čini mi se da je bilo kasno proljeće, 2024.

Približava mi se poznata osoba na izložbi i, nakon kratkog pozdrava, iznebuha me pita zašto sam se tako jako udebljao od našeg zadnjeg susreta. Nije prvi put da mi netko postavlja to pitanje na izložbi, ulici, poslu, u kafiću ili dućanu pa često, u rijetkim trenucima slobodnog vremena, razmišljam o tome kako dovitljivo odgovoriti na to pitanje. Razmišljao sam, primjerice, da svaki put lažem o genezi svoje debljine, da ona jednom bude rezultat krivih suplemenata koje uzimam, da odgovorim kako je sada pomodno iz identiteta twinka prijeći izgledom u medvjeda ili da sam postao ovisan o visokokaloričnim veganskim čokoladicama iz Müllera koje bih, da mogu, konzumirao i intravenozno, koliko god to možda drugoj osobi zvučalo glupo. 

Na moju nesreću, nisam vrlo dovitljiv u takvim situacijama pa često iskoristim jedan od tri općeprihvaćena odgovora koji se koriste kada te netko pita za tvoju debljinu pa ih sada, na temelju svog iskustva, dijelim s vama ako će vam zatrebati: a) zaljubio sam se pa je to razlog zašto imam višak kila, b) kažem “ma samo sam se ugodno popunio” i tom obmanom uvjeravam drugu osobu da ona krivo vidi, u nadi da ću joj ponavljanjem te grozne šale dozlogrditi i da će se sama povući iz mog vidnog polja ili c) neka isprazna floskula poput “život se dogodi” ili “što ćeš” kojima se popunjava neugodna tišina koja bi u protivnom nastala kada bih zaista krenuo razmišljati o tome zašto sam debeo. 

Ne sjećam se koji sam odgovor dao tada na izložbi niti kako sam se izvukao iz rafala pitanja o tome bolujem li kojim slučajem od teške bolesti zbog koje sam nabio sve te dodatne kilograme. Poslije tog susreta, vidno nepokoleban razgovorom, svratio sam u Arena centar po uobičajeni veganski burger meni s pomfritom i Fuzetea ledenim čajem od breskve te jednim pakiranjem vrhnja.

I

Često dok listam internetskim stranicama dućana brze mode u nadi da ću pronaći barem jedan par hlača koje mi radi kroja neće na nelagodan način istaknuti nabore na međunožju kao da u njima držim zalihu Krašovih Bananka, pitam se na što smo sve kao debele osobe svedene u društvu. Ne mislim nužno samo na odjeću koja ne odgovara našim tjelesnim proporcijama neovisno koliko se X-ova nalazi u nazivu veličine, već i na to što smo u društvu ili nevidljivi u smislu potreba koje imamo ili je pak naša debljina toliko pod povećalom društva da je se uzima kao prigodno jedini relevantni, lakomisleni uzrok svih naših životnih boljki poput slabijeg zdravlja, nepovoljnih poslovnih prilika, ljubavnih nedaća ili zadovoljstva kvalitetom života. 

Što god nam ne polazi za rukom, lako se prišije debljini kao tihom krivcu, kao da će se nama debelima riješiti svi problemi ako nam se iz ruku istrgne neki izmišljeni masni, američki hamburger kojim se tovimo i pod zub ubaci koja sićušna vlat zelenila. Kao novopridošlica u zajednici Debelih, često shvaćam koliko sam prije kao mršava osoba uživao u privilegijama neopterećujući se pitanjima hoće li moje tijelo moći pripasti kakvom prostoru i hoće li određena funkcija prostora ili sam prostor odgovarati mojoj veličini. 

Sve te, možda na prvi mah, nerazumne strepnje o zauzimanju i korištenju prostora proizlaze iz opetovanog promišljanja o tijelu koje ne odgovara nekom izmišljenom tjelesnom standardu i koje se, baš onda kada vidljivo odstupa od postavljenih gabarita funkcija nekog prostora, afirmira kao nepoželjno. Taj osjećaj nepoćudnosti izaziva sijaset osjećaja kod nas debelih pa tako, osim poticanja još snažnijeg internaliziranja srama, potiče i izvjesnu dozu skepse oko toga hoćemo li u nekom trenutku početi predstavljati teret društvu.

Pitam se hoće li se neprilagodbom na primjer gradskih infrastruktura, javnog prijevoza ili zdravstvene skrbi ugroziti naša dobrobit te nam ograničiti da uživamo u istim pravima korištenja javnih prostora kao i ostali. Tako se ponekad uhvatim u strahovanju neće li kakvim uvijek novim rezovima u troškovima aviokompanije odjednom nuditi još kraće i slabije sigurnosne pojaseve ili neće li kojim slučajem novi Končarovi niskopodni tramvaji odjednom nuditi još uža sjedala osuđujući nas s viškom kilograma da tako ostanemo bez sjedišta. Možda smo još daleko od takvog distopijskog scenarija, no nije ni nezamislivo da se takvo što dogodi preko noći. 

II

Kako je žeđ za odgovorima na goruća društvena pitanja jednostavno utažiti u kulturi, pokušao sam pronaći bilo kakve tuzemne primjere iz meni bliske vizualne kulture koji bi mi možda dali naslutiti zbog čega se svako malo moram osjećati nevoljko radi troznamenkastog broja na vagi. Tražeći po svojoj maloj, privatnoj knjižnici i u bookmarksima gdje, uglavnom, samo spremim web stranice koje na kraju nikad više ne pogledam, počeo sam se prisjećati vizuala od kojih su me neki pratili čak i iz djetinjstva.

Tu sam naišao na raskošne prikaze Rubensovih ogoljelih, mesnatih muškaraca u jednom hrvatskom udžbeniku Likovne umjetnosti koji su mi zasigurno postavili (nerealne) estetske standarde u odabiru partnera i par poveznica na IMDb s popisom filmova u kojima uvijek prvoklasni Goran Navojec igra ulogu tipične debele osobe koja često zapada u neke od tropova o debelim ljudima koje rangiraju od veseljaka do tragičnog unesrećenika. Nakon par dana još dubljeg kopanja i konzultiranja s raznim osobama sa scene koje bi mogle znati više od mene, konačno sam si usudio postaviti pitanje – pa gdje su svi ti debeli ljudi za koje se rade silni propagandni plakati da bi ih se spasilo od njihove debljine?

Fenomen nevidljivosti debelih u kulturi nije samo utkan u našu lokalnu kulturu, već je nešto što je u kulturalnom svijetu opće mjesto. Pokušavajući mu ući u trag, autorica, kustosica i istraživačica Anna Mirzayan u svom tekstu Why Does the Art World Hate Fat People? navodi kako je i ona tijekom svog istraživanja bila nezadovoljna nedostatkom sadržaja u vizualnim umjetnostima koji su kritički raščlanjivali debelost. Naišla je tek na površne pozive za reprezentacijom debelih ljudi što smatra reduktivnim pristupom jer se, po njoj, ravnopravnost debelih ljudi mora ostvariti na više društvenih razina. Autorica nadalje komentira kako debele osobe u umjetnostima mogu biti reprezentirane samo ako ih se svede na društveno prihvatljive okvire kako bi drugima mogli poslužiti kao “zabava, moralna analogija, horor priča prije i poslije ili kao sredstvo za humor”. 

Debele osobe izvan okvira tih par tropova teško supostoje u kulturi, pa se debljina publici plasira bez jasne kritičke svijesti o njenoj pojavnosti. Osobe koje vlastiti strah od društveno nepoželjnog tjelesnog izgleda projiciraju na debele ljude često ih prvo napadaju i omalovažavaju, da bi ih kasnije, kako autorica ističe, ponovno iskoristile kao izvor zabave.

Ako već plešemo u limbu nevidljivosti i kulturnog spektakla za one s normativnim tijelima, gdje onda možemo vidjeti usjeke nade za nas debele? Koliko nam je potrebno imati vizualne reprezentacije različitih tijela, uključujući onih debelih, tumači i Lara Frater u svom tekstu Fat Heroines in Chick-Lit. Gateway to Acceptance in the Mainstream? iz perspektive književnosti. Frater piše kako je chick-lit jedan od rijetkih književnih žanrova u kojem se debele osobe mogu poistovjetiti s punašnim junakinjama (a danas i junacima) koji usprkos svojoj nekonvencionalnoj težini ipak ne završavaju kao predmet poruge. Za njih postoji mogućnost imaginiranja sretnog završetka, braka sa zgodnim muškarcem koji je za njima lud ili karijernog uspona koji ih ispunjava.

Napisani likovi ipak povremeno pokazuju blagi manjak samosvijesti kad sami sebe osuđuju zbog viška kilograma. Ponekad na kraju fabule izgube kilograme koji su ih tištali pa se raduju što više nisu debeli i omraženi ili pak budu na nekoj tankoj granici društveno prihvatljive debljine koja je tek sitnim korakom udaljena od mršavosti. Međutim, nesavršena reprezentacija debljine i dalje omogućuje male društvene pomake onima koji svoja tijela ne vide u mainstream medijima. 

U sferi nezavisnog izdavaštva postoji i danas arhiv nekadašnje aktivnog FaT GiRL samizdata o kojem piše Le’a Kent u tekstu Fighting Abjection. Representing Fat Women. Samizdat je uključivao različite tekstualne forme poput proze i poezije te one umjetničke poput stripova, grafika i fotografija. Zajednički cilj svih izdanja je bio prikazati debelo tijelo kao nešto što nije društveni spektakl ili groteska te pronaći načine da se zavoli tijelo čiji prirodni oblik društvo osuđuje. Kroz radikalan i feministički pristup opresiji debelih strejt i kvir žena, FaT GiRL je uspio maloj zajednici čitateljica i autorica ustupiti prostor oslobođen bilo kakvih represivnih tjelesnih politika. 

Prethodno spomenuta Anna Mirzayan također je dala svoj obol kritičkom izložbom Soma Grossa kojom propituje kako vizualne umjetnosti mogu poticati raslojavanje problematike društvene percepcije debljine. 

III

Kada to sve tako spomenem ovdje, čini se da ipak ima nade jer postoje neki bastioni koji čuvaju i njeguju kulturu debelih. Važno je napomenuti da zidine tih bastiona drže upravo žene. Nažalost, mršavost i dijetalna kultura toliko su već ustaljene i normalizirane u društvu da se čak i osobama čija tijela odgovaraju društvenim standardima serviraju razni paketi u obliku detoxa, vitaminskih boostera ili proteinskih dijeta koji, iako sami po sebi nisu u potpunosti loši, perpetuiraju da hranu doživljavamo kao sredstvo postizanja određenog društvenog statusa, a ne kao okrjepu koja je potrebna tijelu.

Neoliberalni kapitalizam profitira na našim nesigurnostima i potrebi da se uklapamo pa tako nalik zmijskom repu ouroborosa neprestano nas izjeda novim prehrambenim trendovima koji nas potiču na daljnje konzumiranje namirnica koje sami vjerojatno ne bi odabrali. Svaki prezreli avokado koji sam morao baciti u smeće jer sam ga zaboravio, bio je rezultat toga što sam se olako vinuo za trendovima na nekom of lifestyle portala.

Body positivity pokret koji je zaslužan barem za prstovet osvještavanja javnosti o štetnim učincima body shaminga, također je, nažalost, kooptiran kao dio neoliberalne kapitalističke strategije koja unovčava nesigurnosti debelih ljudi pod krilaticom da možemo biti debeli ako imamo i jednako debeo novčanik koji može ublažiti našu društvenu nepoželjnost. Jedan je takav primjer kampanja dm-a #bašja koja se trenutačno nalazi na oglasnim panoima diljem Hrvatske. Za razliku od promidžbenih kampanja ekstremno desnih političkih kandidata čije me ekspresije lica i položaji tijela od reda uvijek asociraju na osamljene, osušene spužve za pranje kupaonice koje zaboravljeno stoje u kutu prostorije, lijepo je vidjeti modno osviještene žene u šarenim odjevnim kombinacijama, na jumbo plakatima koje se uz hešteg bašja smiješe na svježe pokošenom travnjaku.

No to što neka od njih ima možda raznobojnu kosu, druga je punija ili što treća ima Downov sindrom promašuje cijelu poantu stvarnog uključivanja različitih skupina ljudi u društvo. Kada se takve reklame plasiraju bez dubljeg konteksta ili stvarne društvene promjene, njihova poruka postaje nejasna i gubi značenje u očima onih koji ih svakodnevno doživljavaju iz marginalizirane pozicije. Takve se kampanje, uvrh glave, zadržavaju na ispraznom propagiranju uvažavanja i ne čine ništa značajno za, primjerice, debele osobe i boljitak naših života.

Teškom sam mukom naučio voljeti svoje tijelo i prihvaćati se bez premca te uživati u tomu što imam tijelo koje imam. No, uhvatim se i ja, taj samoprozvani, samopouzdani gorostas, kako se nepotrebno kesim dežurnim konobarima u slastičarnici nakon što s dva pojedena komada kolača u želucu pokušavam na jedvite jade izaći iz malenog zakutka prostora a da svojim šlaufićima u zoni abdomena ne okrznem ubogog, usahnulog zmajevca koji mjesecima vapi za kojom kapljicom vode. Prihvaćanje sebe je valovita putanja osjećaja koji ponekad lakše, a ponekad teže sjedaju. U tim trenucima, dok se provlačim kroz takve uske prolaze, podsjećam se – moje tijelo nije isprika, nije teret, nije nešto što treba umanjivati. Ono je moj dom, i u tom prostoru učim se kretati s ponosom, čak i kada mi prihvaćanje samog sebe ide teško.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Dok se zagrebačka vlast pozitivnim pomacima bori protiv ekoloških neprilika kroz različite projekte, poput sadnje stabala za ozelenjivanje Zagreba ili uvođenja ekološke i lokalno proizvedene hrane u zagrebačke osnovne škole, postavlja se pitanje na koji način gradske kulturne institucije u svojim programima tematiziraju izazove održivosti s kojima se suočava grad. 

Koliko su uopće značajne ekološke teme rekla nam je u razgovoru Ana Dević, povjesničarka umjetnosti i kustosica kolektiva WHW: “Danas pratimo kako se i u svijetu umjetnosti i kulture različiti dionici otvaraju prema temama ekologije i održivosti. Umjetnost i kultura kao pedagoški prostor i prostor artikulacije važno je polje borbi i novih mogućnosti promišljanja osobne i kolektivne spremnosti za djelovanje unutar kompleksnih geopolitičkih uvjeta ekološke krize.” Muzej suvremene umjetnosti svoj obol borbi za ekološku pravdu dao je organizacijom Foruma petkom, klimatskog foruma koji se u suorganizaciji sa Zelenom akcijom i Austrijskim kulturnim forumom održavao petkom u prosincu 2021. i siječnju 2022. godine. Događaj se odvijao paralelno uz samostalnu izložbu austrijskog umjetnika Olivera Resslera Barikadiranje ledenih ploča u Muzeju suvremene umjetnosti, a sama izložba rasvjetljavala je utjecaj ljudske ruke u klimatskoj krizi i aktivističko ophođenje prema restaurativnim ekološkim praksama kroz različite medije, sežući od fotodokumentacije, zvučnih instalacija, transparenata pa sve do skulpturalnih i slikarskih radova. Ciklus diskusija u Forumu petkom okupio je glavne aktere hrvatske i zagrebačke ekološke aktivističke scene – Extinction Rebellion Zagreb, Greenpeace Hrvatska, Fridays 4 Future, Prijatelji životinja i Zelena akcija – koji su zainteresiranoj publici predstavili izazove koji se s međunarodne razine zrcale i na zagrebačku svakodnevicu te pojasnili svoje pristupe očuvanju okoliša i tako ih potaknuli da se možda priključe redovima ekoloških aktivista ili da svojim mikroaktivističkim utjecajem neposrednu okolinu učine boljom i osvještenijom za ekološke ideje.

Na tragu adresiranja planetarnih podviga u što pravednijem postupanju s prirodom u lokalnom i širem kontekstu bila je i izložba Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW te predstavljena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu prošle godine. Izložba je pratila 9. Međunarodnu konferenciju odrasta u Zagrebu, između ostalog, i iz rakursa suvremenih ekopolitičkih, ekofeminističkih i dekolonijalnih perspektiva te se suočila sa štetnim političkim paradigmama oko hiperindividualnog pristupa ekološkoj pravdi. Koncepcijski fokusirana na principe solidarnosti, skrbi, odrasta i pozivanja na slogu u akciji protiv kapitalističkog okolišnog razaranja, izložba je predstavila domaće, regionalne i međunarodne umjetnike i umjetnice koji su svojim radovima vješto dekonstruirali manjkave tuzemne i inozemne ekopolitike. Ana Dević istaknula nam je nekoliko umjetnica i umjetnika s te izložbe, među kojima libanonsku umjetnicu Marwu Arsanios i njenu seriju video radova Who is Afraid of Ideology? koja se, prema riječima Dević, suprotstavlja političkim i društveno-ekonomskim sustavima opresije i eksploatacije prikazivanjem alternativnih ekodruštveno-političkih praksi koje poštuju prirodu, a to su često feminističke i ženske zajednice, poput ženskih kolektiva u Rožavi. Drugi primjer dobre prakse dekonstrukcije štetnih globalnih ekopolitika u lokalnom kontekstu je rad Željka Beljana Borovo: restlovi, 2023. koji je, kako Dević navodi, zahvatio lokalni postindustrijski pejzaž karakteriziran privatizacijom, koja je obezvrijedila radnička prava i društvenu solidarnost. Umjetnik Marko Tadić je bio autor postava izložbe, koji je realiziran pomoću nađenih objekata iz skladišta i dijelova ranijih izložbenih displaya. Ana Dević se i sama pita kako kultura već danas može biti obazrivija prema okolišu, društvenoj pravednosti, resursima i samom polju kulture: “Nemamo neki gotov recept, ali nastavljamo graditi nove metode i načela rada koji priču o ekologiji stavljaju u naše vlastite ruke tako da umjetnost ne sudjeluje u nekom novom green washu – da nije samo zelena na van, već i smeđa, vezana za zemlju i zajednice kojima pripada i koje stvara.”

Atelijeri Žitnjak početkom prošle godine realizirali su projekt Žitnica umjetnosti na rubu grada koji je kvart s periferije grada postavio u epicentar događanja. Izuzev toga što su Atelijeri otvorili posjetiteljima i posjetiteljicama svoja vrata da se upoznaju s radom galerije te posjete atelijere umjetnika i umjetnica koji rade u tim prostorima, programsko je vodstvo usmjerilo zainteresirane da galeriju dožive u njenom okruženju te da sudjeluju u upoznavanju s kvartovskom zajednicom i njenom prošlošću kroz sjećanja lokalnog stanovništva. Galerija se na taj način nije predstavila kao hermetični, sterilni i samoodrživ organizam koji živi u zrakopraznom prostoru, već je dovedena u vezu s amalgamom oprečnosti gradskog predjela kojeg u jednu ruku obilježavaju industrije, a s druge strane tragovi netaknute prirode. Naglašavajući, ali pritom i kritički raščlanjujući takve kontraste života na Žitnjaku, programsko je vodstvo uz pomoć vizualnih umjetnica, kulturnih antropologinja i susjedstva osmislilo prateće događaje koji su se nizali od razmjene i sadnje sjemena pa do zajedničkog pripremanja i degustacije hrane. Upravo u tom horizontalnom pristupu zajednici, kontekstualiziranju galerije u njenoj neposrednoj okolini i održivim praksama kroz radionice i akcije, lansirali su galeriju i njezin program u svjetske rangove, posebice danas kada mnogi galerijski djelatnici i djelatnice promišljaju o važnosti uloge muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova unutar zajednice u kojoj djeluju.

Projekt koji se iskazao kao pogodna ekološka kronika Zagreba je Mapiranje Trešnjevke, koji se odvija u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. Fokusirajući se na bilježenje veduta kvarta, projekt je početkom ove godine izdao dokumentaciju zbrinjavanja otpada u tom dijelu Zagreba unazad stotinu godina. Osim tekstualnog predstavljanja živopisnog povijesnog pregleda odlaganja otpada na Trešnjevci, stranica projekta uključuje i recentnije snimke kontejnera i koševa za smeće koji su prikazani kao artefakti vremena. Morfološki raznovrsno dizajniranim kontejnerima i koševima za smeće u usporedni se položaj stavljaju i snimke obavijesnih tablica te grafita na fasadama koji služe kao dovitljiv memorandum kvartovskih nedaća oko zbrinjavanja otpada. Unatoč tomu što je projekt ponajprije dokumentarni prikaz jedne zagrebačke lokacije, njime se, putem fotografija, vizualno uspijeva problematizirati i sadašnja situacija nedostatne infrastrukture za odlaganje i zbrinjavanje otpada, dajući na kreativan način publici dublji uvid u trešnjevački smetlišni krajolik. Dok su se prethodna dva umjetnička projekta uglavnom bavila odražavanjem globalnih ekoloških narativa u Zagrebu, projekt Mapiranja Trešnjevke svježe je pristupio ekološkoj tematici s predumišljajem prezentiranja Zagreba i njegovog nošenja s otpadom na mikro razini. 

Navedeni projekti odabrani su kao neki od svjetlijih primjera s hrvatske vizualno-kulturne scene koji se nisu bavili samo estetskom reprezentacijom ekološke nepravde, već su učinili korak prema aktivnijem pristupu u okupljanju i informiranju javnosti kroz programe, radionice ili predavanja. Tu se, dakako, mogu istaknuti i dobri primjeri ekološko-osviještenih izložbi poput one kustoskog kolektiva Kontejner s projektom Theca. Funkcija nevidljivog berlinske umjetnice Fare Peluso, koja se bavila multidisciplinarnim istraživanjem mikroalgi dijatomeja. Ili, primjerice, u Galeriji Miroslav Kraljević izložba TRAKA Branimira Štivića, koji se bavio propitivanjem eksploatacije ne samo globalne ekologije, nego i prisilnog te slabo plaćenog rada. 

S obzirom na tek prstohvat spomenutih projekata iz područja vizualnih umjetnosti, postavlja se pitanje jesu li i odraz toga koliko se zagrebački muzeji i galeriji hvataju u koštac sa srozavajućim ekološkim uvjetima u kojima živimo. O tome Bojan Dmitrović Krištofić, likovni kritičar i voditelj Galerije Atelijera Žitnjak od siječnja 2019. do rujna 2023., kaže: “Odgovor na pitanje bave li se zagrebačke gradske ustanove za kulturu, koje u opisu posla imaju vizualnu kulturu i likovnu iliti suvremenu umjetnost ili im je to pak prvenstveno polje kulturne proizvodnje, u dovoljnoj ili čak avangardnoj mjeri sadržajima iz područja ekologije i ekološke pravde, vjerojatno bi bio niječan. Međutim, isto se tako može postaviti pitanje je li nastojanje u tom smjeru trenutno prioritetni zadatak tih ustanova. To kažem s obzirom na rastuće osiromašenje sektora koji nikad nije niti bio bogat, a gdje su tek sad – a i rezultate toga tek treba vidjeti – radom aktualne gradske vlasti zapuhali nešto povoljniji vjetrovi, a uzevši u obzir nezahvalne uvjete rada u kulturi, kako u institucionalnom, tako i u civilnom dijelu tog polja. Nije li pomalo zazorno od njegovih, u djelovanju na mnogo načina ograničenih, radnica i radnika uvijek očekivati predvodništvo u naprednim društvenim pomacima? Kako bilo, moje je mišljenje da Grad Zagreb treba nastaviti planirati rad svojih ustanova za kulturu tako da, u svakom smislu, njihov rad bude održiv te da se umjesto preambicioznih, skupih i produkcijski neopravdano zahtjevnih projekata sve više potiče suradnja s kulturnim radnicima u civilnom sektoru i lokalnim zajednicama te da se putem takvih prioriteta postupno – ako nije moguće izravno i trenutačno – hijerarhija ustanova preoblikuje u istaknutije horizontalnim i direktno-demokratskim smjerovima. To bi, vjerujem, moglo i trebalo nastaviti jačati opću društvenu i socijalnu osviještenost i empatičnost ustanova, pa tako i što se tiče zalaganja za ekološki boljitak Zagreba, ali i šire. Jer, moje je duboko uvjerenje da se samo kroz ostvarivanje pravednosti sustava i načina rada može ostvariti i ekološka pravednost.”