Na stropnim su svjetiljkama postavljeni izlošci – autorske fotografije interijera zgrade, isječci u maniri detalja, kao i one arhivske iz ranih dana djelovanja tada Radničkog sveučilišta, do kojih je autorica došla pretraživanjem materijala u knjižnici Učilišta. Stiješnjeni u netipičan, izduljeni format, k tome uzdignuti nad glavom promatrača, prizori traže da ih se promatra trenutak dulje, traže posvećenost i odgonetavanje te kao takvi čine uspjeli dio intervencije: tim angažmanom publike koji se nastavlja daljnjim traženjem izdvojenih detalja prolaskom kroz zgradu i širenjem formata samih fotografija. Spomenute arhivske fotografije tu stoje kao podsjetnik na vrijeme izgradnje antologijskog primjera moderne arhitekture, k tome i jedne od rijetkih zgrada društvene namjene iz tog perioda čija je funkcija do danas ostala načelno nepromijenjena. 

Smještena s južne strane Ulice grada Vukovara uz koju se niže živi muzej moderne arhitekture, najbliže bulevaru što Zagreb ima i na sjecištu sa Sveučilišnom osi, zgrada Radničkog sveučilišta “Moše Pijade” imala je ključnu poziciju u urbanoj strukturi tadašnjeg Zagreba. Postavljena je rubno u odnosu na stari, sjeverni dio grada, na težištu prema novom južnom što je tek bio u nastajanju. U zgradi Radničkog sveučilišta susreću se dvije urbane osi: spomenuta modernistička koja se proteže u smjeru istok-zapad, tada pod imenom Proleterskih brigada, te na nju okomita Sveučilišna os, do danas zapravo neostvarena. Uz nju su u tom razdoblju izgrađene tri fakultetske zgrade, tek da bi kasnije ostale stiješnjene između ostakljenih poslovnih kompleksa. U takvom kontekstu, Radničko, odnosno Pučko zaista ostaje kao dragocjen spomenik jednom posve drugačijem pristupu društvu i ulozi obrazovanja u njemu.

Arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić projektirali su zgradu u maniri “grada u gradu”. Naoko jednostavne prostorne dispozicije, zgrada je splet otvorenih aula, uzdužnih hodnika, stubišta i podesta, u stalnoj izmjeni pravocrtnog kretanja, stajanja i zastajkivanja, sve oko središnjeg atrija. Otvorena je na sve četiri strane – malo više ipak, na sjever, na bulevar i Medvednicu. I sam ulazni trijem, s prilaznim stubama iz smjera obje prometne osi koje tangira, utjelovljuje ideju izduženog trga, kako se to već voli reći, prostora susreta i svega što s tim ide. Zgrada je u ideji čista kao i njezina vanjština, gdje je armiranobetonska skeletna konstrukcija obložena kamenim pločama i raščlanjena tek horizontalnim ostakljenim potezom, kako jedino i može biti ako govorimo o vrhunskom modernističkom izrazu. Opremu interijera i namještaj koji je i danas moguće vidjeti u prostorima POU-a, dizajnirao je Bernardo Bernardi. 

Izgradnja je dovršena 1961. godine. Do danas, namjena joj nije znatno promijenjena. Klasičan tip hodnika s nizom učionica ili kabineta, uz prostore izvorno namijenjene specijaliziranim radionicama, hodnici koji lako postaju izložbeni prostori i dvorane – k tome uvijek osvijetljeni – sve to je sačuvalo ideju polivalentnog obrazovnog centra i omogućilo prenamjene u okviru iste funkcije, barem u većem dijelu zgrade. Namjena ostaje, no punih šezdeset godina kasnije, izvorna arhitektura propada. Vidljivo je neodržavanje, materijali su s vremenom dotrajali, energetski sustav naprosto ne može podnijeti trenutačno opterećenje niti se može prilagoditi suvremenim potrebama za grijanje i hlađenje; posebno dizajniran sustav otvaranja prozora klizanjem na metalnim sajlama danas više nema tko popraviti. U doba gotovih sustava koji se brzo ugrađuju, oni specifični postaju neadekvatni. Sudbina je to manje-više sve moderne arhitekture, koja u svojoj čistoći zaista opstaje tek ako se pretvori u doslovne spomenike.

Ova je zgrada spomenik koji ujedno živi i propada, što dobiva dimenziju apsurda ako se uzme u obzir činjenica da je uvedena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno kulturno dobro (Z-0676). Pod preventivnu je zaštitu stavljena još 1985. godine, dok status kulturnog dobra ima od 2003., dakle već punih dvadeset godina tijekom kojih nije proveden nijedan oblik cjelovite obnove, tek manji zahvati hitnih sanacija. Zato su više puta provedeni nelegalni i neprimjereni zahvati, o čemu su pisale Ivana Haničar Buljan i Zrinka Paladino u studiji Od Moše do Boogalooa. Vlasnik zgrade je Pučko otvoreno učilište, no osim pivnice i kluba Boogaloo koji je dugo bio izvor prijepora o korištenju prostora i upravljanju istim, zakupce čine još Srednja škola za medicinske sestre Vinogradska, Škola za klasični balet, Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, Institut za povijest umjetnosti, Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za zavarivanje i toplinsku tehnologiju i ZIRS Učilište za osposobljavanje odraslih.

Svima njima zapravo pripada to Radničko. U deplijanu izložbe stoji izjava autorice Duške Boban, koja kaže kako se “s vremenom provedenim u ‘Moši’ neočekivano počinje veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti”. U potrazi za tim tragovima, što svojim fotoaparatom, što kroz arhivske materijale, dolazi i do podatka da je u temelje kuće (a kućom se nakon svega ova zgrada mora nazvati) ugrađena vremenska kapsula. 

Kada sam ga pročitala, naslov Arhitekstura naveo me da zamislim projekciju teksta na dijelove građevine kojom bi se oni dinamizirali i tretmanom teksta pretvorili arhitektonske elemente u izloške same po sebi. Jasno je da bi za takvo što bila potrebna daleko veća sredstva i zahtjevnija oprema, i svakako to nije jedini i ispravan način za odgovoriti na temu – ako bismo krenuli obratnim putem i naslov uzeli kao nešto zadano. Ipak, treba priznati da spretna i zvučna igra riječima tvori pojam koji uslojavanjem implicira nešto daleko kompleksnije od oblaganja plafonjera fotografijama. Boban je, kako je i sama naglasila na otvaranju, preklopila riječi “arhitektura” i “tekst” na način koji potpuno ispušta onaj pojam koji zapravo tu “zvuči”. Ako pogledamo u rječnik, tekstura (ž.) označava 1. tkanje, potku, odnosno 2. vanjski znak neke strukture, sastava ili složenijih tvarnih odnosa; slojevitost, naslaganost, što u kontekstu vizualne umjetnosti nužno podrazumijeva postupak stvaranja uzorka ili dodanog sloja. 

Tekst koji je ovdje prezentiran u istom formatu kao i ranije opisane fotografije, razbijen u šest dijelova i postavljen zajedno s fotografijama preko rasvjete trijema završni je dio govora Većeslava Holjevca pri polaganju kamena temeljca: “I zato smo ponosni, jer danas znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi počeli brati plodove socijalizma”, uz potpis “za Narodni odbor Grada Zagreba: Većeslav Holjevac, 1957.”

Na otvorenju, nedaleko mene dvojica profesora koji su, čini se, upravo završili s nastavom u jednoj od ovdje smještenih srednjih škola govore nekolicini okupljenih učenica o povijestizgrade. Obilazeći čitaju dijelove izloženog citatata, jedan od njih govori im da je to Većeslav Holjevac, “najpoznatiji gradonačelnik Zagreba”. Jedna učenica, potpuno s pravom, mu odgovara da nije, nego je Bandić. 

I nema dvojbe da i djeca koja danas pohađaju srednje škole u Zagrebu itekako trebaju znati tko je bio Većeslav Holjevac i zašto njegov kip stoji nasred one nesretne i vječito zakrčene glavne prometnice što vodi u Novi Zagreb, treba im to ponavljati do besvijesti, da nekome od njih slučajno ne bi palo napamet igdje postaviti takav kip Milanu Bandiću. Ali ima nešto uistinu nenamjerno, no pogrešno u evociranju naziva “Radničko” pred generacijama koje isto to Radničko svakodnevno koriste, a vjerojatno nikada neće imati mogućnost biti radnicima u onom smislu kako su to građani Holjevčevog Zagreba mogli biti. Rad koji njih čeka bit će po svoj prilici prekarni, a u njihovim životima malo, ako i uopće vremena za cjeloživotno obrazovanje van radnog mjesta. Oni koji su bili djeca u vrijeme kada je Holjevac polagao taj kamen danas mogu biti korisnici zgrade eventualno u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Ta su vremena, ukratko, toliko daleka, i u svakom smislu udaljena od ovoga danas, da se na njihovo evociranje javlja jednostavno pitanje – za koga?

U propadanju zgrade koja je u stalnom korištenju nema zaista ništa čemu se treba veseliti. Taj spomenik moderni i socijalističkom uzletu ustvari je živi spomenik velikom porazu postsocijalističkog društva i države u kojoj živimo. Djeca koja u tu kuću ulaze ne samo da ne beru plodove socijalizma, oni će moći jedino rovati po bandićevskoj truleži, i u takvom svijetu im itekako treba svijest o čuvanju nasljeđa – ali forsiranje memorijala na dobre dane socijalizma za kojim se redovito poseže pri društvenim i umjetničkim praksama koje se priklanjaju tobože lijevoj i progresivnoj struji, ne samo da postaje zamorno, već je u komunikaciji s novim generacijama zapravo nemoćno. Nasljeđe tih generacija upravo je zgrada sama, arhitektura koja iako uvijek nosi obilježja onog vremena u kojemu je nastala, nadživljava i to vrijeme i sustav, opstaje politici unatoč.

Zgrada POU-a ima svaku mogućnost biti suvremenim obrazovnim i umjetničkim centrom. Interdisciplinarnost, višegeneracijsko i cjelodnevno korištenje, to jesu rezultati političkog i društvenog ustroja koji je omogućio uopće izgradnju takve zgrade, ali da bi zaista zaživjeli u novo doba, treba ih promatrati (i) kroz suvremenu perspektivu. Ako ljudi koji u njoj rade zgradu doživljavaju isključivo kao relikt socijalizma, kako očekivati da će ju oni daleko manje senzibilizirani doživjeti vrijednom obnove i ulaganja? Neće tu umjetničke inicijative puno napraviti, ali mogu i trebale bi, otvoriti prostor dijalogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je Grad Zagreb kao vlasnik prostora obavijestio zakupca Zagreb Film Festival na čelu s Borisom T. Matićem o isteku desetogodišnjeg ugovora. Reakcije javnosti nisu bile burne samo zbog promjene upravljačke strukture, već upravo zbog zatvaranja omiljenog gradskog kina. Tadašnji pročelnik Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Damir Lasić, naveo je da je do toga došlo zbog “nužne obnove dotrajalog objekta”. Utvrđeno je da zgrada prokišnjava, da otpada žbuka, inventar i oprema su dotrajali, a kotlovnica radi na lož ulje i cijeli energetski sustav nije bio adekvatan za daljnje korištenje. Iz ZFF-a su tvrdili da je obnova u tijeku te da im Grad ignorira zahtjeve za produljenjem ugovora o najmu na razdoblje tijekom kojega bi te zahvate proveli u potpunosti. U pobuni koja je uslijedila nisu bili usamljeni; organizirali su se prosvjedi, strepili smo od privatizacije, slušali smo istupe kulturnjaka i opozicijskih političara, a usprotivila se čak i neslavna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. 

“Zatvaranje je bilo opravdano. Kino je bilo u izrazito lošem stanju i ispod svih standarda korištenja”, reći će nam Alan Braun, viši predavač na Arhitektonskom fakultetu na kolegijima iz područja obnove i zaštite graditeljskog nasljeđa, trenutno voditelj obnove kina. 

Braun ističe da nisu bili osigurani niti osnovni sigurnosni uvjeti. Iz gledališta to možda nije bilo vidljivo, kaže, no čim bi se zašlo u pomoćne prostorije, bilo je razvidno koliko je krov zaista prokišnjavao i u koliko su lošem stanju bili svi instalacijski sustavi, izloženi neadekvatnim klimatskim uvjetima. K tome, nije postojala odgovarajuća zaštita od požara niti vatrodojava, nije bila dobro riješena evakuacija niti pristup osobama smanjene pokretljivosti. “Ukratko, zatekli smo cijeli niz problema, a sve zato jer se zgradu godinama nije održavalo i nije se u nju sustavno ulagalo”, kaže Alan Braun. 

Europu je već dan po zatvaranju od pogleda zaklonila skela. Bez radnika na njoj, bez radova, bez elaborata i bez projekta, stajala je skela tamo puna tri mjeseca. Pisao je tada Večernji list kako je prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grad bio obvezan unutar 120 dana od zatvaranja predstaviti dokumente za daljnju sanaciju, što bi bilo najkasnije do rujna 2019. godine. To se nije dogodilo. Tek krajem 2019. godine Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta na čelu s Alanom Braunom potpisuje ugovor s Gradom Zagrebom o izradi projekta obnove i sanacije kina Europa. U proračunu za predstojeću godinu, pak, predviđenih sredstava za provedbu radova nema. Gradonačelnik Bandić je tvrdio da novca ima, no koliko i kako raspodijeljenog, nije bilo poznato. Potom započinje izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i konzervatorskog elaborata. Zgrada kina nalazi se otprije pod trojakom zaštitom: sama zgrada s dvorištem zaštićena je kao pojedinačno kulturno dobro (Z-3929), zaštićen je urbano-arhitektonski sklop unutar kojega se nalazi omeđen Masarykovom 10, Varšavskom 3-5 i Prolazom sestara Baković (Z-4753), a sve to dio je Kulturno povijesne cjeline Donjeg grada (Z-1525).

Vladalo je opće mišljenje da se program mogao održavati dok zaista ne krenu radovi na obnovi, a pogotovo s obzirom na to da su bez prostora ostali mnogi festivalski programi poput ZFF-a, Animafesta, Subversive film festivala, ali i drugi kulturni događaji koje je kino udomljavalo. Da je upravljanje gradom u mnogočemu bilo drugačije, postojala bi mreža institucija koje bi na sebe barem dijelom mogle preuzeti programe Europe dok traje obnova.  No za izradu konzervatorske studije i elaborata potrebno je napraviti detaljnu snimku postojećeg stanja, što znači osloboditi prostor od inventara i opreme, sondirati građevne elemente, pristupiti krovnoj konstrukciji, skinuti završnu obradu zidova i podova, a to se ne može odvijati usporedno s kino programom. 

Početkom 2020. godine Bandić dodjeljuje kino na korištenje Kulturno informativnom centru (KIC) kojem je tada bio ravnatelj Petar Bujas, uz obrazloženje da se radi o ustanovi čija djelatnost obuhvaća “prikazivanje filmova odnosno audiovizualnih djela, organizaciju tribina, promociju knjiga i drugih kulturnih priredbi”. Krajem ožujka 2020. godine dogodio se potres koji nas je sve podsjetio kako su sve te nama drage i zaštićene kuće u središtu grada uistinu krhke, građene ispod suvremenih standarda i potencijalno opasne za korištenje. “Popodne na dan potresa sam bio u kinu”, prisjeća se Braun: “Ozbiljnijih oštećenja nije bilo, iako je zgrada svojom geometrijom vrlo nezahvalna po tom pitanju. Poput kutije je, bez poprečnih ukruta, osim gledališta, no i ono počinje dosta duboko u odnosu na dimenziju kuće i postavljeno je zapravo vrlo nisko. Sreća je bila u tome što je smjer potresa bio sjever-jug. Da smo imali potres istok-zapad, došlo bi do većih problema.”

Do kraja 2020. godine napravljena je snimka postojećeg stanja i dovršen je konzervatorski elaborat. Projekt obnove i sanacije pročelja bio je tada u završnoj fazi. Na javnom predstavljanju Braun je najavio povratak izvornog izgleda kino dvorane. Naime, ispod bijele boje štukatura koje pamtimo s obodnih zidova u interijeru, otkriven je bogat kolorit. Ukrasi su, kaže, dijelom bili i pozlaćeni. Namjera je u cijelosti poštivati oblikovanje Srećka Flörschutza, arhitekta koji potpisuje, između ostalog, i brojne kuće u središtu grada pa i onu obraslu bršljanom na istočnoj strani Mažuranićevog trga.

“Europa je jedna od rijetkih sačuvanih kino dvorana tog razdoblja. I vrlo je ambiciozno zamišljena”, govori Braun. Kino pod imenom Balkan Palace počinje s radom 8. travnja 1925., prikazivanjem filmova Dalmacija, zemlja sunca i Nibelunzi. Sagrađeno je u godinu dana. Sto godina kasnije, u četiri godine ga još nismo obnovili. 

Kino dvorana bila je dio stambeno-poslovnog bloka trgovca Adolfa Müllera. Skupivši kapital trgovanjem mješovitom robom i gostionicama, Müller ga je  uložio u otvaranje ciglana, a kultura je pratila industriju. Müller prvo otvara kino Helios (današnje kazalište Gavella), da bi potom objedinio to i tada postojeća kina Apollo (danas kazalište Kerempuh), Union (kasnije poznatije kao kino Mosor) i Uraniju (danas polivalentna dvorana i prostor arhitektonskog studija 3LHD) u poduzeće pod zajedničkom upravom. Müller kupuje zemljišta u Varšavskoj i Masarykovoj ulici i na temeljima male kino dvorane u vlasništvu Ćirilmetodskih zidara gradi današnje kino Europa.

Projektirajući taj složeni sklop, koji do danas udomljuje poslovne prostore, stanovanje, kino, Flörschutz projektira pješački prolaz kroz parcelu, zvan Miškecov, a službeno sestara Baković, jedan od čudesnih, intimnih zakutaka Zagreba, sam vrijedan zaštite. Vanjsko je pročelje dijela sklopa prema Masarykovoj ulici, kao i interijer foajea kina, uređeno u stilu neoklasicizma; sjetit ćete se masivnih stupova i skulptura koje se obilazi pri usponu ka gornjem foajeu nazvanom u čast osnivača. Kino je poslije rata nacionalizirano, da bi nakon 1991. došlo pod vlasništvo Kinematografa, a onda Grada Zagreba. Godine 2021. Grad je ishodio prvu dozvolu i započela je obnova pročelja, koja je i završena, a troškovi za tu obnovu, izradu projekta, projektantski nadzor, prethodno provedeno ispitivanje konstrukcije i izradu konzervatorskog elaborata iznosili su oko 650.000 eura. 

Skidanje završnog sloja pročelja ogolilo je srž Zagreba, podsjetnik da smo i u najraskošnijim gradskim dvoranama ipak još duboko malograđani. Naime, vlasnici ciglana Mülleri izgradili su svoj reprezentativni blok koristeći i opeku starog malog kina. “Našli smo ugrađene tri vrste cigle”, kaže Braun te objašnjava kako nije problem što je ta cigla bila polovna, već što je njezina kvaliteta daleko ispod očekivane od velikih industrijalaca, k tome vlasnika ciglane. “Više se ulagalo u dojam i interijer, nego u konstrukciju”, dodaje. To je u obnovi iziskivalo i izvođenje neplaniranih ojačanja same ovojnice. Krajem 2022. je ishođena i dozvola za cjelovitu obnovu.

Grad je u međuvremenu preuzela nova vlast kojoj je otvaranje kina Europa bio jedan od glavnih strateških ciljeva u kampanji. I gdje stvar stoji? S obzirom na iskustvo potresa, nova vlast inzistira na osiguranju statičke sigurnosti zgrade, što nije bilo predviđeno u projektu dogovorenom krajem 2019. godine, no sada jest posljednjim, finalnim i zahtjevnim projektom koji nije invazivan prema izvornoj gradnji. Usvojenim projektom se predviđa i zamjena krovnog pokrova, uspostava izvorne tlocrtne dispozicije unutrašnjosti, odnosno uklanjanje naknadnih pregradnji, restauracija zidnih, stropnih i podnih obloga te interijerske opreme, obnova sustava vodovoda i odvodnje, potpuna zamjena elektrotehničkih instalacija, sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te osiguranje pristupačnosti osobama smanjene pokretljivosti.

Najavljuju i osuvremenjivanje kina – visoku razinu ozvučenja i projekcije, titl i slušalice za osobe oštećenog sluha, a predviđeno je i postavljanje punionice za električne bicikle ispred kina.

Koliko će nas sve to koštati? Iz Grada navode kako prema trenutnim procjenama ukupan iznos za obnovu i nabavu opreme iznosi oko 10 milijuna eura s PDV-om. Plan je financirati obnovu iz EU fondova, kredita Europske investicijske banke i gradskog proračuna. Razgovarali smo o tome s novim ravnateljem KIC-a Hrvojem Hribarom: “Upravo se dovršava prijava na natječaj za obnovu kulturne infrastrukture. Predviđeni izvor sredstava je Europski strukturni fond, a provođenje koordiniraju tijela Vlade Republike Hrvatske.” No ako ne prođe sufinanciranje, Grad je spreman osigurati sredstva, potvrdili su nam iz Ureda za kulturu. Kako stvari sada stoje, početak radova bi mogao biti tek krajem ove godine.

 A što se tiče programa, Hribar odgovara: “Zajednički cilj svih koji sudjeluju u provođenju nove kulturne strategije Grada je stvoriti policentrično kulturno djelovanje kako bi se dokinule uspavane rutine postojećih kulturnih ustanova te, s druge strane, povezivanje s povijesnim kontinuitetom vibrantne i inovativne produkcije nekih ranijih razdoblja. Kriza nastala gašenjem dvije glavne kino adrese – Europe i Tuškanca – izgleda da je osvijestila poticaj za neke nove suradnje.”

Kako će se taj poticaj odraziti kada Europa napokon bude obnovljena, znat ćemo, nadajmo se, krajem 2025. godine.

Radi se, naravno, o Novom Jelkovcu, ambicioznom projektu tada mladih, a danas renomiranih urbanista i arhitekata – Sanje Gašparović, Nataše Martinčić, Marije Premužić, Darije Maletić Mirko, Ivana Mlinara i Krunoslava Šmita. Njihovim je pobjedničkim rješenjem na javnom natječaju 2003. godine određena izgradnja četiri velika bloka A, B, C i D – četiri “reinterpretacije zagrebačke stanogradnje”, kako to objašnjavaju autori. To su redom posvete: donjogradskim blokovima, novozagrebačkim lamelama, stambenim neboderima i megastrukturama južnog dijela grada. Prve su stanare blokovi dobili 2009. godine. Izgradnja velikog broja stanova usred dotad neizgrađenih ledina, uvjetovala je i izgradnju dječjeg vrtića te osnovne i srednje škole, kao i formiranje ogranka gradske knjižnice. Neprestano nastojanje zagrebačkih graditelja za decentralizacijom grada dovelo je u Novi Jelkovec i bazensku dvoranu i sportske terene. Unutar bloka A, vjerojatno urbanistički najmanje uspješnog u naselju, a građenog u formi predimenzioniranog povijesnog gradskog bloka orijentiranog na unutrašnji trg, nalazi se neuređen prostor izvorno namijenjen kulturnom centru. Čitavih 15 godina nakon izgradnje naselja, Novi Jelkovec bi konačno trebao i dobiti kulturni centar.

Taj prostor površine 1500 m² od izgradnje zjapi prazan. Nisu postavljene ni kvake na vratima. Kroz prašnjava se stakla naziru goli zidovi. Svojom postavom u odnosu na naselje – s glavnim ulazom prema prometnici koja povezuje Slavonsku aveniju sa Sesvetama – upućuje na mogućnost otvaranja i prema široj zajednici. Stanovnici drugih dijelova grada tako ne bi morali ići duboko u naselje da bi posjećivali kulturne sadržaje.

Od 2009. godine do danas, Zagreb se doista jest proširio, no ta urbanizacija se nije odvila planski i kontrolirano. Prostor Sesveta širio se stihijski, pojedinačnim intervencijama, a Jelkovec su okružile hale, skladišta, vulkanizerske i automehaničarske radionice, dvorišta puna rabljenih automobila na prodaju. Unatoč tome što je naselje zaista repozitorij suvremene hrvatske arhitekture u njezinoj najvažnijoj namjeni, onoj društvenoj i višestambenoj, Novi Jelkovec ostao je urbani otok na istoku grada. Samodostatnost naselja je uvelike ostvarena. Osnovane su i udruge koje su se zalagale za unaprjeđenje kvalitete života stanara, poput udruga Novi Jelkovec i Iskra, kao i centri usmjereni na rad s osobama s invaliditetom. Nekadašnja predsjednica udruge Novi Jelkovec Ana Nilić kaže mi kako je udruga prestala s radom prije dvije godine jer su u međuvremenu otvoreni sportski objekti i knjižnica te je nadograđena osnovna škola, čime su njihovi ciljevi dobrim dijelom ostvareni. No nisu uspjeli postići da se otvori kulturni centar. 

Željka Mazzi i dalje vodi udrugu Iskra – Centar za edukaciju i savjetovanje, sada sa sjedištem u Sesvetama gdje su uspjeli dobiti gradski prostor, no i dalje usmjerenu i na stanovnike Novog Jelkovca. Provode programe prevencije nasilja, podrške žrtvama kao i reintegracije i rehabilitacije počinitelja nasilja. Također rade na integraciji romske zajednice, pomažu djeci i mladima u učenju, organiziraju radionice i predavanja te na taj način djelomično, koliko im to uvjeti dopuštaju, preuzimaju ulogu kulturne institucije. Za financiranje programa potrebno se iz godine u godinu prijavljivati na natječaje Grada Zagreba, a tako je, ističe Željka Mazzi, teško ostvariti kontinuitet programa. Radionicu robotike za darovitu djecu provodili su tri godine, nakon čega su odustali zbog neadekvatnog prostora. Godinama je udruga djelovala u premalenim, unajmljenim prostorima u prizemljima zgrada Novog Jelkovca, a Grad im je iz godine u godinu odbijao prijave na natječaj za najam gradskog prostora. Službeno objašnjenje nisu dobili, no Željka Mazzi pretpostavlja da su zbog brojnosti udruga za osobe s invaliditetom smatrali kako je područje Jelkovca time pokriveno.

“No što je s onima koja nemaju invaliditet? Poslijepodne i navečer u naselju nema sadržaja, a potrebe su velike”, kaže Željka Mazzi, koja i sama živi u Novom Jelkovcu. 

Okvirno trećina stanova u naselju su gradski stanovi za građane nižeg socijalnog statusa. Socijalna slika vidljiva je i po praznim parkiralištima, dobrim dijelom praznim poslovnim prostorima, pa i po tome što u naselju nema puno toga što nije neophodno, na primjer, samo je jedan restoran. Prosječna kupovna moć je mala, povezanost s gradom labava. Djeca koja si ne mogu priuštiti platiti tamošnje sportske sadržaje često nemaju izbora nego biti na ulici. Socijalni stanovi, prema zadnjoj odluci Grada iz kolovoza prošle godine, po zaštićenoj cijeni najma od 20 do 40 eura mjesečno mogu pripasti onima koji imaju primanja manja od 30 % prosječne zagrebačke mjesečne plaće. Kućanstva čija primanja iznose između 30 % i 50 % prosječne mjesečne plaće za najam izdvajaju 240 eura mjesečno. 

Željka Mazzi kaže da je Novi Jelkovec zapravo presjek Hrvatske u malom jer tu žive i obitelji prosječnih i iznadprosječnih primanja pa nedostatak kulturnog sadržaja ne predstavlja problem samo za one iz obitelji nižeg socijalnog statusa. “Djeca barem imaju dječja igrališta, a gdje će mladi? Za njih stvarno nema ništa”, kaže i objašnjava da velik broj srednjoškolaca odustaje od izvannastavnih aktivnosti jer bi im putovanje u udaljene dijelove grada oduzelo previše vremena. Postoje autobusne linije za Sesvete, Dubec i Glavni kolodvor, jedan do dva autobusa na sat, što nije ni približno dovoljno za toliki broj stanovnika.

 “Da su imali takvu mogućnost, stanovnici bi makar donacijama uredili kulturni centar”, kaže Željka Mazzi. Tako razmišlja i Željko Dodig, također stanovnik Novog Jelkovca koji je jedno vrijeme bio i predsjednik mjesnog odbora te je osnovao nogometni klub i ženski odbojkaški klub: “Postojeći prostor je idealan za kulturni centar, ne samo za Jelkovec, nego i za okolna naselja. U Sesvetama je jedna amfiteatarska dvorana, ali nema institucije koja bi se bavila kontinuiranim organiziranjem programa. Nije se trebalo čak ni cijeli kulturni centar odmah urediti, to je moglo ići postupno.”  

Institucija kulturnog centra relikt je povijesnih socijalnih politika, na ovim prostorima prisutna još od početka 20. stoljeća. Djelovanje gradskih centara za kulturu dokazuje važnost i doseg takve institucije za užu zajednicu, a time neizbježno i za grad. Jedna je od kvaliteta Zagreba upravo u tom obliku djelovanja u zajednici, s obzirom da se po tom pitanju ne može usporediti ni s jednim gradom u državi. Na području grada 16 je takvih centara. Centar za kulturu Trešnjevka, Kulturni centar na Peščenici KNAP te Kulturni centar Travno neki su od primjera uspješno provedene decentralizacije kulturnih sadržaja i prepoznatljivi su kao institucije ne samo u okviru lokalne zajednice, već i na kulturnoj mapi grada, o čemu svjedoči i činjenica da je upravo Centar u Travnom mogao udomiti Gavelline predstave dok je to kazalište bilo pod skelama uslijed poslijepotresne obnove. 

U Novom Jelkovcu su besplatni kulturni i obrazovni sadržaji dijelom dostupni u gradskoj knjižnici. Voditeljica knjižnice Iva Klak Mršić čita mi podatke i navodi kako je u protekloj godini u prostorima knjižnice održano 854 aktivnosti na Odjelu za djecu i mladež, s ukupno 7520 posjetitelja, dok je 140 događaja na Odjelu za odrasle posjetilo njih 2185. U knjižnici se tako provode programi poticanja čitanja, pričaonice i kreativne radionice, povremeno organiziraju izložbe i predavanja, a aktivno djeluje i jedan čitateljski klub. No knjižnica ipak  nije prostor za izvedbene umjetnosti, a ima i svoj režim korištenja kojemu se potrebno prilagođavati. 

Da bi bilo krajnje vrijeme da i Novi Jelkovec dobije kulturni centar, zaključili su i u gradskoj upravi. “Zbog velike površine i naseljenosti gradske četvrti Sesvete, s posebnim naglaskom na mjesni odbor Novi Jelkovec i okolne mjesne odbore, te zbog slabe povezanosti, potrebno je osigurati prostor u kojem će se odvijati i planirati programi u cilju povećanja dostupnosti i uključivosti kulture”, odgovorili su nam na upit iz Grada.

Prema proračunu, za to je osigurano 1 195 000 eura, dok će se konačan iznos znati nakon detaljne procjene. Iz Grada navode da se kulturni centar planira staviti u funkciju u 2025. godini, no u što će se točno uložiti sredstva, nisu nam znali odgovoriti niti smo dobili detaljnije informacije koji su se programi pokazali potrebnima nakon što je provedena analiza. Hoće li u onih 1500 m² stati dvorana, pozornica, amfiteatar, učionice, neki oblik višenamjenskog prostora ili štogod drugo, još uvijek možemo samo nagađati, mada je otvorenje najavljeno u sljedećoj godini. 

Neki od mojih sugovornika i dalje su skeptični prema tim najavama. Ali strpljivo čekaju. Svi oni Jelkovec zovu “malim gradom”. Prema zadnjem popisu stanovništva, u Novom Jelkovcu živi 7 303 stanovnika, dok ih je na području cijelih Sesveta čak 70 800. Za hrvatske pojmove, to je već veliki grad. Gradovi, pa i naselja, trebaju svoj identitet. Njihovi stanovnici ne pripadaju prostoru zbog građevina, već onoga što se u njima odvija, a kulturne institucije ne služe samo lokalnom stanovništvu, već i povezivanju, umrežavanju s drugim zajednicama.