Među nagrađenim filmovima, istaknuto mjesto zauzeo je dokumentarac Ono što treba činiti redatelja Srđana Kovačevića koji je lokalnu premijeru imao lani u prosincu na Human Rights Film Festivalu (HRFF), na Kulturpunktu popraćenu kritikom Filipa Kučekovića. Ono što treba činiti nastao je u produkciji organizacije Fade In, a proglašen je najboljim filmom u međunarodnoj konkurenciji. Žiri međunarodnog natjecateljskog programa čine Szabolcs Szirony, Ana Martinoli i Radiša Cvetković. 

Članovi_ce žirija u obrazloženju za nagradu najboljeg filma u međunarodnoj konkurenciji ističu iznimnu kvalitetu pri usložnjavanju osobnih, društvenih i političkih stvarnosti u filmski jezik. Posebno su vrednovali autorski pristup, viziju, etičku jasnoću, te širi društveni odjek, odnosno borbu na koju film poziva ne zadržavajući se na prikazu osobnih sudbina, već potičući promjenu kroz prkos, prosvjed i snagu kolektiva koja nas izdvaja iz pasivnosti i izolacije.

“Usred suvremene Europe koja se sve više oslanja na jeftin migrantski rad, troje iznimnih pojedinaca udružuju snage i progovaraju u ime onih čiji se glas rijetko čuje. U svom malom, ali upornom Radničkom savjetovalištu svakodnevno susreću obespravljene radnike koji traže pomoć za osnovna prava i dostojanstvo. Film intimno i realistično oslikava snagu zajedničke solidarnosti koja, unatoč svemu, daje nadu u pravedniju budućnost”, istaknuto je u medijskom priopćenju.

Osim toga, film Ono što treba činiti osvojio je Grand Prix i na nedavno održanom Festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig u Njemačkoj. Film je do sada prikazan na raznim europskim festivalima, a još uvijek se može pogledati i u nekim kinima kao i na ljetnim projekcijama diljem Hrvatske.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije. Srđan Kovačević potpisuje režiju, scenarij i fotografiju. Producentica je Sabina Krešić (Fade In), a koproducentice su Viva Videnović, Marta Popivoda i Jelena Angelovska.

Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.

Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?

Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.

Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.

Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?

Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.

Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.

Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.

Gdje se sada nalazi prostor udruge?

Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.

Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati ​​s umjetnicima i istraživačima?

Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.

Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.

Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.

Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?

Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a  želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.

Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.

Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookbooks?

Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.

Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.

Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.

Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.

Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?

Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.

Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.

Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.

Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?

Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.

Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.

Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.

Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.

Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?

Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata. 

Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.

Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.

Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.

O njegovom interesu za jezik, metodama aktivacije značenja i osjećaja iz razlaganja semantičkih cjelina prisutnih u radu Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah), te reinterpretacijama glasa maskerona u Maskeron govori poslušajte u novom izdanju podcasta.

Audio serijal Zvukovanje bavi se zvukom u umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu, a u fokusu dosadašnjih epizoda je glas. Umjetnici i umjetnice dijele isječke svojih zvukovnih radova, govore o mjestu glasa u vlastitoj produkciji te doživljaju njegovog značaja i uloge u odnosu na druge elemente njihove prakse.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić
Snimke radova ustupio: Niko Mihaljević

Tekst je 4. svibnja objavljen u publikaciji IRMO Aktualno, u kojoj znanstvenici_e Instituta predstavljaju tekuća istraživanja široj zainteresiranoj javnosti. Istraživanje je obuhvatilo 123 muzeja (od ukupno 175¹ koji se nalaze u Registru muzeja, galerija i zbirki u RH pri MDC-u), a bilo je podijeljeno na tri tematske razine koje uključuju planiranje posjeta muzeju, uklanjanje fizičkih prepreka, te muzejsko iskustvo, odnosno organizaciju izložbenog sadržaja. Istraživačka pitanja pritom su bila usmjerena na osobe s različitim vrstama invaliditeta i njihove potrebe, a utemeljena su na tzv. “socijalnom modelu invaliditeta” uz četiri dimenzije održivosti: ekonomsku, okolišnu, društvenu i kulturnu.

Rezultati istraživanja pokazuju da manje od polovice uključenih institucija koje su sudjelovale u istraživanju (42,3 %) ima programe prilagođene OSI populaciji, “što upućuje na to da inkluzivno djelovanje još uvijek nije standardna praksa, već uvelike ovisi o pojedinačnim inicijativama i kapacitetima muzejskih ustanova”, istaknule su Hrman i Jelinčić. Također, predstavljajući lanac inkluzivnih potreba od boravka u prostoru do interpretacije sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da se prepreke ne pojavljuju izolirano, te da njihova međuovisnost i manjak posvećenosti pojedinim fazama “može onemogućiti cjelokupno iskustvo posjeta” muzejima. 

Proučavajući različite načine prilagodbe sadržaja, Hrman i Jelinčić zaključuju da većina muzeja prepoznaje financijsku dimenziju potrebnu za uključivanje OSI populacije, koja je uvelike uvjetovana eksternim formalnim kriterijima, no upozoravaju da ekonomska inkluzija, sama po sebi ne može osigurati cjelovitu pristupačnost, niti funkcionirati kao zamjena. Takav pristup, navode, stvara “lažan osjećaj pristupačnosti”, dok osobe s invaliditetom i dalje ostaju u “pasivnoj ulozi korisnika”. 

Među ispitanim institucijama, najveća pozornost posvećena je osobama s teškoćama u kretanju, dok se osobe s oštećenjem vida i sluha suočavaju s većim ograničenjima, a najniža razina prilagodbe zabilježena je kod osoba s kognitivnim poteškoćama. Istodobno, pri planiranju posjeta, muzeji rijetko omogućavaju potrebne informacije poput tlocrta (13 %), podataka o asistivnoj opremi (9 %) ili uputa o posjetu, dok su tehnologije poput audio vodiča, kontrastnih oznaka, taktilnih elemenata i dr. slabo dostupne.

Govoreći o unapređenju pristupačnosti Hrman i Jelinčić ističu ključnu ulogu muzejskog osoblja, odnosno manjak edukacija za rad s OSI populacijom. O važnosti edukacije djelatnika_ca pisala je i Lana Bunjevac za In-portal, naglašavajući ključnu ulogu pedagoga_inja, koji kao koautori_ce muzejskih postava sudjeluju u samo osam posto njih, prema istraživanju MDC-a iz 2022. Bunjevac pritom izdvaja doprinos Tiflološkog muzeja koji je značajno pridonio edukaciji muzejskih djelatnika_ca objavivši 2022. priručnik Pristupačnost za sve – smjernice za inkluzivnu praksu u okviru projekta Muzej za sve.  

Zaključno, Hrman i Jelinčić ukazuju na potrebu za sustavnim promjenama i, u nedostatku nacionalnih, korištenje europskih sredstava namijenjenih financiranju inkluzivnih praksi. Isticanjem pozicije inkluzivnih praksi unutar europskih politika, autorice ovog istraživanja ističu širu potrebu za njihovom formalizacijom. No, jednako tako ukazuju na važnost sustavnog usmjeravanja kulturnog sektora prema unapređenju pristupačnosti i suradnju institucija s organizacijama koje rade s OSI populacijom, te potrebu za njihovim kontinuitetom. Takav kontinuitet moguće je osigurati jedino kroz konkretne lokalne, nacionalne i internacionalne politike kojima se financiraju adaptacije postojećih, izgradnja novih prostora, te prilagodba sadržaja kako bi javni prostori bili dostupni svima.

1. U 2026. godini broj muzeja u Registru muzeja, galerija i zbirki u Republici Hrvatskoj je 172 ↩︎

Kako ističu organizatori_ce programa, “svjedočimo politikama vječnog ratovanja, opće militarizacije, suučesništva u genocidu, stvaranja novih izbjegličkih kriza, huškanja na migrantske radnike, napada na temeljnu zdravstvenu skrb žena, zanemarivanja radničkih prava i forsiranja podjela u društvu, a sve uz cinično pitanje gdje mi to vidimo fašizam”. Da je riječ o opravdanoj brizi o rastućoj fašizaciji i njenoj normalizaciji, svjedoče i postupci oporbe na sjednici Gradske skupštine koja je pokrenula polarizirajuću raspravu, a zatim napustila prostoriju pri glasanju o svečanom pokroviteljstvu Grada nad Trnjanskim kresovima. No pokroviteljstvo je ipak izglasano.

Pretprogram Trnjanskih kresova, uključuje predstavljanja knjiga i glazbene nastupe posvećene partizanskoj borbi, a pored toga i niz diskusija o nedavno (re)aktualiziranim pitanjima o aktivističkom organiziranju, suvremenim etičkim izazovima u (umjetničkoj) produkciji, te antirodnim pokretima. Program otvara tribina Aktivizam i organiziranje u doba hiperpolitike u kojoj 4. svibnja, s početkom u 19 sati sudjeluju Karla Crnčević, Stipe Ćurković, Vedrana Bibić i Robert Faber. Diskusija se odvija u Srpskom kulturnom centru, a preporuka za sudjelovanje u razgovoru je čitanje teksta Everything is hyperpolitical: a genealogy of the present Antona Jägera koji se bavi globalnom političkom svakodnevicom nakon 2008., obilježenom upražnjavanjem pojma političnosti u kontekstu digitalne ere i manjka odgovornosti uslijed rastuće polarizacije društva.

Povratak u povijesni kontekst partizanske borbe, kroz svjedočanstva žena koje su sudjelovale u NOB-u, predstavit će film Šume Šume koji je na rasporedu u utorak, 5. svibnja s početkom u 19 sati u MaMi i suorganizaciji fAKTIV-a. Ovaj dugometražni film u režiji vizualne umjetnice Renate Poljak kroz narativne elemente i razgovore sa živućim partizankama predstavlja osobne povode i motivacije za sudjelovanjem u borbi, kao i posljedice na njihove živote nakon povratka u poslijeratnu svakodnevicu. Film prati soundtrack etno zbora Ladarice, a nakon projekcije svoj novi album posvećen pjesmama otpora pod nazivom Partizanske premijerno će izvesti amaterski ZborXop koji se bavi pjevanjem tradicionalne etno glazbe s područja Balkana. Osim toga, u sklopu programa održava se razgovor o filmu s Poljak i povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, u moderaciji Sare Panjkote i Dore Čiče, članica fAKTIV-a.

Treći dan pretprograma uključuje tribinu posvećenu temama “estetike otpora i etike rada”, te pozicioniranju umjetnosti i poezije u kontekstu kapitalističkog sustava unutar kojeg radimo i djelujemo. U diskusiji naslovljenoj Sto % art, nula % kuja sudjeluju Mara Đukez, Katarina Bošnjak, Marija Andrijašević i Dean Duda, a moderira ju Marija Skočibušić. Kako piše u najavi, “polazeći od ironične figure ‘art kuje’, tribina pomiče fokus na jezik i rad: na to kako se u poeziji proizvodi ozbiljnost, tko je ima pravo zauzeti i što sve ostaje izvan teksta da bi tekst bio priznat”.

Filmski program nastavlja se u četvrtak, 7. svibnja, projekcijom i popratnim razgovorima u Dokukinu KIC. Na rasporedu je film La Predstava iz 2023. čija radnja prati kazališnu družinu Pokreta otpora koja obilazi napuštena ruralna područja i kroz izvedbe prenosi ratnu svakodnevicu. O filmu će razgovarati redatelji Eric Ušić, Teo Morosin i kritičarka Višnja Pentić. Nakon filma i prve diskusije, u Dokukinu slijedi promocija knjige Zidovi pamte: Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri i razgovor s Ericom Ušićem i Sanjom Horvatinčić.

Posljednji segment diskurzivnog programa ostvaruje se u suradnji s Duginim obiteljima, a odvija se u petak, 8. svibnja u Šesnaestici. U razgovoru naslovljenom Tko govori u ime obitelji? sudjeluju Ivan Tranfić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Maja Gergorić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a za moderaciju je zadužen Daniel Martinović iz Duginih obitelji.

Osim sudjelovanjem na raznolikom pretprogramu Trnjanskih kresova, samu manifestaciju moguće je podržati novčanim donacijama ili volontiranjem, jer kako ističu organizatori_ce: “Dolazak na nasip ove godine znači pružiti direktni otpor državnoj politici normalizacije ustaštva. Znači prihvatiti nasljeđe borbe za bolji svijet, borbe koja je spasivši civilizaciju od mraka udarila temelje naprednog društva.” Poziv za volontiranje otvoren je do 2. svibnja.

U skladu s temom suradničkih modela stvaranja, otvorenje Fubara obilježit će predstavljanje radova umjetnika_ca iz festivalskog arhiva čije se gradivo prikupljalo tijekom proteklog desetljeća, te FUBOMATIC sustav za pohranu digitalnih radova. Fubar arhiv čini preko 1500 umjetničkih radova okupljenih u interaktivnom postavu koji omogućava pregledavanje i pretraživanje zbirke eksperimentalne umjetnosti iz cijeloga svijeta. “Osim pregledavanja arhiviranih djela, Fubar arhiv omogućuje i izradu kustoskih kolekcija za istraživačke i/ili izložbene svrhe te perspektivu održive automacije arhivskog rada otvorenim protokolima i slobodnim softverom”, pojašnjavaju organizatori festivala Dina Gligo i Vedran Gligo. Program otvorenja zakazan je za 1. travnja, a održava se u MaMi s početkom u 18 sati. 

Iduća u ciklusu aktivnosti posvećenih zajedničkom radu započinje sutradan, 28. ožujka, prvom u nizu besplatnih radionica glitch umjetnosti. Radionice će mentorirati Dina i Vedran Gligo, uz podršku vizualnog umjetnika Iana Keavenyja, koji je u veljači sudjelovao u diskurzivnom programu GLITČH Practices Formata C, te gostovanje programera Ramira Polle. Sudionici_e ovog edukativnog programa naučit će koristiti Git sustav i softver otvorenog koda, te kritički sagledati “etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera”, stoji u najavi programa. Radioničke sesije odvijat će se svake posljednje subote u mjesecu tijekom trajanja festivala, zaključno s 26. prosincem, a za sudjelovanje nije potrebna prethodna priprema niti predznanje.

Program Fubar festivala ove godine nastavlja tradiciju programa Fubar Expo, izložbe kojom se predstavljaju suvremeni radovi glitch umjetnika_ca, te tematskog filmskog programa posvećenog audiovizualnim praksama greške. U ključu kolektivnog stvaralaštva, rad festivala i ove godine podržavaju, i s njime surađuju, brojni kolektivi iz polja eksperimentalne i glitch umjetnosti iz Hrvatske, regije i svijeta. Osim nabrojenih aktivnosti, popratni program festivala uključuje podcast serijal o kolektivnom stvaralaštvu, zaključni simpozij i tri izložbe u Zagrebu (MaMa), Puli (Galerija Novo) i Karlovcu (Galerija Zilik). Detaljan raspored aktivnosti prvog bijenalnog izdanja Fubara možete pronaći na službenim stranicama festivala.

Uvod iz teksta Documentary Is/Not a Name Trinh T. Minh-ha

Interes za povijest, njenu (re)interpretaciju i imaginaciju kroz istraživanje zamagljenih ili naizgled nevidljivih svjedočanstava zabilježenih u arhivima ne gubi aktualnost u vizualnim umjetnostima, kao ni u profesionalnoj i amaterskoj filmskoj produkciji. Potonja kategorija od posebne je važnosti za premošćivanje uvriježenih hijerarhija u umjetničkoj proizvodnji, a uz edukativne formate i publikacije proširuje djelovanje filma u domenu društveno-kulturnog fenomena.

Primjer programa koji obuhvaća različite aspekte proučavanja, gledanja i kontekstualiziranja filmske umjetnosti na ovom tragu u lokalnom kontekstu pokrenut je 2004. godine. Riječ je o Vizualnom kolegiju, kojemu je cilj predstavljanje novih i drugačijih pristupa u promišljanju pokretne slike, a u sklopu programa, sredinom ožujka u MaMi, gostovao je beogradski kolektiv doplgenger. Imenovan prema njemačkoj riječi koja označava fenomen dupliranja, ovaj umjetnički duo čine filmski i video umjetnici Isidora Ilić i Boško Prostran.

Njihova poetika usmjerena je na odnose između umjetnosti i politike koje istražuju pokretne slike i moduse njihove recepcije, a svoj pristup radu pojašnjavaju u uvodnoj fusnoti Radne sveske za antikolonijalne pokretne slike – Film i borba: “Kao doplgenger, od samog početka zajedničkog rada odlučno zagovaramo ideju kolektivnih praksi u umetničkom stvaralaštvu i radu. Filmska umetnost je najjasniji proizvod udruženog rada, bilo da je reč o materijalnom ili konceptualnom radu”.

Čitanka Film i borba sastoji se od niza tekstova posvećenih povijesnim akterima koje okuplja zajednička povijest kolonijalizma, odnosno uspostavljanju “sinkronijskih i dijakronijskih veza između potlačenih kao heterogenih subjekata istorije i njihovih borbi”. Selekcija tekstova u zborniku proizišla je iz potreba koje su artikulirali sudionici_e Škole angažovanog kina, a publikacija je u MaMi predstavljena razgovorom s Boškom Prostranom u moderaciji Sare Simić. Školu angažovanog kina doplgenger je proveo 2018. – 2019. godine u Akademskom filmskom centru u Beogradu, no Radna sveska objavljena je lani, što autori u uvodnom tekstu povezuju s nedostatkom sredstava i nestabilnim financiranjem kulture u Srbiji.

U lokalnom kontekstu, manje opsežnu, ali u sadržajno podudarnu publikaciju Za nesavršeni film, naslovljenu prema istoimenom manifestu Julija Garcíje Espinose (koji se nalazi i u Radnoj svesci), objavio je BLOK 2024. u okviru biblioteke Tendencija. Obje publikacije, kroz leću antiimperijalističkih i antikolonijalnih autora_ica i kolektiva, okupljaju svjedočanstva o uključivanju kina u borbu za oslobođenje i ravnopravnost (kako u proizvodnji, tako u recepciji), te uvezuju međunarodni kontekst Globalnog juga s načinima (lokalne) kulturne proizvodnje.

O audiovizualnom radu doplgengera, više se moglo doznati na projekciji filmova u MaMi i tijekom popratnog razgovora s Prostranom. Poetika kolektiva predstavljena je kroz tri kratkometražna filma i pet dijelova iz ciklusa Neimenovani fragmenti. Film Snimak pejzaža bez predistorije, strukturiran u tri dijela, bavi se napuštenim dječjim lječilištem Krvavica u blizini Makarske. Produciran u okviru projekta Motel Trogir udruge slobodne veze, ovaj eksperimentalni film ostvaren je u epistolarnoj formi. Nakon prvog izlaganja dva totala unurašnjosti lječilišta, u narednim iteracijama postepeno se ispuštaju i distorziraju predstavljeni slikovni, tekstualni i zvukovni elementi. Na taj način, arhitektura zapuštenog prostora, prenesena u filmski jezik, odražava krhkost osobnih svjedočanstava i kolektivnog sjećanja. 

Montažno usloženiji Snimak pejzaža termita predstavljen je u obliku dvokanalne instalacije, a eksplicitno povezuje političku ekonomiju i umjetničku produkciju kroz prikaze (suvremene) ekstrakcije minerala u Srbiji i Kongu te popratnu naraciju. Arhivske snimke i fotografije radnika povod su razotkrivanju globalnih sustava moći, a njihova snažna veza s regionalnim kontekstom i vidljivošću naznačena je korištenjem materijala iz TV emisije Antikolonijalna borba, te srpskim pustolovnim filmom Na putu za Katangu iz 1987. Osim sadržajnom reprezentacijom, mikrootpori (privatnom) vlasništvu vidljivi su iz kadrova brisanja arhivskih logotipa ukazujući na zatvorenost institucija i otežani pristup informacijama i znanju, što je Boško Prostran dodatno istaknuo u razgovoru s Petrom Milatom nakon projekcije.

Kratkometražni triptih zaključio je film futures yet to come u kojem, kroz brze montažne rezove, nalik na prebacivanje radijskih programa, pratimo kronološki ispresijecan susret Nasera, Nehrua i Tita na Brijunima. Snimke ovog trija dolaze iz Titove amaterske kamere, a njima doplgenger vješto manipulira stvarajući nove prikaze pejzaža, druženja i motiva Pokreta nesvrstanih koji daju humorističnu notu, poput jahača s jugoslavenskom zastavom.

Humor kao razotkrivanje hijerarhija moći postupak je kojim se doplgenger služi u Neimenovanim fragmentima koristeći snimke iz privatnih arhiva i TV emisija iz 1990-ih. Video Padeži, primjerice, funkcionira kao montažni kolaž riječi “pare”, njenih inačica i popratnih sintagmi poput “para nema”. Neimenovani fragmenti #2 predstavlja sekvence iz serije Bolji život u kojima pratimo lik Emilije Popadić kako iznova otvara vrata, uzdiše i svira klavir u obiteljskom stanu. Brzi rezovi upareni s dramatičnim trenucima i prikazima dokolice sukobljeni su s frontalnom snimkom grupe radnika. Njihova bezizražajna lica zamrznuta u duljim pauzama razvijaju osjećaj duboke nelagode pri pogledu na buržujski stan obitelji Popadić, njihove zlatne kvake, visoke stropove i raskošnu obiteljsku memorabiliju.

Na sličnom montažnom postupku, ali znatno sporijeg tempa, izgrađen je Neimenovani fragment #1 u kojem je iz šireg prema krupnom planu predstavljen govor Slobodana Miloševića na Kosovu. “Dešavanje naroda” prikazano je tirajućom slikom prisutne mase, a glavni govornik, Milošević, gotovo cijelo vrijeme izostaje sa snimke. Njegova pojava zlokobno je naslućena, a humoristično naglašena kadrovima spuštanja čaše usporednim s krupnim planovima prisutnih i izobličenih Miloševićevih pristalica.

Proširujući izložbeni i kino program Radnim sveskama, edukacijama, razgovorima i raspravama o pristupu svom umjetničkom radu, duo doplgenger u prostoru MaMe otvorio je “enklavu” nade. Onu u kojoj možemo stvarati razigranije, promišljati alternativne veze solidarnosti te unutar njih kontekstualizirati lokalno i osobno. Između ovih silnica doplgenger razvija jasnu poetiku – filma kao borbe i “radnog fronta”, stoga se u razgovoru spomenuta radionica s kolektivom u budućnosti željno iščekuje. Do tada, kinoklubaška radionica Transformacije pod vodstvom jedne od urednica publikacije Za nesavršeni film, Karle Crnčević, bit će prva prilika za previranje pronađenih snimki i arhivskih materijala.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

U Zagrebu, feministički kolektiv fAKTIV ove godine organizira deseti Noćni marš. Pod parolom Žene – kičma otpora 8. marta u 18 sati započinje okupljanje prosvjedne povorke kod HNK kojom se iz godine u godine ukazuje na značaj ženske borbe i feminističke solidarnosti s drugim pokretima otpora.

Povodom desete obljetnice rada fAKTIV-a, s članicama kolektiva razgovaramo o njegovim počecima, razvoju, aktualnom usmjerenju, borbi protiv fašizacije javnog prostora, te značaju solidarizacije između različitih, a srodnih i međusobno uvezanih područja aktivističkog djelovanja.

Za početak, možete li ukratko predstaviti rad kolektiva? Koliko vas sudjeluje u radu fAKTIV-a i kako izgleda vaša unutrašnja organizacija?

fAKTIV je neformalni kolektiv koji u ovom trenu broji 16 članica. Kontinuirano se bavimo radničkim i socijalnim te reproduktivnim i seksualnim pravima žena i LGBTQ zajednice, kao i rodno uvjetovanim nasiljem. Kapitalistički i patrijarhalni okviri u kojima živimo i radimo primorali su nas da propitujemo sistem jer nema feminizma bez klasnih, rodnih i rasnih pitanja, odnosno nema drugog načina nego feminizmu pristupati intersekcionalno. S vremenom takav je pristup postao sve izraženiji u našem radu, neovisno o tome borimo li se protiv utjecaja antirodnih pokreta, neokonzervativne ideologije ili za pravedan i svima dostupan sustav javnog zdravstva. 

Čini nam se da je to ujedno i razlog zašto uvijek možemo računati na priljev novih članica; nije teško pronaći nešto svoje, što te ljuti i pokreće, odnosno tjera na angažman unutar takvog konteksta. Kao i svaki kolektiv, prošle smo kroz brojne promjene – osipale smo se, širile, odrastale, izgarale od posla, selile, rađale, paralelno bile aktivne u nizu drugih inicijativa, no interes za zajedničkim radom, između ostalih, konstanta je kolektiva. Jedna od početnih odluka bila je da se nećemo hijerarhijski organizirati, već da će svaka raditi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Deset godina kolektivnog rada i druženja omogućilo nam je da učimo jedna od druge i odvažimo se i na one forme rada koje nam isprva “nisu bile ni u peti”. 

Vratimo se deset godina unatrag, 2016. na ulicama Zagreba (su)organizirale ste prvu javnu akciju, osmomartovski marš. Kako je on izgledao i što je bio glavni okidač za kolektivnu organizaciju?

Prije deset godina nekoliko je žena – nakon što zajednički organizirale  prosvjednu akciju kojom su pozvale na odgovornost društvo koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena – odlučilo obilježiti 8. mart. Pozvale su svoje prijateljice, poznanice, kolegice; one za koje su znale da dijele iste feminističke stavove, bez obzira na to jesu li već imale aktivističkog iskustva. Potreba za organiziranjem marša proizašla je iz činjenice da se nismo poistovjećivale s dobrim dijelom akcija koje su se odvijale na taj dan, smatrale smo da je jednako važno i zagovarati i vratiti se na ulice te da je potrebno pokušati privući što veći broj ljudi, naročito mlađih generacija koje nisu imale doticaj s nasljeđem 8. marta kao radničkog praznika. Posebice nam je bilo važno govoriti jezikom razumljivim svima i bez ustezanja koristiti emocije. 

Prvi Noćni marš podržalo je petstotinjak ljudi, marširale smo od Krešimirca do Zrinjevca uz jedan megafon i na brzinu “sklepane” govore, bez imalo iskustva u organizaciji prosvjeda. Glavna poruka koju smo htjele istaknuti bila je da feministička borba za prava žena ne dopušta predah kad su seksualna i reproduktivna prava ponovno na meti sve otvorenijih napada, radnička prava zatrta, a nasilje nad ženama i dalje  sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Iz šireg organizacijskog odbora Noćnog marša ubrzo se formirao kolektiv koji je u prvoj godini postojanja organizirao više od deset akcija i tako se nametnuo kao relevantan u javnom i medijskom prostoru. 

Te su godine društvenu i kulturnu scenu obilježili snažni politički zaokreti i pokušaji retradicionalizacije, što je potaknulo niz reakcija u kulturnom i civilnom sektoru. Desetljeće kasnije, suočavamo se s opetovanim napadima na nezavisnu kulturu i civilno društvo, te reproduktivna prava i nacionalne manjine. Kako biste usporedile tadašnju i današnju društvenu klimu?

Vjerojatno smo odabrale pravo vrijeme za početak organiziranja i rada jer nam se 2016. činila idealnom za izaći na ulice. Danas nam se čini da je pružanje otpora još nužnije – očito je jedan od problema što nedovoljno redovito izlazimo na ulice. Iako je moguće uspoređivati napade na sve što je desnici trn u oku – bilo da se radi o širenju mržnje prema Srbima, LGBTQ osobama ili nezavisnim medijima – danas je nasilje mnogo opipljivije, ksenofobni ispadi češći, a vladajuća koalicija čvrsta (i kad se tako ne čini). Izbjeglice i migrante proglašava se ilegalnima, strane radnike se napada sa saborskih govornica i na ulici, a javni narativ vrvi dezinformacijama i lažima.

Građanski neposluh i antifašistički protesti se kažnjavaju, za razliku od prijetnji i veličanja ustaškog pokreta na Hipodromu ili u Preradovićevoj. Prekidaju se festivali i turniri, ali ne i projekti poput pilićarske megafarme na Baniji i prostoru Siska i Lekenika, koji će imati izravne posljedice na zdravlje naroda, dostupnost pitke vode i kvalitetu života velikog broja stanovnika. Doduše, i jedno i drugo ima podršku vladajućih. Mržnja u javnom prostoru i medijima posve je normalizirana, a broj onih koji snose posljedice sve veći. Možda smo se prije deset godina mogle prepustiti očaju ili osjećati zamor od svih mračnih i poražavajućih vijesti, no danas više nemamo luksuz teoretiziranja što nas iduće očekuje niti komfor u kojem se predajemo osjećaju nemoći. 

Od početka ste usmjerene na kolektivnu mobilizaciju u vidu marša, ali ste tijekom godina organizirale niz javno-diskurzivnih programa posvećenih historijatu ženske borbe, kao i manjim (re)akcijama na aktualne društveno-političke promjene u lokalnom, regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kako promišljate trenutni rad fAKTIV-a i na što se najviše fokusirate?

U formativnim godinama kolektiva bilo nam je posebno važno da smo što prisutnije, kao i da djelujemo kroz različite aktivističke forme. Pozivanjem i odazivanjem uspostavile smo jake drugarske veze s nizom organizacija. Uostalom, otpor i solidarnost treba graditi. Ako želimo mijenjati javni narativ ili postići da sve više žena diže glas, radi se o procesu koji iziskuje kontinuirani, a često i promptni angažman. Danas, usprkos tome što je politička i društvena zbilja zaoštrenija, ne moramo uvijek biti na prvoj liniji, jer postoji niz kolektiva koje će reagirati, organizirati i prosvjedovati. Vjerojatno najbolji primjer su prosvjedi protiv klečavaca, koji su doveli do toga da se na feminističkoj sceni afirmiraju nove inicijative, poput Dodirni mi koljena u Rijeci, čiji je otpor izrazito oštar i duhovit.     

Posljednjih godina smo se više usmjerile na sam marš, a istovremeno širile fokus borbe. Iako je feministički pokret inherentno antimilitaristički, antirasistički i antifašistički, ponekad pojedina problematika nije u prvom planu, ovisno o tome koje feminističko pitanje u danom trenutku “gori”. Na širenje fokusa natjerala nas je stvarnost u kojoj živimo. Ne možemo govoriti o radničkim pravima ako ignoriramo rasizam i nasilje s kojim se suočavaju naši sugrađani, strane radnice i radnici. Ne možemo se pozivati na nasljeđe antifašističke borbe i slaviti historijat ženske borbe na jugoslavenskom prostoru ako ćemo šutke preći preko napada na manjine i raspirujućeg nacionalizma. Na kraju, širenjem fokusa nužno učimo o ustrajnosti, principima političkog organiziranja, solidarnosti i radu s onima koji ne podrazumijevaju ideološke vrijednosti za koje se neki feministički kolektiv zalaže.

Uoči prvog kongresa AFŽ-a u Zagrebu, 1945., održana je masovna demonstracija na Trgu bana Josipa Jelačića kojoj su prisustvovale žene iz čitave Jugoslavije. Više od pola stoljeća kasnije, jača potreba za djelovanjem u javnom prostoru, a povećao se i broj gradova u kojima se organizira osmomartovski marš. Zašto (nam) je i dalje važno zauzimati simbolički i fizički prostor, decentralizirati ga, te na koji način uvezujete borbu protiv fašizma u svoje djelovanje?

Zauzimanje fizičkog prostora danas više nego ikad ima osobit politički značaj. Kad govorimo o javnom prostoru, on mora biti pristupačan svima i siguran za sve. Znamo da nije tako – neosvjetljeni puteljci ne izazivaju nelagodu samo ženama, već i stranim radnicima, a klečavci ograđuju prostor glavnog zagrebačkog trga u koji ne smiju ući čak ni njihove žene. Javni prostor poprište je ideoloških sukoba, u njemu se prenose povijesne i političke informacije, a isto tako odražava i strukturnu moć. Marširanjem ulicama naših gradova poručujemo svima koji se usude dirati u naša prava da nećemo stajati sa strane i gledati. Ne slušaju nas i podcjenjuju nas, misle da smo razjedinjenje jer godinama zatiru solidarnost i inzistiraju na individualnosti, ali svaki glas u Osijeku, svaki prkos u Splitu, svaki otpor u Rijeci govori drugačije. 

Kao što nema antifašizma bez borbe protiv kapitalizma, tako nema feminizma bez borbe protiv fašizma. Feminizmu antifašizam mora biti svojstven jer su generacije žena prije nas porazile fašiste i izborile ravnopravnost, omogućile nam opismenjavanje, izlazak u radnu sferu i pravo na pobačaj. Feminizam se bori za žene i sve potlačene, bez obzira na njihovo ime, naglasak, boju kože, naciju ili vjeru. Antifašistkinje smo jer odbijamo živjeti u državi i svijetu u kojem ljude zbog toga maltretiraju. Feministkinje se bore protiv mizoginije, homofobije i transfobije, a suvremeni antifašizam ne smije dovoditi u pitanje nijedan rodni i seksualni identitet. Politička oštrica feminističkih zahtjeva ne smije otupiti, a antifašistička borba svesti na preambulu Ustava i puko sjećanje. 

Osim što ste nedavno sudjelovale u kolektivnoj organizaciji marša Ujedinjeni protiv fašizma, osmomartovski marš jedna je od rijetkih prosvjednih akcija koja kontinuirano i javno zagovara i povezuje teme radništva, borbu za oslobođenje Palestine, te rodna i reproduktivnih prava. Nakon desetljeća rada, kako zamišljate budućnost feminističke borbe i kojim se primjerima inspirirate?

Ne zamišljamo budućnost kao nešto daleko i apstraktno, već nastojimo što odgovornije i obuhvatnije djelovati ovdje i sada. Borbe su tu, hitne i stvarne, traže da im se posvetimo bez odgode. Feministička borba u neposrednoj budućnosti mora tražiti saveznike gdje dosad nije, isto kao što se mora vratiti svom starom savezniku – sindikatima. Nadamo se, tvrdoglavo i uporno, snažnijem povezivanju, da se sindikalni pokret u Hrvatskoj probudi iz letargije i stane u korak s feminističkim, antiratnim, antikolonijalnim i zelenim borbama.

Također, vrijeme je da se preispitamo unutar feminističkih redova: oduvijek postoje točke razilaženja između različitih feminističkih struja. Jedan od takvih kamena spoticanja jest transfobija. Postoje politička pitanja oko kojih dijelimo stavove i borimo se jednakim žarom, a najbolji primjer za to jest borba za besplatan i dostupan pobačaj, snažnija je i glasnija što nas je više. Međutim, nameće se pitanje kako stajati rame uz rame u borbi s onima čiji politički zahtjevi negiraju iskustva i ugrožavaju živote trans osoba.

Inspirira nas borba svih potlačenih koji u znatno težim i opasnijim životnim uvjetima, nego što su naši ne odustaju, već se neumorno bore za pravo na krov, sigurnost, mir i život. Nadu vučemo iz procesa organiziranja koje dolazi s ulozima i rizicima, iz napornog i ustrajnog odmicanja od komocije, buržujskih apstrakcija i pobuna bez posljedica. Naprijed nas tjera borba svih onih žena koje svoje živote stavljaju na čekanje da bi bile kičma otpora, poput naših drugarica iz Inicijative za slobodnu Palestinu.

Nedavno ste organizirale benefit koncert u Močvari i izložbu u Kleti u sklopu kojih je uz donaciju bila dostupna i obljetnička zine knjižica. Na koje se sve načine može podržati rad kolektiva?

Najdraže nam je kad rad kolektiva podržite tako da se pridružite Noćnom maršu. Ne samo u Zagrebu, već i u Puli, Rijeci, Osijeku, maršu u Splitu i drugim feminističkim akcijama kojima će se obilježiti 8. mart. Organizacija marša iziskuje puno utrošenih radnih sati, na što smo već naviknute i spremne, a iz godine u godinu prosvjedna logistika košta sve više i više. Neformalni smo kolektiv, što znači da marš organiziramo uz financijsku podršku svih onih kojima je stalo da se održi. Donacije prikupljamo putem benefita, koji se drugu godinu zaredom odvija u formi koncerta i neizmjerno smo sretne da postoji niz glazbenica, bendova i DJ-ica koji su nam se rado odazvali, kao i klupskih prostora u Zagrebu koji su nam spremni ustupiti prostor. Ove godine odlučile smo obljetnički marš upotpuniti manjom izložbom u Kleti i manifestnim fanzinom koji smo predstavile u Bunt baru i tako napravile svojevrstan presjek deset godina rada i organiziranja. 

Taj iskorak u forme koje nam nisu svojstvene bio nam je svojevrstan odušak u često zamornom procesu organizacije prosvjeda, a u čemu ne bismo uspjele bez pomoći dizajnerice Ene Jurov, tiskarskog kolektiva Smak Press i dizajnera Svena Sorića. Svi su oni zaslužni za činjenicu da smo i ove godine mogle računati na podršku širokog kruga ljudi i tako si olakšati plaćanje tehnike, struje i svih drugih troškova koje marš podrazumijeva. Na kraju, kao i uvijek, uz nas je i naša drugarska organizacija Skribonauti, preko čijeg računa također prikupljamo donacije. Ne govorimo zalud da je marš vaš koliko i naš. Bez tisuća koje marširaju i podržavaju nas, pomažu u organizaciji, dijele s nama svoje stavove, javljaju nam se i s pohvalama i pokudama, proteklo vrijeme bilo bi znatno ispraznije, a godine koje nam slijede znatno besperspektivnije.

Riječ je o filmsko-diskurzivnom formatu koji tijekom godine predstavlja niz ostvarenja domaćeg dokumentarnog filma, a nakon svake projekcije održava se moderirani razgovor s autorima_cama, aktivistima_cama ili članovima_cama pozvanih inicijativa. Govoreći o razlozima pokretanja Dokukina Eter, Tereza Kelam ističe da je nastao iz potrebe da studenti osmisle i provedu program u prostoru kinodvorane, selektiraju filmove te razgovaraju s autorima_cama. “Primarni nam je cilj približiti studentskoj i mlađoj populaciji regionalnu i domaću dokumentaristiku koja često prolazi ispod radara”, istaknula je Kelam. Osim slabije vidljivosti domaćeg dokumentarnog filma, poticaj programu je i razvoj distribucije, odnosno reaktualizacija filmova koji “kroz drugačije pristupe progovaraju o bitnim temama, a često ih nemamo priliku pogledati zato što su, primjerice, prikazani samo na festivalima ili smo ih kroz vrijeme zaboravili”, napominje Kelam.

Na tom tragu, voditeljice programa nastoje filmski sadržaj približiti (studentskoj) publici kroz diskusije u kojima sudjeluju akteri s lokalne i nacionalne aktivističke i akademske scene te stručnjaci iz civilnog društva. Pri koncipiranju programa, ističe Kelam, nastoje rasvijetliti “probleme koji su prisutni u društvu, a o kojima se manje razgovara ili ih se stavlja pod tepih” te su “ograničeni na određene krugove, a mainstream mediji manje progovaraju o njima.” Do sada se program Dokukina Eter bavio, između ostalog, temama rodne ravnopravnosti, lokalne (ratne) povijesti i geopolitičkim sukobima i krizama. 

Da je programsko usmjerenje Dokukina Eter utemeljeno na društveno angažiranim temama potvrđuje i prvi ovogodišnji susret koji je posvećen Palestini i otporu izraelskoj okupaciji. Film Naseljenici – Naši novi susjedi s puškama redateljice Barbare Babačić na programu je 25. veljače, a bavi se kolonizacijom Zapadne obale Gaze i sustavnim zlostavljanjem lokalnog stanovništva. O kontekstu filma nastalog 2013. godine, s Panjkotom i Kelam će razgovarati redateljica filma, dok će prosvjedne akcije usmjerene na djelovanje hrvatske Vlade i korporacija koje podržavaju izraelske politike predstaviti Maruška Mileta iz Nepokorene Palestine. Diskusiju o direktnim akcijama zaokružit će kapetanica broda Sheeren, Morana Miljanović putem online poziva. 

S obzirom na to da su program pokrenule u svojim studentskim danima, voditeljice posebno ističu ulogu mlađe populacije u gostovanjima. Tako je, primjerice, nakon projekcije filma El Shatt – nacrt za utopiju svoj ciklus grafika na temu zbjega i kolektivnog iskustva u logorskom kompleksu El Shatt predstavila studentica Umjetničke akademije u Splitu Flora Novak. Nakon filma Plenumovi koji prikazuje studentsku borbu 2008. za besplatno visokoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj, gostovali su članovi studentskog pokreta otpora u Beogradu te predstavnice lokalne inicijative Studentice za Palestinu koja je bila uključena u plenumsku borbu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim u filmsko-diskurzivnom dijelu programa, studentice su uključene i u produkcijski segment, pa tako vizualni identitet programa potpisuje Tereza Kelam, a od nove sezone oblikuje ga mlada dizajnerica Mila Skalić. 

Kontinuirani rad sa studentskom populacijom Dokukino Eter ove godine će dodatno ojačati radionicama mobilnog novinarstva na jesen, a do tada kroz selekciju filmova nastavlja uvezivati društveno angažirane teme s potrebama i interesima mladih. Osim što mogu pogledati dokumentarne filmove domaćih autora i autorica, studenti u sklopu ovog programa imaju priliku sudjelovati u diskusijama kojima se tematiziraju aktualni društveni problemi, dok Dokukino KIC razvija nove generacije angažirane kino publike.