Podsjetimo, nakon što umjetničkom ravnatelju Nikiti Milivojeviću u ožujku ove godine nije produžen mandat, formiran je novi odbor Bitefa, ali bez umjetničke direkcije. Na inicijativu predsjednika Odbora Svetozara Cvetkovića, redatelj Miloš Lolić, dramaturg Borislav Matić i kulturna radnica Ana Vujanović pristaju sastaviti festivalski program u novonastalim uvjetima. Bitefu je, naime, ove godine budžet prepolovljen, a uz to što od resornog ministarstva nije dobio nikakvu financijsku potporu, na snagu je stupio novi Pravilnik o institucijama kulture kojim se ukida pozicija umjetničkog ravnatelja.

Lolić, Matić i Vujanović sastavili su repertoar koji je uključivao i predstavu Proces Pelicot, no Odbor ga nije prihvatio. Prema navodima medija, samo pojavljivanje redatelja Mila Raua bilo je dovoljno da protiv usvajanja programa glasuju izaslanica Sekretarijata za kulturu Ana Veljković, novinarka Borka Golubović Trebješanin i Srđan Obrenović iz Beogradskog dramskog pozorišta, dok je predsjednik Odbora, glumac Svetozar Cvetković, bio jedini koji je podržao prijedlog umjetničke direkcije. Kao razlog osporavanja navodi se Rauov prošlogodišnji govor na otvorenju festivala, u kojem se kritički osvrnuo na iskopavanje litija u Srbiji. 

Posljedično, Lolić i Matić podnose ostavke, a nakon njih i troje od ukupno pet članova Odbora. Jelena Medaković, pročelnica za kulturu grada Beograda, u intervjuu za RTS izjavila je da Bitef “nema pravni okvir za održavanje”, zbog čega festival ne može krenuti u realizaciju.

Cenzura, drastično smanjenje budžeta i strukturne promjene koje su dovele do otkazivanja festivala, s druge strane potaknule su umjetnike_ce i kulturne radnike_ce na organizaciju ne:Bitefa, u duhu Bitefove tradicije “slobodarskog, kritičkog, glasnog i pobunjenog” prostora. Ovim festivalskim izdanjem stoga poručuju: “pametniji ne popušta, pametniji se organizuje” – inspirirani energijom studentskog pokreta i njegovom lekcijom o zajedničkoj organizaciji. Ističu da ne pristaju “na brisanje važne istorije i živog nasleđa kritičkog pozorišta”, a u tom kontekstu Ne:Bitef istovremeno predstavlja odlučno protivljenje cenzuri, kao i nastavak festivala koji pripada zajednici “a ne bilo kom sekretarijatu, odboru ili vladi”.

Ne:Bitef će otvoriti diskusija u okviru međunarodne kampanje Resistance now! Together koju je pokrenuo Bečki festival. Milo Rau razgovarat će s predstavnicima lokalne kulturne scene i dotaknuti se izazova kulturnog sektora i društvene promjene. U večernjim satima bit će izvedena predstava Proces Pelicot koju potpisuje zajedno s Servane Dècle. Izvedba je oblikovana kao kazališno čitanje dokumenata vezanih za suđenje Dominiqueu Pelicotu koji je godinama silovao svoju suprugu Gisèle Pelicot čiju izjavu „sramota mora promijeniti stranu“, u svjetlu kulturno-političke situacije u Srbiji, ponavljaju i organizatori ne:Bitefa.

Ostatak festivalskog programa uključuje izvedbe radova mladih umjetnica i umjetnika u sklopu događanja Oni dolaze na kojem će se predstaviti Andreja Kargačin, Aleksander Zain, Ana Janković i Akcioni odbor, kolektiv studenata Fakulteta dramskih umetnosti. Posjetitelji će moći pogledati i projekciju predstave Bratija (Bros) Romea Castelluccija i Scotta Gibbonsa koja tematizira policijsku brutalnost i fenomen masovnog muškog institucionaliziranog nasilja. Također, festival donosi glazbeni i diskurzivni program – punk koncert Zaboravljene radničke borbe te tribine Pravda i/ili kažnjavanje: ka abolicionističkoj budućnosti i Umetnost: povlačenje i/kao otpor. Informacije o programu dostupne su na službenoj web stranici festivala.

Ne:Bitef ne pokušava trajno zamijeniti kultni festival već se pojavljuje kao privremeni odgovor zajednice koja ne pristaje na brisanje jednog od ključnih prostora kritičkog kazališta. Iako sudbina Bitefa ostaje otvoreno pitanje, ne:Bitef nastoji osigurati da kulturna scena u međuvremenu ne ostane bez vlastitog mjesta okupljanja, razmjene i otpora.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nagradu je na ceremoniji zatvaranja, 4. listopada, dodijelio međunarodni žiri na čelu s redateljicom i autoricom Marine Mane, uz glumice Jelenu Stupljanin i Tihanu Lazović, dramaturga i pisca Dimitrija Kokanova te novinarku i kritičarku Natashu Tripney. “Ovo je autentična, precizno artikulirana, višeslojna izvedba u formi predavanja-performansa u kojem autorica razmatra tradicionalne patrijarhalne i kapitalističke granice u praksama izvođačkih umjetnosti”, navodi se u obrazloženju žirija. “Bili smo zapanjeni mješavinom nježnosti, velikodušnosti i iskrenosti ovog solo performansa, i posebno smo željeli istaknuti i podržati krhkost i neuništiv sadržaj ovog performansa”, zaključuju.

Primajući nagradu Žmak je izjavila: “Hvala žiriju i publici, bilo mi je divno na Bitefu. Posvetila bih ovu nagradu svima s nezavisne scene u regiji, kao i svim ženama koje su žrtve seksualnog nasilja i diskriminacije, a naročito onima koje su o tome progovorile.”

Žmak se u predstavi bavi svojim odnosom prema umjetničkom polju preispitujući vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja. Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak, inače dramaturginja, bavi se pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći publiku kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva, postavljajući pritom pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Iduća izvedba u zagrebačkom KunstTeatru je 24. listopada u 20 sati, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr. 

Festival BITEF jedan od najvećih međunarodnih kazališnih festivala u regiji, održava se od 25. rujna do 4. listopada u Beogradu, a otvara ga jedno od najvećih imena suvremenog i dokumentarnog kazališta, redatelj Milo Rau.

Autorice dokumentarnog kazališta iz Rijeke, Sendi Bakotić i Vanda Velagić iz Kolektiva Igralke predstavit će se izvedbenim predavanjem Spolni odgoj II: Borba, koje je nastalo u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Maske i Mesta žensk iz Ljubljane. Predstava je nastala u sklopu projekta Testing Ground u kojem kao voditelj sudjeluje udruga Kurziv.

Dramaturginja i spisateljica Jasna Jasna Žmak izvest će autorski projekt this is my truth, tell me yours u koprodukciji Centra za dramsku umjetnost, Via Negative i Društva Mesto žensk, u partnerstvu s KunstTeatrom, VoxFeminae festivalom i Zavodom En-Knap.

Borba je zadnji dio serije pet izvedbenih predavanja o seksualnom užitku žena slovenske autorice i redateljice Tjaše Črnigoj. Serija Spolni odgoj II u protekloj je sezoni dobila nagrade na 54. Tednu slovenske drame, 59. Borštnikovom srečanju, nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu u 2023. godini, dok je Borba gostovala i u prestižnom kazalištu HAU – Hebbel am Ufer u Berlinu. Prema riječima selektora, Spolni odgoj II: Borba bavi se “reproduktivnim pravima u poslijeratnoj Jugoslaviji, time implicitno utirući put priči o pravu na seksualno zadovoljstvo. Dvije izvođačice nas na uvjerljiv, osnažujući i često duhovit način vode kroz uzbudljivu povijest ove borbe i njene predvodnice u Sloveniji – Vide Tomšič, sudionice Narodnooslobodilačke borbe, narodne heroine, predsjednice Narodne skupštine Republike Slovenije i predsjednice AFŽ-a”. O čitavoj seriji na Kulturpunktu možete čitati u kritici Nore Čulić Matošić.

Zapaženi projekt Jasne Jasne Žmak u fokus stavlja autoričin odnos prema (kazališnoj) umjetnosti, pri čemu Žmak preispituje vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazišna točka tog preispitivanja je autoričino osobno iskustvo kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju. Autorica se “sama na sceni, trudi se savladati vlastiti unutarnji nemir pripovijedajući nam hrabro i duhovito o situaciji uslijed koje je dobila tinitus, ali istovremeno ispitujući teme mizoginije, rada u kulturi i homofobije kako kroz vlastito autorsko iskustvo, tako i u širem kontekstu izvođačkih umjetnosti uopće”, ističu selektori u svom obrazloženju.

Ovaj izniman uspjeh nezavisnih autorskih projekata, koji se hrabro hvataju ukoštac s važnim društvenim temama, ukazuje na važnost poticanja stvaralaštva nezavisne kulturne scene.

Gošća je tribine pod nazivom 50 godina BITEF-a u četvrtak, 10. studenog, u 19 sati u Kulturnom informativnom centru, Borka Pavičević, publicistica, dramaturginja i osnivačica te umjetnička direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Voditelj je tribine Vladimir Stojsavljević, pisac, dramaturg i redatelj.

BITEF Polifonija od 2000. godine prateći je program Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala (BITEF), jednog od najstarijih, najvažnijih i najuglednijih svjetskih kazališnih festivala. Polifonija je posvećena istraživanju i promoviranju inovativnih, kreativnih i participativnih oblika rada u dramskom obrazovanju i stvaralaštvu, a nastaje na sjecištu umjetnosti, kulture, obrazovanja, socijalnog rada, inkluzije i društvenog angažmana. 

U okviru 50. BITEF-a, uz izvjesne novine, Polifonija će od 27. rujna do 1. listopada predstaviti program pod nazivom Odoleti mahnitosti, u skladu s festivalskim sloganom “Na leđima mahnitog bika”. U mitu iz kojeg je proizašao slogan, postoji livada kao omiljeno mjesto okupljanja i zajedništva u igri, plesu, kupanju i branju cvijeća, mjesto opuštanja, bijeg od problema svakodnevice. Ali to mjesto, prema mitu, u jednom trenutku opuštenosti postaje poprište mahnitosti i grube igre posjedovanja, otimanja i trajanja u sudarima dobitaka i gubitaka, pokušaja iskupljenja i uvijek novih igara mahnitosti koje ne nestaju, već se sve masovnije igraju. 

Pitanja koja postavlja ovogodišnja Polifonija stoga su: koliko sami određujemo istinu, svoj angažman, zajedništvo i mjeru odolijevanja mahnitosti u svijetu u kojem živimo sada i ovdje? Jesu li naše djelovanje i naše odluke neizbježne i sudbinske ili je sve ipak rezultat našeg nedjelovanja i prihvaćanja te sudbine? Kako smo povjerovali da nam zajedništvo više ne treba, a da razjedinjenost, otimanje od drugih ili poništavanje drugih, imaju privlačnost i predstavljaju vrhunac potvrde našeg društvenog postojanja? 

Autorica koncepta Polifonije je Ljubica Beljanski-Ristić, osnivačica Centra za dramu u edukaciji i umetnosti (CEDEUM) kojem se ove godine kao partner pridružuje ASSITEJ Srbije, organizirajući razgovore poslije predstava kroz susret mladih kritičara i teoretičara s publikom. Od 2015. godine novi umjetnički direktor festivala je Ivan Medenica, profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu i kazališni kritičar.

Između ostalih, na Polifoniji će se predstaviti Teatar Mimart s predstavom Kako smo prevarili Mefista, a istog dana u Rexu ERGstatus Borisa Čakširana će kroz forme instalacija i kratke forme različitih performativnih praksi projekta Bajke kad zaćute istraživati fenomen svijeta bajki i njihov utjecaj na naše formiranje. Stanica – servis za savremeni ples predstavit će platformu za razvoj plesnih praksi za djecu Generator, nakon čega će u Rexu biti izvedena plesna predstava Vrste koreografkinje Jovane Rakić Kiselčić. U završnici je u Kulturnom centru Grad najavljena predstava kazališno-zborske grupe Deca sa meseca iz Bele Crkve čiji je poetsko-kreativni proces predvodio Dragan Protić iz grupe Škart.

Ulaz na sve programe Bitef Polifonije je besplatan, a više potražite na službenim stranicama.

Piše: Igor Ružić

Predstava naizgled nevelika formatom, snažnih slika i zakučastih poruka, bez izgovorenog teksta ali promišljene plejliste, zainteresirala je cijelu regiju. Od užarene premijere na BITEF-u, preko onih nešto smirenijih u Ljubljani i Skopju, Kompleks Ristić Oliver Frljića došao je i do Hrvatske, ali ne i do hrvatskog glumišta nego tek do riječkog HNK, gdje se na premijeri 28. listopada čak moglo naći i slobodno mjesto. Da li slijedom nezainteresiranosti za temu, ili barem onu osnovnu temu naglašenu naslovom, ili zato što je predizborna kampanja pa nije pametno puštati onog redatelja, koji je ujedno i intendant u Rijeci, previše u eter, čak niti posredno, predstava je u Hrvatskoj ostavila bitno manji dojam nego dosadašnje njegove uspješnice. Hrvatsko glumište, pa i mediji, ili su shvatili da uglavnom ništa ne mogu napraviti ili, šutke, pristaju na teror s Kvarnera. I jedni i drugi su ipak dovoljno oprezni, pa najavu obračuna prepuštaju drugima. 

Kompleks Ristić kompleksna je predstava, unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti. Niz slika nalik treš kombinaciji zombi apokalipse i nekadašnjeg domaćeg filma, s par ipak začudnih detalja koji mu daju nešto kompliciraniji podtekst, sumorna su vizija kraja, smrti, završetka, katastrofe i tragedije. Ne nužno čak niti tim redom. Jednostavno, umjesto gomile maramica koje su se vadile zbog Aleksandre Zec, isplakane katarze i ponovnog zaborava, ovaj rekvijem ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks. Može ju se gledati i kao fantazmagoriju, bez upisivanja ili čitanja, i opet ima smisla, ne samo na razini montaže. Problem je u tome što je redatelj, onaj redatelj, sve o njoj već rekao, jer kod njega, slijedom medijske pismenosti i shvaćanja trenutka i medija i društva i uloge kazališta u njemu, predstava uvijek počinje prije premijere, pa tko želi ima i njegove iscrpne analize, npr: u Novom listu, srpskom Newsweeku, E-novinama, Radiokaosu. Uz nekoliko fotografija, gotovo je moguće zamisliti predstavu, pa za potrebe “čaršijskog”, kako kaže onaj redatelj, mišljenja o njoj zaista ne treba (s)ići do R(ij)eke. Međutim, ukoliko je interpretacija već sasvim osobna, ipak se i na Ristiću i na redatelju (njegovog, njime izazvanog) kompleksa treba barem još malo zadržati. 

“Tko god ima iluziju da nekakav narod na ulicama obavlja nekakve političke promjene, vrši nekakve demokratske ili ne znam kakve revolucije, to je sve koješta. Uvek to rade službe bezbednosti, aparat nasilja, policija i vojska”. Osim tekstova brižljivo i, kao i sve ostalo, citatno i/li tendenciozno odabranih songova, jedini izgovoreni tekst u Kompleksu Ristić te su dvije rečenice Ristića samog, ali recentnog. Nekadašnji kontroverzni kulturni terorist, popravljač zastranjenja lijevih ideja, unitarist i borac za narodnu kulturu i interese, antinacionalist i antistaljinist, rekao je to u opširom gotovo solilokviju na ne baš najotmjenijoj Televiziji Palma. Kontekst gostovanja važan je, jer simpatičnog vremešnog gospodina s očito širokim interesima i brojnim utakmicama u nogama, postavlja danas, po logici brka, u poziciju sličnu npr. Davoru Domazetu Loši. Bez pretjerivanja u paralelama, taj i takvi Ristićevi istupi jedino su što se danas može čuti i vidjeti od nekadašnjeg najvažnijeg jugoslavenskog kazališnog redatelja, zaslužnog, između ostaloga, i za razvoj dojučerašnjeg boljeg dijela teatra Slovenije, Hrvatske i donekle Bosne i Hercegovine te Makedonije, ali paradoksalno, najmanje Srbije. Koliko god zanimljivo ili gadljivo bilo, njegove današnje “uspomene na političke ljude i događaje” svojevrsni su memento mori svakoj iluziji veličine i važnosti. Koliko god se ona, u određenom trenutku života koji može i potrajati, takvom ne činila. Slušati i gledati osobu čije su predstave obilježile generacije, do razine da stariji sugrađani priznaju samo njegovo i Jovanovićevo Oslobođenje Skoplja i Brešan-Violićevu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja kao formativno i gotovo jedino pamćenja vrijedno teatarsko iskustvo, podsjeća na ples mrtvaca. Tom idejom vodio se i redatelj kompleksa nazvanog po redatelju. 

Poput Hitchcocka, koji je shvatio da čekanje njegovog pojavljivanja ometa gledatelje u praćenju onoga što je zaista bitno, i u Kompleksu se već u prvih nekoliko minuta predstave dogodi sve zbog čega tko želi može napustiti gledalište, ili SMS-ati, ukoliko ne može izdržati do kraja. Nešto već viđene simulacije oralnog seksa, kontrolirani protok sline iz usta u usta izvođača, na koncu i uriniranje po slijepoj karti bivše države, snažne su i nedvosmislene slike kojima se ocrtava ono čime će se i ostatak predstave baviti, ali ne općenito nego preko simbola imenovanog samo u naslovu. Umjesto konkretizacije riječima, predstava preuzima jezik i stil svoje teme, a onaj redatelj svojeg dalekog uzora i učitelja svojih učitelja. Izbrisana scena iz Stojanovićevog Plastičnog Isusa služi kao podloga za kostimografsku opsjednutost bijelim vjenčanicama, ali pritom nije jedina, jer mediteransko-balkanski žanr, prije svega ali ne i isključivo filmski, bez svadbe ne funkcionira. Nerijetko je taj pir i krvav, što bi bio tek mitem da se nije i realizirao devedesetih, u nimalo civiliziranoj jugoslavenskoj rastavi. Dio klišeja su i pijani gosti u bijelim košuljama, intoksicirani do turbo-folk izgaranja i sposobni na najčudnije oblike zabave, pa u igrokazu postaju i kolona tifusara i kolektivni junaci Kovačićeve Jame, ali slabi na same sebe i preporuke onih kojima su dali moć ili koji su si je sami nad njima takvima uzeli. Ono što bi inače bio orgijastički koloplet ovdje se pretvara u groteskno, ali ne i farsično, marionetsko kazalište, s tek jednom zaista likom konkretnom scenskom referencom na samog Ristića. Jedan iz povorke simbolično lijepi prepoznatIjive brkove i navlači kaubojske čizme, da bi nakon što sad već potpuno onemoćale zombije zaljulja u kopulacijskim pozama, te čizme zamijenio vojničkima. Brk ovamo, brk tamo, isti je, od Ristića do Staljina, od Čvorovića do Šerbedžije, glumca koji je u Ristićevim predstavama doživio i najveće kazališne uspjehe, ili Duška Ljuštine, koji je također igrao nemalu ulogu u organizacijskim naporima kazališne formacije KPGT, barem u počecima avanture. Aluzija, podsjećanja i indirektnih referenci ni u ostatku predstave ne manjka: od revolucionarne pjesmarice, koju prekida anđeoska verzija Nirvaninog Smells Like Teen Spirit kao posveta trenutku, Dedićeva O, mladosti u kafanskoj verziji iz Karanovićevih dramatično osvještavajućih Jagoda u grlu, preko Ristiću navodno omiljenog gaziranog pića, sve do uživo fotošopirane inscenacije Rembrandtovog Sata anatomije dr. Tulpa kao posvete Danilu Kišu i njegovoj u cijeloj ovoj priči nipošto zanemarivoj drugosti, do sablasne figure konja koja Slobodu, u alegorijskoj izvedbi Nike Mišković, otjera sa scene nakon što predstava, kao prekinuti film, završi natpisom kako je posljednja scena cenzurirana. 

Mješavina direktnih citata zbilje, metaforičkih prevođenja, duboke simbolike i nevažnih sitnica osobnih i kolektivnih biografija, izjava i uvreda, čini predstavu palimpsestnom i nimalo beskrvnom, čak i kad sladunjavi miris ne bi podsjećao da je sva scenska krv po kojoj izvođači gaze ipak malinovac. Redatelj, ne Ristić, i ovdje crpi iz vlastite citatnosti, ali i dvostruko kodirane autoreferencijalnosti, s obzirom da i sam nasljeđuje dio onoga što je upravo kompleks postavilo za temeljno načelo iscrpnog istraživačkog procesa koji je prethodio produkciji, s uključenim istraživačkim timovima u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Ljubljani. Rok Vevar, Olga Dimitrijević, Ana Vilenica i Nina Gojić obavili su taj dio posla, dok dramaturgiju potpisuju Tomaž Toporišič i Goran Injac, jake snage Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane koji upravo ovom predstavom, u svojoj 60. sezoni, planira ponovni pohod na vlastitu relevantnost širu od isključivo lokalnog konteksta.

Iako su kao koprodukcijski partneri potpisani i beogradski BITEF i skopski MOT, ansambl predstave sastavljen je od članova Mladinskog, kazališta u kojem je, pored KPGT-a, Ristić najviše i najbolje radio, i riječkog HNK Ivan pl. Zajca. Uz Niku Mišković, u odnosu na Primoža Bazjaka, Uroša Kaurina, Jerka Marčića, Mateja Recera i Blaža Šefa u gotovo trajno u izdvojenoj poziciji okrvavljene, iznevjerene i silovane Slobode, i druga izvođačica jednako je apartna jer riječ je o Dragici Potočnjak, također članici SMG-a, ali i jedinoj koja predstavi daje autentičnost osobnog iskustva. Generacijski nešto udaljenija od kolega, ona je zaista i igrala u KPGT-u, pa osnovni ton igre ne mora (pro)izvoditi, nego tek prilagoditi i osvježiti. U tiskovini koju točnije opisuje slovenski gledališki list nego hrvatska programska knjižica, ona zato predstavu i naziva Misom za Jugoslaviju, svodeći i privatno i na pozornici račune svojih jugoslavenstava, utopija i zabluda. Ukoliko to nije jedno te isto, slično radi i predstava sama, svakome po potrebi, zasluzi, nasljeđu i očekivanjima. Najviše, ipak, po osobnom razumijevanju i tematike i nužde da se o njoj misli i govori, ne samo zbog ponovne potvrde teze o povijesti kao lošoj ili barem nemarnoj učiteljici. U suprotnom nam se, citatom druge “bivše” legende, ni ne isplati da izlazimo iz groba. Već smo ionako dovoljno d(r)ugi.

BITEF polifonija od 2000. godine prateći je program Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala (BITEF), jednog od najstarijih, najvažnijih i najuglednijih svjetskih kazališnih festivala. BITEF Polifonija posvećena je istraživanju i promoviranju inovativnih, kreativnih i participativnih oblika rada u dramskom obrazovanju i stvaralaštvu, a nastaje na sjecištu umjetnosti, kulture, obrazovanja, socijalnog rada, inkluzije i društvenog angažmana. Fokus Polifonije i ove je godine na osnaživanju kroz kazalište, na društvenoj odgovornosti i razmjeni iskustva i dobrih praksi na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. 

Programi koji će se odvijati u periodu od 18. do 25. rujna bavit će se iniciranjem i predstavljanjem projekata u obrazovanju i zajednici te novih mreža i platformi za razmjenu iskustava. Na više lokacija u gradu u popodnevnim i večernjim terminima, publika će se susresti s predstavama koje prikazuju rezultate rada s mladima (Putokazi, Nevidljivi spomenici, Kuća velikog rata) i korisnicima psihijatrijskih usluga iz Beograda, Zagreba i Tuzle (Plave priče), te preispituju položaj žena i mizoginiju (Crvena: Samoubistvo nacije) i posljedice mračnog razdoblja devedesetih (Balkan Requiem, Kinez). Urednice Polifonije su Sanja Krsmanović-Tasić i Irena Ristić, a koncept potpisuje Ljubica Beljanski-Ristić.

Važan je dio ovogodišnje Polifonije međunarodni simpozij pod nazivom Pozorište u kontekstu, posvećen analizi relevantnih teorija i praksi suvremenog kazališta u obrazovanju i programima psihosocijalne podrške osjetljivim i/ili marginaliziranim skupinama usmjerenim na društvenu promjenu i razvoj kulture zajedništva. Stručnjaci, znanstvenici, kulturni radnici, umjetnici, aktivisti i kritičari mogu se prijaviti za sudjelovanje u simpoziju slanjem kratkog sadržaja rada koji žele predstaviti na simpoziju. Poziv je otvoren do 1. rujna, a odabrani radovi bit će predstavljeni i u okviru tematskog zbornika.

Žiri Bitefa u sastavu Kristian Holchauer, Igor Ružić, Yana Ross, Filip Vujošević i Andraš Urban, dodijelio je nagradu za najbolju predstavu Zoranu Đinđiću Olivera Frljića u produkciji Ateljea 212 (Beograd), nagradu publike osvojila je predstava Galeb Tomija Janežiča u produkciji Srpskog narodnog pozorišta (Novi Sad), a nagradu žirija kulturne rubrike lista Politika osvojila je predstava Oluja Jerneja Lorencija u produkciji Mestnog gledališča (Ljubljana). 

Specijalna nagrada žirija Bitefa jednoglasno je dodijeljena predstavi 55+ u produkciji Montažstroja za jedinstven koncept i glumački ansambl.

Prema priopćenju festivalskog žirija, posebno priznanje predstavi izraženo je zbog toga što “predstava daje glas ljudima koji ga inače ne dobivaju. Ona ih također tjera da taj glas upotrijebe – ne uvijek u svoju korist. Predstava 55+ predstavlja specifičan oblik dokumentarnog kazališta, ali je također i veliko djelo fikcije. Ono ostaje u domeni stvarnosti, ali istovremeno predstavlja i veliko kazalište”. 

Projekt 55+ završit će dokumentarnim filmom Potrošeni koji će prikazati proces rada s glumcima te će još jednom, u audiovizualnom mediju, otvoriti prostor za preispitivanje mogućnosti njihova angažmana u društvu koje ih odbacuje i gura prema vlastitoj margini.

Izvor: montažstroj

Predstava Saše Božića Nosferatu razvija seriju plesnih i kazališnih eseja, diptiha na temu konstitucije izvođača i korištenja njegovog tijela kao oruđa razumijevanja izvedbe. Za svoje polazište uzima roman Umjetnica tijela Dona DeLilla te ciklus filmova o Nosferatuu. Nosferatu nastavlja istraživanje i kreaciju hibridnih formi, koje idu izvan granica kazališnih ili plesnih predstava. Predstava je nastala u suradnji s izvođačima Petrom Hrašćanec, Damirom Klemenićem i Markom Jastrevskim odnosno Dadom Ćosićem te u koprodukciji de facta, Teatra &TD i dance lab collectiva. Božićev Nosferatu bit će izveden dvaput 16. i 17. rujna.

Mrzim istinu! Olivera Frljića, višestruko nagrađivana predstava, umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti rastvara unutarnje kompleksne odnose unutar autorove obitelji. Svoj dramaturški temelj gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije. Predstavu izvode Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, Filip Križan i Iva Visković, a nastala je u produkciji Teatra &TD. Mrzim istinu! bit će izvedena u dva navrata, 14. i 15. rujna.

Izvor: BITEF