Izložba nazvana po radu Adelite Husni-Bey On Necessary Work (O neophodnom radu, 2021.) bavi se konceptima brige i reparacije, “naglašavajući njihovu ključnu ulogu u današnjem svijetu, posebice u okviru dekolonijalnih i kolektivnih praksi” ističu kustosice Ana Dević i Ana Kovačić.

Kader Attia, Fokus grupa, Adelita Husni-Bey i Hana Miletić bave se temama rada, dekolonizacije i reparacije stvaranjem novih imaginarija. Skupna izložba umjetnika_ca “iznova definira te koncepte kroz dijalog, istražujući kako umjetnički angažman može doprinijeti rastakanju nepravednih struktura neoliberalnog rasističkog patrijarhata”, stoji u najavi.

Okrugli stol dio je diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu, dok su projekcije Kadera Attie i Adelite Husni Bey dio filmskog i video programa Ekologije skrbi: novi savezi.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje, a intervju s Adelitom Husni- Bey, gostujućom predavačicom petog izdanja WHW Akademije na linku.

Većina se tvog rada zasniva na suradničkim praksama usredotočenim na pronalaženje empatičnih, brižnih i ponekad razigranih prostora i prilika u vrijeme rastućih kriza. U kojoj je mjeri za tvoj rad važan taj zaigrani i performativni ton? Kakvi se oblici odnosa i otpora njima generiraju?

Većina izvedbenog rada kojim se bavim proizlazi iz metodologija utemeljenih na političkom kazalištu, s ciljem generiranja društvene i političke analize unutar grupe. Polazim od metoda koje su uglavnom prikladne za popularno obrazovanje, dakle promatram metode koje pokušavaju sagledati dinamiku moći unutar grupe, uključujući i moju vlastitu ulogu. Ne mislim da nužno postoji način da pedagogija bude lišena autoritarizma ili da istinski bude antiautoritarna, ali nastojim što je više moguće izazvati autoritet.

Činjenica da se rad temelji na tim korijenima znači da postoje svakakve reakcije, ti si to sročila kao otpor i odnose koje on rađa. Na sreću, postoje trenuci kada postoji otpor prema stvarnom formatu o kojem možemo govoriti, tako da postoji otpor prema strukturi što je stvarno važan dio posla. Iako se ne podrazumijeva, odnosi na radionicama često su, nadam se, odnosi solidarnosti, slušanja i brige. To okruženje može potaknuti vrlo intimne i složene osjećaje.

Na primjer, tijekom rada s medicinskim sestrama na projektu On necessary work, stvoren je prostor za međusobno slušanje u kojem su one mogle razgovarati o svom iskustvu rada za vrijeme pandemije, što im nije bilo omogućeno na poslu. Mislim da je to izgradilo osjećaj solidarnosti i političke svijesti jer su u tim iskustvima prepoznali svoje narative. Na nekim drugim radionicama nije bilo tako lako održati osjećaje solidarnosti i razumijevanja, možda zato što je bilo manje zajedničkih i dijeljenih uvjeta. 

Radionice rađaju svakakve odnose i napetosti, ali ovo su glavne koje uvijek iznova pronalazim. Na njima se dotičemo vrlo dubokih i intimnih stvari, koje ponekad idu preduboko i javi se određeni stupanj poteškoća ili strahova koje moramo adresirati i odstupiti.

Osim esencijalnih radnika_ca, surađivala si sa studentima umjetnosti  (The Council, 2018), urbanistima (White paper, 2014- ) i djecom (Postcards from the Desert Island, 2011). Kako navigiraš kroz ove veoma različite suradnje i kontekste? Koji su izazovi ulaska u nepoznatu grupu izvana pokušavajući rasvijetliti zajednički problem? 

Ponekad sam pozvana u grupe, kao što je slučaj s radom Chiron, gdje surađujem s grupom odvjetnika koji rade u New Yorku. Riječ je o imigracijskim odvjetnicima koji besplatno pomažu ljudima sa složenim migracijskim slučajevima da ostanu u Sjedinjenim Državama ako im prijeti deportacija. U tom konkretnom slučaju, ja sam pozvana u grupu, a u drugim slučajevima me pozove muzej ili institucija. Katkad i sama uđem u neki prostor jer me zanima istraživanje pitanja u područjima s kojima nemam puno iskustva. Zato svoj rad s ljudima pokušavam započeti isticanjem toga da sam gost i posjetitelj. Također pokušavam objasniti da ne mogu adresirati sve teme, nemam vještine ni alate za to. Mislim da pozicija gosta ili posjetitelja nije moralno bolja niti gora od “pozicije iznutra”, ali ima svojih prednosti utoliko što me se doživljava kao nekoga izvan uobičajenog grupnog okruženja.

Nadam se da su problemi kojima se bavim i način na koji o njima razmišljam zajednički, dijeljeni problemi. Na primjer, mislim da činjenica da su medicinske sestre nedovoljno plaćene, podcijenjene i da se bore za preživljavanje usred globalne zdravstvene krize nije samo njihov problem. To je također i moj problem:  moja majka je završila u bolnici i umrla jer su se tijekom pandemije COVID-a skrb i zdravstveni sustav raspadali – i nastavljaju se raspadati zbog nedostatka sredstava i osoblja. 

Pokušavam se baviti ovim problemima na način da o njima promišljam kao zajedničkim. Očito postoje podjele po rasnim, rodnim i klasnim linijama u odnosu na to kako te zajedničke probleme doživljavamo. Da bi bila politička, pitanja kojima se bavimo moraju biti općenita – radi se o pitanjima koja na različite načine utječu na sve nas. Njih mogu adresirati samo iz svoje pozicije kao posjetiteljice, kao žene mješovite rase, srednje klase – to je moje mjesto ili prostor u kojem se pozicioniram. Nisam medicinska sestra, ali razgovaram s njima i mislim da se pitanja koja medicinske sestre postavljaju tijekom štrajkova tiču ​​svih nas. Političko u tom pitanju jest ono što nas povezuje naša različita gledišta, iskustva, privilegije, klasne pozicije itd.

Na petom izdanju WHW Akademije vodiš tzv. mekanu rezidenciju (soft residency) koja uključuje mentorske sesije i intenzivnu radionicu krajem listopada. Možeš li nam reći nešto više o tome kako povezuješ termin mekane rezidencije s vlastitim umjetničkim i/ili pedagoškim radom?

O samom terminu nemam puno za reći, to je ime kao i svako drugo koje govori da ste u međusobnom kontaktu tijekom određenog vremenskog perioda. Ovo proljeće sam sudionicima_cama predložila radionicu političkog kazališta i otkrila da je zaigranost tog formata bila od velike pomoći jer nije bio nužan nikakav ishod, očekivana je samo prisutnost. Rezultate našeg zajedničkog druženja predstavit ćemo u četvrtak, 26. listopada.

Koliko god sam se angažirala s ovom grupom divnih umjetnika_ca, koji su izuzetno uspješni i divni ljudi, zapravo mi se činilo da se samo želim družiti i biti s njima. Ne mogu to staviti u neki okvir jer ljepota leži u tome da nam je važan trenutak bivanja zajedno u trenutku krajnje krize. Mislim da se ne trebamo opterećivati ​​s dodatnim produciranjem, trebamo sačuvati energiju kako bismo pokušali odgovoriti na ono što se događa, bez dodavanja utrživih objekata za tržište. Trenutno mi se to čini prilično nezanimljivo. 

Tijekom ljeta smo se sastajali u formi čitateljske grupe jer se nismo mogli sastati uživo. Format čitateljske grupe mi je jako zanimljiv i sama sam sudjelovala u nekoliko njih za vrijeme pandemije COVID-a. Na to sam se iskustvo i pokušala osloniti kao praksu za krizne trenutke kad sam grupi predložila da zajednički izaberemo što ćemo čitati.

Rezidencija se temelji na ideji poziva i odgovora zato što su sami umjetnici predstavili tekstove za čitanje. Izvukli smo neke riječi iz njihovog rada i pronašli sinonime. Na primjer, za riječ toksično koja se nalazila u mnogim njihovim prezentacijama došli smo do paralele koja je bila riječ uzvišeno (sublime). Počeli smo razmišljati o načinima na koje su predstavili prvu riječ pa smo čitali o ideji toksične zemlje, koja je ispala veoma estetizirana i na neki način spada u kategoriju uzvišenog, uključujući i estetiziranje ne samo neizbježnih, već i neprekidnih katastrofa. Bilo je zanimljivo vidjeti zašto su ljudi izabrali te riječi i što im znače, a vježbe koje smo radili predstavit ćemo u četvrtak. 

Ulaziš li u projekt s jasnom idejom o mediju kojim ćeš predstaviti rad ili je to nešto što se kristalizira kroz interakcije s drugim suradnicima_cama? Kako to utječe na odabir mjesta na kojima izlažeš? 

Sklonija sam filmu nego drugim medijima jer ga je lakše premjestiti. Film mogu prikazati na sastanku sindikata medicinskih sestara, u školi ili na sveučilištu, a nema status fotografije ili slike. Iako sam ranije fotografirala, mislim da je video ipak moj omiljeni medij jer ima niz kvaliteta koje su mi važne dok radim na specifičnom projektu, poput praćenja narativne linije s ljudima s kojima radim.

Kad dođem u fazu montaže preuzimam odgovornost za snimljeni materijal. Potom organiziramo privatnu projekciju – bitno je da imamo dovoljno vremena, čak tjedne, da sudionici_e mogu dati povratne informacije. Slijedi novi krug uređivanja i dodatne projekcije, ako su potrebne, tako da je to cijeli proces. Mislim da korištenjem slike ili nekog drugog medija koji nema vremenski aspekt takva kontrola ne bi bila moguća. Film je datoteka koja dosta lako putuje i može se poslati na skup sindikata ili prosvjed bez nekog posebnog osiguranja, može brzo stići i prikazati se velikom broju ljudi.

Ne snimam sve interakcije već biramo kada ćemo snimati. Najčešće je to na kraju i uglavnom je to samo mali dio mnogo duljeg procesa, koji nije obavezan, tako da sudionici_e mogu biti na radionici, ali ako ne žele biti u filmu, ne moraju. U slučaju da se rad proda, svi sudionici_e dobivaju jednaki udio zarade od filma u svim verzijama i zauvijek. Na taj način pokušavam strukturirati rad iz materijalne perspektive. 

Krajem listopada predviđena je projekcija tvog rada Postcards from the Desert Island u Zagrebu. U tom si radu iz 2011. godine, koji je i dalje aktualan i važan, snimila učenike_ce državne škole u Parizu. Možeš li nam reći nešto više o samoorganizaciji učenika i je li taj rad imao utjecaja na kasniju studiju o stanovanju White paper iz 2014. godine?

U vrijeme snimanja filma počela sam istraživati ​​anarhokolektivističko obrazovanje i proučavala sam kako su pedagozi 1850-ih teorijski postavili besklasno društvo iz perspektive obrazovanja. Došlo je do procvata škola, poput Tolstojeve škole Yasnaya Polyana ili Moderne škole u Španjolskoj, koje su me zainteresirale, a temeljile su se na tom anarhokolektivističkom principu..

Iako se ne bih nužno u potpunosti opisala kao anarhistkinja ili anarhokolektivistkinja, smatram njihov pristup školovanju revolucionarnim. Anarhokolektivisti su obrazovanje i školstvo promišljali kao temelje za nove društvene formacije, što je značilo da su razmišljali o obrazovanju u kakvom djeca nisu valorizirana ili cijenjena zato što su intelektualno ili manualno nadarena – i rano podijeljena na one koji rade fizički ili intelektualni rad održavajući klasnu podjelu, već se o školama razmišljalo kao o eksperimentalnim prostorima u kojima će se djeca od ranog djetinjstva učiti kritičkom i političkom mišljenju.

Škola u kojoj sam snimala Postcards from the Desert Island, École Vitruve, javna je škola u Parizu, koja nije imala ravnatelja, već je njome upravljao kolektiv koji mi je dopustio da vodim radionicu u njihovoj školskoj dvorani. Tamo sam upoznala grupu djece mješovite dobi i roda, koju sam zamolila da stvore neku vrstu društva u njihovoj školskoj dvorani, zamišljajući da imaju resurse i da vladaju ovim komadićem zemlje. S odmakom, čini mi se da je taj pristup bio pomalo kolonijalan, iako na tom komadiću imaginarne zemlje nije bilo domorodačkog stanovništva.

Njihov način razmišljanja me fascinirao, a škola koju su pohađali bila je dosta radikalna pa su propitivali zatvor, razmišljali su o osnovama poput izgradnje kuća, ali i kako dijeliti hranu, kako se kolektivizirati i kako se organizirati. Očigledno su bili pod utjecajem svojih obitelji i društva u cjelini, pa su tijekom radionice pokušavali postati kraljevi otoka i preuzeti sve. Ipak, budući da su pohađali javnu školu koja je ipak bila prilično eksperimentalna, u smislu da je imala neki oblik anarhokolektivističke sklonosti, mogli su razmišljati o društvu na složen način, iako su imali od 7 do 11 godina. Ne mislim da su djeca ikad premlada da bi učila o politici, nedavno sam saznala da je jedan od prvih osjećaja ili emocija koje učimo kao bebe osjećaj nepravde – koji je povezan s uskraćivanjem mlijeka kada ga trebamo ili želimo.

Ove si godine osvojila Black Mountain College Prize, sudjelovala si na 57. Venecijanskom bijenalu i mnogim drugim rezidencijama i programima. U kojoj mjeri su ti važne suradnje s umjetničkim institucijama, s obzirom na to da većinu radova temeljiš na temporalnim praksama koje ne podliježu nužno vrijednostima umjetničkog tržišta?

Zahvalna sam što ovo mogu nazvati svojim primarnim zanimanjem, iako me zbog načina na koji funkcionira primorava da na neki način budem u kontaktu s institucijama. Ipak, u ovom trenutku, usred bombardiranja Gaze i šutnje liberalnih institucija koje ne zauzimaju stranu unatoč genocidu koji se odvija, ovu industriju doživljavam kao mjesto na kojem objektivno ne želim raditi. Možda ću promijeniti posao. 

Na koji način percipiraš ulogu umjetnosti u vrijeme kontinuiranih kriza – ekološke, egzistencijalne, krize stanovanja, ratova itd. – i kako svojim radom i suradnjama sa sudionicima_cama i publikom nastojiš odgovoriti na njih?

Imam dojam da balansiram na užetu između nade i beznađa. Spremam se preseliti iz SAD-a jer ne mogu podnijeti da porez koji plaćam odlazi na ratove u koje se SAD umiješao iako to povijesno nije iznenađujuće. Osim toga, za vrijeme boravka u SAD-u sam vidjela kakva je tamošnja industrija, prema kojoj se mnoge industrije na kraju modeliraju zbog žalosnog utjecaja kulturne hegemonije. SAD ima veliku cirkulaciju kapitala na tržištu umjetnina, koje se često svodi na trendove, i ostalo je vrlo malo prostora za kritiku i razumijevanje suvremene umjetnosti kao dijela kulture; prilično je ograničena kao alat.

Trenutno je za mene ovo posao, a dio posla kojem težim je snimanje filmova i oni mi služe da bih platila račune. Zbog toga ne dopuštam da se besplatno emitiraju putem interneta, što je šteta, ali time uspijevam ostvariti neki prihod za sebe. Nadam se da će postati besplatni kad umrem. *smijeh*

Šalu na stranu, najvrjedniji dio moje prakse je održavanje radionica. Trenutno u malom gradu u Italiji vodim radionicu legislativnog kazališta potlačenih, koja se temelji na metodologiji političkog kazališta kakvu je razvio Boal. Iako često koristim kazalište potlačenih na eksperimentalne načine, ne slažem se nužno s njim kao formom. U ovom konkretnom slučaju koristila sam neku vrstu ortodoksne Boalove metode za pisanje zakona nacionalnog parka u malom gradu Argenti. Premda naročito ne volim pravila i zakone, bilo je izvanredno surađivati s ljudima u njihovom pisanju. Gravitiram političkom radu koji koristi kazalište kao način razmišljanja o problemima koji su još uvijek underground.

Nakon projekcije filma slijedi istraživanje utjelovljene pedagogije kao metode za kritičku analizu društvenih kontradikcija i tenzija. Sudionice_i WHW Akademije 2023. i Adelita će raspravljati, demonstrirati i potaknuti publiku da koriste svoja tijela za učenje, i to prema modulu Call and Response u kojem su sudjelovali.

Nalik na zbor, ovaj modul temeljio se na pozivima (calls) sudionica_ka, koji su razmijenili i okupili ono što je proizišlo iz njihovih pojedinačnih praksi. Njihovo zajedničko vrijeme bilo je strukturirano oko sljedećih pitanja: Kako možemo kolektivno odgovoriti na međusobne ‘pozive’? Kako dubinski slušati?

Adelita Husni-Bey umjetnica je i pedagoginja koja se bavi anarho-kolektivizmom, kazalištem i kritičkim pristupom pravu. Organizira radionice i producira publikacije, emisije i izložbe radove koristeći pedagoške modele koji njeguju nekompetitivnost kroz okvir suvremene umjetnosti. Njezin rad uključuje aktiviste, arhitektice, pravnike, školsku djecu, spoken-word pjesnikinje, glumce, urbanistkinje, fizikalne terapeute, studentice i pedagoge, a sastoji se od stvaranja prostora otvorenih prema kolektivnoj praksi.

Više informacija pronađite ovdje.

Pored internog edukacijskog, istraživačkog i radnog procesa, dio programa WHW Akademije otvoren je i za širu javnost, pa tako u petak, 19. svibnja Centar mladih Ribnjak otvara vrata za upoznavanje i druženje s ovogodišnjim polaznicima: Glebom Amankulovim, Larissom Araz, Kemilom Bektešijem, Klarom Burić, Katjom Crevar, Ariom Farajnezhad, Đejmi Hadrović, Hu Yunom, Mari Kalabegashvili, Ivanom Mirchevskom, Jelisavetom Rapaić i Ritom Süveges te gostujućim sudionicama Ljetne škole, Pennie Key i Lenom Pozdnyakovom.

U razgovoru o načinima i pristupima formiranju privremenog kolektiva te ulozi brige i empatije u razvoju emancipatornih praksi sudjelovat će i članovi i članice ovogodišnjeg profesorskog tima: Yael Davids, Adelita Husni-Bey, Pablo Martínez i Marina Naprushkina. Njima će se u kasnoj fazi programa kao gostujući predavač pridružiti farid rakun, član ruangrupe koja je umjetnički vodila prošlogodišnju, petnaestu po redu documentu.

Nakon inicijalnog susreta, u nedjelju, 21. svibnja na istom mjestu umjetnica Yael Davids održat će praktičnu radionicu u kojoj će sudionicima i sudionicama kroz niz vježbi predstaviti Feldenkraisovu metodu. “Temeljna premisa Feldenkrais metode je omogućiti maksimalnu potporu uz minimalan otpor – kako bismo postali svjesni vlastitih mikro-pokreta – te tražili alternativne pokrete kada smo suočeni s naporom”, pojašnjavaju organizatorice koje sve zainteresirane pozivaju na prijave.

Do kraja programa održat će se i ciklus javnih predavanja i radionica, na kojima će u diskusijama i izlaganjima uz rezidente i gostujuće profesore sudjelovati i niz umjetnika i kustosa te ranijih polaznica i polaznika WHW Akademije. ‍

Do sada sam se u domaćem kontekstu susretala s različitim promišljanjima videoigara kroz prizmu umjetnosti poput rada Dream Control (2015) Darka Masneca, (u čijoj sam produkciji, uz Martinu Kontošić i Renatu Šparada, i sama sudjelovala) u kojem je umjetnik osmislio neigrivu igru koja služi uživanju i rekreaciji umjesto ostvarivanju cilja. Igratelju_ci je oduzeo kontrolu zbog čega se  igri prepušta ili je napušta. Nadalje, Srđan Laterza, copywriter interaktivnih sadržaja, pisac i scenarist, je u HDD-u pripremio izložbu Politika emocija – Dizajn indie videoigara (2017)koja se fokusirala na primjere videoigara koje “dekonstruiraju etablirane žanrove, autorefleksivno propituju konvencije korisničkog iskustva i interakcije u igrama i kritički adresiraju društvene teme”. Spomenula bih i knjigu Ilije Barišića Filmska gramatika videoigara (2019) koja je otvorila novo teorijsko područje istraživanjem dodirnih točaka videoigara i filma.

Naposljetku, nedavno smo u galeriji Nova mogli vidjeti Mjesta susreta (2022)izložbuu okviru koje se Mario Mu pozabavio “temama vezanim za suvremene uvjeta rada, video igre i okoliš koji je izgradio čovjek, bilo da je riječ o arhitekturi ili samom prostoru video igre”. No, za razliku od spomenutih projekata, čiji autori svi dobro poznaju mehaniku, funkcioniranje i sadržaj videoigara i na to reagiraju, Petra Mrša ne polazi od igračkog iskustva jer ga zapravo nema. Ona reagira na videoigre kao na suvremeni društveni fenomen koji zbog svoje raširenosti utječe na brojne obrasce ponašanja, djelovanja i učenja. Uostalom, ako već niste među 3,24 milijarde onih koji igraju, sasvim ste sigurno, barem letimice, imali priliku gledati igru nekog drugog.

Are you sure you want to leave the game? rad je koji je nastao kao rezultat radionice u okviru koje je Petra Mrša s osnovnoškolcima istraživala prakse gejminga, a održana je 2019. u galeriji Prozori. Premda su sudionici bili ondje jer igraju videoigrice, svoje su iskustvo kroz radionički proces preveli iz digitalnog u fizičko iskustvo. Nadjenuli su si papirnate maske i preobrazili se u dječake-avatare, kako ih je opisala kustosica Irena Bekić. Prostor igre je ovdje postao stvarni prostor grada, a njihovo tijelo je iz pasivnog jedva pokretnog potpornja postalo glavni pokretač njihove igre. Već u ovom radu se ocrtava metodologija i za daljnje radove poput stvaranja konkretne situacije u okviru koje protagonisti i umjetnica uče jedni od drugih stvarajući tako novi, iako privremeni, prostor dijaloga.

Videoigre su kao medij i kultura više-manje stasale na internetu, što je pogodovalo razmjeni različitih načina igranja i igara, a njihovo sazrijevanje kao medija ukazalo je na opipljiviju priliku za rast demokratskih, globalnih, interdisciplinarnih, multimedijskih pokreta i kolektiva, kao što je zapisala spisateljica Lana Polansky u tekstu Towards an Art History for Videogames. Kako tvrdi, tamnu stranu čini sve dublja korporatizacija interneta, što je utjecalo na to da korporacije definiraju identitet igratelja kao nerda (štrebera) ne bi li si olakšale marketinško targetiranje. Razvoj tehnologije i interneta je utjecao na proliferaciju videoigara, a budući da je riječ o industriji čija se vrijednost određuje s 220 milijardi eura što je veće od glazbene i filmske zajedno, teško se odmaknuti i sagledati videoigre iz drugog zornog kuta.

Stoga mi se metodologija Petre Mrše čini važnom jer pokušava preobraziti našu diskurzivnu percepciju o videoigrama uzimajući u obzir sociološke i psihološke faktore. Tako je u okviru rada Health 90 pozvala tri gejmerice i troje gejmera da se prvi put upoznaju u sandbox videoigri Garry’s Mod, da bi druženje nastavili uživo. Dokumentarni film tako suočava dvije situacije – kolektivno iskustvo nastalo na mreži i uživo.

Iako se razgovori protagonista vode oko potreba koje im videoigre zadovoljavaju, o slobodi koju im pružaju, identitetima koji nastaju te socijalnih odnosa koje stvaraju, ipak ostaje dojam da u digitalnom okruženju druženje lakše teče jer svi zajedno rade nešto zabavno. Uživo je nelagoda veća jer nema sučelja koje bi filtriralo njihovo predstavljanje drugima. Umjetnica je suprotstavila  ta dva prostora kako bi promotrila upliv videoigara na fizički svijet. Primjerice, jedan od protagonista ističe kako se u vrijeme igranja krivo držao zbog čega je trajno deformirao vlastito tijelo. Pritom se neće odlučiti na kirurški zahvat koji bi to ispravio, nastalu deformaciju zadržat će poput tetovaže u spomen na videoigre.

Nesrazmjer između digitalnog i fizičkog iskustva gotovo je ironičan, dok s ove strane ekrana igratelj_ica svoje tijelo prilagođava stolici i konzoli, s druge strane tijelo seže do krajnjih granica postavki videoigre. No, bez obzira što se radi o nematerijalnom svijetu, on ima konkretne materijalne učinke na igratelja_icu koji se protežu izvan fizičkih granica tijela, i prodiru u psihološke i sociološke obrasce ponašanja. Zato se vrijedi prisjetiti izložbe Što s tijelom?, (2019) na kojoj je jedna od autorica bila i Petra Mrša, a u svojem je radu istraživala neefikasno korištenje tijela ispred računala, i možda upravo u tom eksperimentiranju s vlastitim tijelom leži zametak bavljenja videoigrama iz te otjelovljene perspektive.

Osvrnula bih se još na jedan rad koji se može pogledati na izložbi Digital Milk, a riječ je o eksperimentalnom filmu I can save her (2022). U njemu se umjetnica bavi “utjecajem spektakularnih akcija i emotivnih senzacija u interaktivnom digitalnom okruženju na tijelo i senzorni aparat igrača” i u tom smislu funkcionira kao nadgradnja radova koji su mu prethodili. U pozadini izrazito estetskog filma je i ovaj put radionica, odnosno dvije radionice. Prvu, radionicu somatskih praksi je vodila koreografkinja Zrinka Mihanović, a u njoj su sudjelovali liječeni ovisnici o videoigrama, gejmeri i članovi udruge amaterskih glumaca. “Somatski rituali mogu biti antidot preskriptivnoj pedagogiji bivanja u svijetu. Oni uključuju otkrivanje značenja i odnosa modulacijom dodira, pritiska, snage, glasnoće, mekoće i tišine”, da se poslužim riječima umjetnice Adelite Husni-Bey.

U Mršinom filmu promatramo gibanja koja proizlaze iz somatskih praksi u izvedbi protagonista radionice. Njihovi pokreti su snimljeni u praznom prostoru čime je dodatno naglašen povratak tijelu kojem teže. Umjetnica je iznova ispreplela digitalno i fizičko kroz dodavanje 3D pejzaža i animiranog crteža čime se naglašava materijalnost digitalnog bivanja. Čitavim se filmom proteže narativ koji je proizašao iz  druge radionice, posvećene narativima u videoigrama, a vodila ju je dramaturginja Jasna Žmak. Riječ je o narativu igre koja je ostvarila veliki tržišni uspjeh, a jedna od njenih odlika je životna karakterizacija i kretanje likova i radnje. Time se opet ističe paradoks digitalnog okruženja u kojem se tehnikama kretanja posebno divimo, da bismo zbog tog istog kretanja u fizičkom svijetu izgubili povezanost s vlastitim tijelom.

Naposljetku, osim dvije izložbe umjetničku produkciju Petre Mrše koja se bavi fenomenom videoigara lijepo zaokružuje i publikacija Digital Milk, nastala u suradnji Muzeja likovne umjetnosti iz Osijeka i Centra suvremenih umjetnosti iz Celja, dok oblikovanje potpisuje Oaza. Katalog donosi pregled pet radova predstavljenih na izložbi te eseje kustosica Maje Hodošček iz Celja i Valentine Radoš iz Osijeka. Dok je Valentina Radoš radove sagledala iz rodne perspektive, Maja Hodošček je istaknula psihološke aspekte kao i nemoć reagiranja na nedostatke postojećega društveno ekonomskog sistema. I to mi se čini druga strana medalje kad govorimo o materijalnim posljedicama interaktivnog digitalnog iskustva, od kojih se prva odnosi na tijelo igratelja_ice, a druga na kapitalistički sistem koji industriju videoigara u svoj svojoj surovosti čini mogućom.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.