Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uspinjem se kamenim stepenicama, otvaram trošna vrata i ulazim u zgradu. Ostavljam prosinačko sunce iza leđa, zastanem tek na trenutak da dopustim očima da se priviknu na mrak pa napokon zakoračim drvenim stubištem koje vodi do kata koji se grana u dva, doslovno i metaforički, osunčana prostora; desna vrata vode vas u prostorije namijenjene druženjima, radionicama, razgovorima, filmskim večerima, dok ona lijeva vode u administrativni backstage ispunjen radnim stolovima, papirima, formularima, registratorima, markerima, flomasterima… Upravo me tu dočekaju Tonči Kranjčević Batalić i Igor Mušić iz udruge queerANarchive koja koordinira suupravljanje LGBT centrom Split.  

LGBT centar Split otvoren je u 2014. godini kao prvi takve vrste u Dalmaciji, a od 2018. godine razvija se kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ+ populaciju. Trenutačno prostorom Centra upravlja Platforma LGBT centra koju čine udruge queerANarchive, Queer Sport Split, Split Pride i Domine. Ipak, za priču o povijesti ovog prostora kao prostora lokalne LGBTIQ+ zajednice, važno je vratiti se u 2011. godinu i prvi splitski Pride u organizaciji lezbijske grupe Kontra, Centra za prava seksualnih manjina Iskorak iz Zagreba i feminističke udruge Domine iz Splita. 

“Već se nakon prvog Pridea aktivno radilo na decentralizaciji i poticanju lokalne zajednice da se okupi u udrugu koja bi preuzela i organizaciju. Ta se ideja realizirala 2013. godine kada su volonteri Split Pridea osnovali udrugu Rišpet koja je sudjelovala u organizaciji treće povorke ponosa da bi iduće godine preuzela njenu organizaciju, kao i osigurala, tj. dobila na upravljanje, gradski prostor za LGBT centar Split, prostor koji je tih godina korišten isključivo za potrebe organizacije Pridea. Ipak, vrijeme je pokazalo da u ovom procesu nije došlo do potrebnog transfera znanja o samom vođenju udruge i rada u civilnom sektoru što je rezultiralo gašenjem udruge Rišpet u 2020. godini”, uvodi me Tonči u povijest prostora, a Igor nastavlja: “Najveća promjena dogodila se 2018. godine, kada je Zaklada Kultura nova prepoznala i podržala projekt LGBT centra koji otada kontinuirano prima podršku za razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj. Takva vrsta podrške omogućila je transformaciju Centra u društveno-kulturni centar, ali i sustavno planiranje, organizaciju i realizaciju različitih programa i aktivnosti u prostoru tijekom cijele godine.” 

Udruge uključene u rad Centra prostor koriste terminski, ali je prostor u programskom smislu otvoren za bilo koga, pojedinca ili kolektive koji žele organizirati program za zajednicu: “Takve inicijative potičemo kroz program otvorenih vrata putem kojeg pozivamo korisnike_ce, pogotovo mlade koji su naši najbrojniji korisnici, da osmisle i prijave programe za koje smatraju da su bitni za zajednicu, a mi im pružamo organizacijsku i financijsku podršku u provedbi. Ipak, i u ovom je procesu jako bitno biti aktivan, osluškivati interese i potrebe zajednice koja je okupljena u centru, potaknuti ih na angažman i pružiti mentorsku podršku tijekom cijelog procesa. A često nismo dovoljno kapacitirani da bismo, uz sve ostale poslove koje obavljamo, imali vremena za pružanje kvalitetne i kontinuirane mentorske podrške mladima.”

U tom smislu, priča o Centru “danas i ovdje” brzo prelazi u priču o brojnim poteškoćama s kojima se kulturni radnici_e u civilnom sektoru svakodnevno susreću. Logično i apsolutno očekivano. Naime, Tonči, Igor i ja ne ulazimo u ovaj razgovor isključivo u ulogama novinarke i predstavnika Centra. Poznajemo se dugi niz godina, svo troje djelujemo u nezavisnom sektoru dulje nego što se poznajemo pa je zaista teško odoljeti priči o problemima i neuralgičnim točkama sistema u kojem radimo i izgaramo. A poteškoće i izazovi u radu zajednički su, čini se, svima u civilnom sektoru. “Pitanje kapacitiranosti, neadekvatnih uvjeta rada zbog prirode prostora u kojem je Centar smješten, nedovoljne financijske podrške, česti su pojmovi s kojima se svi u sektoru susreću”, nadovezuje se Tonči i ističe kako poteškoće ovog tipa nerijetko utječu upravo na kontinuitet rada i proizlaze iz složenosti financiranja i rada u udruzi.

“Mlade je potrebno poticati, istina, ali to je problem koji nije specifičan za zajednicu već je nešto s čime se opetovano susreću svi koji rade na nezavisnoj sceni. Rad u Centru pokazao nam je da smo u proces ušli s teretom vlastitih očekivanja iz prijašnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, kao i koliko se teško odvojiti od očekivanja koja su pred nas postavljena od strane donatora i donositelja odluka koji i dalje ne razumiju suštinu i važnost postojanja ovakvog centra. S razlogom smo se odlučili razvijati upravo kao društveno-kulturni centar jer uviđamo važnost samog pojma društvenosti za LGBTIQ+ zajednicu.”

LGBT centar Split, naime, u fokusu svog djelovanja nema zagovaračke aktivnosti prema općoj javnosti niti podizanje vidljivosti lokalne LGBTIQ+ zajednice i scene. Djelovanje Platforme koja upravlja Centrom stoga se ne svodi na promjenu društvene percepcije prema LGBTIQ+ zajednici, već ovaj prostor postoji prvenstveno zbog pružanja podrške i sadržaja namijenjenog zajednici, a u tom se smislu društvenost otkriva kao preduvjet bilo kakve priče o participaciji mladih. Postojanje ovakvog mjesta, sigurnog mjesta i mjesta podrške, mjesta na kojem se događa društvenost – ono što je nerijetko previđeno u ocjenjivanju projektnih prijedloga i smješta se u prostor “između” organiziranih aktivnosti – tako otvara mogućnost povezivanja unutar zajednice na temelju dijeljenih interesa.

“Na nama je svakako da pokušamo primijetiti interese korisnika, da ih usmjerimo da te interese realiziraju u Centru, ali to nam ne može biti primarna vodilja u radu. Takve se stvari ponekad događaju spontano, pojedinci se okupe oko zajedničkog interesa i u potpunosti preuzmu cijeli proces, pa mi u tom trenutku više nismo ni potrebni. Trenutačno u Centru djeluju dva kolektiva koja nam nude odgovor na pitanje što to Centar jest i što može pružiti zajednici. U ovom slučaju riječ je o radionicama vezenja koje se kontinuirano odvijaju u prostorima Centra i u potpunosti su organizirane od strane zajednice, kao i djelovanje kolektiva Drag Kokošinjac koji se oformio u Centru i kao takav proširio djelovanje i na prostor Doma mladih u kojem organiziraju javna događanja”, objašnjava Igor.

Spomen Doma mladih, još jednog splitskog društveno-kulturnog centra, otvara pitanje same geografske smještenosti LGBT centra u staroj gradskoj jezgri pa pitam svoje sugovornike što im je ovakva pozicija donijela. Tonči ističe: “Ironično je da udrugama koje suupravljaju Centrom sam prostor Centra često predstavlja administrativno opterećenje. Naime, aktivnosti koje organiziraju udruge uključene u Platformu LGBT centra mogu se odvijati i nerijetko se odvijaju i u drugim prostorima za kulturu u gradu, poput Doma mladih ili kreativnog hub-a Prostor u Splitu. To su aktivnosti koje posjećuju i naši korisnici, a koje možda ne bi posjećivali da nije prethodno ostvarena ta društvenost kroz susrete u prostoru Centra. Smještenost LGBT centra u zgradu Doma mladih vjerojatno bi privukla veći broj korisnika i publike, ali zgrada Doma je segmentirana i ne funkcionira kao cjelina, a kroz dosadašnji rad u Centru uviđamo da je ključno postojanje zajedničkog prostora za susrete van organiziranih aktivnosti i događanja.” Prvo sveobuhvatno istraživanje o potrebama LGBTIQ+ zajednice na splitskom području koje je realizirano u ovoj godini, a koje su organizirale udruge queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride, nudi odgovor na pitanje o važnosti pozicije Centra u staroj gradskoj jezgri. Naime, lokalna LGBTIQ+ zajednica prostor gradske jezgre percipira kao siguran javni prostor. 

S druge strane, moji sugovornici ističu i dodatnu vrijednost lokacije: bitno je organizirati sadržaje u centru grada koji svakom novom turističkom sezonom sve više postaje koorporativni i komercijalni centar u kojem lokalno stanovništvo ne pronalazi sadržaje za sebe. “Provedeno istraživanje pokazalo je da je održiv prostor za LGBTIQ+ zajednicu potreban, ali da je jednako važno govoriti o javnim politikama. Naime, sustav financiranja još uvijek ne pokazuje osjetljivost za temu prostora društvenosti i njegove važnosti za zajednicu. To je tema u fokusu smjernica koje u veljači planiramo predstaviti donositeljima odluka na lokalnoj razini. Naime, društveno-kulturni centri ne mogu biti svedeni samo na produkciju kulturnog sadržaja, već moraju pružati i konkretan prostor u kojem se može ostvariti i društvenost”, ističe Tonči.

Na tom tragu, Igor ističe da je LGBT centar Split ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja u gradu Splitu. “To je jedan aspekt podrške koju pružamo, a za kojim očito postoji i potreba i interes zajednice. Ipak, da bi psihosocijalno savjetovalište moglo odgovoriti na potrebe zajednice i pružati adekvatnu, strukturiranu i kontinuiranu podršku, profesionalni kadar koji pruža podršku primoran je uz svoju djelatnost obavljati i administrativni dio posla. On uključuje prijavu projekta psihosocijalnog savjetovališta na natječaje, vođenje navedenih projekata i projektno izvještavanje, poslove koje psiholozima oduzimaju vrijeme za rad s korisnicima_ama, dok projektna sredstva nisu dostatna za zaposlenje dodatne osobe isključivo za administrativnu podršku. Ovakvo opterećenje dovelo je do situacije u kojoj psihološko savjetovalište trenutačno djeluje na volonterskoj osnovi.” 

Tema društvenosti u ovom se trenutku otkriva ne samo kao preduvjet povezivanja unutar zajednice, kao preduvjet izlaska zajednice u javni prostor, kao način učenja odgovornog korištenja zajedničkog resursa, nečega što nadilazi samu zajednicu i što koristi društvu u širem kontekstu, već i kao jedan od mogućih načina prevencije budućih psihosocijalnih poteškoća zbog česte izolacije i osamljenosti koju doživljavaju zbog manjka podrške u obitelji i užoj društvenoj okolini. Društvenost omogućuje prepoznavanje i artikulaciju potreba i interesa i pojedinaca i zajednice.

Moji me sugovornici nakon višesatnog razgovora pozdravljaju pri odlasku: “Ne radimo s homogenom skupinom korisnika_ca, a ono što zaista možemo je usmjeriti ih na djelovanje. A i to je nešto, nekad je to najviše što možemo. Ono što smo naučili je činjenica da ponekad moramo pustiti da se stvari organski razvijaju.” Izlazim iz zgrade, koračam ulicama prazne gradske jezgre i razmišljam kako ova izjava točno opisuje ne samo nastanak i smjer u kojem se razvija LGBT centar Split, već i načine stvaranja i razvijanja društvenosti. A njoj samo treba treba dati prostor u kojem će se ostvariti.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

O sve češćim distopijskim vizijama i mogućnostima utopijskog zamišljanja budućnosti te promjenama koje očekuju društvo u građenju otpornosti na moguće katastrofalne scenarije, razgovarali smo s Mladenom Domazetom, znanstvenim suradnikom na Institutu za filozofiju i istraživačem na Institutu za političku ekonomiju, Marijom Brajdić Vuković, sociologinjom znanosti i tehnologije i višom znanstvenom suradnicom na Institutu za društvena istraživanja, dizajnerima Ivicom Mitrovićem i Olegom Šuranom sa splitske Umjetničke Akademije te s Dorom Sivkom, koordinatoricom aktivističke grupe i potpredsjednicom Zelene akcije.

U emisiji smo čuli i pjesmu Zapisi iz vode autorice Monike Herceg objavljenu u zbirci Homo climaticum, u interpretaciji Petre Krolo te skladbu Soft Temple II Nike Mihaljevića.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Od sredine lipnja u programu Radio Rojca krenula je emisija Kulturpunkt u eteru koja će u dvotjednom ritmu, četvrtkom u 16.15 sati na radio valove donositi reportaže o društvenim temama čije refleksije nalazimo u suvremenom kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu. 

Prva emisija posvećena je temi kulture sjećanja, o kojoj govori kroz povijesnu priču o zbjegu u El Shatt. Ova važna epizoda jugoslavenske prošlosti koja je obilježila živote velikog broja stanovnika Dalmacije zatomljena je u službenom sjećanju, a uspomena na nju čuva se još uglavnom samo u obiteljskim pričama. Ipak, spas od zaborava donose sve brojniji kulturni i umjetnički poduhvati koji bilježe tragična ratna zbivanja, ali i iskustva oblikovanja novog života u nemilosrdnim uvjetima sinajske pustinje.

Urednica Kristina Tešija razgovarala je sa slikaricom i strip crtačicom Helenom Klakočar koja je obiteljska sjećanja na zbjeg utkala u grafički roman El Shatt – fragmenti. O procesu nastanka filma El Shatt – nacrt za utopiju koji će svoju svjetsku premijeru imati na Festivalu mediteranskog filma u Splitu govorio je redatelj Ivan Ramljak, dok je širi društveni, povijesni i politički kontekst ponudio sociolog Marko Mustapić s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”. 

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radiju Rojc 15. lipnja u 16:15h.

U kreativnom hub-u Prostor, u organizaciji Platforme Culture Hub Croatia od 12. svibnja do 9. lipnja otvorena je izložba makedonskog umjetnika Darka Aleksovskog Never Not in love.

Never Not in Love interdisciplinarni je i participativni umjetnički projekt sastavljen od dva rada. Love Letters to Loneliness serija je od 7 neadresiranih i nikad poslanih pisama ispisanih na pisaćem stroju 2018. godine, koja su namijenjena određenim osobama, te uređena i pretipkana 2023. godine za izložbu u Prostoru, u umjetnikovom nastojanju pronalaženja prošlih verzija samoga sebe. Site-specific instalacija Waves sastavljena je od crteža velikih formata raspoređenih po izložbenom prostoru koji komponiraju kontinuirani morski pejsaž inspiriran Splitom i evociraju drugačiju kontekstualnu interpretaciju ljubavnih pisama.

Izložba u Plančićevoj 2 može se pogledati svakim radnim danom od 10 do 19 sati.

Snimila i pripremila: Kristina Tešija
Fotografija: Culture Hub Croatia
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.

Apsurd i poigravanje komičnim u okviru ozbiljnog u fokusu je triptiha Nova ljudska komedija Mije Štark, kojeg čine radovi Nije bolest sve što boli, Dodir / Što je manje moguć / Odlazak i S njom mogu baš sve!. Pandemijsko vrijeme bilo je inspiracija za performativne akcije u formi videa, grafike, poezije i foto-knjige kao zbirke anti-razglednica koji su u Prostoru izloženi u kustoskom konceptu Jasminke Šarić.

Kroz izložbu koja je na adresi Plančićeva 2 u Splitu otvorena do 3. ožujka provela nas je umjetnica.

Snimila i pripremila: Kristina Tešija
Fotografije: arhiva umjetnice i Prostora
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.

Nerijetko je, nažalost, maksimum suradnje nalik onome u toksičnim vezama; povlačite, gurate, predlažete kompromise, prihvaćate mrvice pažnje i sretni ste što imate barem to. Sretni ste što vas nisu izbacili iz prostorā u kojima ostavljate psihičko i fizičko zdravlje, sretni što možete još jednu, dvije, tri godine (ovisno o odobrenom projektu) preživljavati u prekarijatu i pokušavati dokazati važnost vlastitog angažmana donositeljima odluka. Jer se, na kraju dana, sve u ovim partnerstvima svodi upravo na dobru volju donositelja odluka. Oni su ti koji mogu jednim odbijanjem potpisa srušiti ono na čemu ste radili, što ste godinama zagovarali, što ste pokušali dokazati kao društveno koristan rad. 

Kako onda pristupiti temi? Kao prekarna radnica u kulturi, s iskustvom rada na projektima koji su se usko ticali transformacije jednog takvog prostora u Splitu, Doma mladih, i meni je osobno dosadio taj suhoparni pristup, koji pomalo nalikuje objašnjavanju legitimiteta vlastitog postojanja i djelovanja onima koje, čini se, na kraju dana nije ni briga za to. Potpisati dokument, fotografirati se na nekoj javnoj konferenciji, zbrojiti pluseve koje su omogućili predstavnici JLS-a – sasvim dovoljno za mirnu savjest svake gradske uprave. Nemoj mutiti vodu, dozvoli udrugašima da rade što rade, neka se muče, a ti budi tu kao tihi, pasivni partner. Nažalost, ovo je stvarnost, koliko god bila nevidljiva u medijskom prostoru u kojem se nerijetko upravo mi, oni u podvojenoj ulozi društvenih kritičara, novinara i aktera na nezavisnoj sceni, vrtimo u krug s istim objašnjenjima, vapajima i idejama za bolje sutra.

Gdje su mladi u toj priči?

Razmišljajući o važnosti ovakvih prostora za život jednog grada, za njegovo društvo, za njegovu budućnost, čini mi se logičnim promišljati o novim generacijama, današnjim mladima koji će za nekoliko godina biti lideri civilnog sektora, budući aktivisti koji neće dopustiti da uloženi trud ode u vjetar. Starenje civilnog sektora realni je problem, aktivisti u društveno-kulturnim centrima nerijetko vode bitke za koje ni sami više ne vjeruju da će biti dobivene nekad u skoroj budućnosti, ali ulaganje truda, energije i vremena u ovakva pitanja ne dopušta odustajanje. Starenje civilnog sektora ipak se događa – posjetite bilo koje događanje u kulturi na nezavisnoj sceni pa će vam biti jasna činjenica ne samo da civilni sektor stari, već da i njegova publika poprima obrise incestuoznosti i podvojenosti. Čini mi se da je svatko od aktera nezavisne kulturne scene vječno u više uloga – organizator_ica, provoditelj_ica aktivnosti, publika ili sudionik_ca programskih aktivnosti. Svi se, prije ili kasnije, nađemo u ovim ulogama. Možda najporazniji trenutak rada u kulturi na nezavisnoj sceni: primanje pozivnica na događanja uz tihu molbu za dolazak jer inače “neće biti ljudi”. Pa iz solidarnosti prema organizatorima i izvođačima, umorni od prekarnih uvjeta rada, večeri provodimo posjećujući suvremene izvedbe u neadekvatnim dvoranama, otvaranja izložbi na kojima svatko svakoga zna, koncertima na kojima ćemo vjerojatno sresti cijeli svoj socijalni krug u publici. Gdje su mladi u toj priči?

Pristup mladima kao problematičnoj skupini nije boljka koje smo se uspjeli riješili. Nije rijetkost čuti kako su mladi neambiciozni, letargični, vođeni idejom instantnog uspjeha i željom za društvenom afirmacijom bez mnogo truda. U društvu koje u mladima vidi problem umjesto potencijala, nije nimalo čudno da se upravo područje kulture i umjetnosti svodi na posljednju točku rasprave o mladima i nerijetko je stavljeno, zajedno sa sportom, u kategoriju “slobodnog provođenja vremena”. Ova me činjenica dočekala na prvom sastanku radne skupine za izradu Gradskog programa za mlade Grada Splita, u koju sam bila pozvana da doprinesem svojim iskustvom, mišljenjem i idejama za područje kulture. Pomalo me razočarala sintagma “slobodno vrijeme” jer, iako su teme poput obrazovanja, stanovanja, mentalnog zdravlja svakako bitnije za mlade na egzistencijalnoj razini, ovakav pristup kulturi čini se da samo učvršćuje javno mnijenje – kada obaviš sve ono što je korisno i što će ti koristiti za budućnost, možeš se posvetiti kulturi i umjetnosti. Više od zadovoljavanja vlastitih ukusa i interesa tu za mlade nema. Budućnost i karijera u nezavisnom kulturnom sektoru? Da ne bi slučajno mladima pale na pamet!

Zanimljivo je istaknuti podatak iz Nove europske agende za kulturu; upravo kreativni i kulturni sektori ističu se kao najveći aduti Europske unije, kao oni koji zapošljavaju veći postotak mladih nego većina drugih sektora. Zapošljavanje u kulturi tako se otkriva kao mogući ulazak mladih na tržište rada, iako boljke ovog sektora ne obećavaju sigurne uvjete – pa nije za očekivati da će projektna zaposlenja, rad u nepunom radnom vremenu i prekarijat privući mlade da istraže prostore, udruge i umjetničke organizacije koji će im omogućiti promišljanje buduće karijere upravo u sektoru nezavisne kulture. Kako onda osigurati pomlađivanje scene, nove zagovaratelje promjena koje su jedina konstanta prebivanja u civilnom sektoru? Vratiti se u prošlost, u vlastite priče ulaska u ovo nesigurno polje djelovanja, pronaći sjeme motivacije i imati je na umu ne samo u promišljanju sadržaja namijenjenog mladima, već i pristupu radu s njima.

Vježbanje identiteta, puštanje glasa

Da bih dobila uvid u stanje na terenu, obratila sam se za komentar Lei Štambuk i Tonču Kranjčeviću Bataliću. Štambuk je koordinatorica Platforme Doma mladih, zagovaračke platforme na lokalnoj razini, ali i dugogodišnja volonterka Koalicije udruga Mladih (KUM) koja također djeluje u Domu mladih i koja je izrasla iz skupine umjetnika i aktivista koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća uvidjeli važnost i potencijal nedovršenog Doma kao prostora prijeko potrebnog razvoju lokalne nezavisne scene, ali i njene publike. Kranjčević Batalić koordinator je udruge queerANarchive i voditelj projekta LGBT centar Split, kojim upravlja Platforma LGBT centra Split. Dom mladih i LGBT centar su splitski predstavnici društveno-kulturnih centara u RH te se, kao takvi, otkrivaju kao idealna mjesta u kojima mladi mogu provoditi ne samo slobodno vrijeme, već biti uključeni kao aktivni sudionici u programskom i organizacijskom razvoju. 

U srži KUM-a aktivistički volonterski angažman upisan je od početka djelovanja kao princip rada i kao takav zadržan je do danas. U 2022. godini u KUM-u i dalje imate priliku susresti ljude koji već desetljećima aktivno djeluju u Koaliciji, koji nisu izgubili volju ni entuzijazam, ali koji su, a to je u ovoj priči mnogo bitnije, prepoznali prostor Doma mladih kao prostor slobode izražavanja, iskakanja iz predvidljivih tračnica, kao prostor angažmana da si sami skroje ne samo slobodno vrijeme već i budućnost kakvu žele. Ipak, bilo bi smiješno očekivati istu vrstu angažmana, entuzijazma i aktivizma od mladih koji se danas uključe u rad KUM-a. Naime, Koalicija i njezini volonteri danas njeguju strukturirani pristup radu koji je i dalje temeljen na volonterskom angažmanu i koji je, donedavno, bio oslonjen upravo na one pojedince koji su se pomalo možda i umorili od ovih bitki i koji se, neminovno, moraju zapitati tko će ih preuzeti kada se njihovi resursi istroše?

“U 2022. godini dogodio se znatni pomak, ne mogu sa sigurnošću reći je li riječ o reakciji nakon perioda pandemije, potrebi za povezivanjem uživo, ali na poziv za volontere koji smo objavili javio nam se rekordni broj od ukupno 74 volontera. Naravno, to sa sobom nosi nove probleme, od kojih je potkapacitiranost postojećih volontera najočitija. Već spomenuta podvojenost uloga, u kojoj svaki volonter u KUM-u istovremeno i radi, nerijetko upravo u civilnom sektoru, svakako može dovesti do sagorijevanja, do letargije i odustajanja od pomlađivanja scene jer ne postoji količina ljudi koja se može prihvatiti rada s volonterima uz sve organizacijske i programske napore koje obavljaju svaki dan. Ali, svjesni smo da moramo raditi s mladima, da ih moramo uputiti u mehanizme funkcioniranja ovakvog kolektiva, da im možemo i moramo pokazati kako prostori KUM-a i udruge koje djeluju tamo izlaze iz okvira ‘slobodnog vremena’ i ulaze u okvir onoga ‘bavim se onim što volim’. Tek kada iz vlastitog primjera rada u ovakvim kolektivima mladi shvate da su to prostori i zajednice u kojima mogu otkriti i raditi na vlastitim interesima i vještinama, naš je posao obavljen. Kada mladi prestanu dolaziti u Dom mladih isključivo na događanja kojima će ispuniti slobodno vrijeme, možemo govoriti o dobro obavljenom poslu i novim generacijama koje će postepeno preuzeti naše bitke”, pojašnjava Štambuk. 

Kranjčević Batalić se nadovezuje na ovu tezu, ističući bitan faktor koji razlikuje društveno-kulturni centar Doma mladih od LGBT centra Split: “Nama je bitno da mladi koji dolaze na naše aktivnosti osjete da je riječ o zajednici u kojoj su dobrodošli, u kojoj mogu biti ono što jesu, da uvide da je riječ o prostoru koji je otvoren za njih i koji će ih uvijek prihvatiti. U tom smislu, pomlađivanje scene i mladi volonteri koji će preuzeti vodstvo Centra, ipak su sekundarna tema, nešto što je dobrodošlo ako se izrodi iz boravka u Centru, ali nam nije primarni zadatak.”

“Naši volonteri imaju priliku usavršiti vještine koje, zbog strukture odgojno-obrazovnih institucija, kao i izbora izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, ne mogu nigdje izbrusiti. Mentorska podrška ovdje je neizbježna pa tako stariji i iskusniji volonteri uvode nove volontere u rad koji obuhvaćaju pozicije tehničara, kustosa, fotografa, dizajnera, organizatora događanja i slično”, nastavlja Štambuk, i u ovim riječima vidim jedan od načina podizanja svijesti javnosti o ovakvim prostorima i zajednicama. Naime, u društvu koje počiva na usavršavanju vještina, koje teži utilitarnosti čak i u odabiru hobija, zajednica okupljena u KUM-u pruža ne samo prostor za zabavu i provođenje slobodnog vremena, već i prostor za usavršavanje vještina i moguće buduće karijerno usmjerenje. Dobivanje osjećaja “vlasništva” nad prostorom čini se kao nužna nuspojava mladih koji osjete prostor Doma mladih kao prostor u kojem mogu istraživati vlastite interese i raditi na njima. 

S druge strane, ništa manje bitan nije pristup ni koji Kranjčević Batalić opisuje, pogotovo kada uzmemo u obzir prostor o kojem govori. Marginalizacija kao, nažalost još uvijek redovit, bolan nusprodukt pripadnosti manjinskoj skupini, svakako je jedno od težih iskustava koje mlada osoba može doživjeti, pogotovo u životnom razdoblju obilježenom ranjivosti i traženjem vlastitog mjesta u svijetu. Tada se društveno-kulturni centri poput LGBT centra otvaraju kao prostori vježbanja vlastitog identiteta, puštanja glasa i uviđanja da nismo sami, ma koliko to nekad djelovalo u svakodnevici kojom se krećemo. 

Vitalnost je nužna za nastavak rada

Umjesto nabrajanja faktografije o razvoju navedenih centara, opisivanja strukture volonterskog angažmana u ovim kolektivima, umjesto mlakog kritiziranja lokalne vlasti, završit ću ovaj tekst onako kako sam ga i započela, svjesna da više nalikuje promišljanju, postavljanju pitanja, tihom komentaru nekoga tko se nakon godina djelovanja u civilnom sektoru pomalo i zasitio tema sudioničkog upravljanja i javno-civilnog partnerstva. Nikakvog odgovora zapravo ovdje ni nema, njega će dati tek vrijeme, kako to obično i biva.

Ipak, kada zagovaračke aktivnosti, istraživački članci i opsežni intervjui postanu sami sebi svrhom, ili se tako učini umornom pojedincu s civilne scene, osoba se mora zapitati o smislenim načinima djelovanja. Što smo propustili pogledati, uočiti, postoji li način podizanja svjesti, kako javnosti, tako i donositelja odluka, o važnosti ovakvih prostora i inicijativa? Dok aktivisti na civilnoj sceni pomalo umorno spuštaju zastavu na pola koplja i posvećuju se sebi, već pregorjeli od prekarijata, očekivano je zapitati se – kad se ja umorim, kad finalno odlučim stati, tko će nastaviti? Mladi su zaista jedina prava ciljana publika prostora u kulturi koji funkcioniraju po modelu sudioničkog upravljanja. Vitalnost je nužna za nastavak rada, a ona je usko vezana upravo uz mlade. Tu svaka priča kreće i staje. Da, mladima je dovoljno ponuditi zabavan i edukativan sadržaj, ali je potrebno pružiti im mogućnost da uvide vrijednost kulture, umjetnosti, građanskog aktivizma i, naposlijetku, ovakvih mjesta koja opstaju unatoč preprekama kojih ne manjka.

Sigurna sam da će društveno-kulturni centri i dalje biti poželjna tema otvorenih poziva za projektne prijedloge; javno-civilna partnerstva i dalje će imati pozitivan predznak za donatore jer, realno, pokazuju volju za promjenom, za kompromisom, za suradnjom. Ako se u ovakve zagovaračke procese ne uključe mlađe generacije, ako ne uvide da za osjećaj vlasništva nad prostorom nije dovoljan tek pasivan boravak u njemu, provođenje slobodnog vremena bez ikakve strukture, ako ne uvide da je taj prostor nestabilan i nezaštićen ako ne postoji sila koja će preuzeti bitke u budućnosti, čini mi se da će budući tekstovi na ovu temu biti još suhoparniji i imati sve manje i manje čitatelja. 

U kreativnom hub-u Prostor u Splitu od 19. kolovoza do 16. rujna traje izložba Collo izvedbene umjetnice i društvene dizajnerice Ines Borovac. Collo – Re-dancing tradition višeslojni je multimedijalni rad kojim Borovac upotrebom feminističkog teorijskog okvira istražuje rodne uloge u tradicionalnom južnoslavenskom plesu prisutnom u tradiciji Hrvatske i Balkana. Izložbom koja je dijelom programa Rituali koji Platforma Culture Hub Croatia provodi u 2022. u sklopu kreativnog huba Prostor provela nas je sama autorica. Prostor je otvoren svakog radnog dana od 10 do 19 sati.

Snimila i montirala: Kristina Tešija
Pripremila: Martina Kontošić
Fotografija (detalj): Nicole Marnati
Vizual: Klasja Habjan

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.

FOTO: Ana Opalić

U posljednjoj epizodi iz serijala I to je pitanje kulture govorimo o položaju Roma u hrvatskom društvu i njihovoj reprezentaciji u medijima. S Barbarom Matejčić, slobodnom novinarkom i urednicom fokusiranom na društvene teme i ljudska prava, Kristina Tešija razgovarala je o višestrukoj marginalizaciji romske zajednice, društveno ukorijenjenim stereotipima i ulozi institucija, medija, neprofitnog sektora i umjetnosti, kao i o njenom vlastitom pristupu izvještavanju o ranjivim skupinama.

Matejčić s fotografkinjom Anom Opalić potpisuje izložbe Kad odrastem bit ću bogatašica i Jednog dana život će biti lijep kojima se zaustavlja u prostorima u kojima romska djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. O uvjetima života u romskim naseljima u Hrvatskoj poslušajte u emisiji iz serijala Pravo na grad u kojoj su gostovali Siniša Senad Musić i Marina Horvat iz Romske organizacije mladih Hrvatske.

U drugom dijelu emisije, kao primjer novinarskog izvještavanja realiziranog kroz projekt I to je pitanje kulture, poslušajte ulomke iz teksta Josipe Lulić Dokaz da smo normalni. Riječ je o razgovoru koji je autorica vodila s Melanijom Mešić u 2020. godini povodom izložbe Moj dan – Život djece i mladih Roma. Tekst čitaju Tea Harčević i Severina Lajtman. 

Podcast je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U kreativnom hubu Prostor, u organizaciji Platforme Culture Hub Croatia otvorena je izložba multidisciplinarne umjetnice Ivane Filip pod nazivom Priroda ne podnosi prazninu, a možda ni ja. Izložbu čine crteži malog formata u tehnici arhivske olovke na papiru, realizirani u pandemijskoj krizi posljednje dvije godine, kao i rad Unfinished, nastalog od pseće dlake. U radu Filip koristi podršku disciplina poput antropologije, antrozoologije i etnologije.

Kroz izložbu koja je dio programa Rituali koji Culture Hub Croatia provodi u 2022. provela nas je sama autorica. Izložba ostaje otvorena do 24. lipnja.

Snimila i montirala: Kristina Tešija
Priprema: Martina Kontošić

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.