Cirkluaciji snimke na društvenim mrežama doprinio je, između ostalog MOST-ov zastupnik Nikola Grmoja, medijska hajka popraćena je uvredama i prijetnjama organizatorima, udruzi Čarobnjakov šešir, a nastavak FUČ-a u Pazinu otkazan. Osim toga, na temelju spomenute snimke, predstavici Mosta podnijeli su kaznenu prijavu ispred Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu protiv organizatora i izvođača.

Povodom otkazivanja festivala i popratnih medijskih napada, Društvo umjetnika suvremenog cirkusa (DUSC) izdaje priopćenje koje prenosimo:

“Predstava Piti Peta Hofen Show nastala je 2017. godine i do danas je izvedena više od 300 puta na festivalima diljem svijeta – u Argentini, Austriji, Belgiji, Brazilu, Češkoj, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Izraelu, Kanadi, Litvi, Latviji, Nizozemskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Poljskoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj i drugima. Godine 2019. osvojila je nagradu žirija i nagradu publike na Festival Internacional de Teatre de Tarragona, a 2021. godine na španjolskom festivalu ARCA osvojila je i nagradu dječjeg žirija i nagradu profesionalnih selektora. Ako su brojni renomirani festivali godinama predstavu smatrali prikladnom za opću publiku – čemu onda svjedočimo u Istri?

Ne svjedočimo raspravi o jednom kulturnom programu, festivalu ulične umjetnosti ili žonglerskoj predstavi. Svjedočimo društvu koje se želi predstavljati kao otvoreno, pluralno i moderno, ali samo dok umjetnost ostaje unutar unaprijed zadanih granica i služi isključivo kao bezazlena zabava.

Kako sami navode umjetnici skupine CIE LPM: ‘Naš umjetnički svijet izvire iz lakrdije, burleske i komedije u službi društvene kritike. Oštrim humorom propitujemo proturječja ljudske egzistencije. Naš se pristup oslanja na podsmijeh i samoismijavanje, crpeći iz burlesknih kazališnih tradicija i onih cirkuskih praksi koje ruše ustaljene obrasce.’

Zahtjevi za upozorenjima na svaku potencijalnu nelagodu polaze od pretpostavke da je umjetnost opasna, a publika nemoćna.

Predstava je izvedena u javnom prostoru i bila je besplatno dostupna svim posjetiteljima festivala. Roditelji i skrbnici tijekom cijelog trajanja izvedbe imali su mogućnost procijeniti odgovara li sadržaj njihovoj djeci te, ukoliko su smatrali da nije primjeren, udaljiti se s izvedbe u bilo kojem trenutku.

Posebno zabrinjava način na koji se u dijelu javnih reakcija izjednačavaju različiti sadržaji i teme. Prizori koji tematiziraju ljudsko tijelo, rođenje, tjelesnost, apsurd ili društvene tabue postaju istovjetni seksualnom nasilju i zlostavljanju djece. Takva izjednačavanja nisu samo netočna nego i opasna, jer relativiziraju ozbiljnost stvarnih oblika nasilja te onemogućuju smislen razgovor o umjetničkom sadržaju.

Nije svaki prikaz tijela, seksualnosti ili bioloških procesa automatski neprimjeren djeci, niti je svaka tema koja izaziva nelagodu ili se ne uklapa u nečije svjetonazorske okvire oblik ugrožavanja djece. Između umjetničke provokacije, satire, burleske, prikaza tjelesnosti i stvarno štetnog sadržaja postoje značajne razlike.

U konkretnom slučaju ne postoje razlozi za tvrdnju da je izvedba prelazila granice sadržaja koji bi mogao štetno utjecati na djecu. Može se raspravljati je li pojedini prizor nekome bio duhovit, uspješan ili estetski prihvatljiv, no to je bitno drukčije pitanje od optužbi koje impliciraju zlostavljanje, ugrožavanje ili seksualizaciju djece. Miješanjem tih kategorija ne štitimo djecu i otežavamo razlikovanje stvarnih problema od ideoloških neslaganja.

Ono čemu danas svjedočimo nije rasprava koja je proizašla iz neposrednog iskustva gledanja predstave, već naknadno moralno vrednovanje pojedinih izdvojenih prizora. Dodatno zabrinjava činjenica da su pojedini fragmenti izvedbe snimani, izdvajani iz izvornog konteksta i distribuirani putem društvenih mreža na način koji pogoduje stvaranju negativnih reakcija i javne osude, umjesto poticanju informirane i argumentirane rasprave o umjetničkom djelu u cjelini. Stotinjak gledatelja na izvedbi predstave u Taru, koji pritom nisu otišli s izvedbe, i koji jedino mogu legitimno reći svoj dojam naspram tisuće i tisuće uzrujanih komentatora na društvenim mrežama koji nikada nisu ni pogledali predstavu.

Zabrinjava i brzina kojom su se pojedine institucije i javni dionici ogradili od manifestacije koju su prethodno podržavali, očito pod pritiskom negativnih reakcija i mogućih političkih posljedica. Takve situacije otkrivaju koliko su partnerstva između institucija i nezavisne kulturne scene često krhka te koliko podrška umjetničkim programima ponekad traje samo dok oni ne izazovu kontroverzu ili javno neslaganje.

Atmosfera zazora prema umjetničkoj slobodi, koja se posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnom prostoru, i ovoga se puta manifestirala kroz zahtjeve za ograničavanjem ili sankcioniranjem umjetničkog izraza. Posebno zabrinjava uključivanje političkih aktera u kampanje javnog pritiska protiv umjetničkih sadržaja, pri čemu se estetska, svjetonazorska ili moralna neslaganja nastoje pretvoriti u argument za njihovo uklanjanje ili diskreditaciju.

Istodobno, svjedočimo paradoksu da se načelo slobode govora i izražavanja često zagovara samo onda kada štiti vlastite stavove i vrijednosti.

Društvo umjetnika suvremenog cirkusa stoga izražava punu podršku kolegicama i kolegama iz Udruge Čarobnjakov šešir, organizatorima Festivala uličnih čarobnjaka, koji već dugi niz godina predano i profesionalno razvijaju programe suvremenih izvedbenih umjetnosti te doprinose kulturnom životu Istre i Hrvatske.

Podržavamo njihovo pravo na autonomnu umjetničku selekciju i stojimo uz njihovu slobodu da publici predstavljaju raznolike, izazovne i umjetnički relevantne programe. Vjerujemo njihovoj stručnoj procjeni, izgrađenoj kroz godine kontinuiranog rada, međunarodne suradnje i potvrđene kvalitete programa koje stvaraju.

U vremenu sve češćih pritisaka na umjetničko djelovanje, smatramo važnim jasno poručiti da se umjetnička sloboda ne brani samo kada je ugodna, očekivana ili općeprihvaćena, već upravo onda kada je osporavana. Obrana prostora za različite umjetničke glasove istodobno je obrana slobodnog, demokratskog i kulturno vitalnog društva.

Upravni odbor DUSC-a (Antonia Kuzmanić, Nikola Mijatović, Dora Komenda, Jadranka Žinić Mijatović)”.

S osjećajem melankolije u svakodnevici, limbom, “malim” navikama, gestama i tijelima radi i talijanska animatorica Sara Priorelli. Povodom Priorellinog kratkog posjeta Zagrebu u sklopu Animafesta, razgovarale smo o njenom iskustvu studija u inozemstvu, inspiraciji koja polazi od svakodnevnih začudnih susreta, te trenutačnim angažmanima i preokupacijama.

Prošle godine završila si svoj kratki diplomski film My Good Boy na Sveučilištu Moholy-Nagy, no trenutačno živiš u Španjolskoj. Kakvo je izgledalo tvoje iskustvo studiranja animacije u Budimpešti?

Dolazim iz malog grada u Italiji, a za preddiplomski studij otišla sam u drugi mali grad – Urbino, prekrasan gradić u središnjoj Italiji, potpuno okružen prirodom. Ima oko 30.000 stanovnika, a polovinu njih čine studenti. Odlazeći u Budimpeštu imala sam velika očekivanja jer je to bilo moje prvo iskustvo života u zaista velikom gradu. Kad sam se preselila tamo, isprva sam bila razočarana jer sam očekivala nešto sasvim drugo.

Moj se život ondje doista promijenio, ali mislim da sam u svojoj glavi prije idealizirala i grad i školu. Vjerujem da je moj rad bio pod utjecajem tih nejasnih osjećaja na način da sam još više naglašavala ironiju u pripovijedanju. Imam osjećaj da me to iskustvo potaknulo da dodatno istaknem taj tragično-komičan, možda i pomalo gorko-sladak aspekt naracije. Te mutne i teške emocije na početku života u Budimpešti pomogle su mi pri korištenju umjetnosti kao terapeutski alat. Crtala sam svaki dan jer sam željela iskoristiti takvo razdoblje, pa sam ga pretvorila u period osobnog i umjetničkog razvoja. Mislim da je to bio vrlo produktivan period jer sam puno eksperimentirala.

U to vrijeme ujedno sam se prvi put susrela sa studiranjem animacije. Prije Budimpešte pohađala sam Akademiju likovnih umjetnosti koja nije imala studij animacije. Sama sam naučila animirati, a zatim otišla u Budimpeštu. Imam osjećaj da mnogi moji prijatelji odluče ostati u gradu u kojem su završili preddiplomski ili diplomski studij, ali budući da sam preddiplomski završila u malom gradu, a diplomski u Budimpešti, bilo mi je lakše nastaviti dalje i preseliti se. I dalje se borim s pronalaženjem stalnog posla, ali trenutačno ne želim živjeti u Italiji jer bi to bilo gotovo nemoguće zbog nedostatka prilika i ekonomske nestabilnosti.

Na koje je načine mađarska (i/ili istočnoeuropska) škola animacije utjecala na tvoj rad?

Kad sam bila u Budimpešti, počela sam gledati istočnoeuropsku animaciju, osobito estonsku i češku. Sigurna sam da je gledanje svih tih filmova utjecalo na moj rad jer oni imaju vrlo mračan smisao za humor i vizualno izgledaju kao da su namijenjeni djeci, ali su priče ispričane na vrlo groteskan način. Obožavam tu kombinaciju nečega što izgleda lijepo, a istodobno je začudno, i voljela bih vjerovati da je i moj rad pomalo takav.

Okruženje u kojem se nalazim definitivno utječe na moj rad. Oduvijek sam promatrala ljude. U Budimpešti sam živjela u pomalo sumnjivoj, osmoj četvrti i tamo je bilo mnogo neobičnih ljudi koji su mi bili zabavni i zanimljivi zbog susreta koje sam imala s njima. Mislim da je ta fascinacija drugim ljudima utjecala na dizajn mojih likova. Oduvijek sam crtala čudne ljude jer sam počela ilustrirati prije nego što sam se upoznala s “tehničkim aspektom” i zato su moji likovi uvijek izgledali pomalo neobično.

Bi li rekla da si i sama bila neobična u tim doživljenim susretima?

Mislim da su susreti bili začudni i zbog mene i drugih osoba podjednako – zbog moje nemogućnosti da reagiram na situaciju zbog jezične barijere i obrnuto. Na primjer, jednom sam tražila bolnicu pa sam ušla u neki ured koji je izgledao kao bolnica, iako mislim da to zapravo nije bio. Iza pulta su sjedile dvije žene koje su gledale preko zida iza pulta. Držale su papire u zraku i mislim da su njima pokušavale ubiti komarca. Kad su me ugledale, samo su me pitale: “Gdje je komarac?” Nisu me pozdravile, samo upitale: “Gdje je komarac?” Rekla sam im: “Tamo.” I to je bio kraj našeg razgovora.

U mnogim tvojim radovima prikazuješ velika i često disproporcionalna tijela. Što te fascinira u prikazivanju tijela u različitim oblicima i šarenoj odjeći?

Sviđa mi se ta poveznica – oblici tijela i šarene odjeće. Obožavam odjeću i pretpostavljam da je to moj način igranja s animacijom. Ne radim u modnoj industriji, ali mogu crtati raznu odjeću u svojim animacijama.

Neke od prvih tehnika koje sam isprobala kada sam počela eksperimentirati s umjetnošću bile su fotokolaži. Inspirirali su me radovi Hanne Höch, kao i Terryja Gilliama, redatelja filma Brazil i člana grupe Monty Python. Gilliam je radio animirane sekvence koristeći fotokolaž. Meni je bilo vrlo lako početi s tom tehnikom jer sam samo slagala isječke jedne pokraj drugih, primjerice slike dijelova tijela različitih veličina, i to mi je bilo vrlo zabavno. Ljudska tijela bila su prva stvar koja mi je pala na pamet za stvaranje različitih kompozicija. Kad sam prešla u medij animacije, bilo je prirodno raditi isto, samo kroz crtež. Iskreno, mislim da je glavni razlog jednostavno želja za igrom.

Također bih rekla da je moja majka, koja je opsjednuta basetima, utjecala na moj interes za mlohava, opuštena tijela. Odrasla sam uz basete i jako mi se sviđa koliko je ta pasmina izražajna, dinamična, a njihova tijela “mekana” dok se kreću.

Svakodnevne male radnje kroz tvoje animacije djeluju snažno i živopisno. Koje detalje uočavaš u gestama ljudi i kako ih povezuješ sa širim društvenim kontekstom, primjerice satirom?

Da, uvijek sam primjećivala detalje i, na primjer, nikada nisam bila ljubiteljica filmova s velikim zapletima, već onih u kojima se gotovo ništa ne događa. Filmova koji prikazuju svakodnevne situacije, životne priče i stvari koje primijetiš samo ako zaista obraćaš pažnju na sitnice.

Pretpostavljam da je to povezano s činjenicom da sam peta kći od sedmero djece. Sigurna sam da sam zbog odrastanja u takvom okruženju mnogo vremena provodila promatrajući druge ljude, svoju braću i sestre i ostale. Nikada se nisam osjećala isključeno, ali moje je djetinjstvo bilo vrlo intenzivno. Čak i danas, kada večeramo zajedno, mogu sat vremena sjediti za stolom, a da ništa kažem, a opet će mi biti vrlo zabavno samo ih promatrati.

Moj diplomski film My Good Boy također je autobiografski. Tek nakon što sam ga završila shvatila sam da zapravo govori o mojim roditeljima. Rekla bih da su obiteljski odnosi uvijek bili važni u mom radu. Međutim, kad sam ga pokazala ocu, bio je pomalo razočaran i pitao me: “Znači, tako nas vidiš?” Razumijem da nekima obitelj može biti osjetljiva tema, ali u tom sam smislu jako zahvalna jer oni uvijek gledaju moje radove.

Osim vlastite umjetničke prakse, radiš animacije za časopise i surađuješ s drugim umjetnicima. Kako usklađuješ te različite vrste angažmana?

Uvijek se trudim ne razdvajati ih previše. Moj posao iz snova bio bi, naravno, da mogu nastaviti biti plaćena za rad na vlastitim projektima na način koji mi odgovara. Ipak, lijepo je raditi unutar određenih ograničenja jer ona mogu potaknuti kreativnost. Kada radim za sebe, nastojim zadržati isti pristup kao i kada radim za klijenta.

U siječnju sam skupa s prijateljicama osnovala studio pod nazivom Foolworks. Studio smo pokrenule moje dvije vrlo dobre prijateljice, Maria Zilli i Adina Oana Enache i ja. Upoznale smo se tijekom studija u Urbinu, a studio mi je vrlo poseban jer smo nas tri zajedno počele raditi animaciju i međusobno utjecale jedna na drugu dok smo rasle kao osobe i umjetnice.

Za mene je važno surađivati s ljudima jer je vrlo ispunjavajuće dijeliti radni proces. Svjesna sam da mi u nekim područjima nedostaju određene vještine pa je lijepo znati da mogu raditi s ljudima koji mi mogu pomoći, kao i obrnuto. Na neki način se nadopunjujemo – u biti, dijelimo radost i entuzijazam u radnom procesu.

Radite li trenutno na nekom projektu?

Radimo na kratkom filmu pod nazivom Volcano. Tijekom procesa ne dijelimo uloge strogo; sve smo i korežiserke i koanimatorice. Neka od nas možda radi više na dizajnu likova, neka više na dizajnu pozadina, ali sam film nastaje kroz naš zajednički rad.

Volcano će biti 2D animirani film, animiran kadar po kadar, trajat će vjerojatno oko osam minuta i bit će crna komedija. Film prati skupinu od osmero turista različitih nacionalnosti koji putuju na Island i pridružuju se organiziranom obilasku. Cijelo putovanje kamerom snima jedan od putnika koji ostaje neidentificiran (nikada ne pokazuje svoje lice), pa će estetski i tehnički film na neki način nalikovati vlogu.

U prvom dijelu film djeluje kao običan odmor ljudi srednje klase, a zatim stvari postaju začudne kada jedan od turista postavi pitanje bi li svi trebali ostaviti napojnicu vodiču. Ta jednostavna dvojba potpuno narušava sklad i svi likovi počinju pokazivati svoje najmračnije i najneugodnije strane. Razapeti su između vrijednosti koje predstavljaju i svoje stvarne, sebične prirode. Još uvijek smišljamo završetak, a to je najteži dio jer je cijeli film prilično pesimističan i ciničan, ali ipak želimo ostaviti barem mali tračak nade.

U kojoj je fazi produkcije film trenutačno?

Još smo u fazi pretprodukcije. Imamo scenarij, dizajn likova i dizajn pozadina, ali prije nego što krenemo dalje čekamo prijave na natječaje za financiranje. Vrlo smo mali tim pa se nadamo da će film biti gotov tijekom sljedeće godine ili ubrzo nakon toga.

Na proslavi 20. godišnjice zbora moguće je nabaviti prigodni merch, a osim glazbenog, predviđen je i izložbeni program, kojim se otvara večer, a započinje u 18 sati. Ususret obljetničkom partyju i druženju, Le Zbor poziva prijateljice i prijatelje te sve zainteresirane na prijavu za volontiranje i pomoć pri organizaciji. Osim poziva za volonterima_kama, Le Zbor je predstavio crowdfunding kampanju. Financijska sredstva prikupljena ovim putem bit će iskorištena za kupnju opreme i osiguravanje drugih logističkih potreba pri aktivističkim podvizima ovog kolektiva. Konkretno, članice_ovi Le Zbora poručuju: “Dajte nam para za mikrofone!”, kako bi nastavile s radom.

Dugovječne napore da opstanu unatoč financijskim i logističkim poteškoćama, članice_ovi Le Zbora stavljaju u prijeko potrebne solidarizacije među pokretima. Njihovim riječima: “Kao prvi lezbijski, feministički, antifašistički zbor u regiji već 20 godina pjevamo na strani marginaliziranih, potlačenih, izrabljenih, ušutkavanih, odbačenih, zaboravljenih i poručujemo im da nisu same_i. Naše su poruke ozbiljne, ali naš je duh radostan, razigran i raspjevan jer želimo upravo takav svijet za sve nas. Stoga dođite 12. lipnja u dvoranu Pogon Jedinstvo i proslavite s nama naš rođendan uz poznate hitove i nove uspješnice.”

Broj ulaznica je ograničen, a karte se mogu nabaviti na ulazu putem preporučene donacije od pet eura, stoga iz organizacije poručuju publici dođe na vrijeme i osigura si mjesto u gledalištu. 

U razgovoru s trima članicama privremenog kolektiva, umjetnicom Luanom Lojić, arhitekticom Mirnom Udovčić i kustosicom Teom Kantoci, doznajemo više o njihovom interesu za zgradu tržnice, timskim radnim procesima, te materijalnim uvjetima koji o(ne)mogućavaju stabilnost i dugoročnost umjetničkog rada.

Neke od vas već su sudjelovale u jednodnevnoj aktivaciji poslovnih prostora u zgradi tržnice Kvatrić 2024. godine. Kako danas, dvije godine kasnije, promatrate vaš odnos prema tom prostoru i zašto mu se vraćate?

Luana: Mirna i ja smo, uz Karla Iara, radile skupa na oživljavanju prostora 2024. u sklopu KarasArtHuba (HDLU). Te godine Mirna je održala vodstvo po zgradi i oko nje, gdje smo mjerile kvalitetu zraka, što nam je otvorilo pitanja zgrade kao junkspace termo iskustva. Njen upliv i pogled na prostor bio mi je užasno inspirativan jer ga smatram nezaobilaznim u odnosu na tu zgradu. Ona je siva, nepregledna, liminalna: čini se da ništa nema unutra a sve je ispunjeno mjerljivim česticama zapravo, i to zagađenja. 

Ovaj je projekt krenuo iz jednog mog doslovnog sna – sanjala sam da se unutra dešava izložba koja glumi da je izložba. Bio je odgovor na postpandemijsko i potresno stanje, gdje se jako puno prostora za kulturu ili zatvorilo ili nestalo. No kako bi se išta napravilo u tom prostoru potrebno je prihvatiti njegove značajke – njegovu težinu, hladnoću, sivost i rijetkost, napuštenost. Vraćam mu se i planiram mu se vratiti jer mi je dosta izlaganja u bijelim prostorima na zadane uvjete. Radije bih radila s prijateljima u prostoru gdje postoji i odvjetnica, i optika, i autoškola i kozmetički salon i dm i knjižnica. 

Na neki način osjećam to kao ravnopravnost umjetnosti uz sva druga zanimanja i uz sve druge poslove i pozive. Živim na Kvatriću i želim biti aktivna u svojoj lokalnoj zajednici u tom smislu. Ove godine nam se pridružila i Tea kao kustosica u zapravo teškom zadatku – prepuštanju toj kaotičnoj i slojevitoj materiji. Njen vaninstitucionalni senzibilitet koji njeguje performativne prakse je  savršeno lijepa i ekspanzivna nadogradnja edicije iz 2024.

Mirna: Prostor se nije značajno promijenio od tada do danas, i dalje je ostao ispod radara u nekoj svojoj vremenskoj zoni. Privlači me svaka vrsta neželjenoga: nusprodukti, odbačeni predmeti i ideologije, građevine i estetike koje su loše ostarjele… Iz tog razloga mi je zanimljiv fenomen šoping centara iz razdoblja tranzicije, izraslih na optimizmu obećanja obilja, čija zadaća je stvaranje uspješnog domaćeg poduzetnika i sretnog potrošača, da bi se naposljetku unutarnji život tih centara rastočio u vaporwave melankoliju ispražnjenih i neuspjelih prostora. 

Arhitektonski gledano interijer zgrade je junkspace, nusproizvod susreta klimatizacijskih sustava i kapitalizma. Prostori su to bez fokusa, labirintske konfiguracije poput screensavera Maze iz ranih Windowsa. Zanima me kretanje zraka u tim prostorima. Sve u zgradi je malo pomaknuto, a zrak ima čudnu putanju, nosi zgradom mirise iz ribarnice u prizemlju koji se zatim miješaju s mirisom pržene kave na višim katovima. 

Takvi prostori su ujedno u potpunosti neopterećujući, u njima se može izroditi bilo što, od uzgoja microgreensa do umjetnosti. Takvo stanje je prilika da se prostor programski hakira, stvori novu situaciju i korisnike koji će biti zalog za drugačiju budućnost od one koju je zgrada podrazumijevala prilikom nastanka.

Svojevrsni nastavak gorespomenutog projekta, Osveta Lijepih Slitina ovog puta uključuje prošireni kolektiv suradnica s fokusom na tijelo i osjećanje onog “između” u prostoru. Možete li nam ukratko predstaviti fokuse rada pojedinih umjetnica?

Tea: U prostoru zgrade u kojoj obitavaju najrazličitije vrste djelatnosti, a koja proizvodi trepetav, ali uzbudljiv osjećaj pogubljenosti i dezorijentacije, krenula sam s interesom prema tijelu, odnosu tijela i nejasnoće, osjećaju čekanja i priželjkivanja. U rad sam pozvala tri umjetnice specifičnih senzibiliteta s prijedlogom da svoje prakse smjeste u prostor mikro-pažnje i mikro-senzualnosti. Riječ je o umjetnicama Radi Ivi Sibili, Fette Sans i Lani Lehpamer. 

Rada se kroz princip grananja smješta u tri medija i prostora; objekt, video i izvedbu, kojom započinje proces bolnog otpuštanja svoje druge kože. Njezin rad kreće se rubom između ranjivosti i transformacije, ostavljajući tragove procesa u različitim materijalnim stanjima. Fette nas, zajedno sa svjedocima, dočekuje u uredskom prostoru koji ničim ne odaje da ćemo upravo ovdje doživjeti ritual ovlaživanja/hidratiziranja.

A neke će stvari ostati zakopane. Kroz trajanje i sitne pomake atmosfere prostor se polako premeće u mjesto tenzije i mogućeg apsurda. Lanu će, u paradoksu stalne dostupnosti, biti moguće doživjeti tek pozivom na mobitel i ulaskom u jedan-na-jedan skriptirani razgovor. Susret se pritom odvija na granici izvedbe, korisničke podrške i intimnog obraćanja nepoznatoj osobi.

Gdje su bili presjeci okupljanja i razilaženja u odnosu na osjećaj zastoja u vremenu s obzirom na to da radite u timu koji čine umjetnice bliskih, ali različitih generacija? Kako ste povezale zapetost u vremenu spram vaših različitih umjetničkih praksi?

Luana: Poanta i tematska okosnica ovog programa su kaos, raspršenost i nepredvidljivost, slučajnost. Nismo si htjele zadavati klasične hijerarhične zadatke koji bi nas dočekali inače u nekom galerijskom timskom programu – osobno mi je bilo bitnije da slijedimo intuiciju, nego ono što se očekuje od ovakvog tipa suradnje. U paketu dolazi osjećaj iznenađenja i izgubljenosti. S tim nije lako raditi, ali je bitno.

Mislim da se u kulturi nažalost krećemo prema brendiranju određenog stava, ideje, osobnosti. Ako si umjetnica ili kustosica moraš imati nišu. Mene zanima što se dešava kada tako nečeg nema. Kada se sastanemo i ti kažeš ja želim ovo, ona ono, a ja nešto treće. Može li se raditi s oprečnim ili prividno nespojivim konceptima? Ja vjerujem da može, kada skinemo okove pretencioznosti i ukalupljivanja. Njegujmo pravo na nejasnost! Štoviše, mislim da je izlazak iz te zone komfora nešto najbolje – i ranjivo i hrabro. 

Ne želimo raditi rad niti izložbu koja je pogodna za prikazivanje. Želimo je raditi jer nam se radi, a to je neki drugi ulaz u izlagačke i izvedbene prakse, vraćanje u početne postavke. U tom smislu, povezivanje je inherentno našoj inicijativi da ovo radimo zajedno – zato i riječ Slitina. Dovoljno je supostojati dovoljno blizu da bi kemijski izreagirali u novi materijal.

Mirna: Suradnja među autoricama je poput konfiguracije ovog prostora, nehijerarhijska, afirmira iznenađenje. Iako dolazim iz arhitektonske struke, napustila sam očekivanja što bih kao arhitektica trebala raditi i fokusirala se na nematerijalno: svoju dugogodišnju fascinaciju područjem fizike zgrade, odnosno unutarnje klime zgrade. Klima je nevidljiva, ali želim ju učiniti uhvatljivom i izrecivom, od nevidljivog učiniti sliku, graditi različitim toplinskim kapacitetima. Iz tog polazišta, s Luanom mi je od početka izuzetno lako komunicirati jer smo našle isti jezik slutnji. Slutnja je dovoljna da nas sve poveže.

Tea: Mislim da razilaženje, zastoj ili zapetost ovdje možemo shvatiti kao igru ili kao metodologiju rada i razmišljanja. Postoji inicijalni interes koji gajimo jedne prema drugima i znatiželja oko toga kako naše prakse/senzibiliteti rade zajedno. U tom smislu ako ili kad se u procesu dogodi razilaženje, zastoj ili zapetost, kroz zajedničko navigiranje, možemo proizvesti konceptualnu nadogradnju ili situaciju koja nas poziva da revidiramo početna podrazumijevanja. Takvi momenti ne funkcioniraju kao prekidi rada, nego kao njegovi aktivni dijelovi tj. mjesta na kojima se materijal i ideje počinju preusmjeravati, a to je uvijek uzbudljivo. Upravo u tim točkama dolazi do preklapanja naših različitih ritmova rada i načina mišljenja, što otvara prostor za nove odnose između praksi/senzibiliteta.

U najavi napominjete da mall nije “mjesto potrošnje”, nego “stanje suspendiranosti”. Kako povezujete tržni centar s materijalnim uvjetima rada umjetnika_ca na nezavisnoj sceni u kontekstu manjka radnih i izlagačkih prostora?

Luana: Prvo da kažem da je ovaj projekt financirao Grad Zagreb na natječaju za mlade i MINKM i hvala im na tome. Financiranje ovakvih projekata je početak jedne dobre struje oko teme izostanka radnih i izlagačkih prostora za umjetnice_ke. Ovo nije permanentno riješenje, naravno, radi se o jednom danu u godini. Ali nadam se da će ovakve incijative nicati i drugdje u gradu, u prostorima koji nisu namjenjeni primarno za umjetnost. Ona i ukazuje na prelijevanje te scene, na želji da radimo.

Tu su uz nas i druge inicijative koje gledaju u istom smjeru, poput Klaonice. Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme i odustati konačno od getoizacije umjetnosti u galerijama. Možda zvuči smiješno, ali nadam se da će ona biti toliko prisutna da će je biti svugdje. I da će se ljudi upuštati više (naročito nadam se mlađi od mene) u eksperiment sa svojim pokretačkim snagama. Za mene je to vrsta duhovne higijene.

Vremena u kojima živimo su užasna i čine se beznadnima. Ne smijemo odustati od izražavanja, iskušavanja i istraživanja. Pogotovo od druženja, suradnji, stvaranja ‘iz zezancije’, iz slučajnosti ili nasumične misli u 5 ujutro! Stvarati u ovim oklonostima je vrsta borbe i otpora. Svijet treba umjetnost i mi trebamo svijet gdje je ima. 

Mirna: Govorim iz pozicije arhitektice koja djeluje na rubu arhitektonske struke gdje se nerijetko preklapam s područjem djelovanja umjetnika, što je i ovdje slučaj. Arhitektura je prošla isti proces kao i mall, i trenutno je u stanju suspendiranosti. Od subverzivog javnog intelektualca, arhitekt je sveden na uslužnu djelatnost, a arhitektura na umiješnost ispunjavanja želja klijenta i pomirbu istih sa zakonima.

Iskoristila bih ovu priliku da ukažem da arhitektura isto tako treba podstreka da bi se razvijala kao autonomna umjetnička disciplina jer i ona zavrjeđuje biti dio nezavisne scene. Ne govorim o radnim prostorima, nego o pravu na arhitektonsko mišljenje i stvaranje koje se ne može izreći unutar diktata tržišta, a koje bi afirmiralo drugačije arhitektonske prakse i obogatilo arhitektonsku scenu. Ovom prilikom se zahvaljujem Gradu Zagrebu jer mi je omogućio sredstva za rad na ovom projektu. Nadam se da će u budućnosti biti više arhitekata_ica u ovom području stvaranja.

Tea: Jedna od specifičnosti ovog malla je ta da ne funkcionira do kraja kao klasični trgovački centar s mnoštvom dućana i ljudi koji tamo dolaze provoditi vrijeme, nego se umjesto jasno definiranog prostora potrošnje otvara kao liminalan i nedorečen prostor, s osjećajem vremenske neuhvatljivosti i već spomenute blage dezorijentacije. Kao da prostor povremeno “usisava” vrijeme i pažnju. Upravo me takva vrsta konteksta koja nije inherentno umjetnička, ali proizvodi specifična stanja, zainteresirala kao konceptualni izazov. U tom smislu, povezivanje s materijalnim uvjetima rada na nezavisnoj sceni dolazi direktno. 

Naime, u gradu u kojem je prostor za rad i izlaganje kronično ograničen, umjetnici i kulturni radnici kontinuirano se snalaze u improviziranim i privremenim situacijama. Taj manjak prostora nije iznimka nego stalno stanje, svojevrsna pozadina svih produkcija. Upravo zato me zanimaju ovakvi “nehibridni” prostori koji nisu zamišljeni za umjetnost, ali proizvode afekte, ritmove i situacije koji se mogu privremeno preusmjeriti i aktivirati. U tom preusmjeravanju uvijek postoji i element nužnosti u smislu da se radovi u ovom kontekstu ne razvijaju iz idealnih uvjeta, nego iz stalne prilagodbe, pregovaranja i izmišljanja prostora gdje ga nema.

Za kraj, možete li nam reći više o “osveti” iz naslova? Zašto vam je važno pristupiti ovom zapuštenom prostoru iz pozicije osjetljivosti i mekoće?

Luana: Mislim da je zadnji odgovor objasnio zašto :). Osveta je doslovna – idealna energija za napasti težinu u kojoj stvaramo. Idemo dalje, idemo jače (mekše), idemo – usprkos! Osvetničke prakse ftw. 

Mirna: Za mene je “osveta” povratak otpisanih ___________. Afirmacija nevidljivog, promatranje optikama van frekvencija vidljive svjetlosti, osluškivanje žlijezda.

Tea: Osveta ovdje drži paradoksalnu kvalitetu i u sebe pušta različite intenzitete i načine korištenja. Za mene je ona mekana, spora, curi, ustrajna je, brine. Osveta je mogući način povezivanja i zajedničkog rada u vremenima koja iscrpljuju ljude i resurse. Zapušten prostor u tom smislu nije samo fizički prostor tržišnog centra koji nam na jedan dan dopušta da mu se približimo, nego šire polje zapuštenosti koje se odnosi na infrastrukture, odnose i uvjete rada koji se sustavno zanemaruju. U tom polju, inzistiranje na osjetljivosti i mekoći postaje način rada koji odbija logike ubrzanja, potrošnje, prekarnosti i potlačenosti.

Da je riječ o raznovrsnom pregledu, svjedoči broj filmskih blokova kojih je ove godine bilo jedanaest, a među njima raspoređeno 145 filmova. Ovoj brojci značajno je doprinio ciklus mikrofilma, proizišao iz tjednih izazova na istoimenoj radionici jednominutnih “kratkiša“. Upravo u ovoj kategoriji Franku Dujmiću dodijeljena je Nagrada Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film u protekloj godini. 

Žiri koji čine prošlogodišnje dobitnice Franka Norac i Jelka Margarita Bogdanić, filmski kritičar Miro Frakić te montažerka i autorica Dora Slakoper, u obrazloženju svoje odluke, pobjednički filmski megamiks opisuje kao šašavu igru “s tehnikama, pogledima, kompozicijama, u kojoj gradiraju od banalnog do formalno kompleksnog, razvijaju se od javnih do privatnih prostora, od zastrašujućeg desktopa do metafilmskog jezera. Amaterske minijature ovoga autora ukazuju na uzbudljivu razinu filmske pismenosti, ali i spremnost na to da se u svojim vizualizacijama zaputi nepredvidljivim stazama, pri čemu sebe u isti mah doživljava i ozbiljno i potpuno neozbiljno“.

Svaki od članova žirija dodijelio je i posebno priznanje, koje su Bogdanić i Norac namijenile filmu VSL-246 Lade Franulović u kojem autorica zrcali vrhove nebodera i postavlja novonastale kompozicije u prazan prostor poput lutajućih planeta. Miro Frakić je svoje priznanje dodijelio Luki Goreti za kroniku vrućeg ljeta na dalmatinskoj obali – Ljetodont, a Dora Slakoper nagradila je Martinu Lončar za film Moj privatni Mark Rothko, eksperimentalnu igru s kompozicijama tijela, odnosno vršcima prstiju i slikarskim platnima.

Osim što su filmski praktičari, kinoklubaši_ce (i drugi zainteresirani) imaju priiku razvijati vještine kritičkog razmišljanja i pisanja o pokretnim slikama na Radionici filmske kritike i analize pod vodstvom Višnje Pentić i Darija Devića. Polaznici_e radionice tradicionalno čine žiri kritike, a ove godine to su bile Jasminka Jug, Karla Perica i Antonela Solenički. Članice žirija nagradu su dodijelile filmu Sveti Scorsese Joška Buzine i Lovra Hapača, dok je posebnim priznanjem nagrađen film Električne ovce Gabrijela Đorđevića.

Gledalište Kinokluba Zagreb i ove godine predstavilo je heterogeni presjek filmova nastalih zahvaljujući brojnim radionicama usmjerenim na različite segmente filmskog stvaralaštva. Od početnika_ca s Filmske škole do veterana_ki, resurse KKZ-a njegovi članovi_ce podjednako koriste za razvoj ideja i nešto iskusnije eksperimentiranje. Otvarajući prostor novim članovima i razvijajući program za one koji se filmom bave u različitim kontekstima, ovogodišnji presjek Gledališta zrcali etos Manifesta amaterskog filma nekadašnjeg predsjednika KKZ-a, Vedrana Šuvara,u kojem stoji, da su “svi jednaki u mogućnosti bavljenja amaterskim filmom“.

Prema tome, živjelo (nam) Gledalište i “amatersko filmovanje“!

Među nagrađenim filmovima, istaknuto mjesto zauzeo je dokumentarac Ono što treba činiti redatelja Srđana Kovačevića koji je lokalnu premijeru imao lani u prosincu na Human Rights Film Festivalu (HRFF), na Kulturpunktu popraćenu kritikom Filipa Kučekovića. Ono što treba činiti nastao je u produkciji organizacije Fade In, a proglašen je najboljim filmom u međunarodnoj konkurenciji. Žiri međunarodnog natjecateljskog programa čine Szabolcs Szirony, Ana Martinoli i Radiša Cvetković. 

Članovi_ce žirija u obrazloženju za nagradu najboljeg filma u međunarodnoj konkurenciji ističu iznimnu kvalitetu pri usložnjavanju osobnih, društvenih i političkih stvarnosti u filmski jezik. Posebno su vrednovali autorski pristup, viziju, etičku jasnoću, te širi društveni odjek, odnosno borbu na koju film poziva ne zadržavajući se na prikazu osobnih sudbina, već potičući promjenu kroz prkos, prosvjed i snagu kolektiva koja nas izdvaja iz pasivnosti i izolacije.

“Usred suvremene Europe koja se sve više oslanja na jeftin migrantski rad, troje iznimnih pojedinaca udružuju snage i progovaraju u ime onih čiji se glas rijetko čuje. U svom malom, ali upornom Radničkom savjetovalištu svakodnevno susreću obespravljene radnike koji traže pomoć za osnovna prava i dostojanstvo. Film intimno i realistično oslikava snagu zajedničke solidarnosti koja, unatoč svemu, daje nadu u pravedniju budućnost”, istaknuto je u medijskom priopćenju.

Osim toga, film Ono što treba činiti osvojio je Grand Prix i na nedavno održanom Festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig u Njemačkoj. Film je do sada prikazan na raznim europskim festivalima, a još uvijek se može pogledati i u nekim kinima kao i na ljetnim projekcijama diljem Hrvatske.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije. Srđan Kovačević potpisuje režiju, scenarij i fotografiju. Producentica je Sabina Krešić (Fade In), a koproducentice su Viva Videnović, Marta Popivoda i Jelena Angelovska.

Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.

Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?

Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.

Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.

Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?

Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.

Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.

Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.

Gdje se sada nalazi prostor udruge?

Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.

Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati ​​s umjetnicima i istraživačima?

Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.

Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.

Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.

Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?

Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a  želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.

Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.

Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookbooks?

Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.

Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.

Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.

Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.

Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?

Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.

Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.

Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.

Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?

Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.

Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.

Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.

Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.

Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?

Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata. 

Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.

Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.

Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.

O njegovom interesu za jezik, metodama aktivacije značenja i osjećaja iz razlaganja semantičkih cjelina prisutnih u radu Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah), te reinterpretacijama glasa maskerona u Maskeron govori poslušajte u novom izdanju podcasta.

Audio serijal Zvukovanje bavi se zvukom u umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu, a u fokusu dosadašnjih epizoda je glas. Umjetnici i umjetnice dijele isječke svojih zvukovnih radova, govore o mjestu glasa u vlastitoj produkciji te doživljaju njegovog značaja i uloge u odnosu na druge elemente njihove prakse.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić
Snimke radova ustupio: Niko Mihaljević

Tekst je 4. svibnja objavljen u publikaciji IRMO Aktualno, u kojoj znanstvenici_e Instituta predstavljaju tekuća istraživanja široj zainteresiranoj javnosti. Istraživanje je obuhvatilo 123 muzeja (od ukupno 175¹ koji se nalaze u Registru muzeja, galerija i zbirki u RH pri MDC-u), a bilo je podijeljeno na tri tematske razine koje uključuju planiranje posjeta muzeju, uklanjanje fizičkih prepreka, te muzejsko iskustvo, odnosno organizaciju izložbenog sadržaja. Istraživačka pitanja pritom su bila usmjerena na osobe s različitim vrstama invaliditeta i njihove potrebe, a utemeljena su na tzv. “socijalnom modelu invaliditeta” uz četiri dimenzije održivosti: ekonomsku, okolišnu, društvenu i kulturnu.

Rezultati istraživanja pokazuju da manje od polovice uključenih institucija koje su sudjelovale u istraživanju (42,3 %) ima programe prilagođene OSI populaciji, “što upućuje na to da inkluzivno djelovanje još uvijek nije standardna praksa, već uvelike ovisi o pojedinačnim inicijativama i kapacitetima muzejskih ustanova”, istaknule su Hrman i Jelinčić. Također, predstavljajući lanac inkluzivnih potreba od boravka u prostoru do interpretacije sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da se prepreke ne pojavljuju izolirano, te da njihova međuovisnost i manjak posvećenosti pojedinim fazama “može onemogućiti cjelokupno iskustvo posjeta” muzejima. 

Proučavajući različite načine prilagodbe sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da većina muzeja prepoznaje financijsku dimenziju potrebnu za uključivanje OSI populacije, koja je uvelike uvjetovana eksternim formalnim kriterijima, no upozoravaju da ekonomska inkluzija, sama po sebi ne može osigurati cjelovitu pristupačnost, niti funkcionirati kao zamjena. Takav pristup, navode, stvara “lažan osjećaj pristupačnosti”, dok osobe s invaliditetom i dalje ostaju u “pasivnoj ulozi korisnika”. 

Među ispitanim institucijama, najveća pozornost posvećena je osobama s teškoćama u kretanju, dok se osobe s oštećenjem vida i sluha suočavaju s većim ograničenjima, a najniža razina prilagodbe zabilježena je kod osoba s kognitivnim poteškoćama. Istodobno, pri planiranju posjeta, muzeji rijetko omogućavaju potrebne informacije poput tlocrta (13 %), podataka o asistivnoj opremi (9 %) ili uputa o posjetu, dok su tehnologije poput audio vodiča, kontrastnih oznaka, taktilnih elemenata i dr. slabo dostupne.

Govoreći o unapređenju pristupačnosti Hrman i Jelinčić ističu ključnu ulogu muzejskog osoblja, odnosno manjak edukacija za rad s OSI populacijom. O važnosti edukacije djelatnika_ca pisala je i Lana Bunjevac za In-portal, naglašavajući ključnu ulogu pedagoga_inja, koji kao koautori_ce muzejskih postava sudjeluju u samo osam posto njih, prema istraživanju MDC-a iz 2022. Bunjevac pritom izdvaja doprinos Tiflološkog muzeja koji je značajno pridonio edukaciji muzejskih djelatnika_ca objavivši 2022. priručnik Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu u okviru projekta Muzej za sve.  

Zaključno, Hrman i Jelinčić ukazuju na potrebu za sustavnim promjenama i, u nedostatku nacionalnih, korištenje europskih sredstava namijenjenih financiranju inkluzivnih praksi. Isticanjem pozicije inkluzivnih praksi unutar europskih politika, autorice ovog istraživanja ističu širu potrebu za njihovom formalizacijom. No, jednako tako ukazuju na važnost sustavnog usmjeravanja kulturnog sektora prema unapređenju pristupačnosti i suradnju institucija s organizacijama koje rade s OSI populacijom, te potrebu za njihovim kontinuitetom. Takav kontinuitet moguće je osigurati jedino kroz konkretne lokalne, nacionalne i internacionalne politike kojima se financiraju adaptacije postojećih, izgradnja novih prostora, te prilagodba sadržaja kako bi javni prostori bili dostupni svima.

1. U 2026. godini broj muzeja u Registru muzeja, galerija i zbirki u Republici Hrvatskoj je 172 ↩︎

Kako ističu organizatori_ce programa, “svjedočimo politikama vječnog ratovanja, opće militarizacije, suučesništva u genocidu, stvaranja novih izbjegličkih kriza, huškanja na migrantske radnike, napada na temeljnu zdravstvenu skrb žena, zanemarivanja radničkih prava i forsiranja podjela u društvu, a sve uz cinično pitanje gdje mi to vidimo fašizam”. Da je riječ o opravdanoj brizi o rastućoj fašizaciji i njenoj normalizaciji, svjedoče i postupci oporbe na sjednici Gradske skupštine koja je pokrenula polarizirajuću raspravu, a zatim napustila prostoriju pri glasanju o svečanom pokroviteljstvu Grada nad Trnjanskim kresovima. No pokroviteljstvo je ipak izglasano.

Pretprogram Trnjanskih kresova, uključuje predstavljanja knjiga i glazbene nastupe posvećene partizanskoj borbi, a pored toga i niz diskusija o nedavno (re)aktualiziranim pitanjima o aktivističkom organiziranju, suvremenim etičkim izazovima u (umjetničkoj) produkciji, te antirodnim pokretima. Program otvara tribina Aktivizam i organiziranje u doba hiperpolitike u kojoj 4. svibnja, s početkom u 19 sati sudjeluju Karla Crnčević, Stipe Ćurković, Vedrana Bibić i Robert Faber. Diskusija se odvija u Srpskom kulturnom centru, a preporuka za sudjelovanje u razgovoru je čitanje teksta Everything is hyperpolitical: a genealogy of the present Antona Jägera koji se bavi globalnom političkom svakodnevicom nakon 2008., obilježenom upražnjavanjem pojma političnosti u kontekstu digitalne ere i manjka odgovornosti uslijed rastuće polarizacije društva.

Povratak u povijesni kontekst partizanske borbe, kroz svjedočanstva žena koje su sudjelovale u NOB-u, predstavit će film Šume Šume koji je na rasporedu u utorak, 5. svibnja s početkom u 19 sati u MaMi i suorganizaciji fAKTIV-a. Ovaj dugometražni film u režiji vizualne umjetnice Renate Poljak kroz narativne elemente i razgovore sa živućim partizankama predstavlja osobne povode i motivacije za sudjelovanjem u borbi, kao i posljedice na njihove živote nakon povratka u poslijeratnu svakodnevicu. Film prati soundtrack etno zbora Ladarice, a nakon projekcije svoj novi album posvećen pjesmama otpora pod nazivom Partizanske premijerno će izvesti amaterski ZborXop koji se bavi pjevanjem tradicionalne etno glazbe s područja Balkana. Osim toga, u sklopu programa održava se razgovor o filmu s Poljak i povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, u moderaciji Sare Panjkote i Dore Čiče, članica fAKTIV-a.

Treći dan pretprograma uključuje tribinu posvećenu temama “estetike otpora i etike rada”, te pozicioniranju umjetnosti i poezije u kontekstu kapitalističkog sustava unutar kojeg radimo i djelujemo. U diskusiji naslovljenoj Sto % art, nula % kuja sudjeluju Mara Đukez, Katarina Bošnjak, Marija Andrijašević i Dean Duda, a moderira ju Marija Skočibušić. Kako piše u najavi, “polazeći od ironične figure ‘art kuje’, tribina pomiče fokus na jezik i rad: na to kako se u poeziji proizvodi ozbiljnost, tko je ima pravo zauzeti i što sve ostaje izvan teksta da bi tekst bio priznat”.

Filmski program nastavlja se u četvrtak, 7. svibnja, projekcijom i popratnim razgovorima u Dokukinu KIC. Na rasporedu je film La Predstava iz 2023. čija radnja prati kazališnu družinu Pokreta otpora koja obilazi napuštena ruralna područja i kroz izvedbe prenosi ratnu svakodnevicu. O filmu će razgovarati redatelji Eric Ušić, Teo Morosin i kritičarka Višnja Pentić. Nakon filma i prve diskusije, u Dokukinu slijedi promocija knjige Zidovi pamte: Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri i razgovor s Ericom Ušićem i Sanjom Horvatinčić.

Posljednji segment diskurzivnog programa ostvaruje se u suradnji s Duginim obiteljima, a odvija se u petak, 8. svibnja u Šesnaestici. U razgovoru naslovljenom Tko govori u ime obitelji? sudjeluju Ivan Tranfić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Maja Gergorić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a za moderaciju je zadužen Daniel Martinović iz Duginih obitelji.

Osim sudjelovanjem na raznolikom pretprogramu Trnjanskih kresova, samu manifestaciju moguće je podržati novčanim donacijama ili volontiranjem, jer kako ističu organizatori_ce: “Dolazak na nasip ove godine znači pružiti direktni otpor državnoj politici normalizacije ustaštva. Znači prihvatiti nasljeđe borbe za bolji svijet, borbe koja je spasivši civilizaciju od mraka udarila temelje naprednog društva.” Poziv za volontiranje otvoren je do 2. svibnja.