Otvorena u siječnju 2025., rezidencija poziva međunarodne umjetnike_ce na razvijanje umjetničkog projekta u kontekstu Balkanske umjetničke scene.

Na prijavu se potiču umjetnici_e koji_e rade u polju vizualnih umjetnosti, izvedbenih umjetnosti, digitalne umjetnosti, kritike umjetnosti i kustosiranju, a područja istraživanja uključuju humanističke znanosti, društvene i ostale znanosti, tehnološke inovacije i ekologiju.

Glavni cilj udruge Art Explora je promicanje pristupa umjetnosti i kulturi za sve, te ovaj program svake godine okupi do tridesetak umjetnika_ca i istraživača_ica. Sudionici su pozvani da izvode radionice za različite publike, kao što su nevladine organizacije, škole i grupe studenata umjetnosti.

Tijekom procesa selekcije posebna će se pozornost posvetiti umjetnicima i istraživačima koji žive na Balkanu, ali će se u obzir uzeti sve nacionalnosti.

Postoje ukupno tri rezidencijalne sesije: od siječnja do ožujka 2026, od svibnja do srpnja 2026 i od rujna do studenog 2026. godine. Svaki sudionik_ca imat će na raspolaganju smještaj, mjesečnu financijsku naknadu u iznosu od 800 eura, naknadu za umjetnički rad od 1.500 eura, te povratno putovanje do Tirane.

Prijave se vrše online, a više informacija možete pronaći ovdje.

Rok za slanje prijave je 30. svibnja.

Spomenuti parasocijalni prostor podrške stvoren putem društvenih mreža adresira i Instagram profil tofu pow pow, na kojem umjetnici_e, Silvi Naçi i Vickie Aravindhan objavljuju kratke postove na temu rada u umjetnosti i kulturi. U jednom od njih pišu: Vrlo rado bih ostao_la unutar tihog i neprobojnog mjehurića koji nikada neće puknuti. Svjetlost proizlazi iz osoba i prostora koje one za mene formiraju. Post je objavljen 2019., iste godine kada Naçi završava rad na filmu The Bow Wake [Vala e Harkut] posvećen trans zajednici u Albaniji.

Domaća publika film je imala priliku vidjeti u prostoru vodnjanske Apoteke, gdje je prikazan 17. siječnja. Apoteka – Prostor za suvremenu umjetnost u svojoj redovnoj djelatnosti funkcionira kao galerija, no ovog je puta prenamijenjena u improviziranu mini-kinodvoranu. Program Kino Apoteka, na tragu ranijih suradnji s Kinom Katarina, usmjeren je na filmske projekcije i predavanja koja uključuju suradnju nekoliko nezavisnih sektora “okupljenih oko ideje filma, istražujući pritom njegove zapostavljene prostorne mutacije”. 

The Bow Wake funkcionira kao dvokanalana instalacija, a bavi se temom trans zajednice u Tirani i njene (ne)prihvaćenosti u kontekstu dugogodišnje lokalne tradicije virdžina, kako je u popratnom razgovoru pojasnio kustos programa Lorenzo Lazzari. Virdžine ili ostajnice su žene zavjetovane na celibat, koje u ruralnim područjima, najčešće prisilno, preuzimaju tradicionalno muške uloge uslijed smrti starijih muških članova obitelji, njihova nedostatka ili odbijanja udaje. S obzirom na to da se radi o životima u izrazito siromašnim i geografski izdvojenim predjelima u kojima su rodne uloge jasno podijeljene, odgoj (i proces postanka) virdžina najčešće proizlazi iz rigidnosti patrijarhalnih obrazaca. Polazeći iz izrazito konzervativne podjele rodnih uloga, životni put virdžina obilježen je nemogućnošću njihovih obnašanja bez tranzicije, a kako pokazuje reportaža Marijane Camović, često je obilježen ponosom nad izaraženim maskulinitetom i mizoginijom.

U filmu Silvi Naçi perspektiva virdžina prikazana je svjedočanstvima Lali, koji je odrastao u brdskom predjelu Albanije, no za razliku od trans zajednice u Tirani, njegov je put priznat u kontekstu društvene tradicije. Tiranska trans zajednica izložena je nasilju sugrađana_ki, ali i policije koja bi ih od takvog nasilja trebala štititi. Umetanjem stavova Albanaca o LGBTIQ zajednici i njihovim pravima u film, stvara se slika o izrazito konzervativnom društvu, koje pravno ne priznaje promjenu imena niti spola pripisanog pri rođenju u osobnim dokumentima. 

Kadrovi vala spomenutog u naslovu, koji se s albanskog doslovno se prevodi kao pramčani, funkcioniraju kao meditativno-prostorni intermezzo između prikaza tiranskih ulica, naselja, privatnih prostora i prirode. Na simboličkoj razini, ističe Lazzari, valovi u naslovu filma adresiraju rodnu fluidnost, koja je kontrastirajućim dokumentarnim snimkama dinamike svakodnevnog života u Albaniji zatomljivana, a snimajući dječje igre, Naçi ukazuje na odgojnu i prostornu podjelu između dječaka i djevojčica. Dječaci se ulicama kreću neopterećeno, slobodno i bez pratnje, dok se djevojčice uglavnom kreću uz pratnju starije osobe, poznatim putanjama ili u privatnim prostorima dvorišta. Kako u eseju Pravo žena na okoliš: Manifest piše arhitektica i aktivistkinja Leslie Kanes Weisman, prisvajanje i korištenje prostora su politički činovi, a vrste prostora koje imamo ili kojima nam je onemogućen pristup mogu nam dati moć ili je oduzeti.

Na tom tragu brigu o sigurnosti u javnom prostoru adresiraju i trans žene iz Tirane. Njihovi izlasci snimljeni su iz daljine kako ne bi privukli pažnju policije ili sugrađana_ki, a u filmu progovaraju i o svakodnevnom nasilju kojem su izložene. Za njih su izrazi nježnosti, zabave, plesanja i pjevanja rezervirani za privatne prostore, uvjetno rečeno jedina mjesta slobode, ako kretanje ograničeno na provjerene puteve, konstantni strah za vlastiti život i gravitiranje malom broju sigurnih zajednica uopće možemo nazvati slobodom. Zabilježena LGBTIQ iskustva mogu se povezati i s lokalnim kontekstom o čemu svjedoči nedavno provedeno istraživanje o potrebama LGBTIQ ljudi u Splitu, koje uz osjećaj nesigurnosti ističe i instrumentalizaciju tematike u političke svrhe, aktualnu u albanskom kontekstu.

Nažalost, veći dio filma ipak ostaje kontekstualno nedorečen, a predstavljena tematika uglavnom je samo vizualno naznačena, s rijetkim narativnim intervencijama. Sveukupna duljina filma i ponavljajući prikazi, odnosno mjesta kontemplacije sugeriraju da film sretnije funkcionira u kontekstu instalacije, koja gledatelju_ici također omogućava veću slobodu kretanja i odmaka u trenutku zasićenosti duljinom pojedinih snimki. Unatoč tomu, film prikazuje dirljive i intimne trenutke podrške unutar zajednice i kritizira perpetuiranje patrijarhalnih obrazaca odgoja, otvarajući pritom prostor nadi u napredak. Upravo se u tom prostornom potencijalu krije i značaj filma za (trans) zajednicu i poticaj na borbu za one čije se “slobode” i dalje ostvaruju gotovo isključivo unutar četiri zida.

Nakon dvogodišnjeg protivljenja kulturne scene, glumaca i glumica, aktivista i političkih protivnika albanskog premijera Edija Rame – uključujući i predsjednika Albanije Ilira Metu – u nedjelju, 17. svibnja u ranim jutarnjim satima srušena je zgrada Narodnog kazališta u središtu Tirane. Riječ je o jednom od najznačajnijih albanskih spomenika kulture, izgrađenom 1939. godine za vrijeme fašističke okupacije. Odluku o rušenju Rama je donio prije dvije godine kao dio otvaranja Tirane za nekontrolirani upliv građevinskog kapitala i ostavljanja javnog interesa u sjeni spektakularnih “reprezentativnih” projekata. Kako prenosi niz regionalnih medija, čitava procedura vezana uz ovaj slučaj obilježena je duboko netransparentnim i nedemokratskim odlučivanjem. Albanska je vlada Narodnom kazalištu samovoljno ukinula status zaštićenog spomenika kulture, da bi potom za izgradnju novog kazališta angažirala glasoviti Bjarke Ingels Group, nazvan prema danskom arhitektonskom superstaru koji ga predvodi. Kako pokazuje analiza na portalu exit.al, ključ je u veličini ekskluzivnog zemljišta koje je zauzimalo Narodno kazalište: riječ je o parceli od oko 7500 četvornih metara, od čega bi njegova nova inačica trebala zauzimati manje od polovine. Ostatak će, navode, biti namijenjen objektima koji su u opisu projekta navedeni kao popratni, a zapravo vjerojatno čine poslovni smisao cijelog dogovora: luksuznim stambenim zgradama i shopping centru.

Ovaj po svemu tipičan slučaj za građevinske dubioze na kapitalističkoj periferiji, srodan zagrebačkim i beogradskim primjerima, dobio je svoj epilog dosljedan žanru: iskorištavajući pandemijske mjere protiv okupljanja građana, bageri su u 4:30 ujutro počeli sravnjivati staru zgradu kazališta sa zemljom. Na svega par desetaka prosvjednika koji su se počeli okupljati policija je krenula suzavcem i pendrecima, a epilog je 37 uhićenih, uključujući i zastupnicu u albanskom Parlamentu Moniku Kryemadhi. Predsjednik Meta, njezin suprug, koji je ranije zbog čitavog slučaja podnio i prigovor Ustavnom sudu, oglasio se objavom videa rušenja popraćenog komentarom u kojem albansku vladu naziva mafijom i proglašava ju odgovornom za nasilje nad umjetnicima i medijima.

Zanimljivo je da Edi Rama kao predvodnik te vlasti na međunarodnoj sceni figurira kao svojevrsna zvijezda liberalne Albanije: riječ je o umjetniku čiji radovi su izlagani u New Yorku, Berlinu, Veneciji i drugdje, dok mu je projekt bojanja fasada socijalističkih zgrada za vrijeme obnašanja dužnosti gradonačelnika Tirane donio nagradu World Mayor 2004. godine. Međutim, stvarnost njegovog mandata na čelu države bitno je drugačija i prema brojnim izvještajima uključuje rašireno srozavanje demokracije, ljudskih prava i autonomije pravosuđa, osobito od velikog potresa koji je Albaniju zadesio u studenom 2019. i omogućio mu da uvede izvanredno stanje koje mu daje bitno proširene ovlasti.

Najnoviji je slučaj njegovog samovoljnog djelovanja dobro upozorenje i za lokalni kontekst. Zagrebački je potres otvorio dosad neslućen prostor za nekontroliran upliv građevinskog kapitala nauštrb javnog interesa. Odgoda donošenja Zakona o obnovi Zagreba, uzrokovana raspuštanjem Sabora, produbila je ionako prilično duboku bojazan kada je riječ o namjerama gradonačelnika Bandića spram ekskluzivnih nekretnina i parcela u gradskom centru. Primjer iz Tirane, ukratko, još je jedno upozorenje da od katastrofa poput potresa i pandemije ne treba očekivati da će spontano opametiti politički sustav i proizvesti neke solidarnije politike – u slučaju izostanka snažnog političkog odgovora s ljevice, one će prije otvoriti vrata za još bespoštednije slavlje kapitala nad našim razrušenim gradovima i devastiranom kulturnom infrastrukturom.

Revija malih književnosti je književni festival na kojem se predstavljaju suvremeni autori iz zemalja regije (od Austrije do Grčke) koji su u svojim matičnim zemljama prepoznati kao kvalitetni i relevantni, ali čija djela nisu objavljena u Hrvatskoj. Revija je hrvatskoj čitateljskoj publici dosad predstavila autorice i autore mlađe generacije iz Bosne i Hercegovine (2005), Slovenije (2006), Crne Gore (2007), Bugarske (2008), Srbije (2009), Rumunjske (2010), Kosova (2011), Grčke (2012) i Makedonije (2013.) 

Ove će se godine, 15. i 16. listopada, u Booksi predstaviti književnici i književnice iz Albanije. Od svih književnosti jugoistočne Europe, albanska je književnost u Hrvatskoj najmanje poznata. Izuzev velikana, nobelovca Ismaila Kadarea, u Hrvatskoj gotovo i nema objavljenih albanskih autora. “Čitateljska publika, bila ona ‘obična’ ili ona koja se profesionalno bavi knjigom, zna jako malo ili ništa o tome o čemu se piše u Albaniji, koje teme zaokupljaju tamošnje autore, što to točno podrazumijeva baviti se pisanjem u Albaniji danas, koliko je situacija u književnom stvaralaštvu pa i izdavaštvu slična ili drugačija od one s kojima se nose ostale zemlje u regiji”, najava je ovogodišnje Revije koju organizira Udruga za promicanje kultura Kulturtreger.

Svoje će odgovore na ova pitanja ponuditi šestoro autorica i autora, odnosno četiri gošće i dva gosta ovogodišnje Revije – Eljan Tanini, Lisjana Demiraj, Gresa Hasa, Sabina Veizaj, Lindita Komani i Arti Lushi. Osim njihovih, u katalogu ovogodišnje Revije naći će se i tekstovi Lindite Arapi, Fluransa Ilie, Dariena Levanija, Albane Nexhipi, Mariklene Niço i Edona Qesarija. Odabir upravo ovih književnih imena za Reviju je odradio književnik, osnivač međunarodnog književnog festivala Poeteka i urednik istoimenog časopisa, Arian Leka. Tekstove albanskih autorica i autora preveo je ugledni pisac i profesor Skhelzen Maliqi, a vizualni identitet festivala potpisuje Zoran Đukić.

Program potražite na službenim stranicama Bookse.

Svi smo mi Albanija

Albanija, nekada najzatvorenija i vjerojatno još uvijek najsiromašnija evropska zemlja bila je svojevrsni ekscesni simptom blokovske podjele Evrope. Kao što se Balkan, imaginarna geografska tvorevina, doživljavao i još uvijek uglavnom doživljava kao egzotični Drugi Evrope, tako je Albanija Balkanu praktično služila kao Drugi Drugoga, svojevrsni izgovor ili utjeha da postoji mjesto gdje je vrijeme zastalo ranije, gdje je totalitarizam totalitarniji, a izolacija potpuna.

Danas posjet Albaniji pokazuje jednu hektičnu sliku izgrađenog okoliša koja posjetitelju s prostora Jugoistočne Evrope djeluje poznatom barem u dva smisla. S jedne strane očiti su slojevi povijesnih modernizacija, od neo-kolonijalnih preostataka talijanske racionalističke arhitekture do masovne stambene izgradnje ili stilski hibridnih inačica reprezentativne arhitekture komunističkog režima. S druge strane, na djelu je aktualna totalna deregulacija u kojem dva standardna graditeljska žarna tranzicijskog pejzaža– ružne uredske zgrade i glomazni, loše projektirani i još lošije izvedeni stambeni blokovi gaze postojeću morfologiju. Na periferiji ali i u međuprostorima središta grada buja individualna gradnja kao znak radikalnih demografskih i ekonomskih promjena koja iznenađuje vrlo preciznom izvedbom skeletne betonske konstrukcije maison domino tipa. Kolizija preostataka modernizacijskih zahvata i aktualne gradnje koja nastaje kao parazit na naslijeđenoj infrastrukturi, ako ona postoji, uobičajena je i u drugim gradovima podvrgnutim tranzicijskim procesima, no fragmentarnost strukture grada nastala brzim transformacijama u Tirani dovedena je do ekstrema.

 

Episode 2

Unutar tog nestabilnog miljea, Biennale vizualnih umjetnosti u Tirani je odista smisleni događaj s koncepcijom u kojoj se ispravno insistira na povezivanju kuratorskih zamisli i umjetničkih radova s lokalnom situacijom. Uz vrlo dobru izložbu pod naslovom The Symbolic Efficiency of the Frame postavljenu u intrigantnom ambijentu šarmantno oronulog i elegantnog bivšeg Hotela Dajti, grupa Stealth.unlimited – Ana Đokić i Marc Neelen osmislila je Episode 2 Biennala koji se sastoji od izložbe 11 rooms, instalacije City logs te niza sažetih predavanja i panel-diskusija održanih u bivšoj plesnoj dvorani hotela. U razgovorima organiziranim u suradnji s Emilianom Gandolfijem sudjelovali su arhitekti, aktivisti i drugi kulturni radnici okupljeni oko aktualne teme emancipacijske uloge arhitekture i otpora prema regresivnim politikama prostora. Odlično odabran široki, ali tematski konzistentan raspon tema te optimalni balans između internacionalnih i regionalnih protagonista učinio je seriju od šest sesija poticajnom sredinom za razmjenu iskustava i polemiku o različitim oblicima kritičkog diskursa u formiranju izgrađenog okoliša. Prezentirane su inicijative u različitim kontekstima koje koriste i sasvim različite metode ili kanale djelovanja: od građanskog aktivizma, preko diseminacije suvremene ubrane misli putem izložbi ili izdavaštva, do planerskih intervencija najvećeg mjerila. Tako su, uz ostalo, prikazane aktivističke inicijative u beogradskom predgrađu Kaluđerica, organiziranje političkog otpora protiv rekonstrukcija u centru Zagreba, protesti protiv devastacija u urbanom i prirodnom okolišu u Crnoj Gori, infrastrukturne planske aktivnosti u Albaniji, alternativni prijedlozi za razvoj pulske regije, taktike redefiniranja programskih obrazaca suburbijskih parcela u južnoj Kaliforniji ili obimni zahvati urbane obnove grada Medellin u Kolumbiji.

 

Taj vijugavi trajektorij kroz divergentne aktivističke, istraživačke ili projektantske prakse na okupu drži predodžba o gradu kao fenomenu koji neizbježno reflektira društvene antagonizme ali i sadrži latentni potencijal socijalnog boljitka koji leži i izvan konvencionalnog projektantskog polja arhitektonskog djelovanja. Štoviše, baš zbir svih tih inicijativa i praksi čini idealnu platformu za uravnotežen urbani razvoj kojoj nedostaje tek jedan, ali ključan protagonist: politička elita. Naime, iako je Edi Rama bio najavljen kao gost diskusija njegov izostanak je odaslao simbolički problematičnu političku poruku u kojoj idealizam protagonista ostaje zagledan u utopijski horizont.

Neformalno i profitersko

U perifernom i nestabilnom kontekstu Jugoistočne Evrope modernizacijski zahvati su značili kreiranje jedne sasvim nove urbane i društvene stvarnosti koja je u punoj formi bila često ispred realnih ekonomskih kapaciteta ali i limitirane socio-političke imaginacije i kompetencije vladajućih poredaka. Sljedovi modernizacija redom bivaju abortirani, trajno nedovršeni ili napušteni pa projektirani, a “oficijelni” pejzaž socijalističkog urbanog razvoja nije bio u stanju zadovoljiti sve zadatke i očekivanja koji su se pred njega postavljali. Sistemski inducira i u osnovi tehnicistička urbanizacija koja je izazvala paralelne procese rasta takozvane divlje gradnje. Upravo je ona nadopuna nepotpune modernizacije i predstavlja specifični oblik nastojanja stanovništva da se izbore za pravo na život u, odnosno, pored grada.