Tamo su moje mace, seka, mama i tata. Tamo je ručak kod bake. Tamo su prijateljice i bivše ljubavi iz srednje škole. Dizanje u 6 ujutro i sezonski rad. Popodne spavanje. Trening. Pisanje tekstova. Spavanje. Možda se zalomi dnevni izlet u deveti krug pakla – Crikvenicu. Ubrzo kreće pisanje seminarskih radova i pripremanje ispita za jesenski rok. To je većinom to. Pljes! Ljeto je gotovo. Mogu opet početi disati, protegnuti ručice i nožice, reći: hej, bok.

U pozadini svega – praznina. 

Pogledala sam tekst i samo vidjela neke rečenice. Joj. Prekrila sam ono što sam dosad napisala, samo da ne vidim. Gledam ovo što upravo pišem. Jako čupam zanoktice. Osjećam se mirnije. 

Cimerica mi je rekla da ako želim šutjeti, da šutim. I da probam naći nešto meni zanimljivo, osobito kad radim stvari koje mi se gade. A sad mi se sve gadi. Nema radosti stvaranja. Kao da sam je izgubila. I to je problem. Ali ne mogu se kriviti. Mislim da je teško osjećati radost. I ne mislim da sam nezahvalna zbog toga. Trenutno tako mislim. I tu sam gdje sam. Dokad, ne znam. 

Već se dugo osjećam kao da imam puno manje godina nego što ustvari imam. Kao da pužem i svaki dan ispočetka učim hodati. Teško podnosim samu sebe. Ne mogu prestati plakati. Duboko dišem i zadržavam dah, i tako naizmjence. U trbuhu osjećam grč i imam potrebu ležati na podu. Sada sjedim za laptopom. Pokušavam izvaditi to iz sebe. Ne znam što je to to, ali me jako muči već godinama. Bol ne prestaje, nekad se čini neizdrživom i onda poželim samo nestati. U zadnje dvije godine ta se želja pojavljuje sve češće.

Jako mi je teško. Ne mogu gledati u ovo što radim. 

Ovo pišem točno u ponoć i dvije minute 11. kolovoza 2026. Pokušat ću ukratko opisati ljeto koje ću pamtiti kao ono u kojem sam sjela s njom, tom balavicom u sebi, i krenula u neki novi život… Nadam se.

Peti mjesec sam provela manijakalno tražeći kritičarske radionice, glazbene festivale, raznorazne ljetne programe kako bih imala sve samo ne svoje uobičajeno ljeto. Natovarila sam se i poslom tijekom proljeća kako ne bih trebala raditi sezonu. Ili da barem ne osjećam krivnju što ne radim. Ugušit ću prazninu, mogu ja to!

Već na samom početku ljeta moj osjećaj da trebam nestati postao je veći od mene same. Nisam više bila sposobna napraviti sve što sam si rekla da hoću, mogu i moram. Nisam bila u stanju družiti se ili komunicirati s urednicama mojih tekstova bez ispada, naglih i očitih padova u raspoloženju, a kamoli biti sama i trijezna. Stavljala sam u sebe sve što mi je došlo pod ruku. 

Rezervirala sam grupne sate treninga u crossfit gymu. Kupila sam mjesečnu kartu i trenirala svaki dan, nekad i više puta dnevno. Pokušavala sam varirati. Neke stvari su mi bolje od drugih. Ionako sam usamljena, a onda kako još i da treniram sama. Nemaš volje. A ni ne znaš.

Moja mala tajna, ta šestogodišnja balavica, krenula je biti toliko željna pažnje da je nisam uspjela ušutkati. Otela mi je glas i krenula kreštati na uho moje dvije prijateljice. One mi nisu htjele dopustiti da nestanem. Posjele su me u auto i u nedjelju, 28. lipnja, odvele u Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan. Ja to, od milja, zovem ludnica.

Svaki se dan ovdje, na jankomirskoj devetki, budim između šest i sedam ujutro. Spremam krevet, bacam smeće, dižem rolete, otvaram prozor. Uzimam kavu na aparatu. Zapalim na terasi. Petnaest minuta jutarnje tjelovježbe, doručak, ocjenjivanje soba, tablete. Gledam u drveće ili plafon. Imam raznorazne grupne terapije. Šutim. Plačem. Razgovaram. Pjevušim i mrdam kukovima. Smijem se. Klimam glavom. Guštam. Patim. Guštam. Patim. I tako dalje. 

Tako je jedino i moglo. Dobro je i ispalo. Moglo se dogoditi i gore. Živa sam. Još ima života.

To da mi se balavica gadi je tužno. Žao mi je balavice. I ne dam si da je pogledam. Samo da škicnem. To me plaši. Osjećam se kao da mi tlo izmiče pod nogama. To je klišej rečenica, ali se stvarno povezujem s njom. Povezujem se bar s rečenicama. I to je nešto. To je korak. Ne znam hoću li ovo pročitati opet. Želim, ali mi je neugodno.   

Plačem u parku Jankića. Fotkam se i objavljujem fotku na Instagramu.

I dalje ne mogu dići pogled. Ovo mi se nikad dosad nije dogodilo. Dosad. Čudno. Ali okej. Tako je. 

Ne želim odgovoriti kako sam. Ne želim razgovarati. A žudim za pozornošću, ljubavlju i povezanošću u isto vrijeme. Svaki put kad pogledam svoje prijatelje, pomislim: vi mene ne poznajete, vi ne znate ništa o meni. Svaki put kad ih pogledam, želim uhvatiti taj trenutak i zauvijek zapeti u njemu.

Čudan je osjećaj sve ovo. Jer ne znam kako da se ponašam u skladu s njim. Možda je ovo neki način. Ne želim dići pogled. Ne dižem ga – poštujem to. Ali pišem ovo jer mi to odgovara. Samo sjedim s balavicom. Sad mi se opet plače, a stala sam u nekom trenutku. 

Kad govorim o sebi jedva čekam da prestane. Ugodnije mi je šutjeti i trpjeti tu neugodu tišine nego reći nešto o sebi. Ne želim biti vidljiva. To me plaši. Ljubav me isto jako plaši. I posvećenost i otvorenost. Plače mi se kad osjetim ljubav. Jako se bojim svega. I sebe i svoje nemogućnosti da se pokrenem. Ne mogu i dalje pogledati u ovo što pišem. Ne znam što mi je. Možda ipak malo znam. I dalje me strah to reći ili napisati. Iako nije neka velika stvar, meni je velika stvar. 

Sada sam škicnula šta sam napisala. Samo nakratko. 

Prije ljeta u ludnici, svaki dan koji sam uspjela pretrpjeti činio se kao veliki uspjeh. Svaki dan kad sam napravila nešto – skuhala, pojela, šetala, napisala štogod, barem pokušala sjesti i napraviti nešto – za mene je bio uspjeh. Razmišljala sam o puno toga. O tabletama za smirenje, travi, alkoholu, mobitelu, cigaretama, krevetu. Jako me veselilo spavanje. Najdraži dio dana bio mi je kada zaspim. Najgori dio dana bilo mi je buđenje, kad pojedem doručak i napravim kavu. Onda je postalo jedva podnošljivo. 

Pišem jer se bojim i jer je to jedina stvar na koju se mogu i želim osloniti, a uopće ne razumijem pomaže li mi. Sada pišem samo jer se bojim osjećaja koji dođe kad prestanem. Još. Još. Još.

Daleko je more, plaža, kampiranje, preplanulost, krema za sunčanje i moj novi badić. Daleko je velika ja. Daleko je pisanje za velike. Blizu su cimerice koje kucaju na vrata kupaonice kada čuju jecanje i kažu: plači s nama, da ne budeš sama. Blizu je toplina i tapšanje po ramenu. Blizu su moje knjige. Bekim Sejranović kojem kradem rečenice iz usta jer sejm, Murakami koji me ispočetka uči trčanju, Ana Brnardić žalovanju, Anka Žagar koja me uči da su i najveći napisali pokoju lošu pjesmu, Espi Tomičić da su to sve dvadesete i da će vjerojatno proći, Walter Benjamin koji me uči da nastavim čitati iako je baš dosadno, a Lara Mitraković kako da samo uživam u čitanju zbirke poezije, pritom ne razmišljajući kako vrijeme provedeno čitajući moram unovčiti pisanjem kritike.

Tu je ljeto za početnike. Ovaj balavi tekst. I što sad. 

Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.

– Nepredvidljiv je tvoj stil. Sad mi izgledaš ko reper, to adidas, kratko ošišano i to. Znaš nisi mi to ti u mojoj glavi. Onda recimo kad si nosila moje hlače top ti stoji, sve ti dobro ističe drugačije je a paše ti. Opet si svoja, a znaš… malo si se pogubila u tim stilovima. Evo sad ko da gledam tatu kak ide na nogometno igralište, kužiš. 

– A kaj je ja? Kaj je moj stil?

– Ne znam, ne mogu ja to više pohvatat. Previše lutaš. Na primjer ta trenirka mi je dobra ali to sve skupa, te čarapice, kratke hlače hahaha. Znači hlače su mi dobre same za sebe, trenirka sama za sebe, tenisice čarape, sve je dobro. Sad ta kratka frizura isto znaš ne paše mi to na to. Ja bi na te hlače stavila neki sako šlampavi a ne tu trenirku. Onako razbojnički izgledaš ko da ćeš istuć nekog.

– Pa možda i oću.

– Pa možda i oćeš, da. Imaš puno robe a onda na kraju nemaš kaj za obuć. To ti je problem veliki. Ne možeš se nać nikako. Kakva je ovo faza ja ne znam.

Odlučila sam progutati “OVO NIJE FAZA MAMA” rečenicu i ne širiti područje borbe, radije poslušati neprijateljski nastrojenu modnu kritičarku, jer je autfit za taj dan trebao ispuniti više kriterija. Prvi je funkcionalne prirode: uklopiti se u vremenske prilike toplog dana i hladne noći. Drugi je estetsko-psihičke prirode: biti dovoljno kul da se ne osjećam algoritamski jadno i dosadno na radionici rezidentice projekta BoSA (Briefing on Soft Arts), Joanne Walsh u Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), ali i dovoljno neupadljiv da se ne osjećam prenapadno na meet and greetu sa starcima mojeg najvećeg fana. 

Gledajući u zadnju rečenicu najave radionice Preispisivanje odjevnog predmeta “Odjenite ono što sanjate, dođite kakvi jeste”, slušajući svoju drugu najveću neprijateljicu i vlastite paničarske misli, svjesna iznimno teškog zadatka koji sam stavila pred sebe, nisam htjela dići ruke od svega i pomiriti se s neuspjehom ili, još gore, istinom.

Za razliku od Karla Ovea Knausgårda, cendravog daddyja autofikcije, kako ga naziva šećerna mommy književne kritike An. Fazekaš, “projekt prepričavanja svoga spektakularno nespektakularnog života preko nekoliko tisuća stranica” uopće nije moja borba. Moja je, recimo, biti na radionici multidisciplinarne autorice koja ne samo da djeluje u području tiskanih, digitalnih i izvedbenih umjetnosti, nego je i dvije godine pisala mjesečnu kolumnu o modi i kritičkoj teoriji Theory of Style za Spike Art Magazine u Berlinu i, uz to, biti opkoljena ekipom polaznica i polaznika koji nisu daleko od Pinterest streetstyle bogova, čiji beskrajno kul i pažljivo kurirani autfiti zrače onim it girl spojem nonšalantnosti, odvažnosti i čudnovatosti.

A ona, samoprozvana art kuja, sjedi među njima u tom bljutavom hororu od autfita. Silom okolnosti, krenula se ogledati u drugima, pa je ono što se trudila dobro, dobro potisnuti, ipak, malo pomalo, krenulo izlaziti na svjetlo običnog dana.

***

Umjesto da sam ispunila prvi zadatak i jednostavno napisala što nosim na sebi, ispovraćala sam istinu po papiru, jer jedino što mi provjereno dobro ide je 3 u 1 kombinacija kompliciranja vlastitog života, traženje izgovora i prostitucija vlastite nesigurnosti:

“Ja sam najveće konzumerističko smeće bez osobnosti. Hvala bogu da mi je danas došao Zalando paket jer inače ne bih imala što staviti na sebe. Sva quirky odjeća mi je ostala u stanu u Zagrebu. U Karlovcu imam samo ‘bejsik kuja’ dosadnu jadnu robu u kojoj me mama ne osuđuje. Vani je prvo prevruće, a onda prehladno, a ja sam išla vlakom iz Karlovca za Zagreb i oznojila se ko svinja. Hvala bogu na poliesteru, jeftin je ne gužva se i usmrdi se dok kažem keks. Da nemam ove bež široke hlače ne bih se ni pojavila jer su mi doma samo hlače koje mi previše pokazuju oblik nogu i bokova. Hvala bogu da je postolar uspio popravit ove chunky Buffalo šuze (propale su im potplate) jer inače ne bih imala što staviti na sebe osim Birkica, a nokti mi izgledaju kao deveti krug pakla i puna sam žuljeva od trčanja.“

Inače, da bolje dočaram zašto je teška sramčina napisati nešto ovakvo baš na ovoj radionici: iako bi se o radu Joanne Walsh – aktivistkinje i autorice 12 knjiga (od kojih su dvije suautorske, napisane u paru s umjetnom inteligencijom koju je sama programirala) – mogle napisati kartice i kartice teksta, ono što, barem meni, uvjerljivo krade cijeli šou je biblija Girl Online: A User Manual (Verso, 2022). Kako je opisuje jedna od recenzentkinja s Goodreadsa, to je knjiga koja je “za izgubljene dvadesetdvogodišnje studentice humanistike ono što je Stakleno zvono za šesnaestogodišnje wannabe Njujorčanke iz malih mjesta (i mislim to kao kompliment)”.

Radi se o hibridnom svesku koji je sve i ništa: korisničke upute, manifest, književna kritika, forum post, memoari o majčinstvu, povijesni roman o internetu u 2000-ima, feministička autoteorija, blog, ljubić… Formalno i strukturalno ustrojen kao podivljalo blicanje ekrana, metaforički je to gustiš međusobno uvezan i zbijen teorijskim razlaganjem stanja dvostrukosti ili rascjepa (online/offline) koji se ženama događa u internetskom prostoru. “Ako je žena čisti kontekst, djevojka je čisti koncept”,¹ zaključuje Walsh pišući o ženama koje u online svijetu postaju djevojke, čarobna bića negdje između virtualnog i stvarnog.

U okviru zagrebačke rezidencije Walsh istražuje “povijest i suvremene strategije žena, nebinarnih i trans osoba te granice koje koriste kako bi stvorile ono što Jack Halberstam naziva ‘ženskim maskulinitetima’, kroz formalne i neformalne ‘izvedbe’ – od butch i dandy figura do drag kingova.”

To se čini logičnim i uzbudljivim, s obzirom na njezin dosadašnji rad, osobito već spomenute kolumne za Spike Art Magazine, koje modi ne pristupaju isključivo u lifestyle smislu, nego uvijek bujaju oko kapitalističke kolonizacije žudnje i ideje stila kao jezika moći i otpora, pritom promišljajući načine da se preotme (muškocentrični, algoritamski, tržišni) pogled i preokrene ga se u autorski čin. “U vremenu u kojem žene mogu nositi što god žele, zanima me što još uvijek određuje rodne granice odijevanja, koje danas često proizlaze ne iz samog odjevnog predmeta, već iz načina njegova nošenja”, govori Walsh o novom istraživanju.

Radionica se, prema najavi, trebala baviti “pisanim odjevnim predmetom”, Barthesom i njegovom analizom sustava mode, ali što je Walsh o tome konkretno govorila, iskreno, nemam pojma.  U moju obranu:

1. u pedeset se posto slučajeva prepadnem čim čujem ime nekog teoretičara jer odmah u startu mislim da nema smisla ni pokušati shvatiti
2. u deset se posto isključim jer mislim da to već znam i nisam zaboravila (ne znam i zaboravila sam)
3. u preostalih četrdeset posto gubim fokus jer razmišljam o centru svijeta – sebi. 

Tako samo u ovom slučaju imala b i c kombinaciju, jer Barthes, duh!, i jer sam manijakalno vrtjela unutarnji nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam nemojmeprozvatidapročitam monolog, dok se art kuja pored mene nije žrtvovala i počela čitati svoj “This? Literally the first thing I grabbed. (said while clearly styled on purpose)” opis autfita. 

Okrenula sam se prema njoj i tada ugledala… njih. Ne, to nije bila ljubav na prvi pogled, nego na onaj sitni trzaj, kad ti nešto bljesne u oku i ne znaš je li svjetlo ili ljubomora – sjaj što presvlači svijet u reflektirajuće površine. Zaljubila sam se u njih kao u neku svjetlucavu grešku algoritma: Puff Bow Siren Silver Metallic kroksice… ime koje zvuči kao najneviniji zločin i najgora AI pop pjesma. Njihov sjaj kao da je upravo izašao iz snova djevojčice koja je progutala cijeli Shein katalog i rekla “ovo je moje oružje”.

Kakav savršen par! Art kuja nosila je tu nakupinu plastike, ironiju Puff Bow Siren Silver Metallic kroksica s gracioznošću. Činilo se kao da su one odabrale nju, a ne obrnuto – kao da ju je kroks prepoznao, prihvatio i usvojio. I u tom mikrotrenutku blještavila i pjene, pomislila sam: možda ljubav uvijek počinje tako – u sjaju koji ne možeš posjedovati.

***

Drugi zadatak: isti taj tekst, kojom god logikom, napraviti suprotnim. Znači, presvući tekst, kad već ne mogu sebe. Zasukala sam rukave svoje bijele 100 % poliester Pull&Bear majice i predala se jednoj od mojih top tri najdražih aktivnosti – laganju:

“Ja sam najmanje konzumerističko smeće i imam osobnost. Hvala bogu da nemam problem s naručivanjem Zalando paketa u 3 ujutro kad se osjećam beznadno. Ja sam tako quirky i jedinstvena. Hvala bogu što nemam problem odijevati se onako kako stvarno želim. Hvala bogu što nisam bejsik kuja. Hvala bogu što se tijekom dana ne izmjenjuju tri godišnja doba svaka dva sata pa se zapravo mogu odjenuti kako hoću. Hvala bogu što se ne znojim kao svinja u svojoj poliesterskoj odjeći. Hvala bogu što se osjećam ugodno u svom tijelu i u onome što nosim. Hvala bogu što mogu opisati i zamisliti odjeću u kojoj se osjećam vjerno sebi. Hvala bogu što nisam konzumeristička bejsik kuja.”

Osjetila sam da je došlo moje vrijeme da zasjam i dokažem svoju vrijednost, budem ona smiješna cura kad već ne mogu biti ona dobro odjevena. Pročitala sam svoje remek djelo, a umjesto AHAHAHHAHAH, aplauza, lupanja po nogama, vrištanja i smijanja do suza, zaslužila sam par sramežljivih haha i hhh. Karma je kurva.

Taman je tada uslijedila kratka pauza, očito smo je svi zaslužili nakon mog teksta, pa sam se mogla bez pritiska gnušati u neugodi i prepustiti djelotvornim mehanizmima nošenja sa zločestim osjećajima: natočiti si čašu crnog vina u kuhinji, da zalijem otvorenu ranu, i pojesti par bajadera previše, da ugušim osjećaje šećerom.

Čim je Joanna Walsh objasnila treći zadatak: napisati kakav je osjećaj odjeće koju imamo na sebi, znala sam da je vrijeme da odem – bio je to prevelik zalogaj suočavanja za tadašnju mene, a neka je doza životne snage i energije trebala ostati i za prezentiranje autfita starcima mojeg najvećeg fana. 

Prije rastanka sam, ipak, odlučila da je dosta laži i suzdržavanja za taj dan. Vrijeme je za nagon, impulzivnost i napadnost. Tako sam ustala i pred svima rekla da je moje vrijeme otkucalo, ali da prije nego što odem želim pofotkati taj prekrasni komad plastike, imati uspomenu na ljubav koja mi je, u sekundi, prevrnula cijeli svijet naopačke. Art kuja se nasmijala i rekla sudbonosno da. Ljubav, doista, sve pobjeđuje.

***

Na putu do meet and greeta, gdje ću se vjerojatno ponovno sresti sa svojim projekcijama, obratila sam pozornost na sintetički zvuk trenja između ruku i materijala, taj sramežljivi mali šum. Ako je osobno političko, a moda stalno oscilira između samoizražavanja i konformizma, gdje se zapravo nalazi “ja” u onome što nosim?

Ipak sam bila prisiljena razmišljati o poliesteru; tome kako me taj klizavi, glatki, zagušljivi materijal obavija poput umjetnog dodira. Kad se zagrijem, neprozračna tkanina se zalijepi uz kožu kao prozirna folija, pa sam svakim idućim pokretom sve znojnija. Tik-tak, tik-tak. Sretnem svog najvećeg fana koji mi da pusu i kaže AJME KAK SI ZGODNA DANAS. Hvala bogu na poliesteru. Jeftinoj, mekoj, sjajnoj laži. Neetičnoj, smrdljivoj, izrabljivačkoj istini. Hvala bogu što mi tako dobro stoji. 

1. U izvorniku: “If a woman’s all context, a girl is all concept.” ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Znala sam da mi se guzica pretvara u lokvu, samo nisam bila sigurna je li riječ o lokvi znoja, lokvi menge ili kombinaciji jednog i drugog – što će se, kako god okrenula, sigurno vidjeti na svijetlim hlačama i onda će svi gledati i upirati prstom u mene, smijati mi se ili me sažalijevati. Pomislila sam, da sam bar cura u stripu, a ne cura u stvarnom svijetu, pa da mogu zamoliti svoju stvarateljicu da me napravi mršavom, bez tijela koje prdi, piša, ima mengu ili luči znoj. Onda sam se sjetila Hane Tintor, jer mi ona, da sam jedna od junakinja u njezinom stripu Cure (Bodoni, 2025), sigurno ne bi ispunila nijednu od želja. 

Prije nego što njezin strip uopće započne, čitateljica se spotakne na crtež u kojem jedna od junakinja poželi tijaru, vilinska krila i čarobni štapić, ali autorica – nacrtana verzija same sebe – odgovara da joj neće ispuniti želju jer: “strip je već gotov”. U toj kratkoj, metatekstualnoj razmjeni, Tintor odmah postavlja ton cijele knjige – nema čarobnih rješenja, uglancanih popravaka ili prečaca za izlaz kroz fantaziju. Ono što slijedi je niz bedastih i zbunjenih stripovskih epizoda koje u smislenu cjelinu povezuju likovi prijateljica, običnih cura uhvaćenih u dobrodošlo banalnoj i dosadnoj slagalici svakodnevice.

Tintor crtežima hvata frendice, generaciju fino odgojenu na skrolanju i algoritamskoj fragmentaciji pažnje, koju je wellness retorika na društvenim mrežama naučila da bi trebala “raditi na sebi”, dok u isto vrijeme posrće pod težinom nestabilnih stanarina i tržišta rada koje joj ne obećava ništa osim 1+1 paketa, u kombinaciji prekarijat i anksioznost. Cure ne bježe od te svakodnevice, ne traže rješenja, ne nude self-help mantru niti girlboss narativ, nego ih zatičemo u blic-epizodama uz sočne tračeve, još sočnije riječi podrške i utjehe, urnebesne pasivno-agresivne komentare, a pritom ne izostaje ni onaj ljuti klasik; besciljni izlasci i iznervirano komentiranje Instagram influenserki koje zrače lažnim spokojem i životnom posloženosti. 

Uvodna napomena ”Svi likovi i događaji su stvarni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna” u tom je smislu ključna: Tintor dojmljivo priznaje da je ovo strip koji svoj materijal crpi iz stvarnosti, međutim, ta stvarnost nije reportaža nego prizma kroz koju šiklja šarmantni humor, nenametljiva empatija i zdrava doza autoironije. Na trenutke, Cure funkcioniraju kao dnevnik ili arhiv sitnih sramota, glupavih komentara i neugodnih tišina, a koji djeluju kao da jednako pripadaju nama koliko i stripovskim curama.

Doduše, ne treba strip shvatiti olako – tek kao crtačku dokumentaciju ili rendom žvrljanje – jer svaka banalnost koju crtačica odabire zabilježiti doista funkcionira kao sitna, ali dinamitna studija generacijskih i djevojačkih quirkova, njihovih slatkih i gorkih briga, spektra načina na koji se uče nositi same sa sobom i svijetom u koji su bačene. Tintor ima izniman osjećaj za detalj, bilo da je riječ o billboardu “Spontanost je nova snaga”, terasi Krivog puta ili čajnim kolutićima na stolu, ti prizori ne služe samo kao ukrasi kadra, nego iscrtavaju atmosferu generacijskog iskustva života u Zagrebu. 

Cure su, s vremena na vrijeme, krindž i znatiželjne trač babe, kažu neprikladne stvari, umorne su od ispravnosti – nisu tu da se emancipiraju i prosvijetle, nego da jednostavno preživljavaju, dan po dan. Iako stalno plešu po rubu izgubljenosti, nesigurnosti i preplašenosti, nikad nisu patetične, nego izrazito duhovite i cinične. U tom kontekstu korištenje humora ne iskače samo kao sladak dodatak – ružičasta mašnica na kosi – nego i spretno ispletena riblja kost, jer cure prepoznaju i vlastitu smiješnost i kolektivnu djevojačku ranjivost.

To je jasno iz stripovskih scena u kojima se junakinje sprdaju sa slikom savršenih influenserskih života, self-care narativima i cijelom “guru kulturom” koja cvate na Instagramu, pri čemu se komentira kako je self-care postao narcisoidan performans ili kako drugi glume wellbeing dok ih izjeda nesigurnost. Međutim, cure na vidjelo vade i vlastite proturječnosti, nesigurnosti i sitne neuroze; kod tretiranja Instagrama kao platforme za thirst trepanje, odlaska na psihoterapiju ili secirajući vlastito tijelo u odrazu u ogledalu. Tintor, u tom smislu, ne koristi humor da zagladi krhkost u savršenu, urednu frizuru, nego da je pažljivo raskuštra, pramen po pramen, dok ne postane ono što jest: neuredna, ali živa. 

Jedan od najvažnijih slojeva ovog stripa, i meni najomiljeniji, je slatkoslani prikaz ženskog prijateljstva. Tintor ne romantizira ili idealizira žensku solidarnost, ne prikazuje ju kao magično rješenje koje će izliječiti sve nesigurnosti i sumnje u vlastitu vrijednost. Umjesto toga, gradi ju kroz mikrogeste: tu su zaigrana scena autanja frendice u kojoj se cure međusobno sprdaju, dijeljenje komplimenata kada nisu nužni ili utjehe kad se neka od cura osjeća kao hladetina. Upravo te i takve sitnice pokazuju kako izgleda ženska solidarnost; nisu patetične ili prenaglašene, nego djeluju vrlo prirodno i spontano.

Posebno su upečatljivi oni trenuci koji se inače bace izvan kadra: cure s dlakavim nogama i pubičnim dlakama, s punim ustima riječi “menga”, na zahodu, s nadutim trbuhom, s podočnjacima, celulitom. Ništa manje nije važno naziranje cica svih veličina i oblika, pokazivanje i spljoštenih i prćastih guzica, a dok su prikazane u svim tim trenucima intime ili golotinje, Tintor ne upada u voajerizam ili erotizaciju – ta tijela nisu ni erotizirana, ni idealizirana, ni posramljena. U vizualnoj kulturi u kojoj su čak i strip junakinje često filtrirane, glatke i idealizirane, junakinje Cura nisu tu samo da bi bila lijepe, nego da bile živahne, opipljive i stvarne.

Osim toga, svaka od njih nosi i kul odjevne kombinacije koje poželim iskopirati, čak i kad su doma u gaćama i potkošulji! U tom se smislu ni moda ne čini usputna, već kao i da je sam stajling junakinja produžetak njihove svakodnevice i identiteta: šarene jakne, kulerske sunčane naočale, lijepe, ali nepraktične nove cipele. 

Da Cure imaju TikTok kanal, vjerojatno bi roastale sve i svakoga – od lokalnih političara do joga influenserki – snimale bi poluplesne, polutužne videe u pidžamama, uz voiceover o tome kako ne znaju što žele, kako se boje, kako su umorne, kako je sve smiješno i ništa nije smiješno. Vjerojatno bi bile viralne, ali ne bi nudile motivacijski sadržaj, nego bi kroz meme logiku samo pokazivale kako je biti mlad, lud i umoran.

Cure su baš svašta; mikrodruštveni komentar na praznine koje nastanjuju, blesavi upljuvak dejting aplikacijama s kojima se igraju i hihotavo ljubavno pismo mjestima na kojima zajedno cugom i hranom zalijevaju jad ili dosadu. Tintor tako zauzima dvostruku poziciju: ona je dokumentaristica trenutka, jer zna promatrati i precizno hvatati mikroskopske detalje koje vjerno preslikavaju suludost i čudnovatu ljepotu doba u kojem živimo, ali je istovremeno i dramaturginja banalnosti, jer zna kako od tih detalja, bez grandioznih i napasnih narativa, stvoriti priču koja je topla, prepoznatljiva i duhovita.

Dakle, radi se o stripu koji se ne trudi popraviti cure, niti ih spasiti, nego ih pušta da budu ono što jesu. I u tome leži njegova važnost: u vremenu u kojem se očekuje da stalno pokušavamo biti “bolje verzije sebe”, zbog čega i poželimo da nam netko samo da taj čarobni štapić, Cure podsjećaju da je dovoljno, možda čak i nužno, biti samo to što jesmo – cure koje se neodgovorno zarundaju na ponedjeljak, cure koje ponekad ne slušaju druge cure, cure koje prde i imaju šlaufove, cure koje tračaju i koje se tješe, cure koje cure.

Iako ne može zamisliti život da se ne bavi umjetnošću, osjeća grižnju savjesti zbog toga što si dopušta taj luksuz dok svijet gori. Redovito ide na prosvjede i često ih promatra kroz teorijsku prizmu – analizira slogane, simboliku transparenta, a ponekad se i uhvati kako procjenjuje njihovu tipografiju. Na geštalt psihoterapiji (koja joj je preskupa, ali je uvjerena da je nužna) uči kako se pomiriti s vlastitim proturječjima: kako biti kritična prema sustavu i pronaći načine preživljavanja unutar njega, kako vjerovati u kolektivnu akciju i biti cinična prema vlastitoj generaciji. Međutim, nikako ne može ušutkati onaj dio sebe koji propitkuje je li i to sve samo još jedan u nizu simptoma neoliberalne opsesije samopomoći.

Kavu pije u Krivom, bez šećera, jer uživa u neprijatnosti života i kave podjednako. Stalno se žali na akademski sistem i Ministarstvo kulture i medija, ali će se unatoč tome boriti za svaku stipendiju. Gdje god stigne, nastoji utrpati riječ “praksa”, a prije nego što počasti nekom pronicljivom misli naglasi da je to baš negdje nedavno pročitala (na svom TikTok feedu). 

U love-hate relationshipu je s vlastitim poljem interesa. Smeta joj akademska distanca i sterilnost, zbog čega se rado poziva na važnost osjećaja, iako svaki analizira kao kulturni konstrukt. Također bi se svađala do iznemoglosti samo da dokaže da su kritički odmak i objektivnost izmišljotina ili da autentična umjetnost nije iskrena jer je i to tip konstrukcije i fetišizacije identiteta umjetnice koja ju proizvodi. Istovremeno se, međutim, pita je li ijedna od tih rasprava uopće bitna. 

Ona prezire mejnstrim, ironično gleda Bridgerton, a još ironičnije sluša narodnjake i cajke. Zato se i svake godine baca na koljena na Kafanskoj boli u Mediki. Dok vrti očima na sve ovakve licemjerne, dvolične i prepotentne art kuje, u dubini vrlo dobro zna da u njoj čuči jedna potpuno ista. Ako ne i gora.

Koliko košta Abolish capitalism na Etsyju

Art kuja utjelovljuje tranziciju hipsterskog identiteta u kojem umjetnost nije samo sredstvo koje oblikuje imidž kroz vizualnu aproprijaciju, nego i cijeli set vrijednosti vezan uz feminističke i antikapitalističke prakse. Pritom, čini se, stalno pleše na granici između estetskog fetišizma i stvarnog intelektualnog angažmana. Umjetnost je za nju prostor raspojasane i sirove strasti, fitilj za izražavanje, ali i identitetski kapital, nešto što se mora konzumirati s ispravnom dozom nonšalancije – jer slijepa opčinjenost nije kul, a intelektualni kredibilitet ipak zahtijeva određeni odmak.  

Njezin se identitet gradi kroz prepoznatljive kodove estetizirane kulture i ugrađuje u njezin đir – nosi majicu Sestrinstvo i jedinstvo, čita knjige koje su izdali Booksa i MaMa, obilazi buvljak na Britancu, koristi terapijski rječnik, naslikava umjetničke radove s festivala Organ Vida i transparente s Noćnog marša za Instagram storyje. Art kuja često razmišlja o vlastitoj ulozi u sustavu protiv kojeg se bori: može li biti iskreno protiv kapitalizma ako nosi tote bag s natpisom Abolish capitalism kupljen na Etsyju? 

Suvremeni digitalni pejzaž dodatno komplicira njezinu poziciju. Iako se kostriješi na prisvajanje progresivnih ideja radi profita, i sama zna da njezin kvir, feministički i lijevo orijentirani identitet često prati specifična vizualna i lifestyle estetika koju Instagram i TikTok mikrotrendovi neprekidno recikliraju. Prezire ideju da književnost postane fotka pjesme Rupi Kaur, ali istovremeno ne može odoljeti potrebi da na story šikne fotku stiha Anne Carson i svojih izgriženih zanoktica pored poluprazne šalice kave. Dakle, čak i dok kritizira tržišnu logiku, sudjeluje u istoj estetizaciji intelektualnosti koju prezire.

S obzirom na to bi se moglo postaviti pitanje o tome jesu li njezin identitet i usvojeni kulturni kodovi tek potrošna roba kurirana kroz internetske algoritme i scenu, koji favoriziraju određene ideologije, prakse, poetike i vizualne trope. U tome leži njezino ključno proturječje – art kuja želi da umjetnost, kultura, feminizam i aktivizam budu nešto više od vizualnog rekvizita, ali istovremeno sudjeluje u njihovoj estetizaciji do te mjere da se njihovo značenje razvlači poput prežvakane žvakaće gume, ljepljive mase koja više nema ni svrhu ni okus. 

Ekskluzivnost margine 

S jednakom strašću nastoji distancirati svoj kulturni kapital od mejnstrima i fetišizira sveto tlo nezavisne kulturne scene. Nju i šaku sinkroniziranih istomišljenica često se može vidjeti na događajima koji su neka vrsta internog rituala i razmjene; eksperimentalnim kazališnim izvedbama, performansima i galerijskim instalacijama. Dakle, događanjima koje redovito posjećuje jedna te ista publika. Sve ostaje unutar uskog kruga prijateljica i poznanica koje kasnije, uz craft pivo ili vino iz biodinamičkog uzgoja, seciraju dojmove nadahnute kompaktnom sintezom umjetnosti, filozofije i političke angažiranosti. A tek treći čin u kojem izvođači kolektivno reinterpretiraju aporije egzistencije kroz zvuk razbijanja stakla i citate Waltera Benjamina – kakva teška vrhčina! Reality check: gleda u izvedbu kao tele u šarena vrata, ali bi radije iz svog rječnika izbacila riječ “praksa”, nego priznala da nije skopčala ni pola uklopljenih referenci. Tako svatko svakome kima glavom u znak odobravanja, stvarajući iluziju angažirane scene koja zapravo funkcionira kao zatvoreni ekosustav kulturnog kapitala. 

S jedne strane, art kuja mrzi elitizam institucionaliziranog svijeta kulture i tvrdi da ona mora biti dostupna svima. S druge strane, tijekom studentskog obrazovanja prolazi kroz filter: usvaja metajezik potreban za ulaženje u kulturno-umjetnički diskurs i suvereno baratanje njime, rafinira svoj senzibilitet, bere kulturni kapital učeći sliniti po umjetnosti prosvijećene i senzibilizirane manjine. Tako odobrava upravo onu umjetnost koja zahtijeva usvajanje specifičnih kulturnih kodova, čime nesvjesno sudjeluje u stvaranju ekskluzivnosti koju prezire. Obožava marginalne umjetnice i kolektive, ali uglavnom one koje je prethodno validirala njezina ekipa ili algoritam društvenih mreža. Jasno je; biti dio nezavisne scene nije samo pitanje političke i estetske osjetljivosti, nego i marker osobnog identiteta.

Ona je u otporu prema trendovima i društveno-materijalnim uvjetima koji oblikuju suvremenu književnu produkciju, što je jasno iz njezinih objavljenih kritičkih tekstova na portalu za koji piše. Kritizira izdavačke prakse Frakture, ali bi, ruku na srce, rado pristala objaviti zbirku poezije u njihovom izdanju. Art kuja ne želi biti dio konzumerističke mase, prezire brzu, plitku kulturu koja glatko klizi uz dlaku njezinih konzumenata, iako je i njezin vlastiti intelektualni habitus postao brendirana estetika. Ona ne želi da umjetnost postane puki proizvod, ali njezin kulturni kapital nakuplja se upravo zato što konzumira “pravu” vrstu umjetnosti. Ironija je u tome što su njezine referentne točke – Barthes, Kristeva, Bourdieu – postale simboli, gotovo fetiši, koji funkcioniraju na istom tržišnom principu kao i brendirana roba. Kada kupuje novu zbirku poezije iz male neovisne knjižare, osjeća se kao da podržava otpor, ali taj čin je i dalje dio iste potrošačke kulture koju odbacuje.  

Art kuja tako živi u stalnom rascjepu između intelektualnog prezira prema tržištu i neizbježnog sudjelovanja u njemu – kritizira komodifikaciju umjetnosti i što postaje objekt potrošnje, a ne izražavanja, dok je istovremeno svjesna da se njezin identitet, estetika i afiniteti oblikuju unutar istih tržišnih struktura koje odbacuje. Svaki njezin otpor prema kapitalizmu zapravo je i njegov nusprodukt.  

Sramčina

Njezina najveća sramota je što je uspjela postati punokrvna art kuja iako joj je mama frizerka, a tata radi na benzinskoj. Kad god je netko zdravog razuma, tko se ne bavi nekim humanističkim ili umjetničkim pretakanjem iz šupljeg u prazno, pita što studira ili čime se bavi, zakrči joj u želucu i momentalno si poželi iščupati jezik iz usta. Biti prisiljena opetovano objašnjavati zašto bi se netko posvetio bavljenju “beskorisnim” područjem u svijetu koji je zaljubljen u mjerljivost, proračunljivost i pragmatičnost te u posljednjem koraku opravdavati vrijednost svojih neisplativih i suvišnih interesa dok ju osoba s druge strane samo sažaljivo gleda, a ona se dinsta u cmizdravom i ljigavom sramu, postalo je zamorno i izlizano. Onda radije ismijava samu sebe i ironizira svoju vrlo živu ljubav prema onome čime se bavi, pokušavajući se svim snagama iskobeljati iz romantičnog i egzotičnog stereotipa art kuje.

Pristup obrazovanju koje ne mora nužno opravdavati svoju ekonomsku isplativost, luksuz je koji nije dostupan svima, tako da je bavljenje humanističkim i umjetničkim poljima u samoj svojoj srži velika privilegija. Svijest o tome samo dodatno daje gas osjećaju imposter sindroma koji se nalazi na svakom koraku s druge strane bojišnice – unutar akademskih krugova. Tamo se vrlo brzo učahuri potreba za neprestanim dokazivanjem, osjećaj intelektualne inferiornosti i kaskanja za znanjem, koje je, čini se, gotovo nemoguće nadoknaditi kako se spada. Na taj se način oblikuje napetost između zahvalnosti i nesigurnosti, kao i raskorak između samopouzdanja i srama. Art kuja je svjesna toga da je studiranje komparativne književnosti privilegija, zbog čega samu sebe preispituje zaslužuje li ju ona uopće. 

Njezin se sram najviše rasplamsava na studentskom poslu. Kapitalizam smatra uzrokom sveopće kulturne ispraznosti, ali zna da je on neminovni okvir u kojem egzistira, pa čak i oblikuje njezin identitet. S obzirom na to, ona ljeti slaže sendviče u Fresh Corneru, dok njezini prijatelji idu na more, što nije samo pitanje financijske potrebe, već i svojevrsna performativna gesta: dokaz da je ona svjesna realnosti, da ne živi u nekom idealiziranom umjetničkom oblaku. 

U krajnjoj liniji, rad u Fresh Corneru je vid otpora. Svaka smotana sendvič-folija služi kao podsjetnik da je to iskustvo neophodno za njezinu intelektualnu formaciju i da sustav nije dovoljno promatrati samo iz sigurne udaljenosti, već ga treba iskusiti iznutra, baciti se u njegove ralje da bi kritika i bijes imali pravu težinu. O strahu od budućnosti, odnosno radu van struke ili prekarnom, potplaćenom, honorarnom radu u struci, kao i onom koji ne ulazi u staž, još ne želi pričati – to zasad potiskuje.

Iz svega se može vrlo jednostavno zaključiti da je ona programirana da bude površna. Bezglavo i slijepo prati trendove, pati na to da je drugi doživljavaju kao kul i intrigantnu. Međutim, jako je oprezna i dosta dobro izbjegava to da njezina dosadna, isprazna i nepotkovana prosječnost i povodljivost izađu na vidjelo. I to korištenjem trećeg lica. Wooow, stara, kako originalno!

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.