Kako ističu organizatori_ce programa, “svjedočimo politikama vječnog ratovanja, opće militarizacije, suučesništva u genocidu, stvaranja novih izbjegličkih kriza, huškanja na migrantske radnike, napada na temeljnu zdravstvenu skrb žena, zanemarivanja radničkih prava i forsiranja podjela u društvu, a sve uz cinično pitanje gdje mi to vidimo fašizam”. Da je riječ o opravdanoj brizi o rastućoj fašizaciji i njenoj normalizaciji, svjedoče i postupci oporbe na sjednici Gradske skupštine koja je pokrenula polarizirajuću raspravu, a zatim napustila prostoriju pri glasanju o svečanom pokroviteljstvu Grada nad Trnjanskim kresovima. No pokroviteljstvo je ipak izglasano.

Pretprogram Trnjanskih kresova, uključuje predstavljanja knjiga i glazbene nastupe posvećene partizanskoj borbi, a pored toga i niz diskusija o nedavno (re)aktualiziranim pitanjima o aktivističkom organiziranju, suvremenim etičkim izazovima u (umjetničkoj) produkciji, te antirodnim pokretima. Program otvara tribina Aktivizam i organiziranje u doba hiperpolitike u kojoj 4. svibnja, s početkom u 19 sati sudjeluju Karla Crnčević, Stipe Ćurković, Vedrana Bibić i Robert Faber. Diskusija se odvija u Srpskom kulturnom centru, a preporuka za sudjelovanje u razgovoru je čitanje teksta Everything is hyperpolitical: a genealogy of the present Antona Jägera koji se bavi globalnom političkom svakodnevicom nakon 2008., obilježenom upražnjavanjem pojma političnosti u kontekstu digitalne ere i manjka odgovornosti uslijed rastuće polarizacije društva.

Povratak u povijesni kontekst partizanske borbe, kroz svjedočanstva žena koje su sudjelovale u NOB-u, predstavit će film Šume Šume koji je na rasporedu u utorak, 5. svibnja s početkom u 19 sati u MaMi i suorganizaciji fAKTIV-a. Ovaj dugometražni film u režiji vizualne umjetnice Renate Poljak kroz narativne elemente i razgovore sa živućim partizankama predstavlja osobne povode i motivacije za sudjelovanjem u borbi, kao i posljedice na njihove živote nakon povratka u poslijeratnu svakodnevicu. Film prati soundtrack etno zbora Ladarice, a nakon projekcije svoj novi album posvećen pjesmama otpora pod nazivom Partizanske premijerno će izvesti amaterski ZborXop koji se bavi pjevanjem tradicionalne etno glazbe s područja Balkana. Osim toga, u sklopu programa održava se razgovor o filmu s Poljak i povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, u moderaciji Sare Panjkote i Dore Čiče, članica fAKTIV-a.

Treći dan pretprograma uključuje tribinu posvećenu temama “estetike otpora i etike rada”, te pozicioniranju umjetnosti i poezije u kontekstu kapitalističkog sustava unutar kojeg radimo i djelujemo. U diskusiji naslovljenoj Sto % art, nula % kuja sudjeluju Mara Đukez, Katarina Bošnjak, Marija Andrijašević i Dean Duda, a moderira ju Marija Skočibušić. Kako piše u najavi, “polazeći od ironične figure ‘art kuje’, tribina pomiče fokus na jezik i rad: na to kako se u poeziji proizvodi ozbiljnost, tko je ima pravo zauzeti i što sve ostaje izvan teksta da bi tekst bio priznat”.

Filmski program nastavlja se u četvrtak, 7. svibnja, projekcijom i popratnim razgovorima u Dokukinu KIC. Na rasporedu je film La Predstava iz 2023. čija radnja prati kazališnu družinu Pokreta otpora koja obilazi napuštena ruralna područja i kroz izvedbe prenosi ratnu svakodnevicu. O filmu će razgovarati redatelji Eric Ušić, Teo Morosin i kritičarka Višnja Pentić. Nakon filma i prve diskusije, u Dokukinu slijedi promocija knjige Zidovi pamte: Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri i razgovor s Ericom Ušićem i Sanjom Horvatinčić.

Posljednji segment diskurzivnog programa ostvaruje se u suradnji s Duginim obiteljima, a odvija se u petak, 8. svibnja u Šesnaestici. U razgovoru naslovljenom Tko govori u ime obitelji? sudjeluju Ivan Tranfić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Maja Gergorić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a za moderaciju je zadužen Daniel Martinović iz Duginih obitelji.

Osim sudjelovanjem na raznolikom pretprogramu Trnjanskih kresova, samu manifestaciju moguće je podržati novčanim donacijama ili volontiranjem, jer kako ističu organizatori_ce: “Dolazak na nasip ove godine znači pružiti direktni otpor državnoj politici normalizacije ustaštva. Znači prihvatiti nasljeđe borbe za bolji svijet, borbe koja je spasivši civilizaciju od mraka udarila temelje naprednog društva.” Poziv za volontiranje otvoren je do 2. svibnja.

U skladu s temom suradničkih modela stvaranja, otvorenje Fubara obilježit će predstavljanje radova umjetnika_ca iz festivalskog arhiva čije se gradivo prikupljalo tijekom proteklog desetljeća, te FUBOMATIC sustav za pohranu digitalnih radova. Fubar arhiv čini preko 1500 umjetničkih radova okupljenih u interaktivnom postavu koji omogućava pregledavanje i pretraživanje zbirke eksperimentalne umjetnosti iz cijeloga svijeta. “Osim pregledavanja arhiviranih djela, Fubar arhiv omogućuje i izradu kustoskih kolekcija za istraživačke i/ili izložbene svrhe te perspektivu održive automacije arhivskog rada otvorenim protokolima i slobodnim softverom”, pojašnjavaju organizatori festivala Dina Gligo i Vedran Gligo. Program otvorenja zakazan je za 1. travnja, a održava se u MaMi s početkom u 18 sati. 

Iduća u ciklusu aktivnosti posvećenih zajedničkom radu započinje sutradan, 28. ožujka, prvom u nizu besplatnih radionica glitch umjetnosti. Radionice će mentorirati Dina i Vedran Gligo, uz podršku vizualnog umjetnika Iana Keavenyja, koji je u veljači sudjelovao u diskurzivnom programu GLITČH Practices Formata C, te gostovanje programera Ramira Polle. Sudionici_e ovog edukativnog programa naučit će koristiti Git sustav i softver otvorenog koda, te kritički sagledati “etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera”, stoji u najavi programa. Radioničke sesije odvijat će se svake posljednje subote u mjesecu tijekom trajanja festivala, zaključno s 26. prosincem, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna priprema niti predznanje.

Program Fubar festivala ove godine nastavlja tradiciju programa Fubar Expo, izložbe kojom se predstavljaju suvremeni radovi glitch umjetnika_ca, te tematskog filmskog programa posvećenog audiovizualnim praksama greške. U ključu kolektivnog stvaralaštva, rad festivala i ove godine podržavaju, i s njime surađuju, brojni kolektivi iz polja eksperimentalne i glitch umjetnosti iz Hrvatske, regije i svijeta. Osim nabrojenih aktivnosti, popratni program festivala uključuje podcast serijal o kolektivnom stvaralaštvu, zaključni simpozij i tri izložbe u Zagrebu (MaMa), Puli (Galerija Novo) i Karlovcu (Galerija Zilik). Detaljan raspored aktivnosti prvog bijenalnog izdanja Fubara možete pronaći na službenim stranicama festivala.

Uvod iz teksta Documentary Is/Not a Name Trinh T. Minh-ha

Interes za povijest, njenu (re)interpretaciju i imaginaciju kroz istraživanje zamagljenih ili naizgled nevidljivih svjedočanstava zabilježenih u arhivima ne gubi aktualnost u vizualnim umjetnostima, kao ni u profesionalnoj i amaterskoj filmskoj produkciji. Potonja kategorija od posebne je važnosti za premošćivanje uvriježenih hijerarhija u umjetničkoj proizvodnji, a uz edukativne formate i publikacije proširuje djelovanje filma u domenu društveno-kulturnog fenomena.

Primjer programa koji obuhvaća različite aspekte proučavanja, gledanja i kontekstualiziranja filmske umjetnosti na ovom tragu u lokalnom kontekstu pokrenut je 2004. godine. Riječ je o Vizualnom kolegiju, kojemu je cilj predstavljanje novih i drugačijih pristupa u promišljanju pokretne slike, a u sklopu programa, sredinom ožujka u MaMi, gostovao je beogradski kolektiv doplgenger. Imenovan prema njemačkoj riječi koja označava fenomen dupliranja, ovaj umjetnički duo čine filmski i video umjetnici Isidora Ilić i Boško Prostran.

Njihova poetika usmjerena je na odnose između umjetnosti i politike koje istražuju pokretne slike i moduse njihove recepcije, a svoj pristup radu pojašnjavaju u uvodnoj fusnoti Radne sveske za antikolonijalne pokretne slike – Film i borba: “Kao doplgenger, od samog početka zajedničkog rada odlučno zagovaramo ideju kolektivnih praksi u umetničkom stvaralaštvu i radu. Filmska umetnost je najjasniji proizvod udruženog rada, bilo da je reč o materijalnom ili konceptualnom radu”.

Čitanka Film i borba sastoji se od niza tekstova posvećenih povijesnim akterima koje okuplja zajednička povijest kolonijalizma, odnosno uspostavljanju “sinkronijskih i dijakronijskih veza između potlačenih kao heterogenih subjekata istorije i njihovih borbi”. Selekcija tekstova u zborniku proizišla je iz potreba koje su artikulirali sudionici_e Škole angažovanog kina, a publikacija je u MaMi predstavljena razgovorom s Boškom Prostranom u moderaciji Sare Simić. Školu angažovanog kina doplgenger je proveo 2018. – 2019. godine u Akademskom filmskom centru u Beogradu, no Radna sveska objavljena je lani, što autori u uvodnom tekstu povezuju s nedostatkom sredstava i nestabilnim financiranjem kulture u Srbiji.

U lokalnom kontekstu, manje opsežnu, ali u sadržajno podudarnu publikaciju Za nesavršeni film, naslovljenu prema istoimenom manifestu Julija Garcíje Espinose (koji se nalazi i u Radnoj svesci), objavio je BLOK 2024. u okviru biblioteke Tendencija. Obje publikacije, kroz leću antiimperijalističkih i antikolonijalnih autora_ica i kolektiva, okupljaju svjedočanstva o uključivanju kina u borbu za oslobođenje i ravnopravnost (kako u proizvodnji, tako u recepciji), te uvezuju međunarodni kontekst Globalnog juga s načinima (lokalne) kulturne proizvodnje.

O audiovizualnom radu doplgengera, više se moglo doznati na projekciji filmova u MaMi i tijekom popratnog razgovora s Prostranom. Poetika kolektiva predstavljena je kroz tri kratkometražna filma i pet dijelova iz ciklusa Neimenovani fragmenti. Film Snimak pejzaža bez predistorije, strukturiran u tri dijela, bavi se napuštenim dječjim lječilištem Krvavica u blizini Makarske. Produciran u okviru projekta Motel Trogir udruge slobodne veze, ovaj eksperimentalni film ostvaren je u epistolarnoj formi. Nakon prvog izlaganja dva totala unurašnjosti lječilišta, u narednim iteracijama postepeno se ispuštaju i distorziraju predstavljeni slikovni, tekstualni i zvukovni elementi. Na taj način, arhitektura zapuštenog prostora, prenesena u filmski jezik, odražava krhkost osobnih svjedočanstava i kolektivnog sjećanja. 

Montažno usloženiji Snimak pejzaža termita predstavljen je u obliku dvokanalne instalacije, a eksplicitno povezuje političku ekonomiju i umjetničku produkciju kroz prikaze (suvremene) ekstrakcije minerala u Srbiji i Kongu te popratnu naraciju. Arhivske snimke i fotografije radnika povod su razotkrivanju globalnih sustava moći, a njihova snažna veza s regionalnim kontekstom i vidljivošću naznačena je korištenjem materijala iz TV emisije Antikolonijalna borba, te srpskim pustolovnim filmom Na putu za Katangu iz 1987. Osim sadržajnom reprezentacijom, mikrootpori (privatnom) vlasništvu vidljivi su iz kadrova brisanja arhivskih logotipa ukazujući na zatvorenost institucija i otežani pristup informacijama i znanju, što je Boško Prostran dodatno istaknuo u razgovoru s Petrom Milatom nakon projekcije.

Kratkometražni triptih zaključio je film futures yet to come u kojem, kroz brze montažne rezove, nalik na prebacivanje radijskih programa, pratimo kronološki ispresijecan susret Nasera, Nehrua i Tita na Brijunima. Snimke ovog trija dolaze iz Titove amaterske kamere, a njima doplgenger vješto manipulira stvarajući nove prikaze pejzaža, druženja i motiva Pokreta nesvrstanih koji daju humorističnu notu, poput jahača s jugoslavenskom zastavom.

Humor kao razotkrivanje hijerarhija moći postupak je kojim se doplgenger služi u Neimenovanim fragmentima koristeći snimke iz privatnih arhiva i TV emisija iz 1990-ih. Video Padeži, primjerice, funkcionira kao montažni kolaž riječi “pare”, njenih inačica i popratnih sintagmi poput “para nema”. Neimenovani fragmenti #2 predstavlja sekvence iz serije Bolji život u kojima pratimo lik Emilije Popadić kako iznova otvara vrata, uzdiše i svira klavir u obiteljskom stanu. Brzi rezovi upareni s dramatičnim trenucima i prikazima dokolice sukobljeni su s frontalnom snimkom grupe radnika. Njihova bezizražajna lica zamrznuta u duljim pauzama razvijaju osjećaj duboke nelagode pri pogledu na buržujski stan obitelji Popadić, njihove zlatne kvake, visoke stropove i raskošnu obiteljsku memorabiliju.

Na sličnom montažnom postupku, ali znatno sporijeg tempa, izgrađen je Neimenovani fragment #1 u kojem je iz šireg prema krupnom planu predstavljen govor Slobodana Miloševića na Kosovu. “Dešavanje naroda” prikazano je tirajućom slikom prisutne mase, a glavni govornik, Milošević, gotovo cijelo vrijeme izostaje sa snimke. Njegova pojava zlokobno je naslućena, a humoristično naglašena kadrovima spuštanja čaše usporednim s krupnim planovima prisutnih i izobličenih Miloševićevih pristalica.

Proširujući izložbeni i kino program Radnim sveskama, edukacijama, razgovorima i raspravama o pristupu svom umjetničkom radu, duo doplgenger u prostoru MaMe otvorio je “enklavu” nade. Onu u kojoj možemo stvarati razigranije, promišljati alternativne veze solidarnosti te unutar njih kontekstualizirati lokalno i osobno. Između ovih silnica doplgenger razvija jasnu poetiku – filma kao borbe i “radnog fronta”, stoga se u razgovoru spomenuta radionica s kolektivom u budućnosti željno iščekuje. Do tada, kinoklubaška radionica Transformacije pod vodstvom jedne od urednica publikacije Za nesavršeni film, Karle Crnčević, bit će prva prilika za previranje pronađenih snimki i arhivskih materijala.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

U Zagrebu, feministički kolektiv fAKTIV ove godine organizira deseti Noćni marš. Pod parolom Žene – kičma otpora 8. marta u 18 sati započinje okupljanje prosvjedne povorke kod HNK kojom se iz godine u godine ukazuje na značaj ženske borbe i feminističke solidarnosti s drugim pokretima otpora.

Povodom desete obljetnice rada fAKTIV-a, s članicama kolektiva razgovaramo o njegovim počecima, razvoju, aktualnom usmjerenju, borbi protiv fašizacije javnog prostora, te značaju solidarizacije između različitih, a srodnih i međusobno uvezanih područja aktivističkog djelovanja.

Za početak, možete li ukratko predstaviti rad kolektiva? Koliko vas sudjeluje u radu fAKTIV-a i kako izgleda vaša unutrašnja organizacija?

fAKTIV je neformalni kolektiv koji u ovom trenu broji 16 članica. Kontinuirano se bavimo radničkim i socijalnim te reproduktivnim i seksualnim pravima žena i LGBTQ zajednice, kao i rodno uvjetovanim nasiljem. Kapitalistički i patrijarhalni okviri u kojima živimo i radimo primorali su nas da propitujemo sistem jer nema feminizma bez klasnih, rodnih i rasnih pitanja, odnosno nema drugog načina nego feminizmu pristupati intersekcionalno. S vremenom takav je pristup postao sve izraženiji u našem radu, neovisno o tome borimo li se protiv utjecaja antirodnih pokreta, neokonzervativne ideologije ili za pravedan i svima dostupan sustav javnog zdravstva. 

Čini nam se da je to ujedno i razlog zašto uvijek možemo računati na priljev novih članica; nije teško pronaći nešto svoje, što te ljuti i pokreće, odnosno tjera na angažman unutar takvog konteksta. Kao i svaki kolektiv, prošle smo kroz brojne promjene – osipale smo se, širile, odrastale, izgarale od posla, selile, rađale, paralelno bile aktivne u nizu drugih inicijativa, no interes za zajedničkim radom, između ostalih, konstanta je kolektiva. Jedna od početnih odluka bila je da se nećemo hijerarhijski organizirati, već da će svaka raditi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Deset godina kolektivnog rada i druženja omogućilo nam je da učimo jedna od druge i odvažimo se i na one forme rada koje nam isprva “nisu bile ni u peti”. 

Vratimo se deset godina unatrag, 2016. na ulicama Zagreba (su)organizirale ste prvu javnu akciju, osmomartovski marš. Kako je on izgledao i što je bio glavni okidač za kolektivnu organizaciju?

Prije deset godina nekoliko je žena – nakon što zajednički organizirale  prosvjednu akciju kojom su pozvale na odgovornost društvo koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena – odlučilo obilježiti 8. mart. Pozvale su svoje prijateljice, poznanice, kolegice; one za koje su znale da dijele iste feminističke stavove, bez obzira na to jesu li već imale aktivističkog iskustva. Potreba za organiziranjem marša proizašla je iz činjenice da se nismo poistovjećivale s dobrim dijelom akcija koje su se odvijale na taj dan, smatrale smo da je jednako važno i zagovarati i vratiti se na ulice te da je potrebno pokušati privući što veći broj ljudi, naročito mlađih generacija koje nisu imale doticaj s nasljeđem 8. marta kao radničkog praznika. Posebice nam je bilo važno govoriti jezikom razumljivim svima i bez ustezanja koristiti emocije. 

Prvi Noćni marš podržalo je petstotinjak ljudi, marširale smo od Krešimirca do Zrinjevca uz jedan megafon i na brzinu “sklepane” govore, bez imalo iskustva u organizaciji prosvjeda. Glavna poruka koju smo htjele istaknuti bila je da feministička borba za prava žena ne dopušta predah kad su seksualna i reproduktivna prava ponovno na meti sve otvorenijih napada, radnička prava zatrta, a nasilje nad ženama i dalje  sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Iz šireg organizacijskog odbora Noćnog marša ubrzo se formirao kolektiv koji je u prvoj godini postojanja organizirao više od deset akcija i tako se nametnuo kao relevantan u javnom i medijskom prostoru. 

Te su godine društvenu i kulturnu scenu obilježili snažni politički zaokreti i pokušaji retradicionalizacije, što je potaknulo niz reakcija u kulturnom i civilnom sektoru. Desetljeće kasnije, suočavamo se s opetovanim napadima na nezavisnu kulturu i civilno društvo, te reproduktivna prava i nacionalne manjine. Kako biste usporedile tadašnju i današnju društvenu klimu?

Vjerojatno smo odabrale pravo vrijeme za početak organiziranja i rada jer nam se 2016. činila idealnom za izaći na ulice. Danas nam se čini da je pružanje otpora još nužnije – očito je jedan od problema što nedovoljno redovito izlazimo na ulice. Iako je moguće uspoređivati napade na sve što je desnici trn u oku – bilo da se radi o širenju mržnje prema Srbima, LGBTQ osobama ili nezavisnim medijima – danas je nasilje mnogo opipljivije, ksenofobni ispadi češći, a vladajuća koalicija čvrsta (i kad se tako ne čini). Izbjeglice i migrante proglašava se ilegalnima, strane radnike se napada sa saborskih govornica i na ulici, a javni narativ vrvi dezinformacijama i lažima.

Građanski neposluh i antifašistički protesti se kažnjavaju, za razliku od prijetnji i veličanja ustaškog pokreta na Hipodromu ili u Preradovićevoj. Prekidaju se festivali i turniri, ali ne i projekti poput pilićarske megafarme na Baniji i prostoru Siska i Lekenika, koji će imati izravne posljedice na zdravlje naroda, dostupnost pitke vode i kvalitetu života velikog broja stanovnika. Doduše, i jedno i drugo ima podršku vladajućih. Mržnja u javnom prostoru i medijima posve je normalizirana, a broj onih koji snose posljedice sve veći. Možda smo se prije deset godina mogle prepustiti očaju ili osjećati zamor od svih mračnih i poražavajućih vijesti, no danas više nemamo luksuz teoretiziranja što nas iduće očekuje niti komfor u kojem se predajemo osjećaju nemoći. 

Od početka ste usmjerene na kolektivnu mobilizaciju u vidu marša, ali ste tijekom godina organizirale niz javno-diskurzivnih programa posvećenih historijatu ženske borbe, kao i manjim (re)akcijama na aktualne društveno-političke promjene u lokalnom, regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kako promišljate trenutni rad fAKTIV-a i na što se najviše fokusirate?

U formativnim godinama kolektiva bilo nam je posebno važno da smo što prisutnije, kao i da djelujemo kroz različite aktivističke forme. Pozivanjem i odazivanjem uspostavile smo jake drugarske veze s nizom organizacija. Uostalom, otpor i solidarnost treba graditi. Ako želimo mijenjati javni narativ ili postići da sve više žena diže glas, radi se o procesu koji iziskuje kontinuirani, a često i promptni angažman. Danas, usprkos tome što je politička i društvena zbilja zaoštrenija, ne moramo uvijek biti na prvoj liniji, jer postoji niz kolektiva koje će reagirati, organizirati i prosvjedovati. Vjerojatno najbolji primjer su prosvjedi protiv klečavaca, koji su doveli do toga da se na feminističkoj sceni afirmiraju nove inicijative, poput Dodirni mi koljena u Rijeci, čiji je otpor izrazito oštar i duhovit.     

Posljednjih godina smo se više usmjerile na sam marš, a istovremeno širile fokus borbe. Iako je feministički pokret inherentno antimilitaristički, antirasistički i antifašistički, ponekad pojedina problematika nije u prvom planu, ovisno o tome koje feminističko pitanje u danom trenutku “gori”. Na širenje fokusa natjerala nas je stvarnost u kojoj živimo. Ne možemo govoriti o radničkim pravima ako ignoriramo rasizam i nasilje s kojim se suočavaju naši sugrađani, strane radnice i radnici. Ne možemo se pozivati na nasljeđe antifašističke borbe i slaviti historijat ženske borbe na jugoslavenskom prostoru ako ćemo šutke preći preko napada na manjine i raspirujućeg nacionalizma. Na kraju, širenjem fokusa nužno učimo o ustrajnosti, principima političkog organiziranja, solidarnosti i radu s onima koji ne podrazumijevaju ideološke vrijednosti za koje se neki feministički kolektiv zalaže.

Uoči prvog kongresa AFŽ-a u Zagrebu, 1945., održana je masovna demonstracija na Trgu bana Josipa Jelačića kojoj su prisustvovale žene iz čitave Jugoslavije. Više od pola stoljeća kasnije, jača potreba za djelovanjem u javnom prostoru, a povećao se i broj gradova u kojima se organizira osmomartovski marš. Zašto (nam) je i dalje važno zauzimati simbolički i fizički prostor, decentralizirati ga, te na koji način uvezujete borbu protiv fašizma u svoje djelovanje?

Zauzimanje fizičkog prostora danas više nego ikad ima osobit politički značaj. Kad govorimo o javnom prostoru, on mora biti pristupačan svima i siguran za sve. Znamo da nije tako – neosvjetljeni puteljci ne izazivaju nelagodu samo ženama, već i stranim radnicima, a klečavci ograđuju prostor glavnog zagrebačkog trga u koji ne smiju ući čak ni njihove žene. Javni prostor poprište je ideoloških sukoba, u njemu se prenose povijesne i političke informacije, a isto tako odražava i strukturnu moć. Marširanjem ulicama naših gradova poručujemo svima koji se usude dirati u naša prava da nećemo stajati sa strane i gledati. Ne slušaju nas i podcjenjuju nas, misle da smo razjedinjenje jer godinama zatiru solidarnost i inzistiraju na individualnosti, ali svaki glas u Osijeku, svaki prkos u Splitu, svaki otpor u Rijeci govori drugačije. 

Kao što nema antifašizma bez borbe protiv kapitalizma, tako nema feminizma bez borbe protiv fašizma. Feminizmu antifašizam mora biti svojstven jer su generacije žena prije nas porazile fašiste i izborile ravnopravnost, omogućile nam opismenjavanje, izlazak u radnu sferu i pravo na pobačaj. Feminizam se bori za žene i sve potlačene, bez obzira na njihovo ime, naglasak, boju kože, naciju ili vjeru. Antifašistkinje smo jer odbijamo živjeti u državi i svijetu u kojem ljude zbog toga maltretiraju. Feministkinje se bore protiv mizoginije, homofobije i transfobije, a suvremeni antifašizam ne smije dovoditi u pitanje nijedan rodni i seksualni identitet. Politička oštrica feminističkih zahtjeva ne smije otupiti, a antifašistička borba svesti na preambulu Ustava i puko sjećanje. 

Osim što ste nedavno sudjelovale u kolektivnoj organizaciji marša Ujedinjeni protiv fašizma, osmomartovski marš jedna je od rijetkih prosvjednih akcija koja kontinuirano i javno zagovara i povezuje teme radništva, borbu za oslobođenje Palestine, te rodna i reproduktivnih prava. Nakon desetljeća rada, kako zamišljate budućnost feminističke borbe i kojim se primjerima inspirirate?

Ne zamišljamo budućnost kao nešto daleko i apstraktno, već nastojimo što odgovornije i obuhvatnije djelovati ovdje i sada. Borbe su tu, hitne i stvarne, traže da im se posvetimo bez odgode. Feministička borba u neposrednoj budućnosti mora tražiti saveznike gdje dosad nije, isto kao što se mora vratiti svom starom savezniku – sindikatima. Nadamo se, tvrdoglavo i uporno, snažnijem povezivanju, da se sindikalni pokret u Hrvatskoj probudi iz letargije i stane u korak s feminističkim, antiratnim, antikolonijalnim i zelenim borbama.

Također, vrijeme je da se preispitamo unutar feminističkih redova: oduvijek postoje točke razilaženja između različitih feminističkih struja. Jedan od takvih kamena spoticanja jest transfobija. Postoje politička pitanja oko kojih dijelimo stavove i borimo se jednakim žarom, a najbolji primjer za to jest borba za besplatan i dostupan pobačaj, snažnija je i glasnija što nas je više. Međutim, nameće se pitanje kako stajati rame uz rame u borbi s onima čiji politički zahtjevi negiraju iskustva i ugrožavaju živote trans osoba.

Inspirira nas borba svih potlačenih koji u znatno težim i opasnijim životnim uvjetima, nego što su naši ne odustaju, već se neumorno bore za pravo na krov, sigurnost, mir i život. Nadu vučemo iz procesa organiziranja koje dolazi s ulozima i rizicima, iz napornog i ustrajnog odmicanja od komocije, buržujskih apstrakcija i pobuna bez posljedica. Naprijed nas tjera borba svih onih žena koje svoje živote stavljaju na čekanje da bi bile kičma otpora, poput naših drugarica iz Inicijative za slobodnu Palestinu.

Nedavno ste organizirale benefit koncert u Močvari i izložbu u Kleti u sklopu kojih je uz donaciju bila dostupna i obljetnička zine knjižica. Na koje se sve načine može podržati rad kolektiva?

Najdraže nam je kad rad kolektiva podržite tako da se pridružite Noćnom maršu. Ne samo u Zagrebu, već i u Puli, Rijeci, Osijeku, maršu u Splitu i drugim feminističkim akcijama kojima će se obilježiti 8. mart. Organizacija marša iziskuje puno utrošenih radnih sati, na što smo već naviknute i spremne, a iz godine u godinu prosvjedna logistika košta sve više i više. Neformalni smo kolektiv, što znači da marš organiziramo uz financijsku podršku svih onih kojima je stalo da se održi. Donacije prikupljamo putem benefita, koji se drugu godinu zaredom odvija u formi koncerta i neizmjerno smo sretne da postoji niz glazbenica, bendova i DJ-ica koji su nam se rado odazvali, kao i klupskih prostora u Zagrebu koji su nam spremni ustupiti prostor. Ove godine odlučile smo obljetnički marš upotpuniti manjom izložbom u Kleti i manifestnim fanzinom koji smo predstavile u Bunt baru i tako napravile svojevrstan presjek deset godina rada i organiziranja. 

Taj iskorak u forme koje nam nisu svojstvene bio nam je svojevrstan odušak u često zamornom procesu organizacije prosvjeda, a u čemu ne bismo uspjele bez pomoći dizajnerice Ene Jurov, tiskarskog kolektiva Smak Press i dizajnera Svena Sorića. Svi su oni zaslužni za činjenicu da smo i ove godine mogle računati na podršku širokog kruga ljudi i tako si olakšati plaćanje tehnike, struje i svih drugih troškova koje marš podrazumijeva. Na kraju, kao i uvijek, uz nas je i naša drugarska organizacija Skribonauti, preko čijeg računa također prikupljamo donacije. Ne govorimo zalud da je marš vaš koliko i naš. Bez tisuća koje marširaju i podržavaju nas, pomažu u organizaciji, dijele s nama svoje stavove, javljaju nam se i s pohvalama i pokudama, proteklo vrijeme bilo bi znatno ispraznije, a godine koje nam slijede znatno besperspektivnije.

Riječ je o filmsko-diskurzivnom formatu koji tijekom godine predstavlja niz ostvarenja domaćeg dokumentarnog filma, a nakon svake projekcije održava se moderirani razgovor s autorima_cama, aktivistima_cama ili članovima_cama pozvanih inicijativa. Govoreći o razlozima pokretanja Dokukina Eter, Tereza Kelam ističe da je nastao iz potrebe da studenti osmisle i provedu program u prostoru kinodvorane, selektiraju filmove te razgovaraju s autorima_cama. “Primarni nam je cilj približiti studentskoj i mlađoj populaciji regionalnu i domaću dokumentaristiku koja često prolazi ispod radara”, istaknula je Kelam. Osim slabije vidljivosti domaćeg dokumentarnog filma, poticaj programu je i razvoj distribucije, odnosno reaktualizacija filmova koji “kroz drugačije pristupe progovaraju o bitnim temama, a često ih nemamo priliku pogledati zato što su, primjerice, prikazani samo na festivalima ili smo ih kroz vrijeme zaboravili”, napominje Kelam.

Na tom tragu, voditeljice programa nastoje filmski sadržaj približiti (studentskoj) publici kroz diskusije u kojima sudjeluju akteri s lokalne i nacionalne aktivističke i akademske scene te stručnjaci iz civilnog društva. Pri koncipiranju programa, ističe Kelam, nastoje rasvijetliti “probleme koji su prisutni u društvu, a o kojima se manje razgovara ili ih se stavlja pod tepih” te su “ograničeni na određene krugove, a mainstream mediji manje progovaraju o njima.” Do sada se program Dokukina Eter bavio, između ostalog, temama rodne ravnopravnosti, lokalne (ratne) povijesti i geopolitičkim sukobima i krizama. 

Da je programsko usmjerenje Dokukina Eter utemeljeno na društveno angažiranim temama potvrđuje i prvi ovogodišnji susret koji je posvećen Palestini i otporu izraelskoj okupaciji. Film Naseljenici – Naši novi susjedi s puškama redateljice Barbare Babačić na programu je 25. veljače, a bavi se kolonizacijom Zapadne obale Gaze i sustavnim zlostavljanjem lokalnog stanovništva. O kontekstu filma nastalog 2013. godine, s Panjkotom i Kelam će razgovarati redateljica filma, dok će prosvjedne akcije usmjerene na djelovanje hrvatske Vlade i korporacija koje podržavaju izraelske politike predstaviti Maruška Mileta iz Nepokorene Palestine. Diskusiju o direktnim akcijama zaokružit će kapetanica broda Sheeren, Morana Miljanović putem online poziva. 

S obzirom na to da su program pokrenule u svojim studentskim danima, voditeljice posebno ističu ulogu mlađe populacije u gostovanjima. Tako je, primjerice, nakon projekcije filma El Shatt – nacrt za utopiju svoj ciklus grafika na temu zbjega i kolektivnog iskustva u logorskom kompleksu El Shatt predstavila studentica Umjetničke akademije u Splitu Flora Novak. Nakon filma Plenumovi koji prikazuje studentsku borbu 2008. za besplatno visokoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj, gostovali su članovi studentskog pokreta otpora u Beogradu te predstavnice lokalne inicijative Studentice za Palestinu koja je bila uključena u plenumsku borbu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim u filmsko-diskurzivnom dijelu programa, studentice su uključene i u produkcijski segment, pa tako vizualni identitet programa potpisuje Tereza Kelam, a od nove sezone oblikuje ga mlada dizajnerica Mila Skalić. 

Kontinuirani rad sa studentskom populacijom Dokukino Eter ove godine će dodatno ojačati radionicama mobilnog novinarstva na jesen, a do tada kroz selekciju filmova nastavlja uvezivati društveno angažirane teme s potrebama i interesima mladih. Osim što mogu pogledati dokumentarne filmove domaćih autora i autorica, studenti u sklopu ovog programa imaju priliku sudjelovati u diskusijama kojima se tematiziraju aktualni društveni problemi, dok Dokukino KIC razvija nove generacije angažirane kino publike.

Iako naslov sugerira puno govora, Razvezivanje se snažno oslanja na zvuk: osluškuje šuštanje tkanina i ambijente rada, bilježi iskustva proizvodnje i pamćenja, te prati suvremene prakse poput upcyclinga i alternativnih načina proizvodnje, kao i dodire mode s drugim umjetničkim praksama.  

Prva epizoda serijala nastaje povodom gostovanja francuske kustosice i spisateljice Johanne Zanon u zagrebačkom Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je sredinom siječnja sudjelovala u rezidencijalnom programu Briefing On Soft Arts. U tom povodu Zanon je održala javno predavanje na temu zvuka mode, kojim se bavila u svom izložbenom projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025. godine. Projekt je inicijalno predstavljen u Oslu u Norveškoj, gdje ova kustosica živi i radi. O auditivnom potencijalu mode, osim s Johannom Zanon razgovarali smo i s kustosicom Leom Vene, suvoditeljicom CIMO-ve rezidencije.

Popratnu audio dokumentaciju izložbe The Sighing Sound of Lips Unsatisfied ustupili su Pål Steinar Gumpen i Aliona Pazdniakova.

Priopćenje Sindikata SKUPA prenosimo u cijelosti:

“Posljednjih mjeseci svjedočimo obrascu u kojem se udruge pokušava diskreditirati malicioznim i netočnim konstrukcijama. Takva retorika nije samo netočna – ona je i opasna, jer stvara atmosferu linča, potiče mržnju i otvara prostor za prijetnje i pritiske na ljude koji rade svoj posao.

Ovakvi napadi imaju jasan cilj: zastrašiti organizacije koje se bave ljudskim pravima, ravnopravnošću, prevencijom nasilja, podrškom mladima, edukacijom, socijalnim uslugama i zaštitom ranjivih skupina – i pritom ušutkati one koji u društvu otvaraju teške teme.

Posebno naglašavamo: udruge nisu ‘apstraktni neprijatelji’ s naslovnica – udruge su radna mjesta. Iza svakog programa, skloništa, savjetovališta, radionice, kulturnog programa ili humanitarne akcije stoje radnice i radnici koji rade odgovorno, stručno i često na rubu izdržljivosti zbog niskih plaća, prekovremenog rada i stalne nesigurnosti ‘od projekta do projekta’.

Za sindikat SKUPA ovo nije samo pitanje ‘ugleda sektora’ – ovo je pitanje zaštite naših članica i članova, njihovih prava i sigurnosti. Javne prozivke, huškačke kampanje i teorije zavjere prelijevaju se u prijetnje, pritiske, pokušaje financijskog gušenja, kao i u normalizaciju zlostavljanja na radnom mjestu. Ne možemo i nećemo mirno gledati kako se cijeli sektor proglašava štetnim, a ljudi koji ga nose javno demoniziraju.

Civilno društvo u Hrvatskoj ima i ogromnu društvenu i gospodarsku važnost. U udrugama djeluje velik broj ljudi, a sektor zapošljava desetke tisuća osoba i pruža usluge koje izravno poboljšavaju kvalitetu života građanki i građana. Osim toga, financiranje organizacija civilnog društva iz javnih izvora nije nikakav ‘tajni plan’, nego javna politika koja se provodi kroz natječaje, ugovore i propisane procedure, uz nadzor i obveze izvještavanja.

Na kraju, postavimo stvari jasno: udruge često rade ono što bi trebala raditi država – ili ono što država ne stiže, ne želi ili ne zna kvalitetno organizirati. U mnogim lokalnim zajednicama upravo su udruge prve koje reagiraju kada je ljudima potrebna podrška, zaštita, edukacija, savjetovanje, skrb ili kulturni sadržaj. Napadi na udruge nisu ‘kritika’ – oni su napad na ljude koji održavaju društvo funkcionalnim.

Sindikat SKUPA poziva sve političke aktere i medije na odgovorno informiranje, provjeru činjenica i prestanak huškačke retorike. Pozivamo institucije da zaštite prostor djelovanja civilnog društva, a građanke i građane da prepoznaju manipulacije i stanu uz one koji rade za opće dobro.

Bori se SKUPA s nama.”

O dobitnicima je odlučivao žiri u sastavu Anna Javoran, koreografkinja i dramaturginja suvremenog plesa, Maša Kolar, koreografkinja i bivša plesačica s međunarodnim iskustvom, te Melanie Suchy, njemačka kulturna novinarka specijalizirana za ples. Nagrade su dodijeljene u kategorijama za najbolju predstavu u cjelini, najbolju koreografiju, najbolju izvedbu, ohrabrenje za izvođačicu u kategoriji do 25 godina, a ove godine priznanjem je ovjenčan i izuzetni umjetnički doprinos za razvoj suvremenog plesa.

Za najbolju predstavu u cjelini proglašena je predstava Nepostojano mjesto Irme Omerzo, u solo izvedbi Eme Crnić, koja je zbog specifičnosti lokacije održavala probe u raznim vremenskim uvjetima i na zahtjevnom terenu. Prema žiriju, Nepostojano mjesto predstavlja “izvanredno ostvarenje za specifičnu lokaciju, ispod zagrebačkog Mosta slobode, koje svjesno gradi ples iz neizvjesnosti i nemogućnosti potpune kontrole prostora”.

Nedostatak prostornih resursa za plesnu scenu istaknula je i autorica predstave. “Izbor lokacije ispod Mosta slobode, za kreaciju i igranje Nepostojanog mjesta na simboličan način govori o produkcijskim uvjetima vezanim uz prostor s kojim suvremeni ples u Zagrebu još uvijek nije izašao na zelenu granu”, dodajući da je ova nagrada “ujedno i rođendanski poklon jer dolazi nakon 25 godina od osnivanja moje umjetničke organizacije MARMOT kroz koju sam realizirala većinu svojih autorskih radova”, izjavila je Omerzo.

Marjana Krajač nagrađena je za najbolju koreografiju naslova Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine – trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje. Radi se o koreografiji osmišljenoj za atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Ova koreografija, riječima žirija, “ples promatra kao trag i proces u odnosu na prostor, ogoljena od vanjskih izvedbenih elemenata i usmjerena na vrijeme, koncentraciju izvođačica i postupno uspostavljanje zajedničkog koreografskog koda koji otvara prostor dubokog promišljanja svijeta.”

Koreografkinja Marjana Krajač istaknula je doprinos izvođačkog tima koji čine Ana Jelušić, Dora Pocedić, Eleonora Vrdoljak, Marina Brajdić i Jana Božić te suradnju s vizualnim i grafičkim umjetnicama Josipom Tadić, Tjašom Kalkan, Iniom Herenčić i Lucijom Marčec. “Ova nagrada je i u širem smislu ohrabrenje za posezanje prema složenim koreografskim, prostornim i izvedbenim konceptima”, zaključila je Krajač.

Za najbolju izvedbu nagrađen je ansambl Studija za suvremeni ples u sastavu Martina Tomić, Ida Jolić/Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić Kralj – za izvedbu predstave All’arme autora Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija. “Nagrada je izuzetno važna kao priznanje naše kolektivne izvedbe te kao poticaj za daljnji rad ansambla. (…) Zahvalne smo struci i žiriju na prepoznavanju snage koja ne proizlazi iz isticanja pojedinca već iz zajedničkog ritma, povjerenja i duboke predanosti radu. Posebno nas diraju i riječi publike koja je izvedbu doživjela kao snažnu i iskrenu, jer također potvrđuju smisao našeg djelovanja i kontinuiranog zalaganja Studija“, poručuju članice ansambla Studija za suvremeni ples.

Nagradu ohrabrenja za plesačicu do 25 godina osvojila je Lara Kapeloto, koja se, prema žiriju, “istaknula visokom tehničkom spremnošću, iznimnom prilagodljivošću različitim koreografskim vokabularima i snažnom scenskom prisutnošću, potvrđujući kroz rad u više predstava dosljednost, otvorenost i potencijal za daljnji umjetnički razvoj”.

Vesna Mimica je nagradu za izuzetan umjetnički doprinos i razvoj suvremenog plesa osvojila ne samo zbog svog dugogodišnjeg autorskog i plesačkog rada, već i zbog novinarskog rada na Hrvatskoj radioteleviziji kroz koji već dugi niz godina sustavno, stručno i pažljivo prati rad hrvatskih plesnih umjetnika i scene, dajući im javnu vidljivost te umjetničku i društvenu relevantnost.

Unatoč istaknutim infrastrukturnim nedostacima, plesni umjetnici i umjetnice reagiraju na izazove uključujući ih formalno i tematski u svoje radove. I ove godine, dodjela strukovnih nagrada za suvremeni ples predstavila je, brojem nominacija i reakcijama žirija, agilnost i vitalnost plesne scene. Njenu spremnost za hvatanje u koštac s preprekama zaključno je istaknula Lara Kapeloto: “Vjerujem da u našem poslu za neustrašivost i ranjivost treba jednako puno hrabrosti. S puno ljudi, u paru ili sama, svaki me susret obogaćuje, različitosti inspiriraju, a izazovi motiviraju.”

Platforma Wiener Perspektive pokrenuta je u travnju 2017. godine, nakon što su tri središnje institucije za ples i izvedbene umjetnosti, Tanzquartier, brut i Werkstätten- und Kulturhaus (WUK) naglo zatvorene radi renovacije. Kako pojašnjavaju organizatorice programa, političari i ravnatelji navedenih institucija nisu pravovremeno reagirali i komunicirali planove o renovaciji, zbog čega je mnogim umjetnicima_ama uskraćen prostor za rad u periodu od pola godine. Ovaj privremeni nedostatak prostornih resursa, izazvao je nestabilne uvjete za nastavak rada, te gubitak prihoda za dio umjetnika_ca. Navedeni događaji i nezadovoljstvo reakcijom nadležnih institucija potaknuli su plesne i izvedbene umjetnike_ce na organizaciju diskusija “o uvjetima umjetničkog rada i proizvodnje u bečkom kontekstu”, ističu iz Wiener Perspektive.

Posljedično je osnovan niz radnih skupina koji se okupljao na većim plenumima i koordinirao rad inicijative Wiener Perspektive. Ovisno o tekućim potrebama umjetničke zajednice, radne skupine su se nastavile okupljati s fokusom na pojedine probleme i interese. Wiener Perspektive, kako piše u najavi, je u tom periodu uspješno “implementirala ideje i prijedloge koji su poboljšali radni život za lokalne umjetnike_ce, poput cjelogodišnjih radnih stipendija, većeg pristupa dvoranama za rad i minimalnog honorara”, a platforma je osnažila međugeneracijske veze te se usmjerila na “razmjenu iskustva i znanja između mlađih umjetnika i njihovih kolega koji su dulje na sceni”.

O aktualnom radu ove platforme, 22. siječnja u Društvu arhitekata Zagreb govorit će članovi inicijative, plesač i koreograf Alexander Gottfarb i koreografkinja Claire Lefèvre, uz uvod i moderaciju Nine Gojić iz SPID-a i Dunje Kučinac iz BLOK-a. Alexander Gottfarb je švedski plesač i koreograf koji je član inicijative Wiener Perspektive od njezinog osnutka 2017. godine. Njegov rad u sklopu inicijative usmjeren je na teme uvjeta rada, poštene plaće i mirovinskog sistema.

Svoje iskustvo praktičarke podijelit će i Claire Lefèvre, koreografkinja i spisateljica koja se od 2019. do 2022. bavila konceptom radikalne mekoće, dok je u svom posljednjem radu LOIE istraživala arhetipove i radne metode izvedbene doule, čineći skrbni rad vidljivijim u tom polju. Na razgovoru u DAZ-u Lefèvre i Gottfarb će predstaviti proces izrade i provedbe standarda minimalnih honorara na bečkoj nezavisnoj plesnoj sceni s fokusom na “konkretne primjere i argumentaciju koja im je pomogla u tom radu, kao i svoj angažman na razvoju boljih radnih odnosa između umjetnika i institucija”, piše u najavi programa.

Novim izdanjem dugogodišnjeg programa Aplauz ne plaća stanarinu, BLOK i SPID otvaraju prostor za diskusiju o organizaciji umjetnika_ca i kulturnih radnika s ciljem poboljšanja i stabilizacije radnih uvjeta na nezavisnoj sceni. Gostovanje članova Wiener Perspektive prilika je za pogled u izazove s kojima se suočavaju umjetnici_e i kulturni_e radnici_e na međunarodnoj sceni, te razmjenu iskustava s ciljem jačanja zajedničke borbe za bolje sutra.

Tekst je objavljen u sklopu medijskog praćenja programa Aplauz ne plaća stanarinu, u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.