Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako stoji u najavi događaja, “prva Operacija:grad održana je u rujnu 2005. godine u napuštenom kompleksu bivše tvornice Badel, u organizaciji 26 organizacija iz područja kulture i mladih”. Njihova misija bila je problematizirati nedostatak prostora za kulturu i mlade u Zagrebu, “te tražiti od vlasti Grada Zagreba da se politički investira u razvoj novih prostora za nezavisnu kulturu te principe sudioničkog upravljanja tom kulturnom infrastrukturom.

Tako je započela kampanja kojom je 2006. osnovan Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade (današnja udruga Operacija grad) koji okuplja organizacije iz inicijative, a 2008. je kao rezultat kampanje osnovan Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao ustanova čiji su suosnivači i suupravljači Savez za centar/Operacija grad i Grad Zagreb.”

Središnji dio programa proslave uključuje razgovore u Pogonu Jedinstvo posvećene počecima organizacije, njenim ciljevima te aktualnim zbivanjima u području nezavisne kulture. Prva tribina održat će se u ponedjeljak 20. listopada pod nazivom 20 godina od Operacije:grad i gdje su prostori za kulturu u Zagrebu danas u moderaciji Vatroslava Miloša. Sudionici_e tribine su Boris Bakal (Bacači sjenki), Sanja Burlović (AKC Attack), Tomislav Medak i Janja Sesar (Pogon). Nakon razgovora u 17:30, u 19:45 sati održat će se performans In Memoriam Actualis Marije Bajo.

U utorak, 21. listopada u 18 sati na rasporedu je tribina pod nazivom Povratak otkazanih u moderaciji Matije Markovčić, uz sudjelovanje Damira Bartola Indoša, Ane Kutleše (BLOK), Siniše Labrovića i Ivane Pejić (Kurziv). Program će isti dan zaključiti predstava Bitka na Neretvi u produkciji udruge Bacači sjenki.

Labrovićev performans Zastave svih zemalja, ujedinite trebao je biti izveden na otkazanom Oglede festivalu u Velikoj Gorici, no u organizaciji Operacije grad izvedba se seli na glavni zagrebački trg. Performans kreće u subotu u 11 ujutro na Trgu bana Josipa Jelačića.

Više detalja pronađite ovdje.

Film Borisa Bakala, koji uz Martina Semenčića potpisuje i scenarij, donosi priču o dvadesetogodišnjoj borbi intermedijalnog umjetnika, tadašnjeg stanara Vitićeva nebodera, i umjetničke organizacije Bacači sjenki za obnovu tog remek-djela modernističke arhitekture. Osim što prati dugotrajni proces obnove, dokumentarac zahvaća i širu metaforu društva, oblikujući hipertekstualnu priču o svrsi i uzaludnosti individualnog zalaganja za opće dobro.

Obuhvaćajući razdoblje od petnaestak godina, kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara nebodera, arhitekata, aktivista i drugih aktera, autor propituje infrastrukturu u službi zajednice. U središtu filma je Vitićev neboder, izgrađen krajem 1950-ih u Zagrebu, kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik, ali i prostor na kojem se reflektiraju presudni društveni momenti i razmimoilaženja. Film otvara pitanja zanemarivanja kulturne baštine, odnosa prema socijalističkom nasljeđu, sustavne nebrige za javne prostore te nedostatnih stambenih kapaciteta u Zagrebu.

Projekcija se održava u organizaciji Pogona i Bacača sjenki, a ulaz je slobodan i nije potrebna rezervacija.

O filmu više možete doznati u kritici koju je za Kulturpunkt pisala Andrea Stanić.

Prva projekcija će se održati 7. studenog od 16-19h, na kojoj će bit prikazan film Srbenka (2018.) Nebojše Slijepčevića, a sudionici razgovora će biti filmologinja Dorotea Šušak, te filmski i kazališni redatelj Boris Bakal. Na sljedećoj, 17. studenog od 16-19h, prikazat će se kolekcija od dva igrana kratkometražna filma I onda vidim Tanju (2010.) Juraja Lerotića i U plavetnilo (2017.) Antonete Alamat Kusijanović, a u razgovoru će sudjelovati autorica Anja Pletikosa i voditeljica CinEd projekta Ivana Šešlek. Na posljednjoj u nizu, 21. studenog od 16-19h, prikazat će se tri kratkometražna dokumentarna filma Market (2006.) Ane Hušman, Mjesto odakle vam pišem pisma (2018.) Nikoline Bogdanović i Babajanja (2022.) Ante Zlatka Stolice, a razgovor će voditi redatelj i profesor književnosti Ante Zlatko Stolica i filmska autorica i slikarica Mare Šuljak.

CinEd je višegodišnji europski projekt obrazovanja djece i mladih, te nastavnika i edukatora o filmu i kroz film putem digitalnog i višejezičnog pristupa. Cilj programa je razvijanje trajnog znanja i ljubavi prema europskom filmu, sposobnosti mladih za kritičko mišljenje i kreativno izražavanje, opće obrazovanje te svijesti o kulturnoj različitost Europe.

Projekcije organiziraju Bacači sjenki u suradnji s Pogonom – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade, a namijenjene su mladima, nastavnicima i edukatorima.

Sve projekcije su besplatne. Više informacija možete pronaći na stranici.

Iz najave: “Kroz igru namjernih slučajnosti isprepliće se povijest jednog zdanja/kvarta i povijest izvođača s osobnim povijestima samih posjetitelja. Igrana je u kontinuitetu na preko 30 festivala u zemlji i inozemstvu od 2005. do 2017., a 2021. godine obnovljena, u novoj, svježoj interpretaciji mlađe generacije hrvatskih glumica i glumaca u ponovo vodi Zagrepčane i njihove goste na uzbudljivo urbano i senzorno putovanje!”

Na predstavu se ulazi u unaprijed određenim terminima, a predbilježiti se možete mailom s naznakom Ex-pozicija uz navedene datum i vrijeme. Cijena ulaznica u predbilježbi je 8€, a na dan izvedbe 10€ i naplaćuju se na ulazu u odabranom terminu predstave.

Bacači sjenki su višestruko nagrađivana i hvaljena međunarodna umjetnička i proizvodna platforma za interdisciplinarnu suradnju, stvaralaštvo te promišljanje intermedijalnih umjetnosti, koja uspješno i bez poteškoća isprepliće međunarodnu suradnju, film, kazališne izvedbe, urbane intermedijalne projekte, aktivizam, pedagoški rad, video umjetnost te selektorsku praksu u cjelovito umjetničko djelovanje.

Više informacija o izvedbama možete pronaći ovdje.

Goran Sergej Pristaš dramaturg je i redovni profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač i član BADco.-a, kolektiva za izvedbene umjetnosti. Programski koordinator u Centru za dramsku umjetnost (CDU) od 1995. do 2000, prvi glavni urednik (1996-2007) Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Jedan od pokretača projekta Zagreb – Kulturni kapital Europe 3000. Od 1989. do 1992. bio je direktor SKUC teatra, 1993. dramaturg i član umjetničkog vijeća &TD teatra, od 1994. do 1999. dramaturg kazališne skupine Montažstroj.

***

Video je dio programa Abeceda nezavisne kulture, kontinuiranog i dugogodišnjeg projekta bilježenja, dokumentiranja i istraživanja sadržaja i praksi nezavisne kulturne scene.

Razgovarala: Hana Sirovica

Vizuali: Studio Imitacija Života (Darko Fritz i Željko Serdarević), Boris Bakal (privatna arhiva)

Montaža i postprodukcija: Kyril Rubinstein

Tekst čitao: Tomislav Zorić

Dugometražni dokumentarni prikazuje 20-godišnju borbu stanara Vitićeva nebodera da obnove višestambenu zgradu u Zagrebu, remek-djelo modernističke arhitekture, koja tako postaje metafora cijelog društva. Vitić pleše obuhvaća razdoblje od petnaestak godina te kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara Vitićeva nebodera, arhitekata, aktivista i ostalih involviranih aktera pokušava uspostaviti svijest o infrastrukturi u službi zajednice.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Andree Stanić.

Projekcija je na rasporedu u 17 sati.

Intermedijalni umjetnik Boris Bakal ovako piše o stambenom bloku u Laginjinoj 7 i 9 u Zagrebu – jednom od najvažnijih kasnomodernističkih arhitektonskih ostvarenja s prijelaza 50-ih na 60-e, čija je obnova, okončana 2018., paradigmatski primjer postupanja s modernističkim nasljeđem ovih prostora. Kinetičko pročelje takozvanog Šarenog ili Vitićevog nebodera, upečatljivog mondrijanskog kolorita, pleše još otkada je stambeni blok izgrađen 1962. godine, a i prije toga kao skica na papiru arhitekta Ivana Vitića.

Dvije godine nakon tog grozničavog ljetnog popodneva Bakal će useliti u Vitićev neboder kako bi, pod okriljem umjetničke platforme Bacači Sjenki, realizirao multimedijalni umjetnički projekt koji mu se, poput vizije, tako jasno ukazao na šarenom pročelju zgrade. Tada još neće moći znati kakvim će zalogajem projekt postati, no suočivši se s poraznim stanjem zgrade koja je u tom trenutku vapila za obnovom, i s potpuno dezintegriranom stambenom zajednicom kakva ga je ondje dočekala, fokus projekta preusmjerit će upravo na rehabilitaciju jednoga i drugoga – jer da bi kuća bila zdrava, i zajednica to mora biti. I tu će započeti dvokorak između umjetnika-aktivista i otuđene stambene zajednice, koji će vremenom, kako proces obnove bude uzimao maha, prerasti u koreografiju višestrukih aktera kakva zavređuje uprizorenje na pozorišnim daskama. Ili ako već ne u pozorištu, onda barem na filmskom platnu.

I bi tako. Gotovo dvadeset godina kasnije, kada je obnova Vitićevog nebodera već doživjela svoj dramski zaplet, vrhunac i rasplet, u sklopu programa Stanje stvari 19. izdanja ZagrebDoxa premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film pod imenom Vitić pleše, nastao u Bakalovoj režiji i montaži Martina Semenčića. Film obuhvaća razdoblje od petnaestak godina, koliko je otprilike trajalo aktivno zagovaračko djelovanje umjetnika i stanara Vitićevog nebodera, kulminirajući njegovom konačnom obnovom. Snimke koje su nastale u tom periodu prošarane su kontekstualizirajućim kadrovima: arhivskim materijalom i svjedočanstvima sadašnjih i bivših stanara te drugih aktera koji su izravno ili neizravno, u nekom času, zaplesali s Vitićem i/ili njegovim neboderom.

O arhitektonskoj ličnosti Ive Vitića i kvaliteti njegovog bogatog opusa nije potrebno opetovati, kada je to već u više navrata učinjeno i to znatno podrobnije i svrhovitije nego što bi to bilo opravdano u ovom tekstu. Zadržat ću se zato na onome što se izravno preslikava u Bakalovom projektu, a posljedično i filmu – ideji da je čovjek u središtu svega i da je zajednica činitelj prostora. Stambeni blok u Laginjinoj i Vojnovićevoj nastao je u doba modernističkog optimizma i vjere u herojsku sposobnost arhitekta da prostorom oblikuje idealno društvo, te samoupravnog socijalizma čije su vrijednosti upisane u svaki aspekt Vitićevog projekta, a možda najilustrativnije upravo na dinamičnom pročelju specifične likovnosti. Ono se transformira samovoljom stanara, ukorak s njihovim rutinama i nepredvidivom svakodnevicom. Pomicanjem kliznih grilja stanari aktivno sudjeluju u oblikovanju slike na Vitićevom platnu.

Promjena socio-političkog i tehnološkog konteksta od 60-ih do danas dramatično je izmijenila iskustvo življenja i rada i posljedično je zajednica vezana uz lokalno mjesto izgubila na značenju u suvremenom poimanju društvenosti. Bakalovo djelovanje vođeno je istim idejama o nužnosti zajedništva, suglasja i društvenog planiranja u oblikovanju prostora, osobito kada je riječ o zajedničkom dobru – jer bez zajednice nema ni budućnosti. U dokumentarnom filmu prikazan je samo dio aktivnosti provedenih u višegodišnjem periodu uoči obnove – točno koliko je potrebno da se u devedeset minuta gledateljeve pažnje ispriča njena priča – a kako njihov razmjer nadilazi i okvire ove reportaže, zadržat ću se kratko na onim aktivnostima usmjerenima prema stanarima i rehabilitaciji jedne iščezle zajednice.

Tih prvih godina projekta, Bakal i njegovi suradnici anketama, intervjuima, diskusijama, radionicama, predavanjima, koncertima i nizom drugih participativnih aktivnosti postupno upliću stanare u svoju društvenu koreografiju. Oko i ispred zgrade formirani su otvoreni uredi koji su postali inicijalna poprišta dijaloga sa stanarima i susjedstvom. Formiranjem takozvanih arhiva memorije međusobnim dijeljenjem privatnih fotografija, dokumentacije o neboderu i usmenih predaja, stanari su bili potaknuti na oživljavanje i stvaranje novih kolektivnih sjećanja. U neformalnim kućnim savjetima, na tragu aktivističko-umjetničkih izvedbi Boalovog kazališta potlačenih, sjedili su glumci u ulozi stanara i bavili se pitanjima kolektivnog stanovanja, a zaključke su vješali na oglasnoj ploči u zgradi. Ubrzo su uslijedili i samoinicijativni sastanci (pravih) stanara te je organiziran prvi formalni kućni savjet. Sve te aktivnosti dio su agende za jačanje društvene kohezije i generiranje društvenog kapitala koji će se pokazati ključnim resursom u zagovaranju obnove. Prije nego što se moglo i pomišljati na cjelovitu obnovu stambenog bloka, bilo je potrebno probuditi ne samo stanare već i širu zajednicu iz naše kolektivne amnezije i vratiti svijest o kulturnoj baštini i prostoru kao zajedničkom dobru. 

Uspješnost ovih metoda dala bi se kvantificirati: 2005. stambeni blok uvršten je u Registar nepokretnih kulturnih dobara; naizgled nemoguća misija postizanja konsenzusa među suvlasnicima za obnovu zgrade ostvarena je u stopostotnom udjelu; 2011. Grad je napokon donio odluku o sufinanciranju obnove; iznimno skupa obnova u konačnici je većinskim dijelom financirana iz fonda spomeničke rente, a suvlasnici su platili “samo” 22-23 % sveukupnog iznosa – i dalje nemali udarac po njihovim džepovima. No, film ilustrira i nešto više od grubih činjenica, a što je posebno upečatljivo, primijetit će i Sonja Leboš u razgovoru s Bakalom za portal Vizkultura, u scenama priziva kolektivne memorije. Jedna od takvih je scena koncerta na krovnoj terasi kojom je ona vraćena u svijest stanara kao zajednički prostor, usprkos oštrom protestu pojedinaca općoj gunguli organiziranog događaja. Uputno je istaknuti da su najglasniji od njih bili upravo oni koji su bespravnim dogradnjama uzurpirali dio terase i time, ne samo da su privatizirali prostor namijenjen zajedničkom korištenju svih stanara, već su i pregradili put za evakuaciju u slučaju požara. Kada su u pitanju zajednička dobra, konflikt je poželjan i dobar onda kada je produktivan i kada proizlazi iz iskrenih namjera za postizanjem kolektivnog, a ne osobnog interesa.

Kraj filma nekima će ostaviti gorak okus u ustima – i nakon svih napora da se obnova stambenog bloka pokrene i privede kraju, slijedi dekrešendo hrvatske realnosti. Zahvaljujući svima nam poznatom (i sad već očekivanom) koktelu klijentelizma, nemara i neprofesionalnosti, prve reperkusije nekvalitetno izvedenih radova pojavile su se svega par mjeseci od njihova dovršetka. Počeo je prodor vode u zgradu, i to najprije baš u stanu jednih od najaktivnijih stanara i zagovaratelja obnove, tadašnjih predstavnika suvlasnika, Gorane Matić i Petra Paradžika. Tek blaga utjeha bit će Paradžikova izjava, prilikom razgovora nakon projekcije filma u Kulturno informativnom centru, da se situacija ipak popravila i da je on sam generalno zadovoljan obnovom kakva jeste. Bakal objašnjava, u ranije spomenutom razgovoru s Leboš, da je film “priča o društvu bez plana, bez promišljanja i bez ideja”, i u ovom trenutku, s iskustvom potresa i sposobnosti retrospekcije, ne možemo mirne duše zaključiti da se mnogo toga promijenilo nabolje. Pa ipak, poruka filma daleko je od mračne. Prije svega je oda aktivnom suživotu, solidarnosti, zajedništvu i svim onim idejama koje je Bakal prepoznao u rasplesanom pročelju prije dvadeset godina. I dokumentarac ne označava kraj priče – on tek zaokružuje jedno njeno poglavlje – a Vitić će i dalje plesati.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Dugometražni dokumentarni film o dvodesetljetnoj borbi stanara Vitićeva nebodera, konceptualnog intermedijalnog umjetnika Borisa Bakala i umjetničke organizacije Bacači sjenki da obnove višestambenu zgradu u Zagrebu, remek-djelo modernističke arhitekture.

Vitić pleše obuhvaća razdoblje od petnaestak godina te kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara Vitićeva nebodera, arhitekata, aktivista i ostalih involviranih aktera pokušava uspostaviti svijest o infrastrukturi u službi zajednice. Uz afirmativne prakse stanovanja i kohezijsku funkciju arhitekture, u središtu zanimanja filma je Vitićev neboder, izgrađen krajem 1950-ih u Zagrebu, kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik. Zgrada je to na kojoj su se reflektirali svi presudni društveni momenti i razmimoilaženja. Vrijedan i dugo godina zanemarivan spomenik kulture, Vitićev neboder je ujedno pokazatelj sustavnog nemara prema socijalističkom nasljeđu ali i paradoksa bivšeg sustava. Normalizacija klijentelizma i korupcije, nedostatni stambeni kapaciteti u Zagrebu, sustavna nebriga za javne prostore i izostanak urbanog planiranja teme su koje se prelamaju kroz Bakalov film s neboderom kao glavnim protagonistom.

Film je nastao u produkciji Multimedijalne umjetničke organizacije Bacači sjenki, u koprodukciji s Hrvatskom radiotelevizijom, a sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, Grada Zagreba te Potprograma MEDIA u sklopu programa Kreativna Europa.

Izložba Skoplju dio je bijenalnog programa Bacača sjenki Pametniji Grad, koji se bavi gradom kao slojevitim resursom zajednice. Sama izložba u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo posvećena je Skoplju i njegovoj obnovi nakon potresa 1963. godine. Kroz izložbu otvorenu do 3. prosinca proveo nas je Boris Bakal, autor koncepta i voditelj Bacača sjenki.

Ovogodišnji Pametniji grad 3.0: Feniks ili apokalipsa? traje do 14. prosinca, a osim u Pogonu i online program se održava i u Kulturno informativnom centru KIC u Zagrebu.

Snimila i pripremila: Martina Kontošić
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je dijelom projekta Zvučne točke kontakta – iskustvo procesa podržanog od strane Ministarstva kulture i medija RH. Projekt se provodi u partnerstvu Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.