Iako sam u 2025. godini proveo ugrubo istu količinu vremena prateći novu TV produkciju kao i inače, ovaj put sam baš s teškom mukom složio listu od deset favorita. To dijelom ima veze i s možda natprosječnom količinom naslova iz žanrova koji mi osobno ne leže (toliko puno krimi-serija! Sve neki policajci, detektivi, specijalci na sve strane! MEH!), ali ponajviše s time što je svega općenito – manje? Jer došli smo do točke u kojoj se prenapuhani balon peak TV-ja neizbježno rasprsnuo i streameri su počeli stezati remen: naručuje se sve manje novih serija, a prema jednom izvještaju zaposlenost glumaca na televiziji u SAD-u kroz protekle je dvije godine pala za 17%, a ona scenarista za 14%. Čak i Wikipedia ima stranicu pod naslovom Golden Age of Television (2000s–2023).

Ali nađe se, naravno, i dalje dobrih stvari. Prije nego što prijeđem na svoj top ten – počasni spomen, abecednim redom, za deset serija koje su možda mogle završiti i pri dnu da sam listu sastavljao neki drugi put, u nekom malo drugačijem raspoloženju.

Abbott Elementary

Što bi Ameri rekli, comfort food. I ničeg lošeg u tome.

Alien: Earth

Hoćete ksenomorfa kojem cure sline dok se polako unosi u lice nekom od ljudskih likova, hoćete ksenomorfa koji radi kaos na svemirskom brodu u maltene remakeu prvog Aliena, pa i, jašta, bebi-ksenomorfa koji iskače iz ljudske utrobe, Alien: Earth je nudio svaki mogući fan service – sve do onog ključnog koji bi stavio točku na “i” na samom kraju sezone kada ne samo ksenomorf nego još i nekoliko drugih ubojitih vanzemaljskih vrsta divljaju po istraživačkoj postaji… I doslovno NITKO od preostalih glavnih likova ne strada?!

Pa to ne da je manjak fan servicea, to je manjak brain servicea! I posebno iritantno jer, iako serija ima dobrih ideja i vizualnog stila na lopate, karakterizacija joj definitivno nije jača strana i nitko od likova (osim možda eventualno Morrowa?) ne bi zasigurno nikome nedostajao, da ne spominjem kako je Noah Hawley s Fargom već demonstrirao da ima žicu za antologijske serije i komotno je mogao zaključiti sezonu jednim poštenim pokoljem svih nakon kojeg bi seriju nastavio s novim, potencijalno zanimljivijim setom likova, ali – nismo mi te sreće.

Elsbeth

Kao serija koja se zeza na račun gentrificiranog New Yorka, ali je istodobno i ljubavno pismo gentrificiranom New Yorku – malo je reći da Elsbeth ne pogađa zeitgeist, no tko može odoljeti neumoljivom šarmu Carrie Preston? Ja sigurno ne.

English Teacher

Kombinacija slabe gledanosti i optužbe protiv autora i glavnog glumca serije za seksualno zlostavljanje (što, u redu, nije formalno dokazano, no ako ćemo se držati toga da ćemo uvijek vjerovati žrtvama…) u konačnici je presudila English Teacheru, koji je otkazan nakon druge sezone – doduše, i manje ujednačene kakvoćom nego što je bila prva, ali je i dalje bila dovoljno dobra da je teško ne biti ljut i ogorčen svime skupa.

It’s Always Sunny in Philadelphia

Iako je po mom skromnom sudu ona jedanaesta iz daleke 2016. i dalje zadnja propisno vrhunska sezona Philadelphije, ova im je svakako bila najbolja i najsmiješnija otad. I taman kad sam bio uvjeren da, koliko god znali svako toliko zabljesnuti, nikada više neće ponoviti onu sumanutu energiju iz cirka treće, četvrte sezone – eto ti one epizode s ljutim papričicama, ludilo!

Long Story Short

Možda bi se očekivalo da će nova animirana humoristična serija od tvorca jedne tako obožavane serije kao što je BoJack Horseman imati i veći odjek – no nemojmo zaboraviti da je i BoJack u svojoj prvoj sezoni tek pokazivao naznake onoga u što će kasnije izrasti, a Long Story Short uostalom i referiranjem na traumatičnije događaje iz života članova jedne obitelji, a koji nam još nisu prikazani, daje do znanja da se teža emotivna artiljerija čuva za buduće sezone. Zasad je dobro, imam vjere u Raphaela Bob-Waksberga da će biti i bolje.

Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Moje bumersko užiče, razumijevanje od ikoga ispod 40 godina – ne očekujem, niti bih ga tražio!

The Righteous Gemstones

Zaključna četvrta sezona bila mi je najbolja nakon prve, i to ne unatoč labavijoj priči nego upravo zato: prepucavanja braće i sestre Gemstone su uvijek bila žila kucavica serije i svako narativno zapetljavanje je najčešće samo nepotrebno skretalo fokus s njihovog rivalstva, e da bi ovaj put imali prostora da si spuštaju jedni drugima do mile volje… Plus Baby Billy u kokainskom Teen Jesus, pardon Teenjus izdanju, k’o Bog!

St. Denis Medical

Okej, iskreno, JEDVA čekam da format mockumentaryja završi na smetlištu TV povijesti! Sva ta obraćanja u kameru su mi rijetko izvor dobrih fora i likove uglavnom čine samo buci-buci slatkastijima i mislim da bi svaka humoristična serija s tim bila bolja bez toga. Ali eto, kad živim u svijetu u kojem neki od najvećih talenata za komediju i dalje uporno žele raditi mockumentaryje i šta ću, jadan? Moram trpit… Enivej, ovo je praktički Abbott Elementary u bolnici umjesto škole i ako i nije baš na razini Abbotta, nije ni daleko i, da, volio bih i da je mrvicu manje buci-buci, ali tako je kako je.

The Studio

Kad je dobar, The Studio je jako, jako dobar – samo što na svaku nadahnutu epizodu dođe jedna koja bude tipa parodija noira (jel bi mogli uvesti moratorij na to od jedno bar pedeset godina? Sranje je već stvaaaaarno preizlizano). No ako se nešto moralo zasuti sa sto milijuna humorističnih Emmyja, svakako bolje to nego The Beara.

I još jedna stvar prije nego što krenem s top tenom, mislim da bi bilo pošteno adresirati slona u prostoriji – zašto na listi nemam ono što mnogi smatraju jednim od, ako ne i jedinim istinski velikim televizijskim djelom 2025. Pa dakle, kad je Adolescence izašao, ja vidio da je to neka policija, istraga, detektivi koji detektiraju, policajci koji policiraju, policijski auti, sirene, krafne, ovo-ono i odmah mi je bilo ajme koja tlaka, aaaaaajmeeeee kako mi se to ne gleda! I dobro, ajde, nema krafni (a ipak je to engleska serija, s engleskom policijom), no dok sam se ja natjerao pogledati Adolescence – već sam osmozom s društvenih mreža upio sve ključne stavke radnje tako da mi je izostao šok efekt.

Osim samim činom ubojstva, neki su bili šokirani i susrećući se po prvi put s “učenjima” manosfere (u seriji, inače, istovarenima kroz dva info dumpa tako nezgrapna da bih scenariste samo zbog toga najradije poslao u scenaristički zatvor), no ni tu se nisam imao čime šokirati kad ne samo da sam ekstremno online, nego sam i svojedobno proveo nekoliko mjeseci čitajući najgore moguće gadosti na incel forumima (dijelom zbog novinarskog zadatka, ali i dobrim dijelom iz – neću lagati – puke morbidne znatiželje). 

I u redu, gluma je generalno dosta dobra, snimanje u jednom kadru dosta efektno, ali na kraju mi je ostalo visiti – tko ili što je uopće krivo što je mali postao takav monstrum? Vlasnici i dioničari društvenih mreža kojima je više stalo do engagementa nego do mentalnog zdravlja korisnika_ca? Država koja uskraćivanjem sredstava otežava rad nadležnih socijalnih službi? Patrijarhat općenito, ili možda neka od njegovih specifičnih komponenti? Najviše što serija nudi kao odgovor je “internet”, koji se tretira kao nekakav apstraktni prostor kojim lelujaju ti neki oblaci toksičnosti i jao si onome koga slučajno dohvate – umjesto kao ono što jest, kapitalistička mašinerija kojoj širenje raznih štetnih sadržaja zna itekako biti unosno.

I mada prihvaćam čitanje da je mali vjerojatno pokupio ponešto i iz odnosa njegovog oca prema supruzi i kćeri, kako su one uvijek tu da hendlaju njegovu nesposobnost nošenja s vlastitim emocijama dok su njihove potrebe sporedne, ako ih se uopće i uvažava, svejedno mi se činilo da je serija oca na koncu manje-više oslobodila odgovornosti, kao zna on biti malo nezgodne naravi kad je pod pritiskom, ali je inače okej lik? Pa mu onda i supruga na kraju kaže da nisu njih dvoje krivi, ali… i da i jesu krivi? I to bi otprilike bio zaključak na kraju balade: svi su na neki način krivi i nitko konkretno nije kriv i nije sad da od jedne mini-serije od četiri epizode očekujem da će krenuti rješavati društvene nedaće, ali ta pitijska površnost u razmatranju mogućih izvora problema mi, je li, i nije baš najbolje sjela.

Okej onda, ajmo više na taj vražji top ten!

10. The Eternaut

Apropo postapokaliptičnih serija, moram pohvaliti gejmersku zajednicu što je imala dovoljno discipline i samokontrole da nama koji nismo nikad igrali The Last of Us ne spojla THE događaj koji se odigrao pri početku druge sezone, svaka čast! No otad se u seriji nažalost i nije dogodilo bogznašto zanimljivo, uglavnom se tapkalo u mjestu i ponavljalo stare hitove – dok je ova adaptacija kultnog argentinskog stripa u istom rasponu od pet-šest epizoda prevalila put od prizemljene priče o preživljavanju katastrofe do pulpy SF-a… Možda i zericu previše pulpy, ako mene pitate, ali gledao sam prikovan za ekran i gledat ću svakako i dalje.

9. Adults

Boljka ove serije o zgodama i nezgodama grupe zilenijalaca koji žive skupa je, rekao bih, to što se ne može odlučiti želi li biti zilenijalni It’s Always Sunny in Philadelphia ili Broad City, to jest jesu li njezini glavni likovi sociopati kojih će se svatko normalan kloniti ili naprosto mladi ljudi koji se još traže pa zato i rade gluposti kojih će se jednog dana prisjećati u stilu “eh, mladost-ludost!” Autorski tim Adults bi na to vjerojatno odgovorio s whynotboth.jpg, ja bih svejedno preferirao rutu It’s Always Sunny jer mislim da je humoristično plodnija… Ali i ovako zna biti dosta smiješno, a šesta epizoda je trenutak u kojem ketamin, sve češće spominjan u sitkomima zadnjih godina (pitam se zašto, heh!), svečano preuzima štafetu od trave kao sredstvo od kojeg likovi u komedijama skaču, valjaju se, krevelje i divljaju, dakle sve što ljudi na tim drogama u stvarnosti ne rade. I nadam se da ćemo Amitu Rao i Owena Thielea gledati u još puno stvari, baš su otkriće.

8. Common Side Effects

Nakon animiranog čuda zvanog Scavengers Reign, koje nažalost nije doživjelo drugu sezonu, prelazak na relativno konvencionalniji Common Side Effects od iste produkcijske kuće je isprva pomalo, a ono, s konja na magarca? No jednom kad se prihvati Common Side Effects takvim kakav jest, njegova se priča – o borbi različitih aktera za gljivu tako snažnih svojstava da ima potencijala promijeniti iz korijena, ako ne i potpuno izbrisati farmaceutsku industriju – prati s užitkom, a ostavljeno je i manevarskog prostora da u budućnosti možda i ode u začudnu fantastiku nalik onoj Scavengers Reign? Ne bih imao ništa protiv.

7. The Lowdown

Jedan dio mene bi volio da ovo nije neo-noir nego naprosto dramedija i da je cijela sezona bila kao prve dvije epizode u kojima istraživački novinar, jebivjetar kojeg glumi Ethan Hawke, ide okolo po Tulsi i tko god vidi da mu se približava samo umorno uzdiše i koluta očima (“Fuckin’ white men that care… Saddest of the bunch”, promrmljat će si tako u bradu Killer Mike kao urednik lokalnog tabloida), znajući da im može donijeti samo nevolje. To mi je bilo prezabavno… Ali ono, nisam ni inače nešto od noira pa naravno da ću to reći.

Tvorac Reservation Dogsa Sterlin Harjo je u svakom slučaju opet napravio dobar posao i uvijek je u moru serija o dokonoj američkoj višoj srednjoj klasi (Apple ih posebno štanca kao da im život ovisi o tome), osvježavajuće vidjeti jednu ovakvu, s običnim ljudima koji jedva sklapaju kraj s krajem, još češće ako nisu bijele boje kože, ali nije ni da im je zato sve mizerija nego uvijek ima i radosti u njihovim životima, puno više nego što se možda na prvu čini.

6. Side Quest

Znalo se govoriti da su TV serije poput suvremenih romana, no što ako bi bile više poput – zbirki pripovjetki? Na toj rijetko istraženoj postavci počiva ovaj spin-off Appleovog Mythic Questa, koji je nakon dvije odlične sezone zaglavio u onom limbu-sleš-paklu workplace sitkoma kada scenaristi_ce ne znaju više što bi s likovima pa ih samo izmjenjuju na različitim pozicijama u firmi. I teško da će stoga ikome nedostajati sad kad je otkazan, ali je šteta što je za sobom u bezdan povukao i tek pokrenuti Side Quest, čija svaka epizoda donosi jednu zasebnu i zaokruženu, duhovitu i dirljivu priču koja se tek usputno dotiče svijeta matične serije, tako da se može gledati i bez ikakvog predznanja o Mythic Questu (a koji je inače i sam imao takvih epizoda, pa ako kad poželite i budete u prilici gledati – ovima četirima Side Questa možete slobodno dodati i petu epizodu iz prve, šestu iz druge te osmu iz četvrte sezone MQ-a).

5. Severance

Na drugu sezonu se čekalo tri godine, tokom kojih su kružile glasine o svađama kreativnog tima oko smjera u kojem bi serija trebala ići – nije slutilo na dobro. I nije na dobro ni izašlo, reći će neki! Mislim, okej, ne znam nikoga tko će kazati da je druga sezona bila baš loša-loša, ali znam dosta ljudi koji su bili razočarani. I složit ću se i ja da ova sezona nije bila tako elegantno posložena kao prva i da je znala katkad ići u forsirano čudaštvo samo čudaštva radi (prije svega u onom dijelu s kozama), ali… Gle, jednostavno volim provoditi vrijeme u svijetu Severancea, u redu?

I nije uostalom ni da je sad neka bezobrazna navlakuša kao što ovakve mystery box serije znaju biti, dobili smo odgovore na većinu bitnih pitanja oko lorea, a tu je i ona druga vrsta pitanja o implikacijama tehnologije “severiranja” i na koje sve načine može utjecati na ljude i njihove odnose, uključujući i to kako outieji svoje innieje zapravo ni ne doživljavaju kao ljude. I još sve prekrasno snimljeno i sjajno odglumljeno kao i uvijek, ja sam baš guštao! Nego, kad smo kod starih favorita koji su mnogima počeli ići na živce…

4. The White Lotus

Znamo već svi što možemo očekivati od The White Lotusa. Ubojstvo, ili više njih kao udica za početak. Prve epizode u kojima sporo ključaju animoziteti među bogatim gostima naslovnih resortova. Odlazak u noćni provod negdje nakon sredine sezone koji ozbiljno sluti na zlo, iako se naposljetku ništa strašno ne dogodi. Relativno transgresivni gej seks moment u petoj ili šestoj epizodi. Namigivanje eat the rich raspoloženju gledateljstva, iako autor serije Mike White nije nikakav klasni ratnik i u suštini ga samo zanima to kako su ljudi komplicirani, njihovi odnosi još i više i klasa mu je pritom tek jedan od bezbroja komplicirajućih faktora…

Formula je, dakle, dosad dobro poznata i otud vjerojatno i manji generalni ushit, no je li još negdje zapelo? Mogu samo govoriti u svoje ime, pa ću reći da mi treća sezona The White Lotusa nije na kojem mjesto više na listi jer White ovaj put nije uspio zakucati s finalom – koje mi je naizmjence bilo i zbrzano i bez nekih osobitih iznenađenja. Ali to što nije zakucalo ne znači da mi je narušilo dojam o onome prije, jer prvih sedam epizoda su mi bile i ostale rame uz rame s drugom iliti najboljom sezonom i od svih fiktivnih obitelji koje su se dosad prošetale White Lotusom, Ratliffi su mi bili najfascinantniji i najzabavniji i totalno bih gledao spin-off samo o njima.

3. Poker Face

Ovo isto kao da je imalo slabiju prođu, a ne znam, meni druga još bolja od prve sezone? Možda je ljudima smetalo što je bilo osjetno šašavije, meni je to samo bonus; svaka epizoda pravo malo remek-djelo, osim dvije-tri koje su mi bile “tek” jako dobre. Žao mi je što neće biti još i što – ako i kojim slučajnim slučajem uspiju prodati seriju nekome drugome sad kad je Peacock digao ruke – u njoj više neće biti Natashe Lyonne koja se poželjela posvetiti drugim projektima, iako bi i Peter Dinklage sigurno bio dobar kao predviđena zamjena.

2. Pluribus

Koliko bi vam bilo prihvatljivo da preko noći potpuno nestane društvene nejednakosti, ratova, nasilja i ljudske patnje općenito, ali po cijenu – gubitka individualnosti? Jer upravo to se i dogodi u Pluribusu kada virus vanzemaljskog podrijetla mentalno stopi sve ljude na svijetu u kolektiv koji u blaženoj harmoniji razmišlja, osjeća i djeluje kao jedno – sve, to jest, osim njih trinaest koji su imuni na virus, uključujući i našu glavnu heroinu, mrzovoljnu spisateljicu Carol. Neki ljudi su i iz određenih zdravstvenih razloga umrli usred tranzicije u to, ovisno o kutu gledanja, utopijsko ili distopijsko stanje kolektivne svijesti: među njima je i Carolina životna partnerica, pa normalno da ona i neće baš gajiti tople osjećaje spram Kolektiva.

Na tome su mi kao gledatelju simpatije za Carol uglavnom i stale, jer ona veći dio sezone ne iskazuje ni najmanju intelektualnu znatiželju da shvati kako Kolektiv uopće funkcionira, unatoč tome što Kolektiv čini sve da joj ugodi i spreman je odgovoriti na gotovo svako njezino pitanje. I kad Carol okupi preostale “preživjele” (ali samo one koji govore engleski, da se ne bi lingvistički inkomodiralo njezinu dragocjenu američku guzicu) kako bi skovali plan otpora, oni isto budu zatečeni njezinim izostankom uopće i želje, a kamoli pokušaja da razumije Kolektiv, pa i uvrijeđeni njezinim gardom spasiteljice svijeta in chief. I to je jedan dosta subverzivan moment, u kojem jedna američka serija sugerira da američka sorta tvrdoglavog individualizma možda… i nije the way to go?

Zgodan je moment i kad Carol shvati da nema više njezinog omiljenog supermarketa (kao ni, je li, supermarketa na svijetu općenito) i inzistira da joj ga vrate da može sama ići po namirnice “jer ne želi ovisiti ni o kome” – i onda vidimo kako Kolektiv dolazi s tucetom ogromnih kamiona i kako deseci njegovih članova istovaruju i prenose robu, toliko o tome da itko može ne ovisiti ni o kome! Malo me iznenadilo koliko je puno gledatelja_ica u startu rezolutno bilo kontra Kolektiva, jer mi se čini da je Pluribus dizajniran tako da ne stajemo čvrsto na ovu ili onu stranu nego da stalno iznova razmatramo koliko je individualizma, a koliko kolektivizma dobro ili loše, kako za društvo, tako i za nas kao pojedince. U svakom slučaju, jako je intelektualno stimulirajuća serija.

1. Andor

Nisam gledao prvu sezonu kad je izašla jer sam bio u jednoj od onih faza kad mi je pun kufer Star Warsa i jebali vas džedaji i lajtsejberi i sve, ali sam bio zamijetio da ljudi to dosta hvale, a pogotovo me zaintrigiralo kad je Domagoj Zovak rekao da je to partizanski Star Wars. I stvarno i je! I ne samo u vojno-gerilskom smislu, jer Andor pokazuje koliko je potrebno i, recimo to tako, političkog rada da bi se došlo do točke poput one u izvornoj Lucasovoj trilogiji, kada je nekoliko pobunjenika uspjelo slomiti zločinački imperij – ali samo zato jer im je put ka tome bio utaban nebrojenim tuđim odricanjima, terenskim radom, mirenjem različitih frakcijskih i partikularnih interesa…

Uvijek neki povuci-potegni, uz puno malih pobjeda koje guraju da se nastavi s borbom, ali i podjednako gorkih poraza i prepreka i problema svih mogućih vrsta u odnosu na koje su daddy issues Lukea Skywalkera, blago rečeno, kamilica. Osma epizoda druge sezone Andora je naprimjer o tome kako to izgleda kad narodnooslobodilačka borba nije uspješna i to mi je bilo emotivno daleko najtegobnijih sat vremena televizije u 2025. A kako je zbog zapetljanih produkcijskih uvjeta izvorni plan za pet sezona u međuvremenu sveden na dvije, tako je i došlo vrijeme da se sve prethodno postavljene domine krenu rušiti, kulminirajući s vrtoglavo uzbudljivim, ali i ništa manje potresnim raspletom priče o Luthenu i Kleyi… Što bi se jezikom Star Warsa reklo – sila je s ovom serijom definitivno bila snažna.

Misli su mi se tokom 2024. često vraćale na tezu TV–kritičara Jamesa Poniewozika da živimo u zlatnom dobu mid TV-a, to jest serija koje su većinom samo… onak’, okej? Koje nisu uopće loše, imaju zvučna glumačka imena, snimane su na atraktivnim lokacijama s izdašnim budžetima i nećete se dosađivati uz njih, niti će vrijeđati vašu inteligenciju… Ali nisu ni sad nešto za pamćenje jer igraju uglavnom na sigurno, poput nekog algoritmičkog odjeka starijih, originalnijih serija.

Pa za početak, evo pet serija kod kojih mi se štošta svidjelo, ali uz pokoju značajnu ogradu…

3 Body Problem

Dok većina neujednačenih serija kakvoćom varira od epizode do epizode, ova o sudbonosnom kontaktu čovječanstva s vanzemaljskom civilizacijom je jedna od onih ekstremnijih koje drastično osciliraju od scene do scene: u jednom se trenu divite čudesnom spektaklu i jasno vam je zašto je svaka epizoda koštala 20 milijuna dolara, da bi već u idućem aterirali u, kako netko na internetu reče, fizičarsku verziju Friendsa, samo što nije sitcom nego kao neka jeftina, poluamaterska drama za mlade. I dok to sve ide na dušu showrunnerima (a to bi bila ona dva mamlaza što su upropastili GoT) koji su adaptirali kultnu SF–trilogiju Liu Cixina, on je pak taj koji je, koliko sam skužio (jer nisam nažalost još čitao knjige), odgovoran za neke momente u radnji – inače jako, jako zanimljivoj – koji iziskuju nadljudske napore da se suspregne nevjerica.

Recimo (slijede lagani spojleri – ne preveliki, ali ipak spojleri, pa preskočite ostatak odlomka ako se ne želite spojlati!) ako se na brodu bad guysa nalazi hard disk s krucijalnim podacima, a nominalni good guysi ih idu onesposobiti (čitaj: poklati) tako što će brod sasjeći nanovlaknima – tko im garantira da nanovlakna neće pritom sasjeći i sam hard? Pa, Cixinov rezon je nešto kao da nanovlakna naprave tako sitan, fini rez da se hard onda može opet sastaviti bez problema i to je to, case closed. I je li stvarno moguće da je jedna napredna vanzemaljska civilizacija u stanju napraviti kompleksnu virtualnu videoigru, a da istodobno nije uopće upoznata s konceptom – fikcije?! A i vi gnjavite s pitanjima, šta sad, tako je kako je i točka! I kako je, pobogu, moguće da čim su javno obznanjena imena wallfacera, da San-Ti nisu istog trena počeli nad njima provoditi svoju mentalnu torturu? E, tu sam već odmahnuo rukom, kontajući da će odgovor vjerojatno biti u stilu “jer… midiklorijani?” (pričao sam nedavno s prijateljem koji je čitao knjige i pitao ga kako je u to njima objašnjeno, on mi kaže da jednostavno nije LOL).

Elsbeth

Ovaj spin–off serije The Good Wife najproceduralniji je od svih dosadašnjih procedurala bračno-autorskog tandema Roberta i Michelle King i mada nisam inače nešto lud za proceduralima, Elsbeth je dovoljno pitka i šarmantna da je elegantno odagnala moje strepnje da bi, u dozama većima od onih u The Good Wife, luckasta naslovna junakinja brzo mogla postati iritantna… Samo što je, avaj, procedural u maniri Columba, a kako već imamo Poker Face, nisam siguran koliko su nam baš potrebna dva howcatchem serijala u opticaju? Elsbeth je ujedno i najmanje ambiciozna od dosadašnjih serija Kingovih, bez eksperimenata s formom i tonom, dok je klasna dimenzija svedena na to da se zabavljamo gledajući kako bogati(–ish) zlikovci bivaju neumitno privedeni pravdi – premalo za jednu seriju iz radionice dvojca koji je opetovano demonstrirao da je itekako u stanju preispitivati privilegije svog dobrostojećeg liberalnog miljea.

Only Murders in the Building

Ako me prva sezona možda i nije toliko oborila s nogu kao mnoge, nisam ni ja mogao ostati indiferentan na kemiju trija Martin–Short–Gomez i mada mi centralna misterija i nije bila osobito intrigantna, priznajem da je rasplet bio dobar. Za razliku od druge sezone, gdje su mi i zaplet i rasplet bili za instantni zaborav – slično kao i u trećoj, gdje je usto i glavni trio većinu vremena bio razdvojen i što će mi takav Only Murders? PLUS radnja na Broadwayu, s brodvejskim songovima i sve, što mi je kao brodvejofobu dodatno smanjilo gledljivost… Tako da sam već bio spreman dići ruke od serije i dao sam četvrtoj sezoni šansu tek nakon što sam vidio koliko puno ljudi govori da je najbolja nakon prve i rekao bih da je meni… još i bolja? Jer ima impresivno kompleksan, a skladan Rube Goldberg mehanizam od misterije i jako mi se sviđa i kako je toplo docrtan odnos između Charlesa i Sazz… S tim da i dalje mislim da je deset epizoda po sezoni za ovakvu seriju previše: nizanje lažnih tragova zna biti jako zamorno, u potrebi za popunjavanjem minutaže OMITB zna postati ipreblesav za vlastito dobro, a meta-šale na račun nepotrebne inflacije stunt castinga ne mijenjaju činjenicu da je uspjeh serije doveo do, pa, nepotrebne inflacije stunt castinga?

Pachinko

“Nježna međugeneracijska drama o svakodnevnom životu jedne obitelji u sjeni velikih povijesnih događaja… E, jesmo spomenuli da se radi o korejskoj obitelji usred japanske okupacije?” Ovo vjerojatno ne bi bio osobito privlačan pitch niti većini korejskih gledatelja, a kamoli onih zapadnjačkih, tako da ne čudi što i u drugoj sezoni serija nastavlja prolaziti relativno ispod radara. I dalje pratimo dvije glavne vremenske linije, jednu u daljoj i drugu u bližoj prošlosti. I dok u dijelovima oko Drugog svjetskog rata i poraća Pachinko ostaje jedna od najdivnijih tekućih serija, upadljiv je kontrast s dijelovima radnje u osamdesetima koji su počeli ozbiljno patiti od zamora materijala: zna se po cijele epizode ne zbivati praktički ništa, da ne spominjem repetitivnost Solomonove priče (prvo je bio bešćutna korporativna ajkula da bi onda otkrio da ipak i dalje ima dušu, e da bi sad opet otkrio da može i dalje biti korporativna ajkula, ali… možda ima još i dušu? Hej, ajmo vidjet pa opet ukrug, zašto ne!), pa ostaje nadati se da će dio u osamdesetima uskoro živnuti – ako serija uopće bude obnovljena za treću sezonu. Ako će ovako nastaviti, bolje da ga se skroz riješe.

The Penguin

Prvih sedam epizoda, manje-više sve mi je bilo na mjestu. Jest da mi na prvu nije imalo baš smisla kako sav taj polusvijet redom prihvaća ponude za suradnju s glavnim likom iako se stalno iznova pokazuje da će ih ovaj nemilo zajebati prvom prilikom kada mu to bude oportuno – ali sam se onda sjetio da je to i praktički sažetak političke karijere Donalda Trumpa pa dobro, okej, never mind! I jest malo teško za progutati da u Arkhamu već minimalno deset godina ima ta neka nova ludilo droga, a da za cijelo to vrijeme nije nikako završila na crnom tržištu Gothama, al’ ajde, progledao sam im kroz prste jer sam uživao u bravuroznim izvedbama Colina Farrella i Cristin Milioti, uz kvalitetnu količinu mafijaških prejebavanja te međusobnih zabijanja i metaforičkih i doslovnih noževa u leđa da me zabave po putu…

Samo da bi onda veliki zaključak na kraju balade bio da su – uhhhh – oni najgori među nama psihopati koji bez zadrške lažu, muče i ubijaju ljude kako bi stekli veću moć i više resursa? Pa ne treba mi osam epizoda HBO-ove serije za taj velebni “uvid”, dovoljno mi je da otvorim novine, bilo koji, svaki prokleti dan! A posebno sam kivan što je jedna tako banalna poanta podebljana tako okrutnim epilozima za jedinih dvoje likova u seriji do kojih mi je bilo stalo: pretpostavljam da je trebalo biti potresno, ali ja sam doživio tek kao sadističko iživljavanje nada mnom kao gledateljem. 

A sad – ovogodišnje serije koje vam mogu manje-više bezrezervno preporučiti.

15. We Are Lady Parts

Ponekad mi je teško kao glazbenom geeku isključiti taj dio mozga – neprofesionalna deformacija, jebiga – pa iako jesam svjestan da nije poanta ove humoristične štorije o zgodama i nezgodama žensko–muslimanskog punk benda da bude muzikološki precizna studija… A gle, znam da je jako tanka granica između punka i drugih vrsta rocka i da štošta može proći pod punk, ali da jedan “punk” bend ima, između ostalog – glanc country-pop pjesmu o Malali? I da svi živi znaju njihove pjesme, iako nisu još niti kročile nogom u studio?! Ali kao što rekoh, it’s a me problem. Nakon što je u prvoj sezoni odrađena geneza benda, u drugoj dolazimo do najzanimljivijih pitanja – od onih bazičnijih (“Koliko smo voljne raditi kompromise da bi ostvarile komercijalni uspjeh?”), pa do nekih već specifičnijih (“Trebamo li u svojim pjesmama eksplicitnije progovarati o društvenim problemima, ili je već i to što smo neapologetski muslimanski bend sa šaljivim pjesmama dovoljno politično?”).

14. Hacks

Ako je prva sezona imala, kao što je Maja Rogulj lijepo primijetila, dinamiku u mnogočemu nalik romantičnoj komediji, samo što je umjesto ljubavnog odnosa u središtu onaj poslovni (između vremešne komičarske dive Debore Vance i njezine nove scenaristice, milenijalke Ave), druga sezona mi je već bila… A znate onaj dio u romantičnim komedijama tipa pola sata pred kraj, kad Ona sazna da On nije od početka imao iskrene namjere, na što on očajnički zavapi “A–a–ali to što sam te pozvao na prvi spoj samo zato što sam izgubio okladu s dečkima iz brokerske firme / avijatičarskog kluba / tvornice sireva (prekrižiti po potrebi), to ne znači ništa, odmah nakon toga sam se iskreno zaljubio u tebe, moraš mi vjerovati!”. Ona pobjegne sva u suzama i onda odvojeno jedno za drugim pate i uzdišu dok svira neki isprdak sa zadnjeg albuma Johna Mayera ili Noaha Kahana, a mi kolutamo očima jer bi se sad, kao, trebali praviti da ima ikakve šanse da neće opet na kraju završiti skupa?

E pa, drugo ukazanje Hacks mi je bilo otprilike to – samo razvučeno na cijelu sezonu, stoga mi je bilo olakšanje što je u trećoj gotovo u startu apsolvirano da su Deborah i Ava par (poslovni, jel) i to je to, nema više izmotavanja: jedna drugoj najbolje prijateljice, same sebi nerijetko najgore neprijateljice, s usponima i padovima kao i svaki par te začkoljicom na kraju sezone koja nanovo mijenja dinamiku njihovog odnosa na način da se ful veselim nastavku. 

13. Abbott Elementary

S jedne strane, čini mi se kao da američka humoristična industrija i dalje prolazi kroz fazu u kojoj se svjesno distancira od starih navada zbijanja šala na račun slabijih, nemoćnih, deprivilegiranih članova društva, a da istovremeno nema uvijek najjasniju sliku kako bi taj novi, humaniji humor točno trebao nasmijati… Ali sam, s druge strane, čovjek kojeg je i ovako i onako teško naglas nasmijati, pa kad mi se god učini da bi serija poput Abbott Elementaryja mogla biti i smiješnija – ne znam da li to realno uopće išta znači, nisam pametan? No na svaku epizodu se uredno dva–tri puta zasmijuljim, a glavne likove serije – učitelje u osnovnoj školi s pretežito crnačkim đacima – doživljavam kao svoje TV–prijatelje s kojima ću se uvijek rado podružiti i to je u biti sve što tražim od jednog sitcoma, tako da sve pet.

12. Kite Man: Hell Yeah!

Ako vam je kriterij za kreativnu uspješnost jednog spin-offa da na neki suštinski način odudara od matičnog serijala, Kite Man pada na testu jer je u biti ista Harley Quinn – isti humor, isti tempo i tip šala, isti omjer humora i emotivnih momenata – samo s fokusom na druge likove. I priznajem da nisam prionuo gledanju s baš nekim entuzijazmom, misleći se zašto je spin-off baš o njemu, od svih mogućih likova iz Harley Quinn. Ali u tome dijelom i jest poanta – da netko može djelovati kao potpuni jado ako gledamo samo koliko se profesionalno ostvario, kako se batrga na prenapućenom poslovnom polju (u ovom slučaju onome superzlikovaca) gdje su svi ili sposobniji ili probitačniji od njega, ali i da izvan karijerne sfere ima itekako poželjne i hvalevrijedne kvalitete kao čovjek. Kao, naprimjer, to da je dobar partner koji uvažava želje i brige svoje cure i stvarno mu je stalo do dobrobiti i nje i njihove veze… I ne poričem nikome pravo na njezino/njegovo grimdark užiće (i meni je, evo recimo, jedan od filmova godine Des Teufels Bad koji je, ono, depra na depru), ali ako mene pitate – ma jebeš Pingvina, ovo je DC serija godine!

11. Ripley

Samo mala digresija, kad smo već kod ovogodišnjih filmova, da preporučim – pod uvjetom da vam je do filmova koji nisu horori per se, ali su svejedno jako creepy i duboko uznemirujući pa stoga oprez – kanadski psihološki triler Red Rooms (kod nas dostupan na HBO Maxu) u kojem glavna junakinja razvije nezdravu opsesiju suđenjem jednom serijskom ubojici. Nema tu sad nekih Pingvinovskih šema tipa da se vraćamo u njezino djetinjstvo da vidimo gdje je sve pošlo po krivu, štoviše ne saznamo ama baš ništa konkretno o tome zašto je takva kakva je, ali vidimo da je kompleksna ličnost i ponukani smo da striktno iz njezinih akcija i reakcija probamo dokučiti misterij njezinog unutarnjeg života…

Za razliku od Toma Ripleyja, amoralne ljušture od čovjeka za koju je upitno ima li uopće ikakav unutarnji život osim nezajažljive potrebe za usponom na društvenoj ljestvici po bilo koju cijenu. Ni u njegovom slučaju ne saznajemo što ga je učinilo takvim, niti nas to realno uopće zanima – gledamo da bi vidjeli u koji će idući kut stjerati i kako će se ovaj put izvući i dokle će uopće moći tako. A da bi nam se malo olakšalo što smo na osam epizoda zarobljeni s tom nulom od čovjeka, tu je za noir netipičan i osvježavajući mediteranski setting te uvijek sjajni Andrew Scott u naslovnoj ulozi.

10. What We Do in the Shadows

Nakon što su zastranili u četvrtoj sezoni pretjeranim odlaskom u anything goes vode, WWDITS se odmah zatim, zapanjujuće brzo, doveo u red prisjetivši se kako je ipak najsmiješniji kada ne ide previše u fantastiku, nego jednostavno smješta svoj kvartet narcisoidnih i mahom ne baš najbistrijih vampira u najobičnije ljudske situacije. Završna šesta sezona je na istom tragu, osim što je još šašavija. I je opet malo anything goes, ali nasreću samo u pogledu parodiranja nasumičnih filmskih klasika koji bi danom scenaristu_ici pali na pamet. Cijenim što su otišli na skoro pa vrhuncu, ali će mi svejedno nedostajati.

9. Rivals

Ova priča o rivalstvu britanskih televizijskih tajkuna u osamdesetima je svojevrsna prestižna sapunica i nemojte to shvatiti kao uvredu, niti kao omalovažavanje s moje strane. Samo kažem da ima i nas kojima sapunice nisu nešto na što prezrivo gledamo svisoka, nego nam je jednostavno potencijalnih nekoliko stotina epizoda nečega prevelika vremenska investicija koja usto podrazumijeva dosta narativnog praznog hoda i repetitivnosti jer stotine epizoda, k tome često i uz produkcijsko šparanje gdje je god i koliko je god moguće… E, ali što ako bi uzeli koncentrat svega najsočnijeg iz sapunica i sabili ga u osam visokobudžetnih, ludo zabavnih epizoda koje izgledaju kao da se ni na čemu nije štedilo? Zapravo je nevjerojatno da nema više serija poput ove.

8. Evil

Evilov investigativni trojac u službi katoličke crkve kroz prve tri sezone bi u svojim procjenama navodno paranormalnih slučajeva na koncu obično bio – više Scully nego Mulder. Često bi bilo i eksplicitno potvrđeno da tu nema ni “p” od paranormalnog, a kada se činilo da bi i moglo biti nešto više, to je uvijek bilo zakočeno mogućnošću da je riječ samo o uobrazilji nekog od likova… Kako je Evil odmicao, taj lik je sve češće bila časna sestra Andrea – koja je u izvedbi vazda potcijenjene Andree Martin prerasla u najjače oružje serijala – i mada je i u finalnoj četvrtoj sezoni ostalo moguće da su si svi ti demoni samo u njezinoj glavi, scenaristi_ce su ovaj put rekli_e “ma k vragu sve”, dali oduška svom unutarnjem Mulderu, nizajući živopisne demone kao na tekućoj traci, i priveli ovu neodoljivo sumanutu seriju kraju u velikom stilu.

7. Girls5eva

Kada su nakon dvije sezone na NBC–jevom streaming servisu Peacock Girls5eva bile neslavno otkazane, našle su novi dom na Netflixu – logično s obzirom da je autorica serije, Meredith Scardino, bila u scenarističkom timu Netflixovog humorističnog hita Unbreakable Kimmy Schmidt – samo da bi, evo, prošlog tjedna i tamo dobile nogu zbog slabe gledanosti. Što je velika šteta, jer je treća sezona ove serije o ponovnom okupljanju naslovne girl–grupe čije su članice sad već u srednjoj dobi – bila najbolja i najsmiješnija dosad, pa čekirajte svakako ako volite humor iz šire manufakture Tine Fey, a nekako vam je promaklo. 

6. English Teacher

Kada, na početku zadnje epizode prve sezone English Teachera, glavnome liku Evanu Marquezu – otvoreno gej učitelju u teksaškoj srednjoj školi – skrušeno dođe učenik koji želi izaći iz ormara i pita bi li mu mogao dati kakav savjet, ovaj ga zatečeno pogleda i na trenutak se čini da slijedi epizoda s Porukom u kojoj će eskalirati sve dotadašnje tenzije između Marqueza i homofobnih roditelja pojedinih učenika… Samo da bi ga Marquez poklopio u stilu “Dobro, koja je ovo godina?! Pa nismo više u osamdesetima… Izlazak iz ormara? A neš’ ti men’ problema, imaš masu kvir klinaca u školi, odi njih pitaj, šta tu mene gnjaviš!” – i epizoda ode u skroz drugom smjeru.

Jer English Teacher je moderna, progresivno nastrojena serija koja izvlači humor, između ostalog, i iz toga koliko ine druge serije i filmovi slabo razumiju moderni svijet. Pa tako i u jednoj ranijoj epizodi dio razreda otkaže Marquezu poslušnost, pravdajući se raznoraznim ispraznim “woke” frazetinama – i dok bi to u mnogim drugim serijama bio moment u kojem se autori razotkrivaju kao reakcionari koji termin woke koriste neironično, bez navodnika i stvarno misle da je ljevica danas “otišla predaleko”, rasplet ne samo da je sve samo ne to, nego još i usput najkonzervativniji od glavnih likova, učitelj tjelesnog, ispadne ljudina samo takva! To je bio moment u kojem sam znao da je ovo posebna serija i zadivljujuće je kako su i drugi junaci English Teachera u svega osam epizoda od početnih, naizgled sitcomovskih karikatura stasali u punokrvne, slojevite likove i još znaju biti baš smiješni, kud ćeš bolje?

5. Fallout

Ostaje vidjeti je li uspjeh Deadpoola i Wolverinea pokazatelj da superherojski žanr možda i nije tako mrtav kao što se čini ili je ipak bio samo njegov labuđi pjev (u komercijalnom smislu jel, iako mi je i film kao film bio skroz dobar), ali zasad se čini da se do daljnjeg manje–više sve big $$ karte stavljaju na ekranizacije videoigara. I mada jedan namćorski dio mene smatra da bi talenti najvećih kreativaca filmske i televizijske industrije mogli biti i bolje upregnuti, igre će se očito nastaviti masovno ekranizirati htio ja–ne htio, pa kad je već tako – neka bar budu ovako dobre? Nisam nikada igrao Fallout (nisam, štoviše, nikada igrao ništa ni na “plejki” – i šta vam to uopće dođe, jel mislite na longplejku? #MeSoBoomer) pa ne znam koliko je toga u seriji iz igre, a što je novoosmišljeno, ali sam cijenio agresivno čudački štih i, da budem iskren, ne sjećam se puno toga osim da mi je bilo preprePREzabavno.

4. Baby Reindeer

Prije nego što sam pogledao seriju, čuo sam od nekih bliskih mi ljudi (i bilo je to u dvije-tri različite društvene prigode, da se ne bi sad tko osjetio osobno prozvanim!) da je sve to lijepo i zanimljivo, ali da lik iz Baby Reindeera ima toliko specifičnu životnu priču da se nikako nisu mogli poistovjetiti s njim. Nakon što sam naposljetku pogledao, ja… evo, ne znam? Okej, niste nikad imali stalkericu poput Marthe, u redu. Jest da su blaži oblici stalkanja već nešto uvriježeniji i da znam i ozbiljne ljude srednjih godina koji će tvrditi da je, recimo, diskretno stalkanje nekoga u koga ste zaljubljeni sasvim normalno i prihvatljivo ponašanje, ali dobro, niste bili stalkani, ne možete se poistovjetiti s tim, mogu uvažiti…

Ali onda dođe ona famozna četvrta epizoda i, da, nadam se da je većina nas imala dovoljno sreće u životu da nismo morali proživjeti nešto baš toliko traumatično, ali nije stvar u tome, nego je po meni ključno kako se Donny nosio s traumom. Sve one stvari koje je potom radio koje se u teoriji čine kao zadnje stvari što bi ih netko s takvom traumom radio, a opet… Mislim, dogodi ti se nešto ružno —> navede te da se ponašaš iracionalno, u najboljem slučaju kontraintuitivno, u najgorem autodestruktivno. Čini mi se kao pattern u kojem se svatko može bar malo prepoznati? Nažalost.

3. Shōgun

Isprva sam si mislio: okej, godina je 2024., zar smo mi na bjelačkom zapadu stvarno toliko malo mentalno uznapredovali da nam se ovako raskošna priča o borbama za prevlast u Japanu u razdoblju Edo i dalje može prodati jedino ako nas za rukicu vodi jedan europski bjelački lik? Koji je još i bahati seronja koji svojim domaćinima nije u stanju ponuditi ništa osim nešto know-howa oko pomorskog ratovanja (iako je, ako sam dobro skužio, tek navigirao brodom, pa ne znam baš ni otkud mu toliko precizno poznavanje vojnih manevara?), ali ga ovi svejedno prvo toleriraju, a kasnije tetoše preko svake mjere? Pa, i dalje mislim da je serija mogla proći i bez lika Johna Blackthornea, ali kad su ga već zadržali, adaptirajući bestseller Jamesa Clavella iz 1975. – skidam kapu kako su do kraja serije izvrnuli trop o bjelačkom spasitelju. I skidam kapu na svemu općenito, ovo je bilo baš emotivno i uzbudljivo i transportirajuće televizijsko iskustvo i najradije bih da nisu najavljene dodatne sezone samo zato jer je Toranaga najveća legenda ikad i htio bih da sad, nakon svega što je jadan pretrpio, napokon ima malo mira u životu!

2. Interview with the Vampire

Čovjeku dođe da se zapita: zašto ne mogu sve serije biti ovakve? Pametno napisane, prekrasno snimljene, besprijekorno odglumljene; bogato razrađenih likova, uvijek s nekim iznenađenjem iza ugla i ne samo zato da bi se zadržala gledateljska pažnja nego i jer je točno ono što bi tako postavljeni likovi, kad bolje razmisliš, i učinili; serije o vampirima koje nam ih predstavljaju kao romantična, seksi stvorenja kakvima ih katkad volimo zamišljati, ali i kao pompozne šupke u kakve bi se zasigurno pretvorio svatko tko bi “poživio” stotinama godina; serije za čiju je treću sezonu najavljeno da će jedan od glavnih likova – vampir – osnovati glam rock bend i krenuti na turneju da uzvrati na sve objede na svoj račun i sve dosad je bilo toliko dobro da ni ne strepim da se serija odjednom pretvorila u sprdačinu, nego ushićeno pomislim: “Toooooo, TO! BRING IT ON!!!”

1. Industry

“Karika koja nedostaje između Euphorije i Successiona“, često su prenošene riječi kojima je kritičarka Joy Press opisala ovu seriju o grupi djevojaka i mladića koji se bore za svoje mjesto u nemilosrdnoj financijskoj industriji. Opis jest malo reduktivan i vrijedi tek za prvu sezonu-dvije, ali se dosta citira jer gotovo svakoga pouzdano zaintrigira, a i mladež u Industryju se svakako ne jebe i ne drogira ništa manje od one u Euphoriji… Osim što je ovdje puno više seksa na ekranu, bar na prvu, i koliko god da je pritom riječ o nezdravim seksualnim odnosima, u skladu s onom otrcanom izrekom da je sve na svijetu o seksu, osim seksa koji je o moći – činjenica jest i da je uloženo puno truda da te scene budu stvarno hot. I jesu! Ali su i zapravo izlišne, jer kako ih je iz sezone u sezonu bilo sve manje, serija je istodobno bila i sve bolja i bolja.

A što se usporedbe sa Successionom tiče… Pa, izuzev generalnog financijersko-bogataškog okružja, jedina stvarna paralela je da dobar dio vremena uopće ne kužite niti se pretjerano trudite skužiti što ovi pričaju, kakve točno dealove sklapaju, samo znate da kad krivulja na burzovnom indeksu ide gore = dobro, krivulja ide dolje = loše… E, ali koliko to zna biti napeto, pa to nisu istine! Burzovno mešetarenje je ovdje prikazano kao ono što i jest, fensi verzija kockanja s brutalnom visokim ulozima. Dodajte k tome još jednu od glavnih junakinja koja je izluđujuće sklonu rizičnom ponašanju i jednog lika za kojeg kasnije saznamo da je ekšli ovisnik o kockanju i govorimo o razinama adrenalina i stresa na razini najboljih filmova braće Safdie. Bilo je momenata kada sam morao doslovno pauzirati seriju i otići u drugu prostoriju da zapalim cigaru kako bih smirio živce!

I okej, ne mogu kriviti nikoga kome je već pun kufer serija o groznim ljudima koji rade grozne stvari, ali mi je i impresivno kako, čim pomislim da nema tog dna bezočnog oportunizma koje nije već dosegnuto, netko iznova izvede neku podlost koja me ostavi bez daha… No opet, nitko ovdje nije ni skroz-naskroz grozan i koliko se god gnušao koječega što rade, i dalje mi je stalo do Yasmin i Harper i želim da nađu kakav-takav unutarnji mir; k vragu, stalo mi je čak i do Erica! A i serija me podsjetila kako je Getting Away with It od Electronica baš divna pjesma, pa joj hvala i na tome.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Događaj godine je, naravno, bio štrajk scenarista i glumaca. Kao čovjek, navijao sam da ga što prije okončaju uz ostvarenje što boljih radnih uvjeta; kao sebični gledatelj, ne bih imao ništa protiv ni da se prolongirao dogodine pa da stignem nadokniti bar nešto zaostataka, a tko zna, možda i pogledati čak nešto neameričko? Šalu na stranu, drago mi je da su se uspjeli izboriti!

Od serija koje su mi se također svidjele, ali mi na kraju nisu upale na listu jer nema ipak mjesta za sve, istaknuo bih: Gen V, Jury Duty, I’m a Virgo, What We Do in the Shadows, The Righteous Gemstones, Rick and Morty, Somebody Somewhere, Sex Education, Abbott Elementary i How To with John Wilson.

A dvadeset najdražih su mi ove godine bile…

20. The Horror of Dolores Roach

Dok u kvartu na sjeveru Manhattana ljudi tajanstveno nestaju, lokalnom malom restoranu posao cvate jer su svi ludi za njihovim novim, neobično ukusnim empanadama… Pametnom dosta, ne moram dalje spojlati jel tako? Po tome kako se dotiče gentrifikacije i još pokoje društvene teme, a da zapravo i nema bogznašto za reći o njima, Dolores Roach me malo podsjetila na prošlogodišnji horor-film Barbarian – no tu sve sličnosti staju, jer je ovo više crnohumorna triler-drama s elementima horora. I krvavo dobra zabava uz izvrsnu Justinu Machado (One Day at a Time) u naslovnoj ulozi žene koja počne ubijati ljude, ali to – za razliku od većine serijskih ubojica – čini bez ikakvih sociopatskih poriva.

19. Single Drunk Female

Ima li života nakon alkohola? Pa, naravno da će taj novi život biti uvelike zdraviji, a nije za baciti ni taj perk da se više ne morate danima izjedati razmišljajući kakve ste sve gluposti mogli reći ili napraviti za vrijeme vašeg zadnjeg blackout pijanstva… Ali što ako vam se život toliko vrtio oko konzumacije alkohola da niste više sigurni možete li se više zabaviti – ili uopće i biti zanimljiva osoba bez njega? Single Drunk Female je skroz zgodna dramedija o jednoj milenijalki koja se suočava s takvim dilemama i šteta što je otkazana nakon dvije sezone, u nas inače dostupno putem platforme Disney+.

18. Party Down

Kultna humoristična serija nenadano je oživljena trinaest godina nakon upokojenja, zadržavajući sve svoje kvalitete i draži takvom lakoćom da kao da se nikada nije ni prestala emitirati. Party Down je bio ispred svog vremena, svojevrsni preteča današnjih ležernijih (polu)humorističnih serija koje se ne opterećuju sitkomovskim imperativom što većeg broja šala po minuti – uz krucijalnu razliku da se ovdje humor ne ostavlja mjestimice u zapećku kako bi se prešaltalo na neke druge, “ozbiljnije” žanrove, nego dijelovi bez smijeha služe tome da se do iduće fore dođe nekim takoreći prirodnijim, ali i manje očekivanim putem. Čisto sumnjam da će dobiti zeleno svjetlo za dodatne nastavke, ali ja bih rado još.

17. Swarm

Za razliku od Dolores Roach, glavna junakinja mini-serije Swarm – opsesivna obožavateljica fiktivne verzije Beyoncé pod drugim imenom – definitivno jest sociopatkinja i moglo bi se reći da je i samo postojanje ove serije pokazatelj kakvog-takvog društvenog progresa, pošto je još donedavno bilo nezamislivo da bi se neka serija mogla vrtiti oko jedne ovako antipatično čudačke ženske antijunakinje. Sociopatija svima, a ne samo njima muškima! Osmišljena od strane scenaristice Atlante Janine Nabers te napisana i snimljena uz pripomoć inog Atlantinog kadra, uključujući i braću Glover, serija nakon odličnog pilota malo zavrluda s tri epizode nasumičnog road trip horora, da bi onda opet našla svoj bizarro groove kao vrhunska karakterna studija. 

16. The Afterparty

Humoristični whodunit u kojem je svaka epizoda parodija nekog drugog filmskog žanra, od noira i rom-comova pa do kostimiranih drama i filmova Wesa Andersona, u izvedbi nekih od ponajboljih američkih komičarki i komičara današnjice (Tiffany Haddish, Ilana Glazer, Ken Jeong…). Prva sezona mi je bila okej no ništa posebno, druga već nadahnutija. Treće, nažalost, neće biti. ????

15. Silo

Kad je riječ o serijama čije nove epizode izlaze tjednim ritmom – iliti, drugim riječima, većini serija – najčešće čekam da se nakupi određeni broj epizoda, ako ne i izvrti kompletna sezona, i tek onda krenem gledati. Posebno ako se radi o serijama koje vrve misterijama, a krajnje škrtare s razrješenjima istih, tako da skidam kapu svim mazohisti(ca)ma koji su pratili ovaj distopijski SF na tjednu kapaljku! Mislim, i ja bih na njihovom mjestu izludio na letargičnu središnju trećinu prve sezone Silosa, koja ne samo da radnjom cupka u mjestu nego čak ni ne koristi zatišje da obogati world-building ili makar bolje razradi likove, ništa… No zato sam totalno guštao u preostale dvije trećine sezone, koja usto i završava meni možda i najdražom vrstom cliffhangera, onom u kojoj se velika slika proširi tek malo, ali taman da ti ful dade mašti na volju.

14. Star Trek: Strange New Worlds

Slavljen kao povratak klasičnom Star Trek modelu zaokruženih epizoda koje se ne nastavljaju izravno jedna na drugu, Strange New Worlds je zapravo nešto ambicioznije, više nalik nizu mini-filmova unutar ST-univerzuma koji variraju jedan od drugog ne samo žanrovskim tonom, nego i raskošnim vizualnim identitetom i još je i super napisano i odglumljeno i sve, nazdravljam čašom sintehola da požive dugo i berićetno!

13. Harley Quinn

Ova je animirana serija s vremenom postala koliko o Harley Quinn, toliko i o njezinoj zločinačkoj suputnici Poison Ivy, pri čemu je cijelo vrijeme u zraku visilo to kako njih dvije… i nisu baš neke zlikovke, zapravo? Jer im je srce manje-više uvijek na pravom mjestu i ako realizacija njihovih planova i uključuje kolateralnu štetu, ona u pravilu ne bude ništa gora niti veća od one koju pričini Batman ili bilo tko drugi iz Lige pravde – pa zašto su onda uopće, kao, na strani zla? I time se uglavnom i bavi četvrta sezona Harley Quinn, i dalje najboljeg tekućeg sitcoma.

12. The Last of Us

Moj ideal umirovljeničkih dana je da se zatvorim u silos s hrpom droge i po cijele dane samo slušam muziku i igram igrice… Ali u međuvremenu, dok još, jebiga, moram ipak raditi nekakav posao (ih!) i imati kakav-takav društveni život (bah!) – a da u danu pritom i dalje nema više od 24 sata (MEH!) – pomirio sam se s time da naprosto nemam vremena za sve čime bih se volio razonoditi, pa sam tako svojedobno donio odluku da se odričem igrica i da ću svoje gejmerske aktivnosti svesti na omiljenu igru valjda svakog Slavena srednje dobi, Heroes of Might & Magic III koje igram i dan-danas, hvala na pitanju (SUPREMACY OF THE LICH KING NAJBOLJA NOVA MAPA 2023.!!!). Stoga sam za, kako vele, revolucionarnu igru The Last of Us čuo tek kad je krenula HBO-ova ekranizacija, prateći je paralelno s nesnosnim fanovima igre koji su staaaaalno nešto kenjkali, da ili nema dovoljno gljivarskih zombija (moglo ih je biti i manje što se mene tiče, niti su strašni niti stvaraju neku napetost pa ne znam koja korist od njih?) ili da nije dovoljno vremena posvećeno razvoju odnosa između Joela i Ellie (šta, osam od devet jednosatnih epizoda u kojima su gotovo stalno skupa vam nije dosta? Jel se tako žalite i na prosječan film, da bolje da ga je radio Béla Tarr pa da se kroz sedam sati stiglo to bolje razraditi?) ili šta već, a da ne spominjem incele s IMDb-a koji bi dobili živčani slom kad je god serija razmotrila mogućnost da bi i u postapokaliptičnom svijetu moglo biti – pazite sad drskosti – gej ljudi! Ne bih imao ništa protiv da je cijela serija samo o postapokaliptičnim gej-romansama jer su mi to bili najbolji dijelovi, no bila je sasvim dobra i kad bi se na druge načine odmakla od dosadnih šatro-zombija, a činila je to dovoljno često da mi je konačni dojam bio poprilično pozitivan.

11. The Curse

E da sam bar američki TV-kritičar, umjesto sad tu neki hrvatski probisvijet koji, kao takav, nije dobio screenere svih deset epizoda The Curse pa si sad moram misliti kako da rangiram seriju od koje sam pogledao tek malo više od pola epizoda jer ostale nisu još emitirane! Posebno utoliko što je, i nakon šest epizoda, teško dokučiti gdje to sve zapravo ide, postoji li tu uopće ikakvo “prokletstvo”, hoće li satira možda otići u horor ili nešto slično. Zasad samo perverzno uživam dok se i grčim i naslađujem gledajući kako troje groznih ljudi upada iz neugodnih u još neugodnije situacije?

10. Mrs. Davis

Što se dobije kad se udruže umovi scenaristice Big Bang Theoryja i jednog od autora The Leftovers? Pa, otprilike, zadnje dvije sezone Leftoversa minus svi nešašavi dijelovi ili, kao što je netko drugdje komentirao, “sve najgluplje od Pynchona odjednom u isto vrijeme”. Mislim, daleko od toga da je serija glupa, ali ako ćemo iskreno – nekoliko mjeseci kasnije tek se mutno sjećam da je imala nešto za reći o, kao, dodirnim točkama religije i umjetne inteligencije ili tako nešto, ne znam više? I nije mi zapravo ni bilo posebno bitno koja je poanta Mrs. Davis, jer je jedna od onih serija u kojima je putovanje važnije od cilja, ako vam nije tlaka što ćete po putu neprestano biti bombardirani luckastim obratima.

9. The Bear

Iako me se prva sezona dojmila nabrijanim prikazom rada pod pritiskom u kuhinji čikaškog restorana, nije me ipak toliko oborila s nogu kao mnoge jer mi je borba chefa Carmyja Berzatta s vlastitim demonima bila malo previše “[INSERT TRAUMA HERE]”, kao da je autorskom timu u zadnji tren sinulo da glavnom liku fali neka osobna tragedija pa mu brže-bolje prišili nešto već viđeno u gro serija i filmova. I imao bih pokoji prigovor i na drugu sezonu, kako naprimjer naširoko hvaljena božićna epizoda za moj ukus pretjerano ode u grand guignol obiteljske disfunkcionalosti ili što je, recimo, lik Claire sveden na Djevojku iz snova koja jedva da i ima ikoju osobinu osim da joj se Carmy jako, jako sviđa, ali je zato većina drugih likova ovaj put bolje i bogatije ocrtana, posebno Richie u ultimativnoj feelgood epizodi godine… I da citiram filmašicu Jessicu Ellis, koja je odlično primijetila na Twitteru: “The Bear nam iznova i iznova nenametljivo podcrtava kako su ono što smatramo ‘vještinama’ i ‘talentima’ zapravo stvari za koje je netko drugi odvojio vremena da nas ih poduči. Cijela je sezona posvećena tome kako smo produkt onoga što su nas drugi naučili – i dobrog i lošeg – i koliko nam dobra poduka može preoblikovati živote. I sezona je, kao takva, pamflet protiv predodžbe o samotnom geniju koji je sve naučio i stekao na vlastitu ruku.” 

8. Beef

Jedna super stvar kod ovoga što nisam regularni TV-kritičar nego samo jednom godišnje napišem ovo čudo za Kulturpunkt: ne moram gledati sva ta smeća od Netflixa! Ajme miline! Gotovo je nevjerojatno kad se čovjek sjeti kako je nekoć Netflix imao nešto nalik hipsterskom kredibilitetu, jer zadnjih godina samo igraju na sigurno za najširu moguću publiku… I usput, eto, svakih nekoliko mjeseci dobace koju kost šačici nas koje ne zanimaju ni dokumentarci o Beckhamu ni komedije s olinjalim akcijskim zvijezdama, čisto da imamo što za glodati do iduće obnove pretplate. I dabogda propali što prije, ali ajde, ovaj Beef je čak i vrijedio pretplate. Tip nepredvidive serije o kojoj je prije gledanja najbolje ne znati ništa osim da bude zavade i da zavada samo eskalira, pa ću na tome i stati.

7. Poker Face

Nisam fan detektivskih i krimi-serija… Osim kad je u glavnoj ulozi Natasha Lyonne, onda izgleda da jesam! I nisam nikad gledao Columba, tako da mi je koncept kojeg je Poker Face posudio od njega – da prvo vidimo kako se ubojstvo odigralo i znamo tko je ubojica i sve i tek onda pratimo kako glavna junakinja polagano spaja komadiće krimi-slagalice – bio nov i jako osvježavajući. E, i Natasha Lyonne, jesam li spomenuo da ima i Natasha Lyonne? Jeste sigurni da nisam? NATASHA LYONNE!

6. Paul T. Goldman

Dokumentarna serija u režiji Jasona Wolinera (Nathan for You, Borat Subsequent Moviefilm) o čovjeku koji je uvjeren kako je njegova bivša supruga zapravo seksualna radnica koja vodi međunarodni lanac traffickinga, ali i o filmu kojeg dotični Paul T. Goldman snima o tome. I nije uopće toliki mindfuck kao što se možda po opisu čini (ili bar ne do pete epizode), većina gledateljstva će prije zapeti na tome kako je Goldman… pa, toliki jado i luzer da to zna biti neugodno za gledati? Bilo je stoga optužbi da se Woliner izruguje jednom neurodivergentnom čovjeku i, okej, obzirom da sam neurotipičan (koliko ja znam, valjda?) možda i nije na meni da sudim, ali štajaznam, ja to nisam tako doživio? Paul T. Goldman mi je prije svega uvid u um teoretičara zavjere i u to kako se ljudi ne otisnu tim putem samo zbog boli ili mraka u sebi (iako i Paul nosi dobrano toga potisnutog u sebi), nego i jer je, jednostavno, zabavno povezivati točke koje nitko drugi nije povezao? I to je veliki dio privlačnosti teorija zavjera, što god mi inače mislili o njima (a osobno, da ne bude zabune, mislim samo najgore)… I teško bi mi bilo obrazložiti konačni dojam bez spojlanja kraja, pa recimo samo da mi je podignuo mišljenje i o Paulu i o seriji općenito?

5. Reservation Dogs

Kada se izašla u travnju 2021. godine, humoristična serija Rutherford Falls je pozdravljena kao velik i bitan pomak u zastupljenosti starosjedilačkog stanovništva na američkoj televiziji – da bi manje od četiri mjeseca kasnije bila svedena na fusnotu pojavom Reservation Dogsa. Koji ne samo da su bili u svakom pogledu superiorniji, nego se i radilo o seriji od američkih starosjedioca o američkim starosjediocima, lišenoj kompromisa u nadi da će se umiliti bjelačkoj publici – za razliku od ziheraškog Rutherford Fallsa, čijije glavni lik privilegirani bijelac koji se opire “kenslanju” svog kolonizatorskog pretka. I mada vjerojatno jest, nažalost, bilo izvjesne doze realizma u tome kako su starosjedilački likovi morali hodati po jajima oko njegovog krhkog bjelačkog ega, fokus na njemu je bio na štetu serije prvenstveno stoga što je ostavio premalo prostora za puno zanimljivije priče starosjedilačkih likova, katkad svedene i na puku skicu od scenu-dvije. Kao kad je primjerice Reagan, ushićena što je jedna starija domorotkinja pohvalila njezin rad, objašnjavala Rutherfordu (a time i nama bjelačkim gledateljima) kako je to zato što oni toliko poštuju svoje elderse da im nema većeg komplimenta. A Reservation Dogs? Pa, oni su ušli u svoju finalnu sezonu, dakle onu u kojoj je obično sve podređeno oproštaju s glavnim likovima koje smo zavoljeli kroz prethodne sezone, u ovom slučaju četvero tinejdžera… I autori serije odlučuju da je upravo tad vrijeme da eldersi dođu u skoro pa prvi plan, da otkrijemo više o njihovoj prošlosti i sadašnjosti kako bi možda znali i više o budućnosti Elore, Beara, Jack i Cheesea. Ne mogu zamisliti nijednu drugu seriju da bi mogla izvesti takav manevar, k tome još i bez odlazaka u prekomjernu didaktiku i patetiku, a da pritom još i zadrži pažnju mlađeg gledateljstva? Najdublji naklon Rez Dogsima.

4. The Fall of the House of Usher

Ako i jest svojevrsna trashy horor-verzija Successiona, Pad kuće Usherovih nije vjerojatno ništa manje ili više realističan u svom prikazu karaktera bogataša jer… Pa, koliko se god scenaristički tim Successiona trudio da Royevi ne budu uvijek najpametniji i da znaju biti i verbalno i intelektualno šeprtljavi, činjenica jest da oni najčešće jesu duhoviti i dovitljivi u međusobnim spuštanjima, i još k tome i suvereno barataju popkulturnim referencama – dok u stvarnosti, pak, imamo Elona Muska koji na svaku glupost ulizivačkih desničarskih influensera odgovara sa “Zanimljivo” i misli da se glavni lik Blade Runnera zove… Blade Runner. Klaunovi poput Muska i ekstravagantni zlikovci kao što je Peter Thiel dijelom i služe tome da odvuku pažnju od većine drugih, javnosti uglavnom nevidljivih megabogataša koji su, da, isto zlikovci, ali i – sudeći po većini onoga što uspije doprijeti do nas – najčešće posve bezvezni dosadnjakovići o kojima nitko ne bi osjetio želju niti raspravljati na Twitteru, kamoli snimiti seriju. Tako da Succession djeluje manje trashy ne zato što je vjerniji stvarnosti, nego jer pruža jednu samosvojnu, unikatno izmaštanu sliku bogataških krugova… Za razliku od Pada kuće Usherovih, koji je više poput taloga desetljeća popularne kulture o bogatašima: kada, primjerice, CEO farmaceutske kompanije Fortunato drži svoj veliki monolog mladom Rodericku Usheru, kroz njegove riječi odzvanja svaki filmski Wall Street šupak od osamdesetih pa nadalje. Ili recimo seksualni život Roderickovog potomstva: mi nebogataši volimo zamišljati kako, okej, bogataši možda i jesu devijantna đubrad, ali da su bar devijantni na zanimljive načine pa otud i pola Roderickove djece ima sočne i osebujne kinkove, iako dam ruku u vatru da je većini bogataša IRL najveći “kink” da… imaju, ono, ljubavnicu i to je uglavnom to? Ali zgodna značajka serija koje su u ovoj ili onoj mjeri trashy je da su najčešće i, pa, zabavne – a teško da ćete naći zabavniju ovogodišnju seriju od ove. Svaka epizoda je takoreći horor-procedural koji se slobodno poigrava motivima iz priča Edgara Allana Poea: odmah na početku vidite koji od Roderickovih sinova ili kćeri neće kraj epizode dočekati živ/a, negdje u sredini dobijete vizualni hint kakva bi ga/ju grozomorna smrt mogla zadesiti (a znaju biti uistinu spektakularno grozomorne, posebno u drugoj epizodi), zabavljaš se zamišljajući moguće obrise te smrti  i onda guštaš kada se napokon dogodi i jedno bogataško govno manje, prva liga! 

3. Dead Ringers

Remake kultnog filmskog klasika, u kojem su umjesto muškaraca dvoje glavnih likova sada žene, od kojih je jedna lezbijka i k tome još stupi u u vezu s crnkinjom?! I nekim čudnim čudom NIJE bilo gnjevnog pjenjenja diljem interneta? Preferiram misliti da je tako zato što štovatelj(ic)e Davida Cronenberga u pravilu ipak nisu desničarski kreteni, iako strepim i da ima neke veze s time što Amazon, naprosto, ne zna promovirati svoje serije kako treba pa je i ova, kao i manje-više sve njihovo što nije LOTR ili The Boys, većini prošla ispod radara? U svakom slučaju, ako je išta vapilo za gender flipom – onda je to priča o dvoje ginekologa specijaliziranih za probleme oko ženske plodnost, ne? I tako je kronenbergovski body horror proširen na daleko širi, ali i nerijetko ništa manji horor ženskog poroda, uz odličan scenarij i još bolju Rachel Weisz koja za ulogu blizanki Mantle zaslužuje sve nagrade ovoga svijeta, posebno vidno uživajući u ulozi devijantnije i ciničnije sestre Elliot (kada Beverly jednom sugerira da bi možda trebale imati na umu i pacijentice plićeg džepa, ova joj uzvrati: “Šta, jesi ti to jutros pročitala Komunistički manifest? I sad bi pričala svima o tome jer te brine da nitko možda nije čuo za nj? *podrugljivim šaptom* Je li kapitalizam JAKO loš?”).

2. The Other Two

Kada su svega dan prije prikazivanja finala treće sezone The Other Two autori serije, Chris Kelly i Sarah Schneider, obznanili da će to ujedno biti i kraj serije te da su “uvijek htjeli da tako i bude”, teško je bilo povjerovati da je riječ o ičemu osim bezočnog muljanja: em zaključenja serija po autorskoj volji praktički uvijek budu poznata mjesecima unaprijed, em finale nije djelovalo nimalo finalno nego je donijelo samo još jedno premještanje figura na šahovskoj ploči nalik svakom od prethodnih sezonskih finala, plus nova uprava HBO Maxa ionako nema puno razumijevanja za naslove za užu publiku… No presudno je ipak vjerojatno bilo što su u javnost procurile priče o nehumanim radnim uvjetima u writers roomu, izrabljivanju i verbalnom zlostavljanju scenarist(ic)a od strane Kellyja i Schneider. I jest da su nakon formalne istrage oslobođeni optužbi, ali ono, totalno vjerujem da su krivi (jer sam i sam scenarist te vjerujem kolegama iz branše na riječ) i žao mi je što će iza ovako trijumfalne zaključne sezone The Other Two ostati jedan tako sumoran asterisk. Počevši kao priča o bratu i sestri niškoristima što se šlepaju na uspjeh mlađeg brata, teen-zvijezde à la Justin Bieber, The Other Two se s vremenom iz humoristične serije za ljude koji provode previše vremena na internetu transformirao u nešto puno univerzalnije i šašavije, ne hajeći više do treće sezone ni za zakone fizike ni logike, a da je pritom serija samo bila sve smiješnija i koliko god da je bed zbog sranja iza zavjese, jednostavno moram podijeliti veselje koje mi je ova sezona priuštila, okej?

A sad – pripremite se da budete šokirani, uhvatite se čvrsto za svoje šešire da ne bi odletjeli u zrak kad vam mozak eksplodira od zaprepaštenja, jer naprosto nećete vjerovati kad otkrijete da je na prvome mjestu, ni manje ni više…

1. Succession 

Slijede SPOJLERI SPOJLERI SPOJERI, pa ako spadate u iznimno endemsku vrstu ljudi koji vole čitati ovakve liste, a da tek planirate pogledati zadnju sezonu Succession (iskreno, ja ne vjerujem da uopće i postojite?) – prestanite čitati ako se ne želite spojlati! A ako jeste gledali, kao što vjerujem da jeste…Pa, ja nisam kraj Successiona doživio i kao kraj borbe Loganove čeljadi za moć i prevlast: vjerujem da bi Kendall nakon prvotnog šoka nastavio loviti svog bijelog kita, na ovaj ili onaj način. Isto kao što vjerujem i da klackalica između Shiv i Toma nije nepovratno prevagnula na njegovu stranu i da bi ona, po tko zna koji put, mogla bez puno muke okrenuti njihov sjebani odnos u vlastitu korist. Za Romana bih volio vjerovati da se jest opametio i ostavio sva ta sranja iza sebe, ali mi je lako zamislivo i da ga Kendall ili Shiv već za koji dan obrlate da sudjeluje u nekom novom pokušaju korporativnog puča. A na kraju krajeva, vidjeli smo i naznake da je legitimnost Menckenove izborne pobjede upitna, što bi potencijalno moglo poništiti merger s Matssonom i vratiti sve skupa na početak… Ali, opet, ovo u neku ruku i jest bio kraj borbe Loganove djece za moć jer je to bio njihov plafon, točka od koje dalje ne mogu i ne znaju: iako je svatko od njih troje pokupio ponešto od Loganovih najgorih osobina, nijedno nema baš cijeli hladnokrvno grabežljivi paket što je staroga toliko dugo držao na vrhu, svatko od njih troje je zadržao neki barem minimum minimuma ljudskosti koji ih priječi da bezobzirno gaze preko baš svakog leša. I zato i jesam kroz sezone znao suosjećati s njima, koliko mi god to katkad teško bilo priznati, i zato se i jesam na kraju osjećao kao i sam Kendall, misleći si: čemu sve ovo? On ne može pojmiti kako mu je izmakla jedna stvar za koju je cijeli svoj život bio pripreman, ja ne mogu vjerovati kako sam četiri sezone samo čekao da što neslavnije skonča i kad se to konačno dogodilo, ja se odjednom osjećam kao da me netko udario šakom u trbuh? Ne znam, još dolazim sebi.

Trend je i manji prosječan broj epizoda po sezoni: dramske su, naprimjer, nekoć imale po dvadeset i nešto epizoda, pa ih je usponom kablovskih kanala bilo po trinaest, zatim sa streamingom deset, a sada je već standard da ih je osam… I opet svejedno zna biti puno praznog hoda, pa mogu to i još malo srezati ako se mene pita.

Kao i uvijek, štošta od preobilne ponude naprosto nisam stigao pogledati, uključujući naslove poput: Industry (upravo dovršavam prvu sezonu, šesta epizoda je *chef’s kiss*), Andor, Somebody Somewhere, Better Things, Big Mouth, The Midnight Club, Heartstopper, Minx, Los Espookys…

A što se tiče serija kojima je malo falilo da mi upadnu na listu, istaknuo bih For All Mankind(nakon prvih šest epizoda treće sezone mi je bila u užoj konkurenciji za prvo mjesto, a onda se dogodilo… sve ono s braćom Stevens, jebiga), Bad Sisters, The Bear, Kevin Can F**k Himself, Human Resources, Our Flag Means Death, Raised by Wolves te Moon Knight.

Što će ga reći da mi je top dvadeset najdražih serija ove godine bilo…

20. Westworld

“Dobro, pa koliki redikul moraš biti da ti je jebeni Westworld na popisu najboljih serija u 2022.?!? Ti ozbiljno želiš reći da ti je ČETVRTA sezona Westworlda bolja od… The Beara?! Stvarno??? Isuse. Jebeni. KRISTE” – je, je, čujem vas! I okej, priznajem da ni ova sezona Westworlda nije bila bez svog sijaseta mana: radnja i dalje zna biti suvišno zakomplicirana, dijalozi često i dalje kao da ih je pisala neka Ana Bučević iz Silicijske doline. I teško se uzbuditi oko “smrti” ikojeg lika kada androidi uvijek mogu biti reaktivirani, a ljudi reanimirani kao androidi, dok lik kojeg glumi Aaron Paul kao da je ispao iz nekog teškog akcijskog trasha o ubojitom operativcu mekog srca (“Moja žena i kćer, one su mi SVE!”) i usput otvara pitanje je li Aaron Paul zapravo uopće dobar glumac? A i, naravno, Westworld k’o Westworld, sve što je tokom sezone valjalo će biti upropašteno naizmjence uvredljivo lošim i totalno flah finalom… No opet, nakon što su dotakli dno s onim neopisivim davežom od treće sezone, ova mi je većim dijelom bila… pa, iznenađujuće zanimljiva i zabavna? Prvih nekoliko epizoda ima jedan jako privlačan čudnovati ugođaj i dok se serija nekoć bavila ljudskom nastranošću, sada je došlo vrijeme da i androidi pokažu kako nisu ništa manje devijantni od svojih tvoraca, dok je trademark obrat s vremenskim linijama radnje najefektniji u cijelom serijalu… Pa ako ste ikada voljeli ovu seriju, a digli ste ruke nakon treće sezone – vrijedi dati dati šansu i ovoj, plaho i stidljivo vam kažem ja, da me ne biste gađali oštrim predmetima ako bi vam ispalo da sam vas zajeb’o.

19. Ghosts

Američki remake britanske humoristične serije o bračnom paru koji se useljava u staro zdanje s duhovima, uz začkoljicu da ih samo supruga vidi i čuje: nisam gledao original pa ne bih znao kakav je u usporedbi, ali ovo je vrhunska razonoda za cijelu obitelj, bez ičega što bi zbunilo djeda i baku, ali ni vrijeđalo senzibilitet njihove unučadi kroz dvadeset po dvadeset toplih i duhovitih (i ne samo zbog svih tih duhova!) minuta druženja s vašim novim omiljenim TV-društvancem.

18. Peacemaker

Da je nakon određene razine komercijalnog uspjeha gotovo nemoguće biti uistinu “otkazan”, pokazao je i primjer Jamesa Gunna kojem se Marvel / Disney bio zahvalio na suradnji nakon otkrića starih tweetova s neukusnim šalama o pedofiliji, pa mu je karijera “patila” tako što… ga je odmah zatim unajmio Marvelov rival DC, a da bi ga onda i Disney, čim se malo slegla prašina, pozvao natrag da snimi treći nastavak Guardians of the Galaxy. I mada je novodobna američka desnica sa svojim glupim histeriziranjem – u međuvremenu izbrušenim u “woke je ono kad crnci, pedofilija kad LGBT” – zatrla svaku mogućnost da Gunnovi tweetovi urode nekom konstruktivnijom raspravom (Bi li nabacivao takve šale da je on ili netko njemu blizak bio žrtva pedofilije? Čisto sumnjam), privremeni pad u Marvelovu nemilost mu je bar pružio priliku da napiše i snimi jako dobar film The Suicide Squad i još bolju spin-off seriju u kojoj je John Cenademonstrirao sav raspon svog komičarskog talenta, a Gunn dao oduška svojoj viziji koju je netko na internetu dobro opisao kao debilanu, ali od srca.

17. Tuca & Bertie

Veselje što je Adult Swim spasio omiljene mi antropomorfne ptičice nakon otkazivanja na Netflixu, nažalost, nije bilo dugog vijeka jer su prošlog mjeseca i tamo dobile nogu, tako da će im treća sezona ujedno i definitivno biti zadnja: Saša Matić je bio u pravu, neke ptice stvarno nikad ne polete. 🙁 I šteta, baš, jer ova serija Lise Hanawalt, koautorice BoJack Horsemana, ne samo da je koristila sve specifičnosti i blagodati animiranog formata za bombardiranje raznoraznim vizualnim gegovima (za razliku od BoJacka, koji je više bio nalik igranoj seriji u ruhu animirane), nego je i u drugoj i trećoj sezoni prerasla u sjajnu humorističnu seriju o ženskom prijateljstvu i odrastanju, svojevrstan crtani pandan Broad Cityja. I možete ih, inače, naći i na HBO Maxu, pa ako ste svojedobno odustali nakon prve sezone u kojoj serija, ruku na srce, jest još tražila svoje “ja”, eto vam još jedne preporuke od mene da date još jednu šansu nečemu na HBO-u (… i ne, što je najgore od svega, NE plaćaju me za ovo!).

16. Acapulco

Serija prati zgode i nezgode radnika i radnica luksuznog resorta u Acapulcu u osamdesetima i, mada dvojezične serije nisu svakidašnja pojava, u samoj suštini ovo je ni po čemu revolucionaran sitcom, s likovima koji upadaju u tipično sitkomaste situacije iz kojih potom izvlače pouke o vrijednosti prijateljstva, obitelji, iskrenosti, znate kako već to ide… I iako Acapulco jest bolje napisan i snimljen od većine sličnih serija, ono po čemu se ipak, rekao bih, najviše izdvaja je nesvakidašnje šarmantna glumačka postava koja je udahnula toliko života svojim likovima da je uvijek milina imati ih na ekranu. Šteta jedino što serija i dalje nema nikakvog buzza pa se ne bih kladio da će doživjeti treću sezonu, ali im svejedno držim fige, ta znao se Maximo izvući i iz puno beznadnijih situacija!

15. Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Nakon što je ljetos ugodno iznenadio s drugim filmom o Beavisu i Butt-Headu koji je mimo svih očekivanja bio puno duhovitiji od osrednjeg prvog iz davne 1996., niti dva mjeseca kasnije Mike Judge je izveo dodatni hat-trick s novim rebootom serije o legendarnom šupljeglavom dvojcu – koji je pak ispao daleko boljim od neslavnog prvog reboota iz 2011. Jer dok je izvorni serijal iz devedesetih uglavnom uspješno balansirao Beavisovu i Butt-Headovu temeljnu glupost s nenadanim trenucima lucidnosti, posebno kroz njihove komentare videospotova u kojima bi kroz najmoronskija moguća zapažanja naposlijetku uspijevali napipati neku fundamentalnu istinu o izvođačima i pjesmama na tapeti, Beavis i Butt-Head iz 2011. su jednostavno bili… pa, sasvim nasumično glupi ili relativno pametni, ovisno o potrebi danog gega? A naravno da nikada ne može izaći na dobro kad se lik prilagođava gegu umjesto obratno… I mada ni u najnovijoj inkarnaciji serijala taj balans nije baš uvijek stopostotno pogođen, falševi su opet više iznimka nego pravilo, dogodovštine Beavisa i Butt-Heada izvan komentara s kauča nisu ništa manje zabavne od onih iz devedesetih, dok je Judge nakon svih ovih godina toliko saživljen s njihovim verbalnim ritmom da i najobičnije Beavisovo “huh-huh!” koje ste čuli već milijun puta zna biti jednako smiješno kao i prvi prvcati put.

14. Abbott Elementary

Kao mockumentary o katkad smušenim, no uvijek dopadljivim radnicama i radnicama u javnom sektoru (u ovom slučaju osnovnoj školi u Philadelphiji koju pohađa pretežito crnačka djeca), Abbott Elementary je odmah potaknuo usporedbe s Parks and Recreation i mada nije (još) toliko ha-ha smiješan kao Parksi tamo negdje od druge do četvrte sezone, nije bome ni daleko. Čistač je najveći car.

13. Evil

Malo je falilo da mi na listi bude i The Good Fight, čija je finalna sezona dugi niz epizoda bila najujednačenija dosad, vješto dozirajući otkačenost po kojoj serija prepoznatljiva, ali i zbog čijeg je viška prethodno nerijetko znala otkliznuti u neuvjerljiv crtić – samo da bi se u predzadnjoj epizodi serija prepustila svojim najiritantnijim nagonima, a da bi onda još i u zadnjoj totalno antiklimaktično (i, opet, ne baš najuvjerljivije) rasplela veliku ljubavnu zavrzlamu sezone… Pa kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je, po konzistentnosti kakvoće od epizode do epizode, Evil zapravo pravi nasljednik The Good Wife u panteonu serija iz radionice bračnog para Roberti Michelle King: imaju formulu (troje varirajuće skeptičnih ljudi istražuje natprirodne slučajeve… koji možda i nisu uopće natprirodni? I bore se sa svojim demonima… koji možda i jesu doslovno demoni?), drže je se i to je dobro jer je formula dobra i ponekad čovjeku ni ne treba više, malo kojoj seriji se toliko veselim na tjednoj bazi.

12. Star Trek: Strange New Worlds

Nakon što su trekkieji masovno popljuvali Discovery i Picarda, najnoviji TV-izdanak popularne franšize su zato dočekali raširenih ruku kao povratak “onom dobrom, starom, pravom Star Treku“. Trekkieji će najčešće reći da je to zbog povratka na format priča zaokruženih u mahom zasebnim epizodama, dok je moja radikalna teoriju ta da je Strange New Worlds bolji zato što je… pa, jednostavno bolje napisan? Mislim, to što Picard teži biti serijaliziranom verzijom STfilmova je sasvim legitimno i nije nešto što bi ga, samo po sebi, činilo “krivim” Star Trekom, samo što se u tom slučaju, je li, trebaš osigurati da uistinu i imaš štofa za sezonu od deset epizoda, a ne da već nakon treće ili četvrte epizode moraš iznalaziti sve dosadnije načine da Picardovu posadu držiš razdvojenom kako ne bi u trenu riješili stvar? Isto tako je i bio potencijalno plodan zaokret Discoveryja u zadnje dvije sezone prema problematici mentalnog zdravlja posade jer, ono, Picard je u The Next Generation znao biti zatočen i mučen danima, ako ne i tjednima, ili recimo u nekoliko minuta proživjeti cijeli jedan dodatni ljudski vijek – a opet, u idućoj epizodi kao da se ništa nije dogodilo, nikakve traume ni ništa? Samo što, jebiga, kao da nitko u scenarističkom timu nije čuo za ono staro showbiz pravilo “show, don’t tell” pa umjesto da vidimo emocije na ekranu, likovi moraju imati višeminutne psihoterapeutske dizertacije da bi mi uopće shvatili što proživljavaju. I svako toliko ih napusti neki član posade koji je tu već više sezona i to bi, kao, trebalo biti nešto dirljivo, osim što se cijelo vrijeme misliš “Čekaj, a TKO si ti, jebote?!” – dok u Strange New Worlds već nakon prve dvije-tri epizode znaš neke bitne stvari o svakom od likova i zašto bi ti trebalo stati do njih jer, ono, tako to bude kada je serija dobro napisana. I impresivno je kako Strange New Worlds samouvjereno i uspješno žanrovski šara, od farse do horora i, sve u svemu, olakšanje je za promjenu imati novi Star Trek kojem se mogu stvarno radovati umjesto da svakog tjedna strepim što me čeka.

11. The Rehearsal 

Sigurno ste se bar koji put u životu mentalno pripremali za neki težak, no neizbježan razgovor s bitnom vam osobom, prevrćući danima u glavi sve moguće smjerove u kojima bi priča mogla otići: što bi on mogao reći, što bi vi na to odgovorili, pa što bi onda on na to eventalno uzvratio i tako unedogled… Samo da bi, jednom kada je konačno došlo do tog sudbonosnog razgovora – priča odmah skrenula u neki skroz deseti pravac koji niste anticipirali ni u jednoj od svojih nebrojenih “simulacija”? Jer život nije kazalište pa da uz dovoljno proba možete od njega napraviti besprijekornu predstavu u kojoj će vam sve biti po volji, iako je Nathan Fielder dao sve od sebe da preispita to u ovoj izuzetno neobičnoj i zanimljivoj poludokumentarnoj humorističnoj seriji. Humor najčešće proizlazi iz toga koliko daleko on zna otići sa svojim probama i simulacijama (i probama unutar proba i simulacijama unutar simulacija), a tu je i stalna nedoumica koliko je ono što gledamo stvarno, od one najbazičnije razine (tipa gledamo li u danom trenutku stvarnog učesnika nekog Fielderovog eksperimenta ili glumačkog doppelgangera) pa sve do pitanja… pa, ono, što je uopće “stvarno”? Jer svatko od nas će se ponašati na jedan način pred svojim romantičnim partnerima, na drugi pred roditeljima, na skroz treći pred TV-kamerama i tako dalje: je li svaka od tih naših persona podjednako (ne)stvarna, ili su neke (ne)stvarnije drugih i ako jesu, zašto? Apsurdi The Rehearsala možda i nisu za svačiji ukus, ali serija itekako daje materijala za razmišljanje.

10. Interview with the Vampire

Nisam čitao knjigu ni gledao film pa ne bih znao reći kakva je serija u usporedbi, ali sve promjene u odnosu na izvornik mi se čine sasvim zdravorazumskima. Logično da stoljeće i pol star vampir Louis de Pointe du Lac u sadašnjosti živi u luksuznom stanu u neboderu u Dubaiju jer je bogati seronja, a gdje bi drugdje jedan bogati seronja najradije živio? Dobro je i što novinar kojem on otkriva svoju životnu priču nije više neiskusni mladac nego stara iskusnjara koja nema što za izgubiti, pa se tako neće ni libiti reći Louisu kad god misli da ovaj sere. I naravno da će svatko normalan uvažiti poznati memetički prigovor i prebaciti homoseksualnost odnosa Louisa i Lestata iz podteksta u tekst, kao što je ovdje i učinjeno… I, kao što rekoh, ne znam kako je to izgledalo u knjizi/filmu no kod serije mi je isto zgodno kako Louisa prikazuje kao, da se poslužim slengom forum.hr-a, šupendaru iliti nekoga tko zbog neiskustva u ljubavnim vezama godinama trpi nevjerojatno kretenska ponašanja od strane partnera. Sviđa mi se što serija ni ne pokušava uspostaviti neku ying-yang ravnotežu između Lestatovih poželjnih i nepoželjnih karakteristika kojom bi se objasnilo zašto Louis uporno ostaje s njim nego, ono, već negdje u tipa trećoj epizodi vidimo da je to veza bez ikakve perspektive koja Louisa samo čini nesretnim, a od gledatelja se očekuje da su prešutno svjesni kako je jadničak i dalje s Lestatom jer si i nakon n-tog poniženja i dalje tepa “a ono, znam da nije idealno, ali šta sad, Bože moj, pa svaka veza ima svojih trzavica, nije to ništa čudno, sve je to za ljude!”.

9. Harley Quinn

U kinu ostajem Marvelovac, ali pred televizorom sam izgleda, kako stvari stoje, DC-jevac jer… Osim, ajde, Lokija, nijedna od Marvelovih serija koje sam gledao mi nije bila posve zadovoljavajuća, dok DC evo za pojasom već ima dvije sjajne serije o likovima iz Odreda otpisanih – pri čemu je Harley Quinn ujedno i jedna od najjačih humorističnih serija danas uopće. I dok se takve nerijetko ispušu nakon razriješenja centralne ljubavne “hoće li, neće li?” tenzije, Harley i u trećoj sezoni drži nogu na gasu, ništa manje zabavna ni luda nego prije.

8. Irma Vep

Ima tih nekih momenata, kao kada recimo filmska ekipa u ovom, uvjetno rečeno, remakeu istoimenog filma Oliviera Assayasa iz 1996. ugodno pijucka i raspravlja o stanju filmske industrije, trendovima u kinematografiji i slično i, ono, ne znam ništa o Assayasu pa ni ne mogu posve isključiti mogućnost da iz usta likova zapravo izlaze njegovi stavovi, ali ja kao gledatelj nisam uopće imao dojam da mi netko sad tu nešto popuje nego da, jednostavno, gledam ljude od zanata koji pričaju jedni s drugima o svom zanatu jer je to ono što dijeli i što ih zbližava. Assayas ovdje s toliko ljubavi humanizira filmske radnice i radnike da nije ni bitno što u seriji nema neke velike drame ili napetosti, a što se Alicije Vikander tiče… Pa, nisam je ni u čemu prije gledao i skrušeno priznajem da sam je dosad otpisivao kao “onu što glumi Laru Croft, a ne’š ti men’ postignuća”, a kad ono… WOW, žena je sila samo takva! Mislim, njezin je lik ovdje filmska zvijezda bez nekih velikih ekscentričnosti (ne računajući, jelte, stjecanje navike određenih urbanih sportskih aktivnosti u zadnjim epizodama) i s karakterom koji se uglavnom kreće u uskom rasponu od simpatičnog do easygoing i lako mogu zamisliti kako bi u tuđim rukama taj lik ispao ful bezličnim, dok je Vikander od skromnih karakternih resursa na svom raspolaganju (sori, Olivier, ali istina je) izgradila toliko uvjerljivo karizmatičnu pojavu da se uvijek jasno osjeti i razumije zašto je svi ostali likovi toliko obožavaju. 

7. The Resort

A imam ja i puno većih i sablažnjivijih rupa od u općoj kulturi od filmova Alicije Vikander, naprimjer taj famozni magijski realizam – nikad ništa čitao od toga, pa ni Borgesa, jedino onu jednu epizodu Martija Misterije O Borgesu! No The Resort je otprilike onakav magijski realizam kakvim ga ja kao ignoramus obično zamišljam: ima nekih natprirodnih sila, ali to nisu neki vampiri ni vukodlaci nego, ne znam, neki čudni prostorno-vremenski fenomeni? Ova (mini-?) serija Andyja Siare – poznatog i kao autora Palm Springsa, jedne od boljih filmskih varijacija na temu Groundhog Daya – uvlači gledatelja i drži pažnju nizanjem tolikog broja misterija da je živo čudo da je na koliko-toliki dio njih uopće i pružen zadovoljavajući odgovor. Mada ostavljanje nekih stvari u zraku jest malo narušilo konačni dojam, prvih sedam epizoda ovog magijskog realizma su, realno, takva TV-magija da ću im oprostiti i tu ne baš najidealniju završnicu.

6. Pachinko

Apple TV+ se ove godine dodatno približio cementiranju titule najboljeg streaming servisa današnjice između ostalog i ovom ekranizacijom epskog romana Min Jin Lee iz 2017. o tri generacije jedne južnokorejske obitelji koja je napustila rodno tlo usred japanske okupacije. Mogu samo zamišljati što bi rekli na Netflixu da im je to ponuđeno (“Čekaj, kako to misliš – korejska serija, a nema zombija ili bar nekih okorjelih policajaca?!?”). I nije uopće tako deprimirajuće kao što bi se reklo iz sažetka, jako je lijepa i predivno snimljena serija, topla preporuka.

5. Reservation Dogs

Ako ćemo o karakterizaciji likova i stalnom produbljivanju gledateljskog razumijevanja i ljubavi prema njima, ne znam je li ijedna tekuća serija ravna Reservation Dogsima u kojima i naizgled karikaturalan comic relief poput Biga može istodobno prerasti i u duboko dirljivu figuru i ljudinu s kojom bi najradije istog trena na piće, dok s druge strane dvoje glavnih likova znaju čak i biti pomalo antipatični, ali samo zato jer su tuđom krivicom sjebani tinejdžeri i inače takvi, sami svoji najgori neprijatelji? Svi prije ili kasnije dobiju svoju epizodu u kojoj će zasjati i skoro svaka je pravo malo remek-djelo.

4. Atlanta

Jest da ni treća ni četvrta sezona nisu uvijek bile na razini superlativne druge, ali hej, dvadeset epizoda Atlante u jednoj godini, pa nikada više nećemo imati takvu televizijsku svetkovinu! A kako su servirane uz tako kratak vremenski razmak, praktički ih doživljavam kao jednu sezonu, nalik ambicioznom dvostrukom albumu velikog pionirskog benda na kojem im možda i nisu baš svi eksperimenti najuspješniji i možete, ako hoćete, micanjem pjesama koje vam nisu toliko napete napraviti jednu all killer, no filler plejlistu, ali na kraju vam ni ne dođe potreba za tim jer su i ti eksperimenti dio velebnog putovanja. I koliko se god u svim drugim serijama trudili s oniričkim elementima, mislim da je samo Atlanta uspjela dočarati jezovitu logiku mojih snova – sav sam se naježio na klimaks one epizode kad Paper Boi luta Amsterdamom, a nisam čovjek koji se često ježi.

3. Station Eleven

I nakon Atlante, evo još jedne serije s vizualnim pečatom redatelja Hira Muraija koji se, kako se čini, specijalizirao za serije čudačkog ugođaja koje, ako i ne odu nužno u natprirodno, stalno nekako plešu oko te mogućnosti. Ekranizacija istoimenog young adult romana prati pokušaje rijetkih preživjelih nakon epidemije smrtonosnog virusa (“Dakle, nije magijski nego PANDEMIJSKI realizam!” – Nenad Bakić, vjerovatno) da opet uspostave nešto nalik civilizaciji i dosta toga je promijenjeno u odnosu na knjigu, uključujući i to da glavni negativac više nije baš hodajuća sotona čija svaka stanica u tijelu bubri od destiliranog zla. Nego je i on čovjek i svi smo mi ljudi i zato se, ljudi, trebamo držati skupa i znam da sad zvučim kao pjesma nekih jugoslavenskih hipija, ali vjerujte, Station Eleven dođe do te točke na jedan puno umješniji i upečatljiviji način.

2. The White Lotus

U doba kada smo svi raštrkani na sto milijuna serija i okupljamo se da ih komentiramo skoro još jedino kada treba kolutati očima na prequele Gospodara prstenova ili Game of Thronesa, drago mi je vidjeti da i nešto bez jebenih zmajeva ipak još može simultano opčiniti šire gledateljstvo, pa i do te mjere da se tema sa špice vrti po klubovima i festivalima. A podjednako mi je drago i zbog Mikea White što je, godinama nakon otkazivanja nikad prežaljenog Enlighteneda, uspio ubosti autentičan televizijski hit. I svaka mu čast što je u svega godinu dana uspio ne samo napisati, nego i režirati cijelu novu sezonu odličnog White Lotusa i ne znam koliko točno zasluge ide njemu, a koliko direktoru fotografije, ali na čisto vizualnoj razini ova sezona mi je jedno dvostruko zamamnija od prve, toliko toga za napasati oči da sam se i sam gledajući osjećao kao tetošeni turist! Što je također dosta pomoglo pri ranijim epizodama, kada još nisu bili skroz uspostavljeni likovi pa, ajde, kad nisam već znao čemu to vodi bar sam mogao uživati u ambijentu. A onda se i sezona zahuktala i, unatoč promjeni fokusa s novca na seks, došla do istog neveselog zaključka kao i prva da, kao što je netko drugdje dobro primijetio, ljudi katkad znaju razmotriti da bi možda i mogli biti brižni prema drugim ljudskim bićima, samo da bi zatim bez greške odustali od toga jer im nije u interesu. Eto, malo protuteže onoj mojoj jugoslavenskoj hipijani! P. S. Najiskrenije mislim da Portia ima skroz simpa stil odijevanja i spreman sam ratovati s cijelim internetom oko toga ako treba.

1. Severance

Što bi bilo kada bi postojala tehnologija s kojom bi se svačija svijest mogla razdijeliti tako da jedan dio tebe bude aktivan samo kad si na poslu, dok ovaj drugi ležerno uživa u slobodnom vremenu? Premisa je u biti srodna onima brojnih SF-serija sa zamjenama tijela i svijesti u kojima nikada ne možeš biti siguran tko ili što čuči u nekom tijelu, bilo ljudskom ili robotskom (Battlestar Galactica, Westworld, Dollhouse…) pa ako ste ikada gledali ijednu od njih, znate i kako takav koncept povlači niz intrigantnih implikacija koje nikada nisu očite na prvu i znaju uroditi dosta uzbudljvim podzapletima… Pitanje je jedino koliko pritom autori znaju i kakav bi bio rasplet: puno sam se i previše puta opekao na serijama punima misterija čiji su tvorci uporno tvrdili da su sve dobro isplanirali, samo da bi se kasnije ispostavilo da su nam cijelo vrijeme lagali u facu i da, zapravo, nisu imali blage? Pa ajde, recimo, da ću zasad oprezno vjerovati autoru Severancea Danu Ericksonu da ima jasnu viziju i da drži sve pod kontrolom, mada ću se i za svaki slučaj truditi držati podalje od vorteksa internetskih spekulacija, držeći svog unutarnjeg TV-detektiva na lancu da ne bi ostao slomljenog srca u slučaju da na kraju ispadne kako tu ni nije bilo ničega vrijednog istraživanja… Da, međutim, nemam PTSP od Losta – pa, brate, visio bih na Severanceovom redditu non-stop! Jer, ono, to je takva posvećenost detaljima da je Erickson čak i napisao cijelu knjigu self-help savjeta šogora glavnog lika, u smislu da postoji taj rekvizit knjige koju likovi nasumično listaju, zaustave se na nekoj stranici, gledatelji zaustave kadar i zumiraju i svaki put u teoriji mogu vidjeti nešto drugo…

No ono što bih ipak ponajviše istaknuo je jedno od najboljih sezonskih finala, ono, ikad? Toliko puno serija i filmova danas se vodi mišlju da što su veći ulozi, time i veća napetost u završnici, no ako je ulog taj da će u slučaju poraza protagonista biti uništen cijeli svijet, ako ne i svemir (da, tebe gledam, četvrta sezono Star Trek: Discoveryja), a riječ je o franšizama u kojima taj svijet ili svemir mora nastaviti postojati kako bi udomio nove nastavke… pa, gdje je onda tu napetost? A finale prve sezone Severancea je postavljeno tako da naši junaci naprosto pokušavaju doći do određenih informacija i za to imaju jako ograničene resurse, od kojih je potencijalno najograničenije vrijeme jer u svakom trenutku mogu biti zaustavljeni u svom naumu i vraćeni na nulu i ne spašavaju svijet od kataklizme ni svemir ni ništa, a opet – nešto najnapetije što sam gledao u dugo vremena.  

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Nisam gledao, niti ću gledati jer jednostavno nije moj đir: Mare of Easttown.

A od jako dobrih ovogodišnjih serija za koje nažalost nisam imao mjesta na listi, posebno bih istaknuo: Big Mouth, Girls5eva, Loki, Only Murders in the Building, We Are Lady Parts, WandaVision, Search Party, American Crime Story: Impeachment, For All Mankind i Work in Progress.

Bila je super godina za serije! Iako se isprve i nije činilo da će tako biti zbog, ehm, vanserijske suše zanimljivih novih naslova u prvim, zimskim mjesecima (što je, međutim, zauzvrat pružilo idealnu priliku za nadoknađivanje propuštenog, u mom slučaju ponajprije Big Moutha i The Expansea), da bi se onda na proljeće stvari počele zahuktavati i već do ljeta je bila tako bogata i vrsna ponuda da ne bi čovjek nikad rek’o da je to sve snimano u pandemijom otežanim produkcijskim uvjetima. Pa evo mojih osobnih favorita…

20. Acapulco

Meksička feelgood, uglavnom humoristična serija na Apple TV-ju, pa je bije ne baš domišljata fama “meksičkog Teda Lassoa“. S kojim i nema puno inih dodirnih točaka, no ako spadate među one koji su ostali pomalo razočarani narativnim i karakternim vrludanjem Tedove druge sezone – dajte Acapulcu šansu, isplati se.

19. Joe Pera Talks with You

Život u malom mjestu je uglavnom dosadan, ali je i osjetno opušteniji od onoga u gradu i kad god krene neka epizoda Joea Pere, osjećaj mi je nalik onome kad se nakon nekog vremena provedenog u Zagrebu vratim u svoje rodno malo priobalno mjesto i onog trena kad izađem iz busa – kao da sam kročio u neku drugu, smireniju dimenziju. Terapeutski učinak ove katkad nježno duhovite, drugi put nježno bizarne, ali uvijek ljekovito nježne serije je neprocjenjiv.

18. Rick and Morty

17. Mythic Quest

 

Motiv radnog mjesta na kojem se svi jedva podnose i stalno spuštaju jedni drugima je jedan od najvećih zlatnih rudnika TV-humora, pa mi je malo žao što ova serija o gejmerskoj firmi nije uvijek onoliko smiješna koliko bi mogla biti. Ali zna biti dosta smiješna, a i zna baš briljirati kad ode u dramu – šesta epizoda druge sezone je jedan od vrhunaca ovogodišnje TV-produkcije.

16. What We Do in the Shadows

 

 

Ako vam je vampirska četvorka sa Staten Islanda najzabavnija kada se mora bakćati s banalnom nevampirskom svakodnevicom, od iznošenja žalbi na sjednicama Gradskog vijeća do gledanja Superbowla sa susjedima, ne bi me čudilo da vam treća sezona i nije baš najbolje sjela jer iako jest bilo i toga (kao naprimjer u onoj odličnoj epizodi u Las Vegasu), What We Do in the Shadows se ovaj put više fokusirao na obogaćivanje svoje mitologije novim karakondžulama. A dijete u meni se nikada neće prestati veseliti novim karakondžulama, tako da meni čisto paše!

15. The Great

 

Nisam čitao intervjue sa scenaristom Tonyjem McNamarom pa moguće da se varam, ali bih se svejedno usudio pretpostaviti da izvorno i nije bilo zamišljeno da car Petar III. bude tako bitan lik i u drugoj sezoni The Great i da je tako naknadno odlučeno nakon što se Nicholas Hoult pokazao tako predobrim i prezabavnim u ulozi? Jer koliko god da ova serija ne robovala povijesnom realizmu, način na koji Petar nastavlja figurirati i nakon puča Katarine velike mi je u početku izazivao… pa, poprilične probleme sa susprezanjem gledateljske nevjerice? Kao i, općenito, Katarinin manjak autoriteta i čvrste ruke, koji kroz prve tri-četiri epizode izlazi iz okvira očekivanih tegoba uspostavljanja vlasti i zalazi u onu vrstu nesposobnosti zbog koje bi joj u svakom iole realističnom scenariju letjela glava do kraja epizode. No stvari počnu sjedati na svoje mjesto kad se The Great, skupa sa svojim likovima, prepusti čudnim putevima ljubavi i požude i samo raste iz epizode u epizodu, sve do klimaksa za pamćenje.

14. Sex Education

 

Sa svojom trećom sezonom, Sex Education je ušao u fazu u kojoj dramedije njezinog kova rijetko više završavaju na ovakvim listama: nije da je serija išta lošija nego prije, dapače, ali nije više ni svjetlucava nova TV-igračka pa ju je lakše uzimati zdravo za gotovo. Dobar tuđi komentar iz rasprave na jednom forumu: “Ovo je jedna tako neumoljivo, brutalno moralna serija. Svi likovi naposlijetku dobiju točno onoliku količinu sreće i zadovoljštine koliko su i zaslužili. Ako varaš i ako lažeš, nagrabusio si. Ako si iskren i ako priznaš istinu – bit ćeš nagrađen. Naravno da u stvarnosti i nije baš tako, ali želimo da bude. I zato je nekako iznimno zadovoljavajuće – i/ili strepnjom ispunjavajuće – gledati kako jedne dostiže zaslužena kazna, dok iskreni trud drugih biva nagrađen.”

13. Hacks

 

 

Jean Smart kao komičarska diva nalik Joan Rivers. Deset epizoda Jean Smart u ulozi komičarske dive nalik Joan Rivers! Pa ako to nije automatska preporuka za gledanje, ja stvarno ne znam što jest?! E, i ako volite dramedije o naizgled potpuno različitim i različito sjebanim ljudima koji polako otkrivaju da su srodne duše, onda još toplija preporuka.

12. Reservation Dogs

 

Nisam još vidio zadovoljavajući hrvatski prijevod pojma native Americans pa ne znam kako bi ih bilo najsretnije osloviti, ali uglavnom, dolazi napokon do pozitivnih pomaka u njihovoj zastupljenosti na američkom TV-krajoliku: imali smo ove godine i solidan Rutherford Falls, koji bi bio puno bolji da glavni lik nije dobrostojeći privilegirani bijelac, što je posebno frustrirajuće utoliko što je i najmanje zanimljiv od svih likova. Reservation Dogs zato nema takvih problema, to je serija od jedne zajednice o toj zajednici i pričajući priče kakve su se dosad rijetko viđale na malom ekranu, te time što je stilsko-tematska bombonjera u kojoj je svaka epizoda delicija za sebe, često me znala podsjetila na Atlantu.

11. Evil

 

Jedan prigovor koji imam na ovaj izlet bračno-autorskog para King (The Good Wife, The Good Fight, Braindead) u hororaste vode je što su epizodni slučajevi tjedna nadopunjeni naznakama da iza svega postoji i neka veća, krovna priča, a ja dvije sezone kasnije i dalje nemam dojam da ta priča postoji nego samo da Kingovi i ekipa nabacuju ideje, u nadi da će im se u nekom trenutku iskristalizirati neka konkretnija nit. Drugi prigovor je očigledno jako subjektivan, jer dosta ljudi smatra da je u drugoj sezoni pojačan creepy ugođaj – iako ja mislim obratno, da druga po tom pitanju zaostaje za prvom koja mi je znala biti baš neobično i neuobičajeno jezovita za jednu TV-seriju. No eventualni manjak jezovitosti je nadoknađen još većim obiljem pozitivno WTF momenata i gdje god da sve skupa završilo, nije mi ni toliko bitno uz ovako ludu vožnju.

10. The Other Two

Nisam neki ljubitelj cringe humora jer za moj ukus najčešće ispadne previše mazohizma za premalo smijeha i mada prva sezona ove serije nije sad baš krvnički ponižavala svoje glavne likove – dvoje neuspješnih milenijalaca koji pokušavaju zajahati val slave svog mlađeg brata, t(w)een senzacije u stilu Justina Biebera – istodobno mi je i prerijetko bila, ono, ekšli smiješna. No situacija na tom planu je već puno bolja u drugoj sezoni (u kojoj “drugih dvoje” sada pokušava zajahati val slave svoje mame, novopečene TV-zvijezde u stilu Oprah), koja ujedno i znatno manje pati od one druge velike boljke cringe humora, da se protagonisti dovode u neugodne situaciju abnormalno glupim postupcima koje nitko živ, ma koliko god da bili smušeni, ne bi nikad učinio na njihovom mjestu: neugodnjaci sada proizlaze prvenstveno iz njihovih karakternih mana, baš kako i treba biti.

9. How To with John Wilson

 

Prvi naramak Wilsonovih dokumentarnih video-eseja o životu u New Yorku i životu općenito porađao se cijele dvije godine, pa sam malo strepio kada se već godinu dana kasnije vratio sa šest novih epizoda – ali strahu ne da nije bilo mjesta. nego mi je ova sezona čak i još bolja od prve! Posebno epizode o parkingu i otpadu, koje su prava mala remek-djela.

8. Tuca & Bertie

 

 

Ima nečeg pomalo deprimirajućeg u tome kako je Netflix postao toliki televizijski kingmaker, ne? Jer ako na njemu izađe hot topic satira s Leom DiCaprijem, pogledat će je ama baš svi, pa i premijeri država s europske periferije. A ako novi animirani projekt koautorice jedne od najhvaljenijih i najobožavanijih recentnih serija dobije nogu od Netflixa i ona nekim čudom ipak uspije naći novi TV-dom, velike joj koristi od toga kad nitko neće ni primijetiti – ono, kladim se da Plenković nema pojma da uopće i postoji druga sezona Tuce & Bertie! I dok je prva bila jako simpa i ne puno više od toga, u drugoj je Lisa Hanawalt iskoračila iz sjene BoJack Horsemana, s nizom divnih humorističnih ogleda o radostima i bolima adultinga i ženskog prijateljstva.

7. It’s a Sin

 

Ljudi obično najbolje pišu o onome što najbolje poznaju, pa me i ne čudi što me je od zadnjih nekoliko radova scenarista Russella T Daviesa najviše osvojio s onim u kojem se uhvatio osobno mu jako bliske teme, londonske gej scene u osamdesetima u jeku pandemije AIDS-a. Da će stoga biti suza, bilo je za očekivati, ali sa skoro pa godinu dana odmaka mogu reći da su mi se i scene nesputanog životnog (čitaj: gej) veselja podjednako zadržale u pamćenju.

6. The White Lotus

Pristupačnija verzija Successiona, takoreći, u kojoj odurni bogati bijelci rade što hoće i ne trpe zbog toga nikakve bitne posljedice – samo što ovdje vidimo i kako trpe oni koji nisu te sreće, uz postepeno, ali konstantno zagrijavanje drame ususret krešendu, za razliku od Successiona koji obično digne temperaturu tek u zadnjih par epizoda sezone. Dajem blagu prednost nekonvencionalnijem pristupu Successiona, ali ovo je isto odlično.

5. Dickinson

 

Hailee Steinfeld kao Emily Dickinson, skupa s Billyjem Eichnerom u ulozi Walta Whitmana i Beth Ditto u kostimu sirene, razbacuje se na podiju nečega nalik noćnom klubu, uz pumpajuće zvuke Robina Schulza i Felixa Jaehna. U 19. stoljeću. Znam da na papiru djeluje kao neki posebno loš skeč iz Saturday Night Live, ali ja… Pa, ja sam tu scenu gledao s osmijehom od uha do uha. I to je samo jedan od mnogih trenutaka u kojima me je ova serija o mladoj Emily Dickinson – koja se jako slobodno poigrava s njezinom biografijom, ukljujučući i spekulacije o njezinoj seksualnosti – uhvatila na emotivni prepad, svaki put kad bih pomislio da znam već što sve mogu očekivati od nje.

4. The Underground Railroad

 

Teška i mučna serija o bijegu iz ropstva na američkom jugu je ujedno i jedna od vizualno najljepših ovogodišnjih serija, Barry Jenkins je upregnuo sav svoj impresivni redateljsko-pripovjedački dar da nam pruži taman dovoljno tračaka svjetla da bi se mogli probiti kroz njezinu duboku, duboku tamu.

3. PEN15

 

 

Cringe comedy, veli oznaka na Wikipediji, i moglo bi se reći da i jest – i da drukčije ni ne može biti kada se ovako iskreno progovara o pubertetu, tom naj-krindž dobu ljudskog života. Ali i dobu u kojem sve oko sebe i u sebi proživljavamo jednim neponovljivim, gotovo zastrašujućim intenzitetom, što su Maya Erskine i Anna Konkle temeljito iskoristile za crpljenje humora i patosa iz stvari koje su u serijama za odrasle – uključujući i one što se izdaju za tinejdžerske serije – tek nebitni detalji. Žao mi je što je sve završilo već nakon dvije sezone, ali završilo je isključivo njihovom voljom jer su rekle što su imale za reći i to valja poštivati, posebno nakon što su se odjavile s besprijekornom drugom sezonom i savršenstvom od finala koje je, ostajući vjerno ekstremnim oscilacijama puberteta, donijelo jednu od najneugodnijih i jednu od najromantičnijih scena u živom TV-sjećanju.

2. Succession

 

Kao što je netko dobro primijetio na Twitteru, vezano za drugu najpoznatiju seriju Jesseja Armstronga: “Da bi shvatili ovu sezonu Successiona, ključno je imati na umu da je Peep Show također serija o groznim ljudima koji ne uče iz svojih grešaka i samo postaju sve gori i gori, sve dok vam jednom više nije jasno zašto ste se ikada uopće suosjećali s njima.” Zato i nisam baš siguran u tumačenja da nakon događaja u finalu treće sezone u obitelji Roy “ništa više neće biti isto” jer ako je Succession nečemu posvećen, onda je to status quo opscenog bogatstva u kojem nikad nema prave kazne, ali ni prave katarze: Royevi ostaju nezreli sociopati čiji se međudnosi svode na sitničavi mikromakjavelizam jer za ništa drugo ni ne znaju, niti ih je život ikada natjerao da znaju. I jasno je zašto nekima ta vječna bjesomučna prejebavanja samo da bi sve ostalo isto znaju biti frustrirajuća (i meni su znala biti u prve tri epizode ove sezone), ali nije poanta karakterne drame da likovi nužno “rastu”, poanta je da prodiremo u njihovu srž i u tom pogledu Succession ostaje dragulj u kruni aktualne TV-produkcije, kako scenaristički, tako i glumački.

1. Midnight Mass

 

 

Ne kažem da je ovo savršena serija: neki od maratonskih monologa su znali i mene udaviti, neki su bili gotovo komični sa svojom nesuptilnošću (kada Rileyju njegov tata objašnjava zašto ima osjećaj da ga se ovaj srami, malo je preočito da to netko u scenarističkom timu obrađuje svoje daddy issues), a samo finale je znalo završiti i na krivoj strani tanke granice koja dijeli ozbiljan horor od blesavog creature featurea… No, opet, neki dijalozi – poput onih Rileyja sa svećenikom Paulom – su poput onoga kada zasjednete na piću s nekim dobrim i zanimljivim frendom i pošteno se zapričate i nije da su to sad neke velike mudrosti za zapisati, ali se na kraju osjećaš nekako baš… ispunjeno? A ako finale i ne funkcionira baš najbolje kao horor, kroz prethodnih šest epizoda Midnight Mass je zato vrhunski, izuzetno atmosferičan sporogoreći horor, pogonjen misterijom i pričom kakva inače tjera na nestrpljivo prevrtanje stranica stripa ili knjige… A tek glazba, o Bože, ta GLAZBA! Minimalistički skor je maksimalno jezovit, najmoćnijom montažnom sekvencom u seriji odzvanja “Holly Holy” Neila Diamonda i to cijela “Holly Holy”, svih četiri i kusur minuta, i još je cijela serija prožeta kršćanskim napjevima koji su mi kao jednom bezbožnom sorošoidu dosad, priznajem, bili potpuno nepoznati i koji u početku budu, onako, ništa posebno, ali onda se pridruži još jedan glas, pa još jedan i još jedan i tako redom, sve dok višeglasje ne postane poput nekog cool efekta – zborovi su kršćanski autotune! E, i nakon svih onih hrvatskih moralnih nakaza koje bi skrivile nečiju smrt u prometu, da bi onda samo tražile svaki mogući način da prođu lišo – gledati jednu ovakvu seriju, u kojoj je glavni lik dovoljno normalan i ljudski da zbog toga ne može živjeti sa sobom, to mi je baš trebalo. I nije, kao što rekoh, serija bez mana, ali nijedna druga ove godine me nije toliko prikovala i opčinila i amen.

Naravno da neki filmovi iz Marvelovog cinematic universea jesu nadahnutiji od drugih, ali čak su i oni koji spadaju u prosjek MCU-a (poput recimo Kapetanice Marvel i zadnjeg Spider-Mana, da uzmem par recentnih primjera) za koplje-dva iznad prosjeka konkurentskih blockbustera. Jer imaju jednu razinu ispod koje nikad ne idu, s dobro pogođenim omjerom akcije i humora i emocija koji precizno realizira armija vrsnih zanatlija (jest da sam malo kivan na Marvel što je odvukao od malih ekrana Chrisa McKennu, scenarista brojnih legendarnih epizoda Communityja i American Dada, ali – šta jest, jest – lik definitivno zna napisati dobru šalu), s toliko pažnje posvećene detaljima da čak i odjavne špice znaju biti spektakl. I osjeti se koliko su MCU filmovi rađeni s ljubavlju, znanjem i vizijom, za razliku od DC-jevog glavinjanja u očajničkoj potrazi za dobitnom formulom. Možda i nije neka visoka umjetnost, ali je pouzdano vrhunska zabava.

No opet, to DC-jevo glavinjanje je urodilo i – Jokerom, filmom o kojem osobno nemam neko visoko mišljenje, ali koji definitivno jest dirnuo u kolektivni nerv jednim intenzitetom o kojem Marvelovi filmovi mogu samo sanjati. Jer koliko god MCU bio živući dokaz da formulaičnost ne mora nužno biti loša stvar, Joker je svojim uspjehom demonstrirao kako odmak od formule može otvoriti put i prema publici kojoj nije pretjerano stalo do superherojskih filmova. Marvelova miniserija WandaVision zanimljiv je iskorak u tom smjeru.

Za gledanje WandaVision vam, naime, nije potrebno gotovo nikakvo predznanje o MCU-u: sve što za početak trebate znati je da imate to dvoje superheroja, Wandu i Visiona koji su bili i akcijski i romantični par, sve dok Vision nije smrtno stradao u predzadnjim Avengersima. Da bi ga zatim ovdje zatekli živog i zdravog, skupa s Wandom usred… crno-bijelog obiteljskog sitcoma iz šezdesetih.

Naravno, odmah je jasno da se serija neće svesti na The Dick Van Dyke Show s Elizabeth Olsen i Paulom Bettanyjem umjesto Dicka Van Dykea i Mary Tyler Moore: ne samo da prva epizoda završava scenom u boji iz “naše” stvarnosti nego se već u idućoj Wanda i Vision nađu u novoj humorističnoj seriji. I nastavit će kronološkim redom skakati iz jedne humoristične serije u drugu, zaključno s… pa, sigurno ćete iz prve pogoditi s kojim su se točno obiteljskim sitcomom iz zadnjeg desetljeća poigrali: samo ću vam reći da se Olsen vidno zabavljala imitirajući Julie Bowen. No u ostalim je slučajevima velik dio gušta upravo u anticipiranju koji bi se poznati obiteljski sitcom mogao idući naći na tapeti (i ne, za osamdesete nisu odabrali Alfa!).

I naravno da WandaVision bazira dio humora na tome koliko su svi ti sitcomi po našim današnjim mjerilima beznadno cheesy…  Ali stvarno nema lakše mete od njih, pa stoga WandaVision služi na čast što se ne smijemo samo pastišima starinskih humorističnih serija, nego se i smijemo s njima. Pa je svaki od tih pastiša ujedno i neironična posveta, topao podsjetnik zašto su te serije nekoć okupljale cijele obitelji ispred televizora. I tu ponajviše dolazi do izražaja marvelovska posvećenost detaljima: od garderobe i scenografije, preko kadriranja i vizualnih dosjetki pa do ritma i vrsti replika, sve je na mjestu, svaka era TV-humora savršeno dočarana.

A i cijela ta misterija zašto Wanda s Visionom proživljava različite stare sitcome intrigira te uspijeva dosta dugo i ostati intrigantnom, čak i unatoč tome što možete okvirno pretpostaviti kamo to sve otprilike vodi… Kako, međutim, serija odmiče, tako se i radnja neizbježno “marvelizira” i jednostavno znate da će se ovo, prije ili kasnije, pretvoriti u još jedan MCU proizvod, uz sve što to podrazumijeva – uključujući i relativno zadovoljavajuću, ali antiklimaktičnu završnicu.

Nije to, da se razumijemo, sad neki specifično marvelovski krimen – antiklimaktični finalni čin je boljka akcijskih blockbubstera općenito u zadnjih… a ne znam, dva desetljeća najmanje? Znaju MCU filmovi efektno uliti osjećaj da je naš svijet u opasnosti iako ste svjesni da, realno, nije (jer što bi se inače idući put spašavalo?), znaju vas navesti i da strepite za sudbinu glavnh junaka iako sasvim dobro znate da mogu poginuti eventualno tek u ponekom nastavku Avengersa. Te akcijske završnice uvijek dođu kao obična, gotovo birokratska formalnost kojom se potvrđuje neumitni trijumf good guysa bez ikakvih bitnih iznenađenja – uvijek se radi o jednih te istih dvadesetak minuta makljaže, eksplozija i obligatornog demoliranja nekoliko nebodera ili bar povećih zgrada.

I tako, nažalost, bi i u zadnjoj epizodi WandaVisiona: dosta je bilo poigravanja sitkomovskim tropima, jebo intrigu, jebo iznenađenja, ajmo sad ono kad superheroji letaju okolo ko rakete i zabijaju se ili jedni u druge ili u po mogućnosti što veće građevine jer tako naprosto MORA biti i, ne, ne može nikako drugačije, pa zar niste nikad čitali holivudski Ustav?!

A tu je i jedna karakteristika MCU-a oko koje sam ponešto podvojen, a to je ona kontinuineta… Jer mi, s jedne strane, jest jako stalo do kontinuiteta u stripovima koje čitam i, mada nisam marvelovac, cijenim kako se povezanost svih filmova i serija u Marvelovom cinematic universeu koristi za uvođenje brojnih sekundarnih i slabije poznatih likova: primjerice, na kanalu Disney+ se prije tri tjedna, odmah po svršetku WandaVision, počela streamati nova Marvelova serija, ona o Falconu i Winter Soldieru. Malo tko je zasigurno vapio za serijom o njima ali, hej, ne znam ni ja skoro nikoga da se osim mene veseli najavljenom filmu o Bonellijevom Dampyru, tako da kužim opskurno fanovsko veselje!

No opet me malo i umara to kako MCU filmovi i serije u konačnici služe pripremanju terena za buduće MCU filmove i serije, pa su tako i u finale WandaVision, ionako već prenatrpan svim i svačim, ugurani temelji za još najmanje jedan spin-off. Mislim, nije bed, odvojit ću ja u životu još novca iz svog džepa za Marvelove filmove – samo bih volio kada bi me se možda malo manje napadno podsjećalo da im je to i glavna svrha.

A kad ono, kada je serija konačno ugledala svjetlo dana krajem siječnja – instantni hit, najgledaniji dramski pilot i treća najgledanija serija ikad na Channel 4-ovoj streaming plaformi.

Što je reći? Jest da je Russell T Davies sve zapaženiji autor i da je bio popriličan hajp oko njegove prethodne serije Years and Years, ali nije ipak on sad neko ime koje će privući mase – malo koji showrunner uopće jest. I mada ne sumnjam da je pokojeg gledatelja privuklo što je glavna uloga u It’s a Sin, ona Ritchieja Tozera, dopala Ollyja Alexandera, pjevača pop-grupe Years and Years (Davies je očito fan, da) – činjenica isto tako jest i da Years and Years nisu imali pošteni hit već više od pola desetljeća, pa teško da je njegovo prisustvo moglo biti neki pretjerano značajan faktor u uspjehu serije.

Pa bi možda za razumijevanje tog uspjeha valjalo krenuti od podatka da je It’s a Sin posebno popularan među – mlađim gledateljima, onima od 16 do 34 godine. Naime, kada ljudima u srednjim godinama poput mene (a pretpostavljam da su i televizijski čelnici koji su odbili seriju bili tu negdje) spomenete sintagmu “drama o AIDS-u”, nama će prve asocijacije biti, a ono, Tom Hanks leži u bolničkom krevetu, Bruce Springsteen nešto drnda i mumlja i, stvarno, kome se to više da?

Ono što je, međutim, za publiku u godinama (mahom, ofkors, heteroseksualnu) tema koju smo, kao, tobože, apsolvirali – onima mlađima bi mogla biti slabije poznata, ali itekako relevantna recentna povijest o kojoj bi rado saznali više. Dakle, nešto puno bliže Pose ili Mrs. America nego ofucanim starim oscarbaitovima.

Nadalje, tu je i činjenica da i mi danas imamo… pa, isto jedan smrtonosni virus u opticaju, jel? Pa će se mnogi prepoznati u prvim reakcijama glavnog ženskog lika na pojavu osoba zaraženih HIV-om u njezinoj okolini, njezinom mahnitom brisanju i dezinificiranju svake površine i predmeta u stanu. Isto kao što bi vam i Ritchiejevo prvotno negiranje epidemije moglo zazvučati poznato: “To su sve laži, znaš što je zapravo AIDS? Obična prevara farmaceutskih kompanija da imaju na čemu zgrtati pare.” A kada pak u jednoj od kasnijih epizodi na jednom druženju kaže: “Znaš što je najgore u svemu? Što je sada svaki razgovor, uvijek i non-stop, sve samo AIDS-ovo, AIDS-ono… Pa ajmo bar ovaj jedan put o nečemu drugom, može?” – e, pohitao sam odmah nakon epizode na internet, uvjeren da mora da je barem dio serije napisan nakon izbijanja covid-pandemije (snimanje je završeno krajem siječnja 2020.).

I još jedan podatak u vezi gledanosti: ovo je najbindžanija nova serija u povijesti Channel 4, što će ga reći da It’s a Sin nije samo privukao pažnju gledateljstva – nego ju je i zadržao. A kako i ne bi, kada je pilot-epizoda prava mala škola ekonomičnog TV-pripovijedanja: u samo 45 minuta, upoznajemo društvo od nekoliko gej mladića, njihove karaktere i aspiracije, sve njihove obiteljske pozadine što su ih nagnale da iz različitih dijelova Britanije završe u istom stanu u Londonu, njihova radna mjesta, klubove u koje izlaze i kako se super zabavljaju i u njima i izvan njih i još, povrh svega, vidimo kako epidemija AIDS-a počinje uzimati maha.

Dok piloti serija nerijetko znaju stenjati pod teretom gomile osnovnih informacija i tematskih postavki s kojima moraju upoznati gledatelje, pri čemu se još i upinju nabaciti što više narativnih udica koje će ih povući prema daljnjim epizodama – It’s a Sin proleti kroz sve to poput povjetarca. I ostat će i u narednim epizodama podjednako pitak i dinamičan, šaren i poletan, uz soundtrack koji – sa svojim nizom velikih pop-hitova osamdesetih koji su baš svima poznati, ali su i kanonske gej-himne – odražava istovremenu specifičnost i univerzalnost serije… Ali možda i ponajveće postignuće pilota je to kako te povuče da gledaš dalje, iako ti je više nego jasno kako neki od tih likova koji su ti odmah prirasli srcu – neće dočekati kraj serije.

Koja, shodno naslovu, nije bezgrešna. Pa tako ne samo da je lik utjecajnog političara-ormaruše kojeg glumi Stephen Fry potpuno suvišan, nego i geg kojim završava njegova dionica u It’s a Sin strši po svojoj blesavosti: naravno da bi serija bila jedva gledljiva da smrt i nesreća nisu izbalansirani s vedrijim i lepršavijim momentima, ali ta scena s Margaret Thatcher kao da je ispala iz nekog ne osobito dovitljivog sitcoma… Dok je, s druge strane, lik Roscoea Babatundea, ekstravagantnog momka nigerijskog podrijetla koji lansira odjeb svojoj homofobnoj familiji, praktički najsporedniji od glavnih likova – a debitant Omari Douglas ga je tako neodoljivo živopisno odglumio da je šteta što nije dobio veću minutažu i jači fokus.

A nisam baš siguran ni da je lik Jill najsretnije izveden. Nije da osobe poput nje – toliko beskrajno suosjećajne i nesebično požrtvovne u borbi za drage im ljude i ideale da se nekome može učiniti da skoro pa i nemaju vlastitog života – ne postoje. Davies ju je uostalom i djelomično bazirao na jednoj svojoj staroj prijateljici (kojoj je usto i dao epizodnu ulogu Jilline mame!)… Samo, ako ti je glavni ženski lik u seriji netko čiji se život, po onome što vidimo, svodi na pružanje aktivističke i emotivne podrške muškim likovima i ne vidimo da ima neko svoje “ja” izvan toga, paaaa… to baš i nije najidealnije, ha? Ne saznamo ništa čak ni o njezinoj seksualnosti. U seriji o seksualnosti!

Svejedno, It’s a Sin je tako divna i dirljiva serija da mi ništa od toga nije osobito smetalo. I svatko od ljudi koje znam, a da su je pogledali, ima svoju epizodu na koju više nisu mogli suspregnuti suze. Netko na treću. Netko na četvrtu. Netko već i na prvu… A opet, koliko god da zna biti potresna, serija isto tako pršti od energije jer ne oplakuje samo preminule od AIDS-a, nego i slavi kako gej život, tako i mladost općenito. Grijeh bi bio propustiti je.

Pri čemu se potpuno zanemarujuje jednu jako bitnu stranu tog zanata, a koja je naglašena u jednoj od ključnih scena u prvim epizodama serije P-Valley, u kojoj vidimo Mercedes, glavnu zvijezdu striptiz-kluba Pynk u fiktivnom američkom gradu Chucalissa, kako radi akrobacije oko šipke na oduševljenje mahom muške publike koja je zasipa novčanicama… I onda, u jednom trenutku, kada se Mercedes krene uspinjati na sam vrh šipke, a kamera usredotoči na nju i samo nju – utišavaju se i zamućuju urlici publike i glazba s klupskog razglasa, sve dok naposljetku ne čujemo samo njezino teško disanje i škripanje šipke pod teretom njezinih pirueta. I svakome tko gleda će u trenu biti jasno koliko je to vraški zahtjevan sport, koliko samo fizičke snage i spreme i akrobatskog umijeća iziskuje.

Kod nas su striptiz-klubovi američkog tipa uglavnom egzotika, pa neka vas ne čudi ako ne znate ništa o toj dimenziji klupskog striptiza. Ta čak ni sama autorica P-Valley, Katori Hall, koja je odrasla na američkom jugu pa joj “institucija” striptiz-kluba definitivno nije strana, nije bila svjesna koliko je to zapravo zahtjevan sport sve dok i sama nije, u sklopu istraživanja za predstavu na kojoj je bazirala ovu seriju, otišla na tečaj plesa oko šipke – i skoro pa povratila od napora kojem joj je tijelo bilo izloženo.

Hall je usto i obišla brojne striptiz-klubove i intervjuirala preko četrdeset striptizeta (… kao što rekoh: znam da i nije možda najidealniji izraz, ali kad nemamo boljeg na hrvatskom pa šta ja tu mogu, jebiga!), saslušala njihove životne priče i osmatrala ih u backstageu, odlučna u namjeri da ih predstavi kao ljudska bića, a ne samo seksualne objekte… I u tu je svrhu za P-Valley okupila kreativnu ekipu u kojoj žene čine većinu scenarističkog tima, a i svaku od osam epizoda prve sezone je režirala po jedna redateljica kako bi, riječima Hall, kamera imala “ženski pogled koji ne visi nad tijelom, nego ga prihvaća i cijeni”.

Što će ga reći: da, bude tu podosta i golotinje i seksualno uzbudljivih scena, ali… Pa, da se ne sramotim sad s nekim svojim muškim hot takeom, pitao sam, evo, svoju dragu i evo što ona reče: da je seriju režirao muškarac, ne bismo ni do kraja sezone raspoznavali čije je tijelo čije jer bi se prizori striptiza sastojali od “raskomadanih” kadrova guzica, sisa, bedara i tako dalje, dok ovdje već nakon prve epizode točno znaš koje je tijelo Mercedesino, koje Haileyjino, a koje nečije treće. Ženski pogled u ovom slučaju nije sasvim uklonio objektifikaciju – koja je ipak neizbježna kada su posrijedi žene kojima je to, je li, u opisu posla – ali su tijela stvarna i pripadaju konkretnim osobama, pa se tako i međusobno razlikuju.

Serija, u svakom slučaju, nije eksploatacijska: takvom bi bila da su njezine junakinje prikazane samo kao seksualni objekti, a P-Valley nas upoznaje i s njihovim životima izvan pozornice, njihovim obiteljiskim situacijama, nadama i snovima, nedaćama i pobjedama nad njima. P-Valley se ponajviše iskazuje u ljudskosti i kompleksnosti likova kakve većina drugih serija, a i društvo općenito, najčešće dehumaniziraju – posebno kad je riječ o Afroamerikankama. Uključujući i možda najupečatljivijeg, svakako najzabavnijeg od svih likova: rodno nebinarnu queer vlasnicu kluba, Uncle Clifford, koja mi je instantno uskočila u najuži krug omiljenih televizijskih LGBTQ+ likova.

Za pohvalu su i dovitljivi dijalozi sa živopisnim obiljem ne samo afroameričkog, nego i južnjačkog slenga (nemojte ni pokušavati gledati bez titlova), a i to kako, za razliku od mnogih serija, P-Valley ne demonstrira svoju “životnost” sumorno ispranim bojama – nego ima upadljivo jarku, zasićenu paletu, pogotovo u klupskim scenama čija neonska melasa ima tako opojan efekt da bih znao imati osjećaj kao da sam i sam tamo, propisno cvrcnut.

Upozorio bih, međutim, potencijalne gledatelj(ic)e i na… ne uvijek najspretniji, pa i mjestimice sapuničast razvoj radnje. Misterija oko pravog identiteta nove Pynkove uzdanice je više konfuzna nego intrigantna; zaplet sa sumnjivim građevinskim projektom kao da je ispao iz neke regionalne sapunice, a Mercedesina majka svojoj rođenoj kćeri u jednom momentu napravi nešto tako abnormalno šupački da ćete morati upregnuti sve svoje preostale zalihe suspenzije nevjerice da bi to ikako progutali.

Mislim, okej, priča većinu vremena ipak drži vodu i u svakom slučaju nikada nije dosadna, nimalo, no problem s dramskim serijama koje se usput i pomalo napajaju sapuničarskom energijom je što je obično samo pitanje vremena kada će im to postati i – manje-više jedini izvor napajanja. Revenge, Scandal, Desperate Housewives, True Blood… Redom su serije koje su se na različite načine drznule ići “ispod” razina koje očekujemo od koliko-toliko ozbiljnih dramskih serija, s uzbudljivim rezultatima, ali i koje dijele jednu nesretnu karakteristiku – da su nedugo nakon prve sezone zaglibile u raznoraznim narativnim nebulozama i da se nikada više nisu uspjele izvući iz tog gliba.

Ni tip raspleta kojim je okončana ova prva sezona P-Valley mi ne ulijeva baš neko povjerenje, tako da sam spreman na sasvim realnu mogućnost da će do kraja iduće sezone postati negledljivo… Ali, dobro, o tom potom, zasad mi se dovoljno svidjelo da navijam da uspije nekim čudom izbjeći zlu kob srodnih joj serija!

Koronakrizi unatoč, i dalje je bilo toliko puno serija da sve ne bi stigli pogledati ni najokorjeliji bindžeri s HDMI-kabelom spojenim na vene, kamoli netko poput mene tko u prosjeku dnevno pogleda po jednu epizodu nečeg humorističnog i jednu nečeg dramskog… Pa je tako bilo hvaljenih serija koje tek planiram početi gledati (Harley Quinn, Big Mouth), bilo je i hvaljenih serija koje ako nisam dosad, vjerojatno ni neću nikad pogledati (Normal People, The Good Lord Bird), a tu je i Better Call Saul za kojeg vjerujem svima koji kažu da je bolji od Breaking Bada, ali jebiga kad stvarno i dalje ne osjećam ni najmanju želju za provođenjem dodatnog vremena u BB univerzumu i tu nema pomoći!

Što se tiče vrlo dobrih igranih serija koje mi se nisu uspjele progurati u top 20, počasni spomen za: Better Things, Corporate, The New Pope, The Good Fight, Brooklyn Nine-Nine i Mystic Quest: Raven’s Banquet… E, i Unbreakable Kimmy Schmidt je imala daleko najbolji od svih reunion specijala, a nije da ih je ove godine nedostajalo.

No dobro, da ne duljim – evo top 20 igranih i animiranih serija po izboru moje malenkosti!

20. The Queen’s Gambit

Dosta je ljudi pretpostavilo da je ova serija o nezaustavljivom usponu jednog šahističkog čuda od djeteta zasnovana na stvarnim događajima, ali ne bih rekao da je to rezultat neke posebne magije The Queen’s Gambit, nego prije toga što uredno dotiče većinu općih mjesta biopicova i sportskih underdog štorija. Mimo neočekivane smrti jednog lika, radnja se razvija bez nekih velikih iznenađenja i mada svako malo dobijemo naznaku nekog mogućeg mračnijeg zaokreta, serija ih uvijek milosrdno izbjegne: da nije tako, vjerojatno ne bi ni postala streaming hitom godine. Toliko je, štoviše, milosrdna prema glavnoj junakinji da to prelazi u domenu bajki, posebno što se tiče njezinih muških kolega koji su toliko nestvarno uviđavni i susretljivi i uvijek na pomoći djevojci koja ih je potukla do nogu da se čovjek zapita, dobro, pa gdje samo rastu svi ti čudesno obzirni frajeri kojima sportski poraz od ženske ruke NE predstavlja neoprostivo gaženje njihovog muškog ega! Tako da realizam ovoj seriji definitivno nije visoko na listi prioriteta, ali ‘ajde, pandemija je pa nek’ je i malo eskapizma. I serija super izgleda. I Anya Taylor-Joy rastura.

19. P-Valley

Kao lijepo snimljena i ful zabavna serija smještena na američki jug koja se fura na kablovski dramski prestiž iako je u duši zapravo sapunica, P-Valley je u neku ruku… True Blood, samo sa striptizetama umjesto vampira? Ta čak i obje imaju flambojantnog afroameričkog gej-ugostitelja za jednog od glavnih likova! I kao i u prvoj sezoni TB, sapuničasti zapleti su zasad još samo mjestimičan začin, iako je vjerojatno samo pitanje vremena kada će preuzeti kompletan okus – nadam se da će P-Valley ostati poslasticom bar malo duže od True Blooda, koji je počeo zaudarati već negdje u drugoj sezoni.

18. The Good Place

Da uistinu ima zagrobnog života i da raj nije nešto što nadilazi naša smrtnička poimanja vremena i prostora nego jednostavno, ono, sve što smo ikada kao smrtnici poželjeli puta beskonačno… pa, jesmo li sigurno da nam to ne bi kad-tad dosadilo? Time se, među ostalim, The Good Place pozabavio u svojim završnim epizodama, privodeći seriju kraju na filozofski i emotivno jako zadovoljavajući način.

17. Mrs. America

Svega nekoliko mjeseci nakon što je ova miniserija prikazana, svjetlo je dana ugledao The Glorias, film kojim kao da je neka viša sila zanovijetalima poput mene htjela poručiti: “Šta je, čujem da si imao neke sitničave prigovore na Mrs. America? Evo ti onda, gledaj kako to izgleda kada je STVARNO promašena ekranizacija života Glorije Steinem!” Jer ako je Mrs. America povremeno znala djelovati površno, to nije bilo zato što, poput The Glorias, nema puno što za reći – nego baš zato što ima štošta za reći o puno stvari, više nego što ih se može podjednako zadovoljavajuće pokriti u pukih devet epizoda od pedesetak minuta. A štošta ipak jest zadovoljavajuće pokriveno, uključujući i to koliko je stvaranje progresivnih društvenih koalicija frustirajuće mukotrpan proces, ali i nužan zalog za zdraviju i konstruktivniju budućnost – čega se posebno vrijedi sjetiti ovih dana, ako očajavate zbog aktualnih raskola oko trans prava na domaćoj feminističkoj sceni.

16. Work in Progress

Abby je 45-godišnja “debela queer lezba” (njezine riječi, ne moje!) koja je jedna totalno fora osoba i to je jasno manje-više svima – osim njoj samoj jer ona ne voli samu sebe, a ne voli samu sebe zato što pati od depresije, k tome još dodatno rasplamsane bolnim prekidom dugogodišnje veze. Glumi ju autorica same serije, Abby McEnany, koja je je očigledno dobrim dijelom stavila dušu na papir i ekran, pritom tako spretno miješajući sirovi osobni čemer s humorom i toplinom da ne biste nikad pomislili da se profesionalno počela baviti ovime tek nadomak petog desetljeća svog života.

15. The Crown

Pomalo zavidim mlađem gledateljstvu koje je odrastalo tek nakon gašenja druge Eltonove svijeće na vjetru, jer vjerujem da je njima četvrta sezona The Crown bila ono što i meni prve tri – ne samo vrhunska drama, nego i fascinantna lekcija iz povijesti. Kao starom Gen-X psetu, priča o Charlesu i Diani mi je otprije poznata i više nego što bih preferirao (“hvala” sveprožimajućem tabloidnom žamoru zbog kojeg čovjek ne može pobjeći od tih sranja!) pa ovaj put i nisam naučio puno novog o britanskoj kruni, ali scenarij, gluma i produkcija su i dalje na dovoljno visokoj razini da je to milina za gledanje.

14. How To with John Wilson

“Planet Earth, ali o New Yorku”: tako je John Wilson opisivao seriju dok ju je nudio različitim televizijskim kućama, sve dok nije našao dom na HBO-u. Dotad je godinama neumorno šetao New Yorkom i kamerom bilježio sve što stigne, da bi onda spojio probrane fragmente i uobličio ih u šest epizoda koje otkrivaju jedan drugi New York kakav se rijetko viđa u serijama i filmovima (tko bi rekao da će me tako prikovati za ekran cijela jedna epizoda o SKELAMA!). Wilson ne samo da je vrsni dokumentarist, nego i urnebesan narator koji voli razmišljati o ljudima, ali prije svega voli ljude – pa je How To trijumf ljudskosti i ljudskog razumijevanja.

13. Joe Pera Talks with You

OK, sad kad sam potrošio toliko riječi na seriju koju ste svi ionako gledali (znam ja kakve hipsterske vucibatine čitaju ovaj portal, nemojte misliti da ne znam!), iskoristio bih priliku da fanovima How To… preporučim ovu seriju. Jer Joea Peru je sigurno gledalo puno manje ljudi nego Johna Wilsona, a jako su srodne TV-duše: jest da Pera nastupa više kao dobroćudni djedica u tijelu mladića, ali dijeli Wilsonovu velikodušnost i iskrenu, bezgraničnu zadivljenost svijetom oko sebe. I dalje ne prestajem razmišljati o onoj sceni s bakinim ćuftama iz mikrovalne.

12. The Mandalorian

S jedne strane – da, druga sezona The Mandaloriana ima istu boljku kao i prva, i dalje je to zbirka cool akcijskih i pustolovnih sekvenci iz univerzuma Star Warsa u kojima se “radnja” uglavnom svodi na brzopotezne izlike za prelazak na sljedeću atraktivnu lokaciju… Mada, opet, Star Wars je franšiza toliko opterećena desetljetnim naslagama mitologije da i nisam siguran ima li tu više uopće mjesta za priče koje ne bi bile u stilu “praunuk Lukea Skywalkera ima tajnu farmu midiklorijana i onda ga napadne Darth Maulov klon pete generacije koji je zapravo šogor od sina nećaka od treće žene Bobe Fetta”, pa ne znam, možda je i bolje da je ovako? Uostalom, Jon Favreau i ekipa su između dvije sezone Mandaloriana naučili kako da spomenutu boljku pretvore u prednost, pa je sada sve još bolje režirano, akcija je bolje koreografirana, scenografije upečatljivije, atmosferičnije, svaka epizoda je poput malog akcijskog SF-filma od 30-40 minuta, skrojenog da maksimalno impresionira. E, i napokon smo saznali kako se Baby Yoda zapravo zove! Naravno da je mnogima na prvu njegovo pravo ime zazvučalo malo čudno, ali sad kad ste se imali vremena naviknuti – pa jelda da je Mirko Čondić-Joda baš, ono, totalno preslatko ime za zelenog mališu?

11. Sex Education

Kada nešto izađe na samom početku godine, ljudi koji rade godišnje liste se toga valjda ili teže sjete ili im malo ispari sjećanje zašto im se svidjelo – ne znam kako da drukčije objasnim izostanak druge sezone Sex Education na većini lista najboljih ovogodišnjih serija! Jerbo nije bila ništa manje divna od prve, a ako i treća bude takva… ha, zbog komplikacija sa snimanjem usred pandemije će biti prikazana tek nešto kasnije tokom iduće godine pa nitko više ni neće imati izgovora za ignoriranje, nadam se?

10. Lovecraft Country

“Umorna sam od filmova poput Antebelluma” – požalila se Vultureova kritičarka, pišući o još jednom izdanku tekućeg vala filmova i serija što povlače paralele između žanrovskih konvencija horora i užasa crnačke svakodnevice u Americi. Požalila se također i na “prenatrpanost” HBO-ove (mini-?)serije Lovecraft Country, koja možda i jest pomalo ispala žrtvom laganog zamora rifovima na formulu Get Out Jordana Peelea – ali bi sigurno izazvala podijeljene reakcije ma i da je stopostotno pionirski pothvat, pošto je svojevrsni omnibus čiji ton, pa i kakvoća znaju drastično varirati od epizode do epizode. No ja mislim da je većinom ipak pogađala u sridu – s vrhuncem u petoj epizodi, s jednom posebno krvoločnom scenom u kojoj je Bodak Yellow od Cardi B tako savršeno legla, mada bi i Severinina Moja štikla sasvim dobro poslužila!

9. What We Do in the Shadows

“Joooooj, kako je bilo lijepo ono kada je svaki tjedan bila nova epizoda What We Do in the Shadows, JA B’ TO OPET!”, uhvatio sam se kako razmišljam tijekom ovog ljeta, jedva mjesec-dva nakon što je prikazana druga sezona – kud ćeš boljeg znaka da je si gledao legendu od serije! Vampirski kvartet sa Staten Islanda ne prestaje uveseljavati, a siguran sam da će nastaviti tako i nakon što su ih nemili događaji na kraju zadnje sezone prisilili da potraže novu rezidenciju.

8. At Home with Amy Sedaris

Čudački humor je obično uglavnom sport za mlade, pa neka nam svima bude uzor Amy Sedaris koja je i u 59. godini svog života u stanju snimiti nešto tako iščašeno kao što je At Home with Amy Sedaris, njezina parodija-sleš-posveta emisijama kućanskih savjeta na opskurnim regionalnim TV-kanalima. Sedaris je poznata po izbirljivosti oko projekata koje će oplemeniti svojim komičarskim darom, a u ovome demonstrira svu ekscentričnu raskoš svog smisla za humor koji je potajno oštrila kroz desetljeća obitavanja na marginama TV-industrije.

7. The Great

“Ali to je KOSTIMIRANA serija!”, zavapila mi prije koji dan jedna poznanica nakon što joj preporučih ovu seriju. E, pa – kao da i nije! Ma i da ste najveći hejter/ica kostimiranih drama na svijetu – i nije da vas ne razumijem, nisam ni ja inače baš neki fan – ovo je jedna tako brutalno zabavna i temeljito moderna serija da vam je to potpuno nebitno, pa zajebite predrasude i pogledajte The Great ako već niste, nećete zažaliti, to vam garantiram.

6. Schitt’s Creek

Nakon što su su kroz pet sezona nježno subvertirana gledateljska očekivanja, uz stalno nalaženje novih načina da se udahne život likovima koji bi u većini drugih sitcoma ostali svedeni na plošne karikature, došlo je i vrijeme da se Schitt’s Creek oprosti od svoje sve brojnije i sve privrženije publike. Iako se nisu bili maknuli iz motela u kojem su silom prilika završili prije šest godina, majka, otac, kćer i sin Rose su kao osobe prevalili tako dalek put da nije bilo ni potrebno da ih vidimo kako nastavljaju rasti u bolje verzije sebe – dovoljno je bilo da se ovo poglavlje njihovih života zaključi na najprikladniji mogući način. I zaključna je sezona Schitt’s Creeka upravo to i pružila, uz puno smijeha i, naravno, pokoju suzu.

5. Ted Lasso

I tek što smo se oprostili od Schitt’s Creeka – eto nam Teda Lassoa k’o naručenog da preuzme dužnost dežurne humoristične serije koja vraća vjeru u ljudski rod. Naslovni je lik trener američkog nogometa koji prihvaća poziv da postane trener engleskog nogometnog kluba iz Premier lige. Ako vam se zaplet čini potpuno besmislenim – bez brige, sve će vam biti jasnije već do kraja prve epizode. Naravno da će i većina likova u seriji isprva biti podozriva prema Ameru koji ne zna skoro ništa o europskom nogometu, ali Ted Lasso je… pa, Ted Lasso je takva ljudina, jedno tako predivno biće da nema tko ga ne bi zavolio. Ako volite, ako želite vjerovati da se u životu dobro ipak najčešće vraća dobrim – Ted Lasso je vaš novi omiljeni TV-prijatelj.

4. PEN15

Kada razmišljam o svom prijelazu iz pubertetskih u tinejdžerske godine, nekoliko je momenata kojih se uvijek sjetim. Sjetim se kako su mi brat i rođak jednom bili superheroji Ipsiloniks i Fireman i kako su razvili cijelu radnju i backstory njihovog sukoba i jurcali okolo glumeći kao da su u najepskijem okršaju ikad, na što bi susjedi samo tu i tamo dobacili pokoji zbunjeni ili češće indiferentni pogled. Sjećam se kako sam već tada počinjao razvijati ljevičarska uvjerenja, pa makar i u najglupljem mogućem trolerskom obliku (na prvim višestranačkim izborima sam navijao za nešto što se zvalo “Stranka Jugoslavena”) – a opet, svejedno, na Dan republike sam se veselo i svesrdno priključio drugoj djeci u gašenju krijesova koje je zapalio jedan stari seoski komunist, SAMO zato što su to radila druga djeca i iz niti jednog jedinog drugog razloga. Sjećam se i kako sam jednom doma svirao harmoniku i pomislio kako ću jednog dana ostariti i umijeti, kako će moja mama jednom ostariti i umrijeti, kako će svi jednom ostariti i umrijeti – i samo odjednom briznuo u plač. Sjećam se tog zapravo zastrašujuće turbulentnog doba života u kojem nema te beznačajne sitnice koja ne može u jednom trenu biti stvar šale, a već u drugom nešto nalik pitanju života i smrti, u kojem jednom rečenicom izrazimo svoje “ja” a onda je odmah u idućoj pregazimo kako bi se umilili bilo kome tko nam se našao u blizini – i ne znam je li itko tako vjerno očarao taj pubertetsko-tinejdžerski mentalni metež kao Maya Erskine i Anna Konkle u PEN15. Bila mi se već i prva sezona jako svidjela, ali u drugoj su podigle sve skupa na jednu toliko višu razinu da je to čudo.

3. Dark

Je li Dark u svojoj završnoj trećoj sezoni postao još delicioznije zapetljana SF-glavolomka ili se samo još dublje zabio tamo gdje sunce nikada ne sja? Mišljenja su podijeljena, a što se mojega tiče – dovoljno je reći da je predzadnja epizoda faktički sedamdesetominutni “FAQ: no, dakle, što vam još sve nije jasno? Ajmo redom, točku po točku”, a ja sam cijelo vrijeme bio opčinjen.

2. BoJack Horseman

“Jesam li ja dobra osoba?”, pitanje je koje si BoJack Horseman postavlja od početka serije, da bi konačno u drugoj polovici zaključne šeste sezone dobio odgovor: “dobrota” nije neka urođena osobina, talent ili što već, nego nešto što proizlazi iz toga činiš li dobra ili loša djela. A ako činiš loša djela, to za sobom povlači i određene posljedice s kojima ćeš se prije ili kasnije morati suočiti, u bar nekom odgovarajuće gadnom obliku. I to je sva istina, koliko god da je mi preferirali gurati pod tepih i tješiti se raznoraznim narativima iskupljenja… A koje nam je BoJack Horseman u konačnici uskratio, dajući nam ne ono što želimo nego ono što nam treba, potvrdivši tako još jedanput svoj status jedne od najvećih TV-serija našeg doba.

1. I May Destroy You

Može li serija koja se ponajprije bavi traumom silovanja – ne biti potpuni crnjak? O, itekako da može. Da, znam da je ovo ne znam koja po redu lista serija godine s I May Destroy You na prvom mjestu i znam da će to onima nisu gledali ovu seriju vjerojatno samo dodatno učvrstiti mišljenje da smo mi kritičari mrzovoljni ljudi koji misle da filmovi i serije ne bi trebali služiti zabavi nego samo suočavanju s najcrnjim stranama bivanja, ali… nije uvijek sve tako crno, a kamoli da je išta crno-bijelo i to je to, to je ono što ova serija poručuje na mali milijun načina i koliko god da se bavila teškim temama, nikada ne otkliže u misery porn nego uvijek nađe mjesta i za radost života.

No ako brojke i jesu malo napumpane, o globalnoj popularnosti The Crown svejedno nema dvojbe. Kud ćeš, uostalom, većeg zicera od raskošno producirane, prekrasno snimljene i sjajno odglumljene i napisane serije o jednoj odurnoj nakupini beskorisnih parazi…pardon, najslavnijoj kraljevskoj obitelji na svijetu!

I neću sad reći “šalu na stranu”, jer upravo u tome i jest caka: The Crown se bavi materijom na koju nitko nije ravnodušan, ali tako da joj se trudi prići na što neutralniji način, do te mjere da svatko može vidjeti ono što želi vidjeti. Ako vaše simpatije leže na strani Windsorovih, nema problema, u The Crown ćete naći potvrdu da je Elizabeta II. umješna vladarka koja je uspjela zadržati kakav-takav sjaj britanske krune u vremenima koja monarsima i nisu baš bila naklonjena. A ako biste Windsore i njima slične najradije vidjeli na giljotini – bez brige, prikazani su i kao kapriciozna privilegirana đubrad.

Taj balans The Crown postiže tako što bazira radnju na stvarnim događajima vezanima za Elizabetinu vladavinu od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo, prezentirajući ih uz minimum fabricirane melodrame i izmaštanih dodataka, kao da se gledateljima poručuje: ovo su Windsori, takvi kakvi jesu, pa vi vidite. Možete ih mrziti, ali uzmite u obzir što sve može iziskivati posao koji se naizgled sastoji od toga da ne radiš ništa te na koje sve načine dužnosti krune onemogućuju išta nalik normalnom ljudskom životu, kako onima koji je nose na glavi, tako i njihovim bližnjima. Možete ih voljeti, ali morate i valjda biti svjesni koliko je koncept nasljedne monarhije apsurdan, posebno kada se s vremenom svede na ukrasnu monarhiju bez realnih ovlasti, celebrity freakshow kojem je funkcija još jedino da puni stupce trač-rubrika.

A kako ništa nije tako punilo trač-rubrike kao odnos princeze Diane i princa Charlesa, s pojačanim se zanimanjem iščekivalo četvrtu sezonu u kojoj je radnja serija napokon dogurala i do osamdesetih godina prošlog stoljeća… Što je podrazumijevalo i još jednu atrakciju: pošto je jedan od glavnih motiva u seriji odnos Elizabete II. s britanskim premijerima i premijerkama, to je značilo da će se na tapeti naći i Margaret Thatcher… ilitiga dosad najkrupniji zalogaj u naporima The Crown da ostane na neutralnoj distanci od svojih akter(ic)a.

Jer jedno je kada se teži nepristrano sagledati jednu danas tako bezubu instituciju kao što je britanska kraljevska obitelj, čiji je utjecaj na svjetske tokove odavno već praktički beznačajan – a drugo ako bi se takvim tretmanom počastilo jednu tako notornu figuru kao što je Margaret Thatcher, političarku koja ne samo da je bacila ogroman dio vlastite zemlje u siromaštvo i očaj nego i slovi kao jedna od globalnih pionirki nove, surovije etape kapitalizma u kojoj se svi i dalje batrgamo.

Na početku se čak i čini kako bi Peteru Morganu, autoru i scenaristu The Crown, moglo poći za rukom da ostvari nemoguće: u drugoj epizodi sezone, Margaret Thatcher nakon dolaska na vlast posjećuje Windsore na njihovom imanju Balmoral, gdje ovi imaju tradiciju relativno neformalnog druženja s gostima koje onda zatim, uhhhh… ocjenjuju? Taj bizarni ritual pratimo Thatcherinim očima, suosjećamo što se mora bakćati s takvim glupostima i teško je ne složiti se s njom kada zgranuta skuži koliko su ti ljudi, koji bi trebala biti nekakva tobožnja krema društva, zapravo degutantno bezvezni… A opet, s druge strane – koliko god da igrice Windsorovih na Balmoralu znale biti kretenske, nije puno manje odbojna ni uštogljenost s kojom Thatcher u startu odbacuje bilo kakvu mogućnost zbližavanja s drugima kroz zabavu i druženje, to njezino rigidno držanje koje, kao što će se ubrzo ispostaviti, nije bilo rezervirano samo za članove kraljevske obitelji.

Međutim, kako sezona odmiče, Margaret Thatcher sve manje biva zaokruženim dramskim likom, a sve više govornim automatom za sumiranje ere i naslijeđa tačerizma. Mislim, u redu, ovo je serija čija radnja pokriva nekoliko desetljeća društveno-političkih događanja i u Britaniji i u svijetu pa je natprosječna količina ekspozicije ne samo očekivana, nego i nužna… Ali znakovito je kako u ovoj sezoni imamo i rijedak primjer epizode u kojoj je centralni lik netko izvan kraljevske obitelji, čovjek imenom Michael Fagan koji je ostao bez posla zbog Thatcherinih ekonomskih mjera pa onda provali u kraljevsku palaču i provede desetak minuta s prestravljenom Elizabetom prije nego što ga ćapi dvorska straža…

Nije poznato što se točno dogodilo u tih desetak minuta, tako da je situaciju kao stvorena za scenarističko poigravanje, pa ako treba i za jedan elegantan osvrt na tačerizam, zašto ne? Samo što je Faganov monolog Elizabeti malo… previše elegantan, kao da iz njega progovara dajdžest tačerizma kakvim manje-više svi danas baratamo, a ne netko tko je uistinu živio tada i tamo. I to je jedan od momenata u kojima The Crown odustaje od prepuštanja gledateljima da sami donesu svoje zaključke i umjesto toga nam debelim markerom podcrtava pogubnost vladavine Margaret Thatcher – kao da nije bilo dovoljno što svako malo u nekoj sceni s televizije ili radija čujemo vijesti o nezaposlenosti i štrajkovima, dok Thatcher to sve hladnokrvno, bešćutno prihvaća kao cijenu povratka Britanije na “pravi put”?

A ne pomaže baš ni izvedba Gillian Anderson. Koju inače obožavam i koja ovdje jest, mora se priznati, imala dosta nezahvalan zadatak da oživi nekoga s tako posvemašnje izvještačenim nastupom kao što je Thatcher… ali svejedno, jebiga, njezino monotono razvlačenje slogova je na granici karikature. Puno bolji dojam mi je ostavio Josh O’Connor kao Charles: ako vam nije baš najbolje sjelo što su vas druga i treća sezona navele da se sažalite nad Charlesom zbog njegovog traumatičnog odrastanja – bez straha, u četvrtoj ćete imati itekako razloga da ga mrzite svim srcem! O’Connorov Charles je istodobno i šupčina i tragična figura, pri čemu uvijek uspijeva zadržati natruhe ovog potonjeg čak i kad je baš stvarno totalno nepodnošljiva šupčina, zbog čega mu skidam kapu! Emma Corrin je isto jako dobra kao Diana i njihova je priča općenito jedan od najjačih elemenata sezone.

A bio bi red spomenuti i, naravno, Oliviju Colman. Nije ni ona imala baš najzahvalniji zadatak, pošto je The Crown serija koja je obično više zainteresirana za one u krugu krune negoli za samu ženu pod njom, pošto je emotivno najrezerviranija od svih likova i kao takva manje dramski atraktivna… No ipak, i kroz Elizabetino višesezonsko stoičko trpljenje je polagano izgrađena zanimljiva junakinja, pa kada u jednom trenutku u novoj sezoni odluči redom posjetiti svoju djecu i u tu svrhu mrtva ‘ladna zamoli svoje pomoćnike da joj dostave sve podatke koje imaju o njima – time čak i na neku sjebanu foru uspije ispasti simpatičnija i ljudskija od većine debila u svojoj obitelji! A tako bude ponajprije zahvaljujući Oliviji Colman, fantastičnoj glumici koja i s jako malo zna napraviti jako puno i žao mi je što je više nećemo moći gledati kao Elizabetu. Ali, eto, ona je odradila svoje dvije sezone (nakon ništa slabije Claire Foy u prve dvije) i sada je red na Imeldi Staunton da preuzme krunu – samo naprijed, kraljice, pokaži što znaš!