Ovogodišnji, osmi po redu festival odvija se od 22. do 24. kolovoza s centralnom temom rasizma – točnije antipalestinskog rasizma i dekolonijalnog otpora – koja je aktualna koliko je i razgovor o njoj neophodan. O dilemama koje ova tema otvara i tome kako im Grounded pristupa razgovaramo s pravnicom, aktivisticom i docenticom na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, dr. Barbarom Rajgelj. Ona je uz glazbene producentice i DJ-ice Ninu Hudej i Ninu Kodrič te novinarku Moniku Weiss jedna od osnivačica ovog festivala koji, u skladu sa svojim imenom, počiva na čvrstim temeljima kritičkog mišljenja, aktivizma i alternativne kulture.

Za početak, možeš li našim čitateljicama i čitateljima približiti kako je nastao Grounded? Koja je poveznica između aktualnih društvenih pitanja i elektronske glazbe?

Grounded je nastao kao kulminacija djelovanja kluba Pritličje, iza njih stoji ista ekipa. Pritličje ove godine slavi deset godina, 2014. smo otvorili kafić i tokom godine počeli organizirati događaje s naglaskom na društveno relevantne teme, a s druge smo strane promovirali vrlo prisutnu scenu elektronske glazbe. Već 2015. smo prvi put organizirali manji festival kao poveznicu tih dviju stvari. Relativno je zahtjevno pitanje u kojim točkama se one susreću. Bit tog povezivanja je da se dijelovi međusobno osnažuju u cilju većeg dosega. Temeljni cilj spajanja diskurzivnog i glazbenog programa je aktivirati i mobilizirati mlade ljude za društvena pitanja, za što je potrebna podrška nečeg što je njima bliže, npr. glazbe. Uspjeh dosta ovisi o tome. Ukoliko je tema apstraktna i udaljena, povezanost je manja. Ovogodišnja tema – rasizam, mladima je vrlo bliska, prisutna je u pop kulturi, na društvenim mrežama, u njihovim svakodnevnim raspravama; s obzirom na fokus na antipalestinskom rasizmu, postoji još veći interes za događaje i zato ove godine očekujemo snažniju aktivaciju mladih. Slično je i s glazbenicama i glazbenicima koji imaju stajališta o temi i spremni su ih izreći na glas, tako da se i to isprepliće. U večernjem programu pokušavamo prilagoditi i elektronski dio kako bi otvarao pitanja i ostavio prostor za razmjene stajališta, druženja i održavanja kontakata, da ne bude samo jednokratan događaj već neko ispreplitanje i međusobno povezivanje. 

Festival ste 2015. godine otvorili temom Autonomija migracija, nakon koje su slijedile Intima u vrijeme umjetne inteligencije i Automatizacija i vlast, a potom Istina, Država, Odgovornost i Mir. Sudeći po ovim temama, Grounded je vrlo aktualan festival. Što čini okosnicu ovogodišnjeg programa, koje su najvažnije točke i govornici?

Festival se od početaka opredijelio obrađivati i isticati teme s područja tehnologije i društva, odnosno utjecaja tehnologije na društvo. Tako smo 2018. razgovarali o temi intime i umjetne inteligencije, a 2019. o automatizaciji i vlasti, što znači da smo prilično rano obrađivali te teme. Zatim je u Sloveniji 2020. došlo do promjene vlasti i u trenutku kad se vlasti domogne netko tko ne poštuje osnovne demokratske principe i ljudska prava, poput slobode izražavanja, prava na prosvjed, slobode medija, teško se baviti specifičnim tehnološkim pitanjima. Zbog toga smo se vratili osnovnim temama poput države i istine. Pod prethodnom, krajnje desnom vladom Janeza Janše istina je bila napadnuta, kako kroz plasiranje lažnih informacija na društvenim mrežama, politički orkestriranim kampanjama klevetanja političkih protivnika, posebice aktivista, tako i kroz pokušaje pokoravanja neovisnog javnog radija i televizije. Ne mogu reći da su teme svake godine potpuno nove, ali razlikuju se pristupi sličnim društvenim pitanjima. Rat smo adresirali već prošle godine i to kroz prizmu mira. Ove godine opet adresiramo rat, ali to činimo preko rasizma. To znači da ne možemo izbjeći ono što nas najviše boli ili iritira.

I u tom smislu se festival također razlikuje od drugih, produkcijski uvjeti ga čine neovisnim od kapitala i od svake vlasti, što mu omogućava da adresira ono što je za nas najbolnije u društvu. Moram priznati, koliko god imam veliku distancu od svake slovenske vlasti, tako i od aktualne, ne postoji mnogo zemalja u Europi u kojima bi se relativno slobodno moglo govoriti o toj temi. Barem tako izgleda, vidjet ćemo što će se dogoditi na samom festivalu. Unatoč svemu, izgleda da živimo u relativno slobodnoj zemlji koju smo u proteklih 30 godina uspjeli koliko toliko osloboditi da ne postane vlasništvo lokalnih političara i kolonija globalnih moćnika.  S druge strane, sloboda nosi veliko opterećenje, pogotovo s tematikom koja je ove godine u fokusu. Vrlo je teško doći do financija, tako da veliki dio festivala financiramo iz vlastitih sredstava. Popis onih koji vam pružaju podršku je na kraju više-manje prazan, osim nekolicine nevladinih organizacija.

Jedna dilema se pojavila još dok smo oblikovali temu i koncept ovogodišnjeg festivala – a ove smo godine zbog zahtjevnosti imali i urednički odbor – a odnosila se na to je li potrebno na predavanjima ugostiti obje upletene strane, tj. jednog Židova i jednog Palestinca. Onda smo shvatili da o tome razmišljamo samo iz straha i odlučili da antipalestinski rasizam treba adresirati glasovima onih koji zapravo žive taj rasizam i njegove su žrtve. Zadovoljna sam što na festival dolaze govornici ili teoretičari svih nazora ili uvjerenja, ali prvenstveno je to festival na kojem glas dajemo žrtvama. Tako je bilo i prošle godine. Raduje me što će sudjelovati i ljudi iz Palestine, mada su tamo okolnosti jako neizvjesne i ukoliko ne bude moguće da nam se pridruže uživo, a računamo na to da hoće, uključiti će se u program online. Gostovat će i dvojica aktivista iz Berlina i govoriti o rasizmu u Njemačkoj, koji se lomi između antisemitizma i islamofobije. Razgovarat ćemo i o umjetnoj inteligenciji koja se zloupotrebljava za ubijanje. Ugostit ćemo i zanimljivo predavanje istraživača vrlo važnog britanskog instituta Forensic Architecture, koji pokušava rekonstruirati povijesno važne događaje putem novih tehnologija, fotografija, audio analize, 3D modeliranja, videa, i tako dalje. To je vrlo važan način suprotstavljanja lažnim informacijama i ratnoj i vojnoj propagandi. Razvili su vjerodostojnu metodologiju koja se već pokazala korisnom u razotkrivanju istine, kako u slučaju kontroverznih pogubljenja pojedinaca, tako i napada pojedinih zemalja, primjerice genocida njemačke države u Namibiji ili izraelske u Gazi. Razgovarat ćemo i o pink washingu, što nije samo izraelski problem, imamo ga i kod nas. Primjećujem tu pojavu među slovenskim autorima koji imaju najviše prostora u slovenskim medijima, da pitanje prava LGBT osoba zloupotrebljavaju protiv svega što nije europsko, a kada pogledamo prošle stavove tih osoba, one nikada nisu bile na prvoj liniji borbe za LGBT prava, naprotiv, to su homofobi i transofobi čije je izjave povijest zaboravila. Sada su prava LGBT osoba alat kojim nas, koji smo bili u prvim redovima nastojanjana za emancipaciju, uvjeravaju da je njihov rasizam opravdan.

Uz javni program, razgovore i predavanja, moram istaknuti da ove godine organiziramo i interni sastanak propalestinskih pokreta iz svih republika bivše Jugoslavije plus Albanije, što je vrlo zahtjevan organizacijski zadatak. To je rezultat dobrog prošlogodišnjeg iskustva kada smo ugostili mirovne aktiviste iz Jugoslavije. No, taj dio aktivizma je vrlo važan kako bismo podržali i one koji su već godinama aktivni na tom polju. Mi smo zapravo ti koji omogućavamo i držimo mikrofon, nismo tu da bismo govorili, već kako bismo omogućili drugima da govore. Također financijski podupiremo samoorganizirani skup studentskih kolektiva iz regije, koji će djelomično voditi strateške sastanke u svom autonomnom prostoru Plac. Svi oni na neki način rade slične stvari, ali su na našu inicijativu odlučili da se sastanu u Ljubljani, budući da im pokrivamo putne troškove što je za njih već veliko olakšanje.

Na razgovorima, predavanjima, okruglim stolovima i tribinama ovogodišnjeg izdanja festivala susretat će se teoretičari_ke rasizma te osobe s iskustvom njegovih posljedica. Aktivisti_ce i umjetnici_e promišljat će o budućnosti koja će biti jednaka i slobodna za sve. Što svatko od nas može učiniti ili što možemo učiniti kao zajednica i zašto je vrlo važno i dalje razgovarati o rasizmu?

Ako počnem od kraja, zato što je jasno da rasizam nije nestao, čak ni sad u Europi. Rasizam je u porastu posvuda, i u Sloveniji, iako nije tako eksplicitan. Rasizam obično shvaćamo samo kao nadmoć bijelaca nad tamnoputima, no, Slovenija kao država je osnovana na rasizmu prema izbrisanima. Jednako tužno, velik dio izraelskog stanovništva podržava napade na palestinsko stanovništvo u Gazi, dok smo u Sloveniji relativno nedavno imali konsenzus da ljudima iz bivše zajedničke države treba oduzeti stalni boravak i s tim u vezi ljudska prava isključivo na temelju njihove nacionalnosti. Na referendumu o jednom od zakona koji je bio prvi korak u reguliranju njihova statusa, za zakon i za ljudska prava izbrisanih glasalo je 1,2 posto birača s pravom glasa, 98,8 posto bilo je protiv ili na referendumu nije sudjelovalo. Na rasizam treba upozoravati, jer ima vrlo ozbiljne posljedice, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. Na njega treba upozoravati i zato što nikada nije nestao; došao je sa zapada odakle nikad nije otišao, ali se udomaćio i kod nas. U ovom kontekstu smatram izuzetno važnim i mislioca Aiméa Césairea, koji kaže da smo u Europi bili iznenađeni tijekom Drugog svjetskog rata zbog holokausta, ne samo zbog onoga što se dogodilo, jer se to već mnogo puta ranije događalo, nego gdje i kome se dogodilo. Dakle, tada se to po prvi put desilo u Europi i Europljanima. Ukratko, rasizam je nešto što je stalno prisutno i djeluje na destruktivan način, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. 

Što svatko od nas može učiniti? Jedna od mojih individualnih gesti je i ta da sam na želju palestinskog aktivista i kulturnog radnika dogovorila da ostane tri mjeseca u Sloveniji. Velike institucije, uključujući i Sveučilišta, trenutno ne znaju što bi sa sredstvima, nakon pandemije COVID-19 je u opticaju puno novca ali nije namijenjen ljudima, nego tome da se u prosincu pitamo kako kupiti računala i na što još taj novac potrošiti, kupiti ono što već ionako imamo. Dakle, kada sam počela tražiti stipendiju za palestinskog kolegu i zatražila podršku, rekla sam ljudima, možemo organizirati tisuću okruglih stolova, ali nismo napravili ništa ako nismo sposobni pomoći jednoj osobi, odnosno omogućiti nekome da dođe ovdje na tri mjeseca, jer ono što nam on može ispričati, njegovo iskustvo, daleko je dragocjenije od bilo čega što mi možemo reći o tome. To su te geste, recimo, ugostiti nekoga tri mjeseca i biti svjestan da se ta osoba može slomiti, da se moraš osobno i emocionalno angažirati, čega kod nas zapravo ima vrlo malo. Postoje zajednice koje brinu o konkretnim ljudima, koje su spremne investirati sebe, svoje vrijeme, pogodnost, emocije u to da pojedinci lakše prežive. Ali sloj koji ima najviše pristupa medijima, koji ima najviše pristupa financijskim resursima, najviše slobodnog vremena i smještajnih kapaciteta zapravo je liberalno distanciran i problemima drugih se bavi na apstraktnom nivou, na konkretnom nivou se isključivo bavi samim sobom.

U svjetlu genocida koji Izrael provodi nad Palestinkama i Palestincima koji je od listopada 2023. eskalirao do katastrofalnih razmjera, novi val studentskih okupacija Sveučilišta i fakulteta proširio se diljem svijeta. Jeste li na neki način pokušali adresirati te inicijative? Kako ti vidiš studentske okupacije za slobodnu Palestinu? Jesu li mladi avangarda? 

Mladi na Groundedu imaju javnu tribinu, ali i interne susrete s propalestinskim inicijativama, tako da ih pokušavamo povezati. Što se tiče studentskih okupacija, smatram ih jednim od rijetkih poteza koji su stvarno intervenirali u fizički prostor i ustaljeni red. Kad pogledam Sveučilište, tamo se čak ni teme istraživanja nisu promijenile, kamoli promjena djelovanja ili metodologije rada. Teme na Sveučilišta stižu uvijek s odgodom, a ne kao reakcija na aktualne događaje. Trenutna interesna tema na društvenom području je istraživanje civilnog društva. Civilno društvo je u istočnoeuropskim državama već dugo bitan dio demokratskog društva, ali Europa i oni koji kreiraju natječaje tek su sada shvatili da je civilno društvo važan element obrane od iliberalnih tendencija, orbanizacije, putinizacije, vučićizacije njihovih država. I dok dio civilnog društva, koji je neophodan za kontrolu vlasti, živi od zraka, sveučilišta istražuju koliko hranjivih tvari ima u tom zraku. Čini mi se da je to sudbina irelevantnosti Sveučilišta, jer je proces proizvodnje ovisan o financijskim sredstvima i Sveučilište nije spremno ništa promijeniti u smislu aktualizacije svog rada, čak i prezire aktualno djelovanje jer smatra da je za objektivnost  rezultata potrebna distanca, tj. ignorancija vremena u kojem živimo. Naravno i na sveučilištima ima pojedinaca koji preuzimaju na sebe teret odgovornosti za aktualna zbivanja, ali to je više pitanje individualne hrabrosti nego sustavne orijentacije. 

A jesu li studenti avangarda, definitivno su unutar Sveučilišta oni jedina progresivna kolektivna sila. Oni su sigurno avangarda u usporedbi sa Sveučilištem kao takvim, ali jesu li u odnosu na cijelu društvenu strukturu i druge koji stvaraju zajednički prostor avangarda, teško je reći. Pravo pitanje je, jesu li dovoljno avangardni? Unutar Sveučilišta si vrlo brzo avangarda, dovoljno je samo se ujutro probuditi i evo avangarde. (smijeh)

Voljela bih se dotaknuti i glazbenog dijela festivalskog programa. Talijanski Rolling Stone je Grounded uvrstio među 15 najboljih ljetnih glazbenih festivala, uz velikane kao što su Glastonbury, Lollapalooza, Sziget i FlowFestival. U časopisu su istaknuli jedinstven izbor glazbenika na ljubljanskom festivalu te su opis festivala saželi kao  “budućnost klupske glazbe”. Kako pristupate ovom segmentu festivala i što publika može očekivati?

Slovenija ima vrlo etatiziran kulturni prostor, koji je u velikoj mjeri ovisan o javnim ustanovama. Javne ustanove su poput tankera koji ruši sve pred sobom, plovidba njime je sigurna za one koji su na njemu, ali s druge strane potpuno je nefleksibilan i svaka promjena kursa traje godinama. U tom je smislu plovidba malim festivalom usamljena i ponekad riskantna, ali s druge strane vrlo slobodna i autentična. Ne treba mu financijski plan, ne treba mu godišnji program, ne treba mu suglasnost nadzornog odbora, on trči za onim u što vjeruje. A Grounded slijedi ono u što vjeruje i u diskurzivnom i u glazbenom programu. Na glazbenom planu, ono što Nina i Nina rade je zapravo zaista izuzetno.

Upravo ova ocjena Rolling Stonea je najpreciznija – nećete znati tko su izvođači na line-upu, ali bit će izvrsno. Čak i vaša mama ima više pratitelja na Instagramu od njih, jer oni nisu ovdje zato što su pozicionirani na mapi “za kupiti”, već su ovdje zato što ih je netko sa svojim širokim poznavanjem i predanosti dubokom kopanju pronašao i doveo ovdje prije nego što ih je netko drugi uspio “kupiti”. 

Ovo je dio vrlo zahtjevnog produkcijskog procesa i vrlo je teško raditi s privatnim inicijativama u etatiziranom društvu. No, to je jedini način na koji naša ekipa zna raditi, i mislim da je to jedini način na koji se ovakve teme mogu obrađivati. Ipak, to nije dugoročno održivo. Kad bismo prijavili Grounded za europske fondove kod kategorije održivost projekta, naš bi odgovor bio: radimo iz osobne predanosti i to ćemo radit dok budemo mogli. Nula bodova.

Kada su neonacisti prije 15 godina napali Cafe Open, naš prvi LGBT bar, bakljama i kamenjem, otac mi je rekao: nitko nema pet života da bi mogao četiri potrošiti na druge, ali s druge strane, i ovaj jedan, koji imaš, ne možeš protratiti samo na sebe. 

To djeluje kao prikladna završna misao za kraj razgovora. Želiš li uz to još nešto dodati?

Željela bih da progresivne snage na Balkanu prepoznaju da je naše zajedničko povijesno iskustvo nešto iz čega i Europa i svijet mogu učiti. Da o suživotu u različitosti, traženju kompromisa, uspostavljanju i očuvanju mira, protivljenju militarizaciji te ljudskom dostojanstvu i jednakosti imamo više za reći zapadnom svijetu nego on nama.

My Voice, My Choice europska je građanska inicijativa za siguran i dostupan pobačaj u Europi. Začetnica inicijative je slovenska organizacija Institut 8. mart [Inštitut 8. marec] oko koje su se okupili brojni aktivisti, volonteri i volonterke iz cijele Europe. Inicijativa treba skupiti milijun potpisa u najmanje sedam država članica EU kako bi Europska komisija razmotrila njihov prijedlog da se uspostavi financijski mehanizam pomoću kojeg bi žene mogle putovati u zemlje koje osiguravaju uslugu prekida trudnoće, a da trošak pritom snosi Europska komisija. Naime, iako je pobačaj na zahtjev legalan u većini europskih zemalja, to ne znači da je i dostupan, posebice zbog raširenog prigovora savjesti, što je uobičajena praksa i ginekologa u Hrvatskoj. Čak 20 milijuna žena u Europi nema pristup svim aspektima zdravstvene skrbi, a u nekim njenim zemljama žene i danas umiru uslijed zabrane pobačaja na zahtjev ili njegove nedostupnosti. 

Tanja Matijašević i Kristina Krajnc članice su Instituta 8. mart koji stoji iza ove, ali i brojnih drugih kampanja u Sloveniji, primjerice kampanje za redefiniciju pojma silovanja, Ja također, referenduma za pitku vodu, kampanja Neka Anhovo prodiše, Nisam prijavila, Idemo glasati i referenduma za RTV Slovenija. Institut 8. mart oblikuje kampanje, osmišljava projekte, mijenja zakone, čime mijenja svoju državu i svijet koji je okružuje na bolje. U prvom redu vraća nadu da je promjena moguća, a kako kažu, nisu otkrile neku novu čarobnu formulu – tajna je u zajedništvu. S Kristinom i Tanjom smo razgovarali o kampanji My Voice, My Choice, Institutu 8. mart, kulturi i aktivizmu.

U opisu Instituta 8. mart stoji da mu je glavni cilj preispitivanje različitih oblika podređenosti, prije svega rodne, te postavljanje neravnopravnosti u širi društveni okvir. Možete li nam ukratko predstaviti 8. mart, aktualnu kampanju i općenito kako birate teme kojima se bavite?

Kristina: Institut 8. mart postoji već osam godina i bavi se, kao što je rečeno, preispitivanjem različitih oblika neravnopravnosti, prvo ukazivanjem na nepravde, a zatim na različite načine postavljanjem na stranu slabijih, nevidljivih, onih koji trebaju pomoć ili su u nevolji. Iza nas su kampanje za zaštitu okoliša, kampanje za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, partnerskog nasilja…

Tanja: Tu su i kampanje za besplatan ručak za djecu iz socijalno ugroženih obitelji i za dodatak na radnu aktivnost, koji je najviše pomogao samohranim majkama. Zauzeli smo se i za povećanje plaća pomoćnika u nastavi.

Kristina: Uglavnom, paleta naših interesa je široka, zato što se radi o društvenim anomalijama koje treba adresirati. Kako smo došli do kampanje za siguran i dostupan pobačaj u Europi? Tako što smo promatrali što se događa na europskoj razini, upozoravali na događanja u Poljskoj, na žene kojima je pobačaj nedostupan, koje su u bolnicama ugrožene, prestrašene. Koliko je samo žena u Poljskoj umrlo zbog restriktivnog zakonodavstva o pobačaju. Na Malti žene mogu ići u zatvor na tri godine zbog pobačaja, čak i oni koji im pritom pomažu. Istovremeno je ženama iz Italije, Hrvatske i Španjolske pobačaj nedostupan zbog prigovora savjesti. U Sloveniji to pitanje stvarno imamo dobro regulirano, pravo na pobačaj je zapisan u Ustav 1991. godine, u biti je to nasljednica jugoslavenskog zakona iz 1974. godine. Pobačaj je dostupan, i mnoge žene iz Hrvatske i Italije dolaze kako bi ga napravile u Sloveniji.

Dok smo pratili događanja u drugim europskim zemljama, preplavljivao nas je osjećaj bespomoćnosti. Organizacija smo koja na terenu neprestano prikuplja potpise i provodi kampanje kako bi zahtijevala promjene. Kada bismo mogli skupiti potpise da abortus postane legalan u Poljskoj ili na Malti, to bismo i uradili, ali to nije moguće, Europska unija tako ne funkcionira. Zato prikupljamo potpise kako bi Europska unija postupila u skladu sa svojim nadležnostima i koristeći alate kojima raspolaže omogućila siguran pristup pobačaju za sve žene u Europi.

Ovo je prva takva velika kampanja, kojom izlazite iz, uvjetno rečeno, sigurne zone Slovenije i širite se u EU. Smatra se da će inicijativa postati jedna od glavnih tema nadolazećih europskih izbora. Što je izravni, a što posredni cilj kampanje My Voice, my Choice?

Kristina: Naš cilj je prisiliti Europsku uniju da omogući siguran pristup pobačaju. Do toga ćemo doći u dva koraka: prvi je prikupljanjem milijuna potpisa, a drugi je da se pobrinemo da na europskim izborima, koji će se održati od 6. do 9. lipnja u svim državama Europske unije, izaberemo političke kandidate i vođe koji će zaštititi pravo na pobačaj na razini EU. Razlog za to je čisto praktičan – kako bi iz našeg prijedloga proizašlo nešto konkretno, moramo imati političku podršku naših predstavnica i predstavnika u Europskom parlamentu, jer su oni ti koji će odlučivati što će se dalje dogoditi s inicijativom, kakvi će konkretni koraci uslijediti ili neće. Ako, kao što sada izgleda, budu u usponu konzervativne političke stranke i krajnje desne političke opcije koje se ne slažu s ovom temeljnom slobodom, odnosno s tim da je pobačaj temeljno ljudsko pravo, naš će prijedlog ostati u nekoj ladici. Čak i ako prikupimo milijun potpisa, neće se ništa dogoditi. Dakle, radi se o nama samima, o jednoj od temeljnih vrijednosti Europske unije i krajnje je vrijeme da nas Europska unija posluša, ali i da glasači_ce izađu na birališta, imajući na umu reproduktivna prava, prava žena i pravo na pobačaj.

Do kad se prikupljaju potpisi? 

Kristina: Potpisi se prikupljaju godinu dana, odnosno do travnja 2025., ali za nas je ključno da prikupimo milijun potpisa već prije europskih izbora kako bi inicijativa bila dovoljno moćna da privuče glasače na biračka mjesta upravo zbog pitanja reproduktivnih prava, kako bi prijedlog zaista i uspio.

Zanimljivo je da velik interes za kampanju dolazi iz Hrvatske, koja je po broju prikupljenih potpisa druga iza Francuske, a podržao vas je i veliki broj organizacija. Kako tumačite takav odaziv? 

Tanja: Kampanja prelazi državne granice. Na početku je bilo osam potpisnica, osam država, danas imamo potpise iz svih država Europske unije. Lana Bobić, hrvatska feministkinja, jedna je od prvih potpisnica ove inicijative. Potom smo tražili partnere po cijeloj Europi i organizacije iz Hrvatske napravile su svoju mreži i postale saveznice u ovoj inicijativi. U ovom trenutku iz Hrvatske dolazi 46.251 potpisa. Prva My Voice, My Choice Croatian Network konferencija za medije održana je u Rijeci, a aktivni su i Split, Zagreb, uključiti će se i Istra, kampanja se širi. 

Smatrali smo važnim uključiti Hrvatsku, jer je ona jedna od država gdje žene najviše putuje zbog sigurnog pobačaja, i to najčešće u Sloveniju. U Brežicama npr. više žena iz Hrvatske vrši pobačaj nego iz Slovenije. Također, neke statistike ukazuju da si samo dobro situirane žene mogu priuštiti troškove za putovanje i pobačaj. To je jedan od naših ciljeva, da pobačaj i reproduktivna prava ne budu samo stvar elite. Hrvatska nam se pridružila i zbog toga što se tamo tako visok udio liječnika poziva na prigovor savjesti. 

Kada govorimo o Institutu 8. mart, vi niste inertna organizacija točno određenog dometa i opsega, već živi organizam koji se neprestano razvija i raste. Javnosti se obraćate iskreno i emotivno, zbog čega vas se doživljava autentično i prijateljski, kao sigurno utočište. I strašno idete na živce ekstremnim desničarima. Kako vi vidite 8. mart?

Tanja: To je jako lijepo čuti iz tuđih usta i mislim da taj opis govori sve. Mi se neprestano širimo, posebice sad kad smo povezani s aktivistima_cama iz cijele Europe. I sad dok razgovaramo pridružuju nam se novi članovi i članice. Na isti način je sve skupa i započelo. Institut 8. mart je nastao kao zajednica ljudi koji vjeruju u mogućnost promjene, koji vjeruju da svijet može postati bolje mjesto, jer svijet u kojem smo živjeli nije bio onakav kakvom smo stremili. Ljudi nam se obraćaju, pišu mailove, tako da znamo kad društvo nešto boli i to onda istražujemo. Kao što je Kristina prije rekla, puno naših kampanja proizlazi iz potreba društva, odazivamo se na anomalije. Kad se odazovemo na priče ljudi, ne preuzmemo ih na sebe, nego tim ljudima damo prostor i mogućnost da svoje priče predstave sami. Otvorili smo sve kanale komunikacije, slušamo i priče na terenu, i tad nam je jako važno stvoriti prostor za razgovor, da pustimo ljude da nam sami ukažu gdje je problem.

Primjećujem da su mladi u Sloveniji vrlo angažirani po pitanju politike. Na ulicama traže promjene, ukazuju na brojne važne teme poput položaja siromašnih, femicida, genocida u Palestini, ekološke krize, besmisla ratova, gentrifikacije, stambene krize. Zahtijevaju promjene koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva. Vidite li određeni mobilizacijski potencijal i u aktivnostima 8. marta? Kako tome pristupate, kako gradite angažirane pojedince? 

Kristina: To da su mladi nezainteresirani, politički apatični, samodostatni, da na društvenim mrežama objavljuju samo selfije je uvredljiv i netočan mit. Istina je da smo svakom našom kampanjom dokazali da je mladima do društveno bitnih tema koje si nabrojila stalo i da su mladi često u prvim redovima društvenih promjena. Nedavno su npr. studenti uspješno okupirali Fakultet za društvene znanosti u Ljubljani u znak podrške Gazi, s vrlo konkretnim zahtjevima. To je samo jedan primjer. U svim našim kampanjama imamo volontere_ke moje generacije, znači mlađe od trideset godina, koji su aktivni na štandovima 8. marta, svjesni su, znaju zašto su tamo i to smatraju bitnim. Na pitanje kako nastaje angažiran pojedinac, vjerovatno onako kako nastaje i neangažiran pojedinac; pod utjecajem okoline koja ga okružuje, školskog sustava, roditelja i medija. Mitovi poput toga da su mladi neangažirani i nezainteresirani su štetni za društvo i utvrđuju poziciju koja nije istinita. Zato mi se čini da bi mediji trebali izvještavati o pozitivnim praksama i dobrim potezima i dati mladima mogućnosti da se izraze, izaći im u susret.

Kampanje provodite na terenu, družite se, razgovarate, prikupljate dojmove i iskustva, informirate se i povezujete, zajedno formulirate ciljeve i definirate strategije. Kako uspijevate realizirati svoje ciljeve? Što mislite koja je formula uspjeha u aktivizmu?

Tanja: Kristina je pričala kako nam se pridružuju mladi. Iskustva s terena pokazuju da nam se zapravo pridružuju sve generacije. Vrlo smo otvoreni i mislimo da svatko tko ima makar 5-10 minuta vremena, ili je spreman posveti nam dan, ili nam pružiti nešto sebi svojstveno, rad, vještinu, doprinosi u borbi za bolji svijet – prihvaćamo sve. Pridružilo nam se i puno ljudi koji su u mirovini i pomažu nam na terenu. Na štandovima se često formiraju male zajednice. Imamo divne volontere iz Maribora, u Sežani se stvorila divna zajednica. S terena smo dobili jednog stalnog člana Instituta 8. mart, koji se pokazao kao divan koordinator. Uglavnom, tako što pristupamo ljudima, idemo na ulice, mi također učimo u zajednici i o zajednici, prepoznajemo što funkcionira na jednom mjestu, što na nekom drugom i u biti uvijek kažemo da ako postoji način na koji lokalna zajednica želi podržati kampanju, učinit ćemo upravo tako. Recimo, sjećam se jednog događaja u Kopru, gdje su počeli skakali u vodu na referendumu o vodi i to je bilo toliko zabavno da je privuklo mnoštvo ljudi.

Kristina: Potpuno se slažem, u povezivanju i zajednici je cilj, ali bih toj jednadžbi samo još nešto dodala. Mi uvijek pokušavamo slijediti sadržaj, ono što mislimo da je ispravno i društveno korisno i od tog ne odstupamo. Uvijek kažemo, idemo probati, ali onda idemo do kraja i dosad je to bilo uvijek uspješno. 

Tko su osmomartovke kad nisu osmomartovke? Kristina, ti si pravnica, Tanja, ti se baviš improvizacijskim kazalištem i aktivistica si na području kulture, također pišeš odličnu poeziju na dijalektu. Kako ste došle do 8. marta?

Tanja: Da, mi smo vrlo različiti i dolazimo s različitih područja. Također, pridružili smo se Institutu u različito vrijeme. Neki su se poznavali s faksa, drugi su se upoznali preko Itn. festivala angažiranog pisanja. Ja sam se uključila kroz Impro (Improvizacijsko kazalište, op.a.) kao pomoć na događajima kad smo čitali Ja također, priče žena koje otkrivaju iskustva svakodnevne sustavne mizoginije, nastale po uzoru na #metoo. U suštini, sve svoje vještine stavljamo na raspolaganje Institutu; ako si dobar s videima, onda radiš to. Recimo, Alenka je naša ekologinja, pridružila nam se upravo u vrijeme borbe za referendum za vodu. Ona je vrlo dobra i u dizajnu i zato nam pomaže u tom segmentu. Kristina je recimo preuzela pripremu komunikacije. Različite stručne teme nas zanimaju. Mi smo pedagoginje, antropolozi, sociologinje… U stvari, imamo popriličan raspon zanimanja, što nam pomaže u sadržaju. Također smo i umjetnici_e, sportaši_ce, puno različitih stvari i nekako to sve uključujemo i u sadržaj onog šta radimo. Funkcioniramo malo drugačije nego kad bi bili uniformirana organizacija civilnog društva.

Kakvu ulogu u vašem aktivističkom djelovanju imaju kultura i umjetnost? Ravnateljica Instituta Nika Kovač je u jednom intervjuu spomenula kako je Pionirski dom u Ljubljani mjesto gdje je odrasla i gdje se osjeća sigurno. Jesu li kulturni centri inkubatori za društveno kritične mlade osobe?

Kristina: Definitivno da. Inače sam iz Domžala i cijelo sam djetinjstvo u Domu mladih pohađala likovne i fotografske radionice. Čini mi se da su cijelo vrijeme sa mnom radili, što jako cijenim. Vidim kako mi je dobro došlo u životu što sam imala mjesto na kojem sam mogla provoditi popodneva sa svojim vršnjacima. Bilo je besplatno, stvarali smo, atmosfera je bila ugodna, dalo mi je to puno samopouzdanja i načina da se izrazim.

Tanja: Ja dolazim iz Jesenica i u biti imam sličnu priču. Više sam vremena provodila u kazalištu Tone Čufar nego u školi. U školi sam imala i status umjetnice,¹ to me je sigurno poučilo da unutar sustava postoje različiti oblici izražavanja. I Nika je također improvizatorica, u biti ona stalno uključuje svoj improvizacijski duh i vidi se da je taj storytelling koji imamo također tijesno povezan s načinom na koji predstavljamo sadržaj. Tu je i naš projekt Itn festival angažiranog pisanja zaslužan za to smo još uvijek u kontaktu s vrlo kritičnim glasovima i otvaramo prostor mladima poput onog u kojem smo sami imali prilike stasati. Oko toga je Kristina jako angažirana. Na takvim mjestima nalazimo fantastične ljude koji su inspiracija. Da, u biti mislim da je kultura vrlo važan stup i podrška aktivizmu.

Kristina: To je pitanje vrlo usko povezano s ranijim pitanjem o tome kako stvoriti angažiranog pojedinca. Upravo vas kultura i prostori u kojima se možete izraziti tjeraju da počnete razmišljati o tome što izraziti, za što koristiti svoj glas. To je temelj aktivizma.

Više od godinu dana klečeći muškarci na hrvatskim trgovima mole krunicu za čistoću, zabranu pobačaja i da muškarci postanu duhovni autoriteti. Nasuprot njih se uvijek iznova redaju protuprosvjednici koji različitim aktivnostima upozoravaju na problematičnost klečavaca. Slične stvari se u posljednje vrijeme događaju i u Ljubljani, javne molitve na trgovima kao sustavni organiziran proces retradicionalizacije i retardacije društva. Što mislite o tome?

Kristina: To je jako zabrinjavajuće. Nisam za jednoumlje, tj. da se ukine prostor za drugačija mišljenja, ali čini mi se da je ovo pitanje uskraćivanja temeljnih prava žena, tako upitno i u suprotnosti s vrijednostima kojima težimo u društvu ravnopravnosti. Ovo je povratak vrijednostima za koje smo vjerovali da smo ih prerasli i to je duboko zabrinjavajuće. Mislim da bismo se svi trebali naježiti kada čujemo što se događa u Hrvatskoj ili u drugim zemljama i da bi nas to trebalo uvjeriti da su inicijative za siguran pobačaj neophodne. Cilj inicijative nije samo pobačaj i reproduktivna prava, nego uspostava mreže, europske mreže, koja bi se mogla suprotstaviti toj retradicionalizaciji i zaštititi temeljna prava žena.

Neki smatraju da ih se reproduktivna prava ne tiču, a za neke je borba za prava žena i donošenje odluka o njihovom tijelu stvar prošlosti. Zašto vi mislite da bi europski građani trebali podržati i potpisati inicijativu Instituta 8. mart?

Tanja: Mislim da se to zapravo svodi na dvije stvari. Prva je nešto što je Kristina ranije rekla, autonomija donošenja odluka o vlastitom tijelu. Možda bi bilo dobro da netko tko nema iskustva s tim, posluša nekoga tko ima takvo iskustvo. Često se pitanja reprodukcije prebacuje na žene, npr. pitanje kontracepcije i majčinstva i onda kada žena na to nije spremna. Druga je stvar što žena mora voditi računa o vlastitom reproduktivnom zdravlju. Zapravo, tu je sve, od obrazovanja, kontracepcije, preko autonomije do odlučivanja. U isto vrijeme, kontrola nad ženskim tijelima je zaista zabrinjavajuća, jer uglavnom većinu vremena provodimo pričajući o jednakopravnosti, o ekonomskoj jednakopravnosti, o zastupljenosti u javnom prostoru, o obrazovanju, i odjednom opet dolazimo do jednog vrlo temeljnog pitanja, donošenja odluka u vlastitom tijelu, jer zapravo ne želimo biti robovi u vlastitom tijelu. Tako da mislim da je vrlo, vrlo važno govoriti o ravnopravnom društvu, bez obzira na spolove, i to je jedna stvar koju bismo željeli vidjeti podržanu u cijeloj Europi, svijetu.

Kristina: Dodala bih samo da se ova inicijativa temelji na solidarnosti i ako niste netko tko bi mogao trebati pobačaj, potpisivanjem ste solidarni s onima koji bi ga iz bilo kojeg razloga mogli trebati. 

Tanja: Solidarnost je bila naša osnova. U Sloveniji je pobačaj zakonski reguliran, a budući da se mi u institutu zalažemo za temeljna ljudska prava uključujući i reproduktivno zdravlje, smatrali smo važnim braniti te vrijednosti i boriti se za njih u svjetlu nadolazećih europskih izbora. Akcija solidarnosti za žene kojima je uskraćeno pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece nam se činila nužnom. Želimo da Europa prihvati konsenzus da je donošenje odluka o vlastitom tijelu pravo svih.

1. Učenici u slovenskim školama imaju statuse: sportaš, kulturnik tj. umjetnik i sl., koji im omogućavaju određene privilegije, primjerice najavljene testove, odabir datuma za ispitivanje itd. (op.a.) ↩︎

Prosvjedima su se pridružile i studenti_ce Fakulteta za društvene znanosti u Ljubljani (FDV) koji su u srijedu, 8. svibnja zauzeli veliku predavaonicu fakulteta, nezadovoljni mlakim odazivom ljubljanskog Sveučilišta koje je u dosadašnjim reakcijama isključivo izražavao zabrinutost nad situacijom u Izraelu. Dan kasnije, 9. svibnja u okupiranoj predavaonici FDV-a održana je novinska konferencija na kojoj je predstavnik studenata FDV-a istaknuo da okupacija jedne učionice nije ništa u usporedbi s potpunom destrukcijom cijele obrazovne infrastrukture u Gazi. Dodao je i da pedagoški procesi zbog uništenja infrastrukture nisu onemogućeni samo u Gazi, nego i za Palestince na Zapadnoj obali uslijed porasta represije od listopada prošle godine. 

Na konferenciji je govorio i dekan FDV-a Iztok Prezelj koji je podcrtao da je situacija u Gazi neprihvatljiva s različitih stajališta – velikog broja žrtava, ubojstava, namjernog stvaranja nemogućih humanitarnih uvjeta i genocida, te je u tom smislu nesposobnost međunarodne zajednice da prekine ovaj masakr neprihvatljiva. Dodao je da studenti_ce imaju pravo mirno izražavati svoje stavove i da nisu i neće opstruirati njihov mirni prosvjed.

Studenti_ce pak od Fakulteta i Sveučilišta očekuju više od same osude genocida koji Izrael vrši nad Palestincima. “Zahtijevamo više od priznanja izraelske okupacije i prava na palestinsku oslobodilačku borbu. Fakultet ćemo okupirati i na sve se načine boriti protiv imperijalističkog sistemskog zaglupljivanja generacija i generacija studenata, dok univerziteti, fakulteti, instituti i njihovi izraelski prijatelji s kojima se slikaju u Tel Avivu, neće snositi materijalne posljedice”, rekli su nam predstavnici studentica i studenata FDV-a. Osvrnuli su se i na tvrdnje dekana Prezelja, inače stručnjaka za obranu, o tome da se njihovi stavovi načelno poklapaju te da ih dijele samo “manje razlike u dikciji”. “To će pokazati isključivo njegovi postupci. Lijepe riječi i prijetvornost neće biti dovoljni. O priznanju genocida i priznanju očitih činjenica nećemo pregovarati. Na tome se ne smijemo zaustaviti”, ističu.

Šestog dana okupacije, Senat FDV-a objavio je Izjavu o izraelskom genocidu u Gazi. Prihvatili su tako zahtjeve studenata i studentica, koji uključuju (1) jasnu osudu izraelskog genocida, (2) potpuni prekid suradnje i ugovora sa izraelskim univerzitetima i tvrtkama, (3) uspostavu studijskog programa i fonda za pomoć palestinskim studentima, (4) prekid prakse izjednačavanja okupatora i oružanog otpora protiv njega, (5) priznanje povijesti okupacije i apartheida koji provodi Izrael i legitimnosti Palestinskog oslobodilačkog pokreta te (6) solidarnost sa studentskim prosvjedima podrške Palestini diljem svijeta i osudu nasilja nad njima. Kako pojašnjavaju članovi Senata, prihvatili su Izjavu u skladu s “vrijednostima Sveučilišta u Ljubljani, a to su humanizam i ljudska prava, uključujući jednakost mogućnosti i solidarnost te etičan i odgovoran odnos prema svijetu”.

Ovakva odluka došla je pet dana nakon što je Vlada Republike Slovenije pokrenula postupak za priznavanje neovisnosti Palestine, čime će se Slovenija pridružiti Španjolskoj, Irskoj i Malti u priznanju palestinske države. No i taj potez dolazi sa stanovitim ogradama, pa mu se zamjera što priznanje uvjetuje napretkom u pogledu sporazuma o primirju u Gazi i oslobađanjem taoca, te daljnjim naporima u reformi i osnaživanju palestinske vlasti s ciljem pronalaska održivog rješenja za obje države.

Prihvaćanjem studentskih zahtjeva okončana je treća okupacija ljubljanskih fakulteta u povijesti Slovenije. Okupacije Filozofskog fakulteta 1971. i 2011. godine su se, za razliku od ove, ticale samog obrazovnog procesa. Okupacija FDV-a od strane studentica i studenata protekla je mirno, te nisu zabilježeni nikakvi incidenti. U velikoj učionici održavale su se tribine, gledali filmovi, odvijale debate i skupštine, a podrška okupaciji i solidarnost s palestinskim narodom pristizala je i od brojnih organizacija unutar i van akademske zajednice.

Nakon uspješno okončane okupacije ljubljanskog Fakulteta za društvene znanosti u utorak, 14. svibnja okupljaju se i studenti_ce i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu “kako bi razmotrili_e svoju ulogu i odgovornost kao akademske zajednice pred palestinskim narodom i svim potlačenima u svijetu”. Na tribini Aktivizam akademske zajednice i pokret za slobodnu Palestinu govore Emina Bužinkić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose te Ivona Grgurinović s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju FFZG-a, uz moderaciju studentice sociologije i ruskog jezika i književnosti Maje Osmančević. Događaj je otvoren za svu zainteresiranu javnost.

Posljedice brisanja su bile strašne; gubitak poslova, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, uskraćivanje školovanja, a mnogi izbrisani su bili prognani i odvojeni od svojih najbližih. Među 25.671 izbrisane osobe bilo je i 5360 djece. Iako su izbrisani pobijedili na Ustavnom sudu Republike Slovenije i Europskom sudu za ljudska prava, trideset godina kasnije tek približno polovici je uspjelo ponovno urediti stalno prebivalište, a brojni prognani se u Sloveniju nisu mogli vratiti. Neki od izbrisanih su do danas bez uređenog statusa i prava koja iz njega proizlaze, a tek manji dio je dobio mizerne odštete. Radiotelevizija Slovenija nedavno je objavila potresno svjedočanstvo televizijske novinarke i spisateljice Katarine Keček, jedne od žrtava koja je u vrijeme brisanja studirala novinarstvo i imala 20 godina. Važno je napomenuti, brisanje ljudi iz registra stalnog prebivališta nikad nije bilo istraženo niti je zbog njega itko odgovarao. 

Ako je idejna faza obilježavanja ove sramotne epizode slovenske povijesti inicirala živahan dijalog i oprečna stajališta javnosti – od hvalospjeva do hejta, samo postavljanje slova Ć pokrenulo je pravu lavinu polemike u slovenskom političkom, ali i svakodnevnom diskursu. Negativne reakcije potakle su autore spomenika, dizajnericu Irenu Wölle, digitalnog umjetnika Vuka Ćosića te arhitekta Aleksandra Vujovića, da fotografijama i video materijalom predstave proces nastanka spomenika, ali i različite reakcije na njega, kao i pokretanje javnog dijaloga o temi brisanja i utjecaju govora mržnje. Taj materijal okupljen je u izložbi Ć suvremeni govor mržnje koja je 7. veljače 2024. otvorena u staklenom atriju ljubljanske Gradske vijećnice. 

Izložba, koju uz autorski tim potpisuje i Amnesty International Slovenije, koncipirana je tako da primjere govora mržnje gradira “od populizma i revizionizma preko primitivizma i šovinizma do ekstremizma i nasilja”, a to su ujedno i kategorije u koje su raspoređene odabrane poruke mržnje s društvenih mreža. “Izložba je didaktičan pokušaj analize i kategorizacije tvitova i komentara u skladu sa teorijom o radikalizacijskom putu. Time smo raščlanjivali stvar, ali i pokazali da je isto u svim državama u kojima militantni nacionalisti love glasače i pretvaraju ih u verne i nasilne navijače”, rekao nam je Vuk Ćosić. 

Postav uključuje mini dokumentarac za koji je zaslužan ugledni slovenski režiser i scenarist Boris Petković (LGBT_SLO_1984 (2022), Košarkar naj bo (2017). Prema riječima Vuka Ćosića, Petković je pratio proces nastanka spomenika s posebnim naglaskom na transport pri čemu se Ć vidi u tipičnom, idiličnom slovenskom pejzažu poput legendarnih reklama Slovenija, moja dežela iz osamdesetih. Fotografski doprinos dao je Željko Stevanić, a zvuk na dokumentarcu je snimao Tomaž Grom, koji je u špici remiksirao slovensku himnu, kao prethodno Hendrix američku i Koja jugoslavensku.

Da je pomno promišljen svaki detalj oko Ć-a i izložbe, dokazuje i Ć-AFTER, druženje nakon službenog dijela otvorenja izložbe, kao dio nastojanja da se priča oko spomenika dodatno aktualizira. Ć-AFTER je ugostio poznati ljubljanski bar Pritličje, epicentar brojnih prosvjednih štabova, društveno osviještenih tribina i susreta angažiranih pojedinaca. U nastavku večeri atmosferu su održavali DJ Bakto, član kolektiva Tetkine radosti specijaliziranog za ex-yu funk i Cica Mica, autorica kultne emisije Šlagerica na Radiju Študent. 

Pažljivo odabrane reakcije s društvene mreže X/Twitter središnji su dio izložbe, i van konteksta vrlo ilustrativan. Zbog ozbiljnijih prijetnji autori su se morali obratiti policiji, a jedan od aktera desničarskog časopisnog podzemlja u svom je članku otišao tako daleko u blaćenju autora izložbe, da je stvar ovih dana dobila i sudski epilog.

Govoreći o ulozi govora mržnje u kontekstu izrade spomen obilježja, Ćosić pojašnjava kako su u procesu ustanovili da nacionalizam ima možda i veću težinu od samog čina brisanja: “Pri oblikovanju obeležja smo se pitali, kakvo ogledalo ili test možemo postaviti nacionalizmu. Spomenik je bio prvi, a izložba drugi korak u usmeravanju pažnje na postojanje govora mržnje. Većina populacije se pravi da to ne postoji, pa i mediji i donosioci odluka, a to može biti bad news. Dok mi razmišljamo o lepim stvarima, trolovi se uzajamno hrabre, inspirišu i mreže. Politika stimulira delovanje tih ljudi i servira nove ‘naoružajte se, legalno’ ekstreme.”

Nešto plastičnog eksploziva i Ć će odletjeti

I ti si počefureni izdajnički Slovenac… tako da nemoj koristiti zamjenicu MI… jer ti nisi Slovenac… ti si “isprdak” iz svoje mame komunističke kuje.

Ko vam jebe mater. To slovo nije dio slovenske abecede i točka.

Budem li prolazio kraj tog spomenika, uljepšat ću ga velikim masnim ispljuvkom.

Baš traže rat.

Čefuri raus.

Trebalo bi napraviti red !!! (NEMAŠ NORMALNO IME I PREZIME ZA OVAJ DIO SVIJETA… NE MOŽEŠ SE ZAPOSLITI I TOČKA!!!)

Ovo su samo neke od anonimnih poruka koje su preplavile društvene mreže, ali hejta nije nedostajalo ni u medijima. Na primjer, u desničarskoj medijskoj kući Nova24TV bliskoj SDS-u, u članku ilustrativnog naslova U ime umjetnosti nagrđuju Ljubljanu i prave se ludi pred činjenicama o “izbrisanima”, povjesničar Stane Granda tvrdi kako “spomenik dobivaju prije svega oni koji su pljuvali po Sloveniji”. Upravo Nova24TV je nadahnula Svetlanu Slapšak, slovensku književnicu, antropologinju i filologinju, u knjizi Prijetnja i strah nastaloj u doba vlade Janeza Janše (od  2019. od 2021. godine), a koja se bavi problemom širenja govora mržnje kao oružja vlasti u Sloveniji. Kako stoji u uvodu knjige: “Opasnost predstavlja plansko i agresivno umrežavanje, širenje kolektivne psihoze, a pojava je usporediva sa sličnim procesima u mnogim zemljama Europe i svijeta. Definiranje ovog fenomena i njegovih varijacija započinje definicijom populizma, iako ga s njom ne treba poistovjećivati; čak ni s neonacizmom i fašizmom, unatoč nekim paralelama. Postoji, međutim, generička veza i metodološka podudarnost (odnos između obrasca i novih kalupa) između Goebbelsove propagande i moderne proizvodnje govora mržnje. Naravno, Goebbelsov egzemplarni model nije lako i univerzalno primjenjiv, jer istraživanje otkriva nekoliko divergentnih modela koji uključuju različite narative, noviju lokalnu imaginarnost i terminološke proizvoljnosti.”

Zatrovanost javnog prostora govorom mržnje je činjenica. Ignoriranje te činjenice podjednako je štetno kao i njegovo postojanje. Govor mržnje ne djeluje samo na dostojanstvo i ljudska prava onih koji su izravna meta, već i na one osobe koje pripadaju istim ili drugim manjinskim skupinama. On negativno utječe na participiranje i inkluziju ranjivih skupina, te je izravna prijetnja demokraciji. Jedan od ciljeva govora mržnje je da se mete distanciraju iz društva, izopće iz javne rasprave i ušutkaju, a povijest upućuje na to da se govor mržnje namjerno koristio za mobiliziranje grupa kako bi se izazvala nasilna eskalacija, zločini iz mržnje, rat i genocid.

U Sloveniji od 2023. djeluje Strateško vijeće za sprečavanje govora mržnje. Osnovao ga je premijer Robert Golob, a njegova ključna zadaća je praćenje područja govora mržnje u Sloveniji i na razini EU te pripremanje prijedloga aktivnosti za njegovo sprečavanje: savjetovanje u oblikovanju politika, izmjene propisa i drugih mjera koje će doprinijeti učinkovitijem sprječavanju govora mržnje, kao i suradnja u pripremi prijedloga sustavnih promjena i mrežnog modela za provedbu kampanja i edukacija na regionalnoj i nacionalnoj razini. Vijeće je u suradnji s 40 stručnjaka i organizacija donijelo i osnovne Preporuke za sprečavanje govora mržnje, a odnose se na područja školstva, preventive, interneta, medija i kazneno-pravnog odgovora.

I dok se na političkom planu kroje strategije kako prevenirati i ukloniti govor mržnje na samom izvoru nastajanja, umjetnici su magnetna rezonanca društva, preispituju ga i kritički sagledavaju. Kako su tome pristupili Vuk Ćosić, Irene Wölle i Aleksander Vujović, svi zainteresirani imaju priliku vidjeti do 7. ožujka u ljubljanskoj Gradskoj vijećnici. Mislite li da vas se ne tiče, sjetite se odnosa prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBTQ zajednice, izbjeglicama i migrantima, osobama s invaliditetom, ali i eksploatatorskog odnosa prema životinjama, ignoriranja ekocida, ekonomskog i spolnog nasilja i uloge crkve i patrijarhata u njemu. Hejt i ignorancija su univerzalne teme o kojima treba razgovarati, uprijeti prstom u svako Č, dok još nije kasno!

O neobičnosti ceremonije otvorenja, govori i činjenica da su ulaz u Centar Rog za vrijeme svečanosti čuvali zaštitari, posebna jedinica policije i psi. Ponovio se obrazac poznat s nasilne evikcije i rušenja Autonomne tvornice Rog, pa je tako i tokom ovog protesta upotrebljen suzavac. Represije koja se odvijala za vrijeme otvaranja novog Centra Rog ne bi se postidio ni donedavni premijer Republike Slovenije Janez Janša, vođa krajnje desne stranke SDS, protiv kojeg su građani ustrajno izlazili na ulice 105 petaka, sve do njegovog poraza na izborima u travnju 2022. godine. Samo godinu i pol nakon tih zbivanja, gradonačelnik Zoran Janković, koji već šesti mandat njeguje antifašistički imidž, kao i PR liberalne, ekološki, socijalno osviještene i LGBT-friendly osobe, vuče iste poteze kao Janša.

Usprkos tome što su gradska vlast i gradonačelnik uoči otvorenja naglašavali da će Centar Rog biti prostor otvoren za sve, kad su se prosvjednici zaustavili pred ulazom u Centar i probali ući unutra spriječili su ih zaštitari, nakon čega su stigli i policajci specijalne jedinice. Svakome tko je sudjelovao u događaju bilo je jasno je da je izjava o otvorenosti za javnost floskula i jeftina propaganda; kanapei su bili za visoke uzvanike, a robokapi za nepozvane “nekorisnike”.² Navode je opovrgnuo i sam inspektor sektora uniformirane policije izjavom da su zaštitari bili prisutni “jer se radilo o događaju zatvorenog tipa, ne o javnoj priredbi”.

Otpor do Centra Rog

Stvar s Rogom ima dug rep, o čemu je na ovom portalu već bilo riječi. Gradskoj upravi Ljubljane zgrada nekadašnje tvornice Rog u kojoj su živjeli i stvarali pripadnici nezavisne scene, dugo je bila trn u oku. Autonomnu tvornicu Rog su u 15 godina dugom postojanju koristili Antifašistička fronta, Ambasada Rog, Nevidljivi radnici svijeta i Socijalni centar, svoje prostore i arhiv su u njemu imali Građanska inicijativa izbrisanih, probe je održavao ženski zbor KOMBINAT, te su se okupljali brojni akteri progresivne umjetničke, aktivističke i društvene scene. Rog je nudio i uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, ateljee, suvremene cirkuske grupe, ugošćavao literarne događaje poput Mladih rima, koncerte i dr. Imao je i medicinsku kliniku i tečaj slovenskog jezika za tražitelje azila, kojima se tako pomagalo na putu ka integraciji u slovensko društvo. Rog je također bio mjesto gdje su dolazili mladi kad bi se našli u životnoj stisci ili se jednostavno nisu mogli ili htjeli uklopiti u zadane društvene obrasce. Rog je nudio krov nad glavom te na svoj nesvakidašnji način brinuo da se svaki namjernik osjeća sigurnim i dobrodošlim. Ključ starog Roga jeste bilo zajedništvo, sastojak koji je ljubljanskoj vlasti nedokučiv.

Atraktivan prostor u centru grada u kojem se skvot smjestio nije privukao ljubljansku gradsku vlast zbog zajednice koja se u njemu razvijala i rasla, već zbog neoliberalne težnje za ostvarivanjem profita i poduzetničkih sloboda unutar institucionalnog okvira. Bitku za Rog su morali dobiti, prvo u sudskom procesu, potom u evikciji, na kraju i u osmišljavanju novog koncepta Roga bez natruha starog zajedništva. Rogovci i njihovi prijatelji su u niz navrata uspjeli obraniti Autonomnu tvornicu od napada, međutim, 19. siječnja 2021. ljubljanska je vlast realizirala preuzimanje prostora i iseljavanja korisnika. Taj potez je bio posebno podmukao, jer su u to vrijeme zbog epidemije, evikcije, kao i okupljanje građana, bili zabranjeni. Po nasilnom izbacivanju korisnika započelo je uništavanje zgrade, opreme i umjetnina koje su se tamo nalazile. Istu večer su uslijedili protesti, koje je pratilo obilato korištenje suzavca, a prisutni su bili policajci konjanici, kao i policijski psi te je došlo i do privođenja.

Nasilnu evikciju i rušenje Autonomne tvornice Rog pratile su i brojne druge kontroverze: uz sumnje na kršenje radničkih prava na gradilištu novog Centra Rog puno je prašine digla i sječa starih lipa uz Ljubljanicu pri Rogu, za koju je gradska vlast tvrdila da je zbog opasnosti neizbježna, ali da će na isto mjesto posaditi mlada stabla. Ljubljana se brzo zagrijava i brojne su alarmantno vruće točke u gradu, zato bi dragocjena odrasla stabla trebalo štititi, a sječa bi se trebala provoditi samo u krajnjim slučajevima, što trenutno u Ljubljani nije praksa. 

Ni s dodjelom prostora nije bilo bolje. Voditeljima novog Centra Rog zamjera se netransparentnost, između ostalog i zbog toga što osam korisnika starog Roga koji su sudjelovali na natječaju za dodjelu prostora u novom Centru, odgovor na aplikaciju uopće nije dobilo. Centar Rog je prostore pretežno dodijelio restoranima, trgovačkim i modnim brendovima, dok je manje od četvrtine prostora dostupno kreativnom sektoru. Prema riječima Eve Matjaž, znanstvenice i istraživačice, sindikalistice i suosnivačice kreativnog centra Poligon, prostori za radionice obuhvaćaju 25 % ukupne površine megalomanskog projekta vrijednog 27 milijuna eura.

Gentrifikacija na velika vrata

“Svaka stvar koju učinimo utječe na to da stanovi budu vrijedniji”, “Realna cijena stanova koja bi trebala biti na tržištu i koja će se dogoditi je 3000 eura po metru, izuzev ekskluzivnih lokacija. […]a izgleda da će i Trubarjeva prodavati stanove po 5000 eura, jer ovo je sada ekskluzivna lokacija zbog obnove Roga”, izjave su gradonačelnika Jankovića, koje se izravno tiču procesa gentrifikacije u Ljubljani. 

Mijenjanje pretežno stambenih urbanih područja s lokalnim stanovništvom kroz izgradnju ili obnovu u područja visoke turističke i uslužne namjene, dosegao je točku vrenja. Ulaganje u nekretnine u Ljubljani je glavna investicijska taktika kapitala, u čemu sudjeluje i gradska vlast. Cijene nekretnina su toliko visoke, da je osamostaljenje za mlade koji nemaju zaleđe u bogatim obiteljima gotovo nemoguća misija. Istovremeno se odvija i istiskivanje stanara iz urbanih sredina za potrebe turizma, a ključni problem gentrificiranog grada je upravo u tome što služi samo jednom segmentu stanovništva.³ Ne čudi stoga da će u novom Centru Rog umjesto socijalnih programa biti luksuzni restorani, te prostor za mainstream i malograđanštinu. 

Oslikavanje murala, grafita i kritičkih tekstova direktna su intervencija u prostoru koja često najavljuje preobrazbu društvenih odnosa. Možda baš zbog toga gradonačelniku Jankoviću smeta “prljanje” umivenog gradskog prostora. Prema izvještaju policije, na dan otvaranja Centra Rog prosvjednici su grafitima oštetili dva službena vozila policije, išarali grafite na zgradi Rog i susjednim zgradama, te oštetili reklamne vitrine. Svako se aktivističko grafitiranje, posebno ono koje se odnosi na kritiku elitizacije Ljubljane, kosi s vizijom “najljepšeg grada na svijetu”, grada sterilnih betonskih fasada i stakla, grada-kulise namijenjenog bogatim investitorima.

U skladu s time na stranici Centra Rog stoji objava: “Centar Rog i Knjižnica Rog će biti zatvoreni zbog sanacije štete nastale 26.10.2023. koje su počinili prosvjednice i prosvjednici, do ponedjeljka, 6. studenog 2023.” Nameće se pitanje je li neophodno da Rog i knjižnica budu zatvoreni zbog boje na fasadi, jaja na prozorima i razbijenog stakla na vitrinama, i još više da saniranje te štete iznosi čak 30 tisuća eura. Opravdano je zapitati se i pretjeruje li se i manipulira s procjenom štete nastale uslijed grafitiranja kako bi se time navukao gnjev građana iz čijih džepova se u konačnici čitava stvar financira. U isto vrijeme, na službenoj stranici se ne spominju iznosi investirani u Rog, niti objašnjava zašto se investicija povećala za 8 milijuna eura, odnosno 42 % od prvotno ocijenjene vrijednosti. 

Da u ovoj priči ne bude sve crno zaslužan je Spomenik izbrisanima koji se nalazi u novom Parku izbrisanih, ispred Centra Rog. Iza odvažnog idejnog rješenja spomenika stoje Irena Woelle, Vuk Ćosić i Aleksander Vujović, a realiziran je u obliku gornjeg dijela slova Ć, čime se u prostoru efektno komemorira čin nezakonitog administrativnog brisanja ljudi iz drugih saveznih republika bivše Jugoslavije.⁴ Inicijativa za Park izbrisanih, kako ga je Grad Ljubljana nazvao odlukom gradskog vijeća, podnesena je zajedno s udrugom Amnesty International Slovenije.

Unatoč tome što Park izbrisanih i Spomenik izbrisanima predstavljaju rijedak pozitivan aspekt cijele priče, ostaje dojam da se njime pere imidž gradske vlasti. No javnost neće zaboraviti da je s istog mjesta 2021. godine, uz brisanja dragocjene zajednice Autonomne tvornice Rog, po drugi put izvršeno i brisanje izbrisanih koji su u okviru Građanske inicijative izbrisanih djelovali u Socijalnom centru Rog od 2006. pa sve do nasilne evikcije. U evikciji su izbrisani izgubili i svu povijesnu dokumentaciju svojih borbi.

Indikativan je i govor povodom svečanog otkrivanja spomenika. Prema pisanju novinara Mihe Žorža gradonačelnik “najljepšeg grada na svijetu” naglasio je da je Gradska uprava Ljubljane, a ne civilno društvo, ta koja je financirala spomenik, da je gradsko vijeće donijelo odluku o Parku izbrisanih i da evikcija Roga nije bila nezakonita, jer je o tome odlučio sud. Također je ponovio svoja predviđanja, kako će Centar Rog stanovima na Trubarjevoj cesti na kojoj se Rog nalazi, povećati vrijednost za 50 %.

“Danas sam ovdje jer je cijela priča s tzv. Rogom farsa. Govorilo se da će ovo biti mjesto za kreativce, ali kreativci stoje vani na kiši”, izjavila je spisateljica i prevoditeljica Dijana Matković na prosvjedu povodom otvorenja novog Centra Rog u Ljubljani. Na sličnom tragu je i Miha Blažič koji kaže: “Prvo je bila važna lijepa, nova, obnovljena osvjetljena zgrada, koja će privući drugu vrstu posjetitelja u Ljubljanu, sav sadržaj je bio sekundaran. Sadržaj je tu i zbog toga što je trebalo evikciju i gradnju na neki način opravdati.” Nedvojbeno je novi Rog otvorio rasprave o tome u kakvim gradovima želimo živjeti, s preispitivanjem razvojne politike Ljubljane možda suočio i one segmente građana koji ranije za tu temu nisu pokazivali interes. 

Ljubljana Centar Rog možda treba, međutim ne u obliku kakav je sada. Program kreativnog centra bi trebao biti usmjeren otvaranju pitanja i pronalaženju načina da se grad otvori svima, posebno brinući o problematici nezavisnih kulturnih radnica i radnika. Dok gradske strukture koje nemaju sluha za potrebe građana to ne shvate, novi Rog ostaje najočigledniji primjer gentrifikacije, a njegovo otvorenje će se pamtiti kao puka demonstracija moći vlasti. 

1. U slobodnom prijevodu: “Malo je velik taj Rog da bi ga se okružilo, zar ne?” Naslov se referira na izjavu gradonačelnika Jankovića uoči otvorenja Centra, kojom aludira na veličinu zgrade i minorizira prosvjednike. Dodatkom “nje” ismijava se Jankovićev nazalni govor. (op. ur.) ↩︎
2. Koalicija nekorisnika Centra Rog naziv je inicijative koja okuplja ljude različitih iskustava i profila, ne isključivo korisnike AT Rog, s ciljem promjene smjera razvojne politike Ljubljane. ↩︎
3.  Zanimljiv osvrt na temu gradskog razvoja, urbanizma, Roga i gentrifikacije Ljubljane, ali i šire, za portal Disenz napisao je Matija Pušnik. ↩︎
4. Tokom osamostaljena Slovenije, građani koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije su automatski dobili državljanstvo novonastale države. Međutim, rođeni u drugim republikama SFRJ koji su u Sloveniji imali stalno prebivalište, dobili su rok od šest mjeseci da zatraže državljanstvo. Čak 25.671 stanovnika nije dobilo državljanstvo i bili su izbrisani iz registra stalnog stanovništva. Posljedično su izgubili sva ekonomska, zdravstvena i socijalna prava; ostali bez dokumenata, stanarskog prava, zdravstvenog osiguranja, ostali bez poslova i gurnuti na sam rub društva. Za njih je počeo vrijediti Zakon o strancima, stoga su tretirani kao stranci koji ilegalno borave u Sloveniji. Među izbrisanima su čak  i osobe rođene u Sloveniji. Godine 1999. slovenski Ustavni sud je utvrdio da je brisanjem prekršeno ustavno načelo pravne sigurnosti (što je sastavni dio načela o pravnoj državi, kojega garantira 2. članak Ustava RS) te zabrana diskriminacije iz 14. članka Ustava RS. Također je bilo prekršeno načelo jednakosti pred zakonom. Veliki senat Evropskog suda za ljudska prava je presudom od 12. 3. 2014. procijenio da brisanje i njegove posljedice predstavljaju kršenje ljudskih prava. Po ocjeni Amnesty Internationala brisanje je najgrublje sistematično kršenje ljudskih prava u Sloveniji. Sam spomenik je u slovenskom javnom prostoru izazvao puno kontroverze. Dio javnosti još uvijek nije svjestan štete koja je država nanijela dijelu svojih građana, a često se u diskursu spominje kako su si izbrisani sami krivi jer su kalkulirali što im se više isplati.  ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.