Iz sličnog impulsa proizašao je jedan od istaknutijih arhivističkih poduhvata na ovim prostorima, Temporary Slovene Dance Archive/Začasni Slovenski Plesni Arhiv (TSDA) koji je 2011./2012. osnovao slovenski publicist, istraživač, povjesničar plesa i arhivist Rok Vevar. Arhiv nastaje u okolnostima izostanka mjesta za sistematično sabiranje i čuvanje građe povezane s izvedbenim praksama, napose plesom, u Sloveniji. U prvim godinama svog postojanja, arhiv je bio smješten u Vevarovu stanu u Ljubljani koji se dva puta tjedno ili po dogovoru otvarao korisnicima u istraživačke, nekomercijalne svrhe, a umjesto plaćanja naknade korisnici su se obvezali skenirati željene materijale u skladu s arhivskim standardima. Poluprivatni princip djelovanja obilježili su skroman start i prekarni uvjeti rada, unatoč kojima je Vevar formirao smjernice za arhiviranje i akumulirao građu koja premašuje kapacitete privatnog stana. Arhiv je tako funkcionirao sve do preseljenja u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova na poziv tadašnje ravnateljice Zdenke Badovinac. Vevar je na korištenje dobio prostor za čuvanje građe i za rad koji je godinama nakon toga obavljao kao suradnik muzeja. Ovaj konkretan primjer prijelaza iz poluprivatne u javnu sferu slovenski istraživač i sociolog Aldo Milohnić u svom tekstu Artist–Activist–Archivist naziva “historiografska empatija”, koju opisuje kao stav istraživača (koji je ujedno i umjetnik, aktivist i arhivist) posvećenog očuvanju različitih dokumenata povijesti plesa i njihovom otvaranju drugim istraživačima zainteresiranim za to područje.

Od smještanja u muzej, arhiv je aktiviran kroz predavanja, vodstva, prezentacije, mentoriranje, publiciranje, okupljanje kolega i suradnika oko građe, te arhiviranja uživo koje izvodi sam Vevar čime je arhiv poprimio performativnu dimenziju. Materijali u njegovoj arhivi uglavnom su donacije kazališnih institucija, umjetničkih organizacija, nevladinih organizacija, umjetnika i ostalih pojedinaca, a uključuju poveću zbirku novinskih isječaka, deplijana, kataloga festivala i drugih tiskanih materijala, zatim korespondenciju, fotografije, plesne filmove, snimke performansa, dokumentarne filmove i razne predmete vezane uz stanovite umjetničke prakse. 

Kao što ističe Milohnić, TSDA služi kao platforma za dokumentiranje i historiziranje modernog i suvremenog plesa u Sloveniji, odnosno praksi koje su usko povezane s modernizmom, povijesnim avangardama, neoavangardama, retrogardama i suvremenom umjetnošću. Radi se o umjetničkim praksama koje su djelovale uglavnom izvan institucionalnih okvira te su posljedično izostale iz dokumenata i zbirki lokalnih i/ili nacionalnih baštinskih institucija. Vevar u svojoj umjetničko-aktivistički izjavi objavljenoj na stranici muzeja objašnjava želju da marginalne ili ignorirane prakse učini vidljivima, te dostupnima teoretičarima, umjetnicima, povjesničarima i ostaloj zainteresiranoj stručnoj javnosti. Aktivističku poziciju koju ovdje artikulira, a koja je motivirana osobnom potrebom za historizacijom i razumijevanjem recentnih dinamika unutar polja, Badovinac naziva samo-historizacija.

Samo-historizacija je u srži i drugih Vevarovih projekata iz kojih je vidljivo da arhivske prakse misli prošireno i međusobno povezano. Djeluje unutar Nomadske plesne akademije, balkanske mreže suvremenog plesa koja je aktivna u području plesne edukacije, umjetničkog stvaralaštva, produkcije, promocije, kao i zagovaranja adekvatnih kulturnih politika za ples. Mreža je osnovana 2005. godine i s njom je TSDA povezan gotovo od samih početaka kroz projekte Archiving Choreographic Practices in the Balkans i (Non)Aligned Movements. U sklopu potonjeg razvija se otvorena digitalna baza podataka izvedbenih umjetnosti u regiji koja bi u budućnosti mogla funkcionirati kao platforma za samoarhiviranje. Radnog naziva NADA – (Non)Aligned Dance Archive, online arhiv trebao bi postati dostupan iduće godine kao prvi online arhiv te vrste na području Zapadnog Balkana.

Prva se institucionalizacija nezavisnog arhiva u Hrvatskoj dogodila početkom 2023. godine kada je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci trajno udomio arhiv kolaborativne izvedbene skupine BADco. osnovane 2000. godine. Josefine Wikström rad grupe definira kao kolektivni radni proces reflektiran u njihovim izrazito interdisciplinarnim izvedbama koje postoje na razmeđi kazališta, performansa, instalacije i arhitekture. Kolektiv su do njegova prestanka s radom 2020. godine činili dramaturginja Ivana Ivković, koreografkinja/plesačica Ana Kreitmeyer, istraživač i umjetnik Tomislav Medak, dramaturg Goran Sergej Pristaš, koreografkinja/plesačica Nikolina Pristaš i koreografkinja/plesačica Zrinka Užbinec.

Goran Sergej Pristaš opisuje kako je proces traženja partnerskog muzeja gdje bi smjestili fizički i digitalni materijal skupljen tijekom 20 godina rada započeo još prije nekoliko godina. Za zagrebački kolektiv se Muzej suvremene umjetnosti u tom trenutku nije činio kao dobra opcija, no Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (MMSU) s tadašnjim ravnateljem Slavenom Toljem pozitivno je reagirao na njihovu inicijativu koju je kasnije prihvatila i sadašnja ravnateljica Branka Benčić. Po izvođenju svoje zadnje predstave Rad panike u Rijeci 2020., kolektiv je krenuo s prikupljanjem, popisivanjem i katalogiziranjem građe te dogovaranjem njenog transfera u Muzej. Na evidentiranju i sređivanju zbirke prema muzeološkim standardima radile su studentica Iva Brižan i kustosica Sabina Salamon koja danas brine o građi. Premještanje arhiva u muzej formalizirano je kao trajna donacija koja je u statusu studijske zbirke, što znači da joj se moguće približiti, dirati je i koristiti unutar muzejskih prostornih gabarita, a u svrhu (umjetničkih) istraživanja.

Arhiv je smješten u tri prostorije na drugom katu MMSU-a i u njemu se nalazi nekoliko stotina objekata, publikacija, dokumenata, kostima, itd. Čine ga cjeline koje su koncipirane kao čuvaonica i showroom. U jednoj prostoriji smješteni su kostimi koje je u većini slučajeva izrađivao bliski suradnik kolektiva, modni dizajner i vizualni umjetnik Silvio Vujičić. U drugoj prostoriji grupirana je ostala materijalna ostavština poput scenografije i rekvizita, dokumenata, promotivnih materijala (plakata i letaka), te publikacija u kojima se mogu pronaći tekstovi o kolektivu (Maska, Frakcija, Teorija koja hoda) ili referentne publikacije važne za rad kolektiva. Treća prostorija ima radni karakter, opremljena je računalom i namijenjena onima koje žele provesti neko vrijeme radeći blizu arhiva. Na računalu se može pristupiti digitaliziranoj građi na platformama Flickr i Vimeo (audio-vizualna građa) te Memory of the World (tekstovi, knjige, najave, isječci iz medija, itd.). Platforme se kontinuirano pune digitaliziranim materijalima kojima je moguće pristupiti i iz vlastitog doma.

Arhiv je zasad predstavljen kroz prezentacijske i radioničke formate. Prva aktivnost bila je razgovor u kojem su sudjelovali kustosica muzeja Sabina Salamon, kazališni redatelj i teoretičar Bojan Đorđev, potom Rok Vevar, članovi kolektiva Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer te Tomislav Medak kao moderator. Održana je i radionica u kojoj su sudjelovali studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci s profesoricama Larom Badurinom i Natašom Antulovom te Bojanom Đorđevom, Rokom Vevarom i Aldom Milohnićem kao mentorima. U sklopu Zoom festivala 2023. u Rijeci je održan razgovor Kostim 1/1 koji su vodili Silvio Vujičić i Goran Sergej Pristaš. Programom oko arhiva otvaraju se pitanja kako arhiv održati živim, na koje načine aktivirati građu i koje su konceptualne implikacije arhiviranja izvedbenih umjetnosti. Naime, u odnosu na druge oblike umjetnosti, ples tijekom trajanja ne ostavlja objekte plesa na sceni koji bi se mogli sačuvati te je arhiviranje plesa u tom smislu uvijek medijski ograničavajuće dokumentiranje. Slijedi im razdoblje povezivanja arhiva s lokalnim programima i formuliranja rezidencijalnog programa koji bi podržao boravak korisnika u arhivu. Projekcije budućnosti sad postaju donekle lakše jer je unutar institucije na raspolaganju infrastrukturna podrška i stručno osoblje koje sustavno brine o građi prema kojoj muzej ima interes.

Smještanje ovakve vrste građe, proizašle iz djelovanja umjetničkih organizacija, organizacija civilnog društva i ostalih aktera nezavisne (izvedbene) scene, u Muzej suvremene umjetnosti Metelkova i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije slučajnost već, kao što ističe Bojana Kunst u razgovoru s Joannom Zielinskom, izraz zajedničkog političkog interesa za emancipatornu i živu politiku sjećanja, koja djeluje unutar mreža genealogija i saveza, poput spomenute Nomadske plesne akademije. To je ujedno pozicija koju većina institucija nije spremna zauzeti.

Oba priložena primjera – prvi u kojem pojedinac provodi historiziranje velikog dijela slovenske plesne scene ili drugi u kojem izvedbeni kolektiv provodi samo-arhiviranje – pretpostavljaju stvaranje konteksta za vlastito djelovanje i preuzimanje odgovornosti za samo-historiziranje koje je u konačnici uspjelo biti institucionalno podržano. Sadržaji arhiva tim su činom dobili na većoj vidljivosti i simboličkom kapitalu, a predstavljaju važan korak za više društvenih skupina – za plesnu scenu u kojoj su aktivno zaboravljanje i dehistorizacija česta pojava, te za ostale pojedince, umjetničke organizacije i organizacije civilnog društva za koje je stvorena klima unutar koje je moguće misliti arhive na uključiv i sustavan način. Trajektorija koju su TSDA i BADco. arhivi prošli mogu biti primjer dobrih praksi onima koji zagovaraju razvoj i održivost (nezavisnih) arhiva, a metodologije koje su razvili mogu poslužiti za postavljanje prijemčivih arhivskih standarda za one koji se nužno ne nalaze u sustavu institucija. Broj privatnih, nezavisnih, digitalnih, umjetničkih i ostalih vrsta arhiva kontinuirano raste, a konsenzus oko njihove važnosti postoji. Građa koju čuvaju predstavlja ishodište za nova promišljanja i (re)interpretaciju naše društveno-kulturne stvarnosti. Za ispunjavanje tog emancipatornog potencijala ključna je suradnja s muzejskom i arhivističkom strukom koja bi revidirala pravilnike o arhiviranju u svrhu suradničkog i zagovaračkog djelovanja prema njihovom otvaranju ostalim neformalnim stvarateljima gradiva.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.