajući s kulturom i jezikom, pritom uvelike oviseći o političko-povijesnim prilikama, dugom razdoblju kolonizacije i apartheidom koji je završio tek 1994. godine. 

Mohlatlole je i autorica raznih formi internetskog sadržaja, radi kratke tiktokove, reelse i duže, elaborirane video-eseje na svom Youtube kanalu na temu povijesne mode i repozicioniranja crnkinja uključivanjem tradicijski tipiziranih elemenata i njihovom suvremenom (re)kontekstualizacijom. Zanimljivo je da u jednom od tiktokova (u kojima se sprema na influencerski event) koristi perličasti vez, koji je Erica de Greef predstavila na salonskom okupljanju u Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO) u Zagrebu. Vez na hlačama dio je doktorata de Greef u kojem kao polazni artefakt uzima taj odjevni predmet kako bi istražila i proširila postojeće klasifikacijske kategorije u tri različita muzeja – Etnografskom, Kulturno-povijesnom i Iziko Južnoafričkom Muzeju u okviru ideje dekolonzacije muzejske baštine.

De Greef u suradnji s Mabitselom 2019. godine pokreće AFRI- African Fashion Research Institute kako bi stvorili platformu za istraživanje povijesno zanemarivane afričke mode. Na predavanju u CIMO centru de Greef je predstavila nekoliko umjetnika_ca i videa koji su nastali u suradnji s platformom AFRI. 

Među njima se nalazi i projekt Dunusa: Life of a Garment iz 2023., nazvan prema velikoj tržnici robe i vlasulja u Johannesburgu, gdje dizajnerski trojac koji čine Khumo Morojele, Klein Muis i Jack Markovitz nabavlja materijale za lookbook. Adresirajući problem prekomjerne proizvodnje i konzumacije mode u video formatu, dizajneri se priključuju trendu prokazivanja industrije mode, čiji se modus operandi nastavlja na odnose uvjetovane kolonizacijom. 

Aktiviranje živih arhiva bitan je projekt u sklopu The Folda, a u formi podcasta ga vodi Siviwe James, ujedno suradnice kolektiva not_enough koji je lani gostovao u GMK. Podcast pruža uvid u naslijeđe, dugogodišnje prakse i običaje u afričkoj modi, poput vezivanja marami, pojašnjavajući pritom njihov simbolički značaj. James je ovom serijom također aktivirala i pitanja o jeziku, ispitujući kako se izrazi korišteni za opisivanje marginalizirane mode uklapaju u zapadnjački  i prevladavajući diskurs o modi. 

Preklapanjem, rasklapanjem i uklapanjem izraza temeljitije se bavi Glossar, središnji istraživački projekt The Folda. U fizičkoj inačici, rječnik je napravljen u obliku sličnom origamiju, a rastvaranjem njegovih slojeva otvara se radna definicija i ideja glosara s mnoštvom QR kodova preko cijele stražnje strane. Svaki od QR kodova skenira se u aplikaciji i vodi na pripadajuću glasovnu ili video poruku u trajanju od minute ili manje, koju su na različitim jezicima mogli ostaviti svi u doticaju s modom i njenom proizvodnjom (dizajneri_ce, krojači_ce, tkalci_lje). De Greef napominje kako je rječnik rad u nastajanju, a nedavno je otvoren i drugi poziv na sudjelovanje. Treći program unutar projekta The Fold je panafrička rezidencija, čiji su polaznici svoj rad na istraživanju tkanine od kore prezentirali ljetos na izložbi u Durbapnu (JAR).

Gostovanje Erice de Greef doprinijelo je prenošenju znanja o novim pristupima u istraživanju i omogućilo je publici uvid u eksperimentalne prakse arhiviranja (žive) mode. Rad projekta može se preko podcasta i snimljenih razgovora pratiti online, a predstavljene pristupe produkciji, edukaciji i analizi zasigurno treba razmotriti i u kontekstu lokalnih politika očuvanja i tumačenja modno-tekstilne industrije i njene ostavštine.

“Projekt u fokus stavlja ono što je složeno i pospremljeno da se ne vidi. Kao suosnivačica AFRI – Afričkog instituta za istraživanje mode (zajedno s Lesibom Mabitselom), de Greef provodi istraživačke projekte u kojima pronalazi i istražuje digitalne riječi u kojima je sabrano znanje, kao i druge vrste slaganja, preklapanja i presavijanja, preoblikujući time modu kao mjesto koje se odupire brisanju, pamti kulturu i mijenja percepciju suvremenih afričkih modnih studija”, stoji u najavi.

Predavanje počinje u 19 sati, a zbog ograničenog broja mjesta potrebno je prethodno se najaviti mailom.

Dr. Erica de Greef je spisateljica, kustosica, predavačica i suosnivačica AFRI Afričkog instituta za istraživanje mode u Južnoj Africi. Na Sveučilištu u Cape Townu 2018. godine stekla je doktorat iz područja afričkih studija. Objavila je članke u časopisima Fashion Theory, International Journal for Fashion Studies, Africa è Mediterraneo i dr., te napisala poglavlja u knjigama kao što su Fashion and Politics, Slow Fashion, Creating African Fashion Histories i mnogim drugima.

Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode predstavlja istraživanje autorice Tansy E. Hoskins o pitanju mode, odijevanja i tekstilne industrije unutar kapitalističkog sustava, te dekonstrukciju pomno građene medijske slike o modnoj industriji. Tansy E. Hoskins spisateljica je, novinarka i aktivistica, piše za Guardian i Business of Fashion te uređuje emisije na BBC-u, Al Jazeeri i Channel 4. Često radi “na terenu”, na izvoru gdje odjeća nastaje, što je velika iznimka za modne novinare, a pošto nije usko vezana za industriju mode ima mogućnost pisanja s odmakom i kritiziranja sustava u cjelini.

Promocija hrvatskog izdanja knjige za koje su zaslužni CIMO – Centar za istraživanje mode i izdavač Sandorf & Mizantrop, održana je 29. ožujka u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Knjigu su predstavili urednik Ante Tonči Vladislavić, prevoditeljica Tihana Bertek, izdavač Ivan Sršen, te Lea Vene iz CIMO-a. Misija CIMO-a promatrati je i proučavati modu “s druge strane”, znanstveno istraživački, ali i aktivistički, zbog čega je prijevod britanske autorice bio logičan korak, istaknuo je Vladislavić. Knjiga govori o čvrsto strukturiranom modnom sustavu koji je nastao s industrijalizacijom, a sastoji se od proizvodnje, distribucije i potrošnje, procesu o kojem mi kao potrošači ne znamo ništa niti u njemu sudjelujemo. Strukturirana je prema modelu “zapadnog” mišljenja stoga jednako primjećuje velike marke kao i uličnu modu, a autorica se posebno osvrće i kritizira najmanje vidljivu razinu masovne proizvodnje s izrazito lošim uvjetima rada, takozvani sweatshop. Hoskins svaku iznesenu teoriju potkrepljuje podacima i ne banalizira problematiku, naglašava Vladislavić.

Lea Vene osvrnula se na poglavlje Moda i veličina u kojem autorica pokušava osvijestiti ideju “konstrukcije tijela” i nametanja veličine nula kao krajnjeg ideala ljepote. Autorica je u rad uključila i brojne izjave Dunje Knežević, predsjednice Sindikata manekenki koji se bori za prava modela i na neki način daje glas osobama inače predstavljenim samo njihovim tijelima. Velik dio mode je i pitanje rasizma, odnosno potrebe da se svake godine iznova zadovolje konstruirani standardi “bezvremenske nedostižne ljepote u kojem debele žene i žene drugih rasa ne postoje”. Pitanje kulturne aproprijacije i izrazito nekorektno preuzimanje kulturnih elemenata različitih depriviranih zajednica još je jedan od primjera situacija i kodova mode koji moramo naučiti uočiti i razumjeti.

Tihana Bertek istaknula je kako je feministička perspektiva autorice očita, stoga se upravo time vodila u prevođenju. Jedan od problematičnih elementa prijevoda predstavljala je riječ worker, koja je za razliku od hrvatskog, u engleskom jeziku rodno neutralna. Bertek naglašava da je u što više slučajeva pokušavala koristiti oblik radnica pošto se autorica uglavnom referira na ženski rad, specifično loše uvjete radnica u tvornicama, ali i širem društvu zemalja u kojima se takve tvornice najčešće nalaze. Izraz sweatshop koji nema izravnu hrvatsku inačicu prevela je kao izrabljivačke tvornice, polazeći od etimologije izraza koji se prvi put pojavio u 19. stoljeću, a označava rad u lošim uvjetima, za male nadnice i bez mogućnosti udruživanja. Bertek je na kraju istaknula kako se pročitavši knjigu, osjetila nemoćno kao pojedinka, no i autorica također ističe da je za bilo kakvu promjenu potreban širi društveni pokret. Ipak za početak, ali i za nas same, važno je znati odakle dolazi odjeća koju nosimo, zaključuje.

Knjiga završava poglavljima Otpor, Reformiranje i Revolucioniranje kojima autorica daje svojevrsne smjernice modne revolucije, ali i nadu u mogućnost promjene sustava u cjelini kako bi svi imali jednak pristup modi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na promociji će govoriti urednik knjige Ante Tonči Vladislavić, prevoditeljica Tihana Bertek, izdavač Ivan Sršen, te Lea Vene iz Centra za istraživanje mode i odijevanja.

Knjiga Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode predstavlja istraživanje i kritiku modnog sistema danas, kao slike krajnje glamurizacije društva, proizvodnje luksuza i banalizacije proizvodne cijene u području ljudskoga rada obično u zemljama trećeg svijeta. Krećući se od Karla Lagerfelda do Karla Marxa, knjiga istražuje aspekte potrošnje i oglašavanja, medijacije i difuzije modnog proizvoda i modne poruke.  

Autorica problematizira pitanja mode i odijevanja danas, ali i nudi neke odgovore: mogućnost otpora, reformiranja i revolucioniranja modno-odjevne prakse. Ova knjiga predstavlja prvu značajnu, jedinstvenu, hrabru, ali argumentiranu kritiku jednog važnog segmenta suvremene kulture unutar dominantne kapitalističke proizvodne prakse.    

Tansy E. Hoskins je spisateljica, novinarka i aktivistica. Piše za Guardian i Business of Fashion, a uređuje emisije na BBC-u, Al Jazeera-i i Channel 4. 

Kroz seriju predavanja predstavit će se projekti Centra za istraživanje mode i odijevanja koji, osim kulturalnog doprinosa, donose pomak od tradicionalnog shvaćanja mode kao sustava moći u ime kulturalne protežnosti prema promatranju odjevnih praksi kao inkluzivne kulturalne i ekonomske potrebe. CIMO je posebno fokusiran na problem održivog dizajna te njeguje i podržava pojedinačne teorijske i kreativne napore koji stoje nasuprot konzumerizmu i fenomenu banalne pomodnosti.

Ante Tonči Vladislavić, voditelj CIMO-a, pri prvom će susretu predstaviti viziju i djelatnosti Centra te aktualne projekte na kojima sudjeluju istraživačice Lea Vene i Ivana Čuljak. Nakon uvodnog dijela, teoretičarka umjetnosti Sonja Briski Uzelac održat će predavanje na temu Kulturalni aspekti vizualnosti. Predavanje se referira na koncept kulturalne geneze pojma vizualnosti te premještanja njegovog značenja u različite kulturalne sustave i sfere života. Vizualna kultura, kao i kultura općenito od svog nastanka, oblik je posredovanja u kolektivnoj (re)afirmaciji čovjekove spoznaje prirode, što je omogućilo njegovo izdvajanje iz “sfere nagona” te kontrolu prirodnih procesa putem prakse simboličkog prikaza.

Ovdje možete pročitati intervju s Tončijem Vladislavićem, a više informacija o radu Centra potražiti putem adrese elektroničke pošte.

M.M. / CIMO