Podsjećamo, poziv na kulturni bojkot Naharina i njegove plesne kompanije Batsheva dolazi od BDS-a (Boycott, Divestment & Sanctions) – palestinskog pokreta koji, po uzoru na borbu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, nenasilnim otporom gradi međunarodni pritisak na Izrael, ali i na globalne kompanije te kulturne, umjetničke i akademske institucije koje svojim ulaganjima ili suradnjom podržavaju izraelsku politiku i okupaciju Palestine. U Hrvatskoj su na njihov poziv odgovorile članice inicijativa Free Palestine Rijeka, Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestine, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska.

U Rijeci je intendantica Dubravka Vrgoč svoj odgovor na pozive za otkazivanje sporne predstave (kojima se pridružio i Yanis Varoufakis) ostavila na tome da vidi kazalište kao “središte susreta, dijaloga i zajedničkog promišljanja svijeta, a ne kao bojište ideoloških podjela”. Pritom nigdje ne adresira svoju društvenu i političku odgovornost da osudi genocid i odbije suučesništvo u prikrivanju, odnosno artwashanju zločina – ako ni zbog čega drugog, onda zbog javnog novca kojim raspolaže. U Bologni se nedavno, u kulturnom centru Teatro Polivalente Occupato (TPO) dogodilo upravo suprotno. Koncert američkog drone metal benda Earth, koji se trebao dogoditi 27. siječnja, otkazan je neposredno prije početka jer je frontmen Dylan Carlson tražio uklanjanje palestinske zastave istaknute sa strane pozornice. 

Uprava TPO-a odbila je njegov zahtjev i publici objavila da će snositi sve troškove otkazivanja (što je za jedan kulturni centar financijski udarac koji su kasnije uspjeli pokriti crowdfundingom), naglasivši da je riječ o političkom izboru za prostore poput njihovog. Nakon tog pojašnjenja, što se čuje u videu objavljenom na društvenim mrežama, organizatorica završava s “Free free Palestine”, u čemu joj se publika pridružuje. U objavi na svojim društvenim mrežama, bend optužuje upravu TPO-a da su otkazivanjem koncerta “stavili politiku iznad glazbe”. U Rijeci pak, premijera Venezuele je, kako u svom priopćenju navodi uprava, “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini” unatoč prosvjedima ispred i unutar kazališta.

Dva su ovo, dijametralno suprotna, primjera koja pokazuju kako se kulturne institucije i radnice_i u kulturi zauzimaju za svoje političke odluke, koristeći umjetnost bilo kao kulisu za depolitizaciju i omamljivanje javnosti ili kao prostor aktivnog otpora i društvene odgovornosti. U takvom nizu oprečnosti, u četvrtak 12. veljače, u Berlinu se otvara novo izdanje međunarodnog filmskog festivala Berlinale, a usporedno s njim Palinale, kontraprogram koji se održava drugu godinu zaredom, a organizira ga kolektiv koji djeluje s ciljem da palestinskim i drugim dekolonijalnim glasovima da prostor i vidljivost unutar Njemačke. Treba napomenuti da, za razliku od Berlinalea, rade potpuno volonterski i zahvaljujući donacijama pokrivaju troškove produkcije svojih programa. 

Od 2024. godine kada inicijative Film Workers for Palestine (FWP) i Strike Germany iniciraju apel filmskim radnicima_ama da bojkotiraju Berlinale zbog cenzure i represije propalestinskog govora, ovaj međunarodno vidljiv festival koji sebe opisuje kao “najpolitičniji od svih većih filmskih festivala”, odbija odgovoriti na ozbiljne optužbe o represiji, cenzuri i zastrašivanju kojima su bili izloženi autori, umjetnice i kulturni radnici koji su tijekom prethodnih izdanja javno iskazivali solidarnost s Palestinom. U objavi povodom ovogodišnjeg Berlinalea, FWP podsjeća na slučaj radnika_ce koji_a je prijavljen_a policiji zbog navodnog krivičnog djela jer je u internom e-mailu napisao_la “od rijeke do mora”. Kao posljedica toga, zaposleniku_ci je prekinut postupak dobivanja boravišne dozvole u Njemačkoj.

Nadalje, FWP ističu da uprava Berlinalea ne samo da nije zaštitila vlastite umjetnike_ce i zaposlenike, već je u više navrata aktivno sankcionirala govore solidarnosti s palestinskim narodom, uključujući prijetnje policijskim i pravnim postupcima: “Prema navodima brojnih filmskih autora_ica (koji su svoja iskustva podijelili pod uslovom anonimnosti), kada su tijekom Q&A sesija ili panela govorili o izraelskom genocidu u Gazi, suočili su se s agresivnim ukorima programskih voditelja festivala – ljudi koji imaju značajnu moć u filmskoj industriji. Ti programeri su autorima_cama poručili da će, u skladu s festivalskom politikom, njihove izjave biti proslijeđene pravnom timu festivala kako bi se procijenilo krše li njemački zakon.”

U objavi se dotiču i događaja na prošlogodišnjem izdanju, kada je na premijeri svog filma, redatelj Jun Li pročitao pismo koje potpisuje njegov glumac Erfan Shekarriz, koji je bojkotirao festival i prozvao njemačke kulturne institucije, uključujući Berlinale, za suučesništvo u “aparthejdu, genocidu, brutalnom ubijanju i brisanju palestinskog naroda”. Redatelj je, kako piše u članku Deadlinea, završio govor s izjavom “od rijeke do mora”, zbog čega je njemačka policija pokrenula istragu, a uprava Berlinalea poručila je da su svjesni štete koja je ovim govorim prouzročena prisutnima, da ne podržavaju antisemitizam i da će surađivati s policijom.

U svojoj objavi, inicijativa Strike Germany ističe da je uprava Berlinalea, čak i u svojoj navodnoj predanosti da zastupa “obje strane” i “jednakost” – što je već normalizacija genocida, dodaju – nedosljedna. U 2025. festival je otvoren i zatvoren dokumentarcima o izraelskim zatvorenicima, a izrazi žaljenja zbog patnje palestinskog naroda nisu popraćeni imenovanjem Države Izrael kao počinitelja zločina. U srpnju 2025. izraelski su doseljenici na Zapadnoj obali ubili Awdaha Hathaleena, palestinskog aktivista koji je surađivao na filmu Jedina zemlja, nagrađenim glavnom nagradom u kategoriji dokumentarnih filmova na Berlinaleu 2024. Uprava festivala, ističu Strike Germany, nije reagirala niti osudila ubojstvo, niti napade na koautore filma, Basela Adru i Yuvala Abrahama.

Filmski i kulturni radnici okupljeni oko inicijativa Film Workers for Palestine i Strike Germany ostaju dosljedni zahtjevima koje su uputili prijašnjih godina: da Berlinale nedvosmisleno osudi izraelski genocid u Gazi, da ne cenzurira umjetnike_ce i filmske radnike_ce, da ih ne zastrašuje pravnim tužbama zbog njihovih političkih stavova i da podrže one koji se pridružuju pokretu BDS. Pored toga, pozivaju Berlinale da započne proces popravljanja nanesene štete kroz konkretne mjere koje uključuju uvođenje programa palestinskih filmova, te osiguravanje institucionalne, financijske i logističke podrške palestinskim autorima_cama, po uzoru na podršku koju je festival ranije pružao filmskim radnicima_ama iz drugih ratom pogođenih i okupiranih regija.

Kako Berlinale otvara svoje novo izdanje bez odgovora na ove zahtjeve, ostaje pitanje može li festival koji se predstavlja kao “politički” zadržati kredibilitet dok ignorira pozive vlastite zajednice i učestvuje u normalizaciji državne cenzure i represije. S druge strane, nezavisni centri poput TPO-a u Bologni, te oni berlinski u kojima će se održati Palinale (Arkaoda, Il Kino, Filmarche, Tennis Bar, Ringbar, New Yorck im Bethanien, Sputnik Kino, Studio DB i drugi) ostaju prostori u kojima se gradi zajednička odgovornost za bolju budućnost. Napokon, oni održavaju autonomiju kulture i umjetnosti u vrijeme sve snažnijeg pritiska političke fašizacije, ili drugačije rečeno, drže umjetnost iznad politike. 

Mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo, zapamtimo to čitajući ovaj tekst. Isti pokreti, iste akcije, iste aktivnosti, u drugačijim okolnostima dobivaju drugo značenje. Ples koji koristi liturgijske napjeve na latinskom nećemo doživjeti kao onaj koji se izvodi na političke stihove benda Rage Against the Machine, znat će oni koji su predstavu gledali ako ne u Rijeci onda u Tel Avivu ili negdje gdje je gostovala. I nama koji ju nismo i nećemo gledati ovo ima smisla – iste plesne pokrete na Thompsonovom koncertu i na Danima srpske kulture gledali bi potpuno drugačije. Predstava time, mogli bi zaključiti iz raznih najava i opisa dostupnih na internetu, nije kontroverzna. Ne provocira, ne propagira, ne politizira – bar ako je suditi po sadržaju.  

Njezin autor Ohad Naharin, s druge je strane, daleko kontroverzniji. Istodobno kritičar izraelske desničarske vlade i jedan od najprepoznatljivijih kulturnih izvoza države koja je utemeljena na genocidu, aparthejdskim zakonima i falsifikaciji vlastite pa i tuđe povijesti, ovaj koreograf zauzima, u najmanju ruku, paradoksalnu poziciju. U izraelskom kontekstu njegov rad se isčitava kao politički (u jednoj je izvedbi predstave Anafaza koristio palestinsku zastavu ali kasnije je pojašnjeno da to nije zato što se zauzima za nju), ali u međunarodnom kontekstu, palestinski pokret BDS (Boycott, Divestment & Sanctions) poziva na njegov bojkot, kao i bojkot Batsheve – izraelske plesne kompanije u kojoj je bio dugogodišnji direktor, a danas djeluje kao kućni koreograf. Uostalom, Venezuela je Batshevina predstava, a u Rijeci ju prvi put izvodi drugi ansambl.  

O razlozima zbog kojih BDS, pokrenut od strane 170 civilnih palestinskih organizacija, poziva na kulturni bojkot detaljnije čitajte ovdje, a za potrebe ovog teksta vrijedi napomenuti da je on usmjeren na umjetnike_ce koji koriste državni novac da bi promovirali svoj rad izvan Izraela. Batsheva i Naharin to čine time što su dio Branda Israel, kampanje izraelskog ministarstva vanjskih poslova koja koristi kulturu da bi rebrendirala, odnosno popravila imidž države čija vojska ubija civile, najčešće djecu, dok snimke zločina obilaze svijet. I to ne samo posljednje dvije godine – prije 25 godina na televizijskom prijenosu na kanalu France2 ljudi su u šoku gledali ubojstvo 12-godišnjeg dječaka Mohammeda el-Durraha dok ga je otac vlastitim tijelom pokušavao zaštititi od metaka.

Brand Israel stoga ima prilično težak posao, no ništa što pozamašni honorari umjetnicima_ama i quid pro quo međunarodna kulturna razmjena ne bi premostila. Ipak, u nadi da je Naharinova kritika okupacije supstencijalna, BDS je više puta pozvao Batshevu da se ogradi od Branda Israel. No, Naharin i tijekom kratkog bivanja u Rijeci ne vidi razlog za to. U razgovoru s publikom ususret premijeri – koji je bio otvoren svima jer je upravi riječkog HNK bilo važno “da osjetimo sve perspektive”, ali ne otkriva koje su to “sve” kad je bila jedna? – Naharin kaže: “To je novac građana pa i moj novac. Nije to nikakva usluga vlade.” 

Naravno da nije. Izraelski umjetnici s Državom Izrael potpisuju ugovore u kojima se jasno navode promotivne obaveze koje uz to trebaju ostati tajne, kako je otkriveno 2008. kada je pjesnik Yitzhak Laor objavio primjerak u kojem stoji: “Pružatelj usluga neće se predstavljati kao agent, izaslanik i/ili predstavnik Ministarstva.” 

Kako kritičar može postati apologet, to nema smisla. Pa Naharin “već godinama javno i jasno izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”, uporno ponavlja Vrgoč pa i Miljenko Jergović ne može doći k sebi kad čuje bojkot (nije jedini, naravno). Ali eto, mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo. Venezuela, predstava koja na svom popisu glazbe ima i pjesmu Bullet in the Head, u kojoj RATM kritizira medijski posredovanu manipulaciju (“They say jump, you say how high”), izvedena izvan granica države koja ju financira (ista predstava, drugi kontekst), postaje instrument propagande odnosno artwashinga. Tu leži glavni argument za bojkot: ne protiv Naharinove umjetnosti kao takve, nego protiv institucionalnog okvira koji je promovira.

Riječka iteracija je u konačnici proizvod kulturne razmjene dviju zemalja čijim odnosima, kako je u objavi nakon premijere poručio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Gary Koren, “nikakve provokacije neće naštetiti”. Srećom, na internetu nema snimke poput one na kojoj izraelski veleposlanik u Austriji govori da će igrati golf u Gazi i da u određenim okolnostima treba ubijati djecu, pa iza njegovih riječi ne moramo tražiti skrivena značenja. Ovdje je samo riječ o diplomaciji i umjetnosti. Ratni zločini? Zločini protiv čovječnosti? Tko o tome priča? (Nitko, tome i služi Brand Israel!)

Aktivistkinje inicijativa Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestina, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS-a Hrvatska te od nedavno Free Palestine Rijeka, pak ne prestaju pričati o tome. One već mjesecima pozivaju upravu HNK Ivana pl. Zajca da otkaže suradnju s Naharinom i Batshevom, a tijekom premijere nenasilnim su prosvjedom pozivale na solidarnost s Palestinom. Unatoč tome što su njihovi zahtjevi već neko vrijeme dio javnog prostora, u medijskom prenošenju njihovog pokušaja prekidanja predstave, dogodilo se još jedno brisanje razlika. 

Umjesto da se uzme u obzir kao politički artikulirana akcija u kontekstu međunarodnih kulturnih bojkota (pogledaj primjere iz Kalifornije i Italije) koji adresiraju Naharinov artwashing Izraela, njihov prosvjed je od strane ministrice Obuljen Koržinek interpretiran kao antisemitizam. Kada takve neosnovane i lažne tvrdnje dolaze iz državnog vrha, trebamo li se čuditi njihovim odjecima u zakutcima interneta? Mediji su izvještavali o nacionalistički utemeljenoj mržnji (Naharin je Izraelac, zato bojkot), “barbarskom napadu na kulturu” i izjednačavali aktivistkinje s crnokošuljašima u Splitu i Benkovcu. Spomenimo ipak da su isti ovi mediji svoje novinare_ke, kako otkriva istraživanje portala Lupiga, uključili u ekspediciju u Izraelu koju je organiziralo, a tko drugi, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. Čini se neminovno da ćemo se spotaknuti o cionističku propagandnu mašinu gdje god se okrenuli – they say jump, you say how high.

Iako su na društvenim mrežama na gore navedene, krivo utemeljene optužbe, reagirali kulturni radnici_e, strukovna udruga SPID, Možemo Rijeka, kao i same aktivistkinje i aktivisti, vrijedi ponoviti. Braniteljske udruge u Benkovcu te maskirani muškaraci u Splitu i Zagrebu motivirani su nacionalističkim identitetom, a njihovi napadi usmjereni su na kulturne programe koji u javnom prostoru daju vidljivost manjinama, izbrisanim identitetima i zakopanoj povijesti. Osim prekidanja programa, njihovo zastrašivanje bilo je usmjereno i na publiku kao i na organizatore_ice programa.  

Akcija protiv Venezuele kritika je same institucije koja se koristi kao poligon za legitimizaciju države koja je pod teškim optužbama za ratne zločine, aparthejd i izgledno, genocid. To je nenasilna, politički artikulirana akcija, a cilj nije napad na identitet umjetnika niti na publiku, usprkos tome što uprava HNK Ivana pl. Zajca dvolično navodi da se tijekom kratkotrajnog prosvjeda prije samog početka predstave zabrinula za sigurnost svoje publike i djelatnica_ka, ali da je predstava svejedno “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini”. Meta prosvjeda su institucije koje svojim odlukama, šutnjom i lažima doprinose prikrivanju zločinačkog režima u Izraelu. Radi se o prokazivanju i destabilizaciji infrastrukture moći koja stoji iza Naharinove predstave. 

Stvarajući lažnu simetriju između akcija koje su usmjerene na prekidanje događanja, gubi se shvaćanje da prostori kulture nisu neutralni te da se i oni, kao i sve, mogu koristiti da bi održali strukture državne moći koja upravlja dominatnim narativom, u ovom slučaju onom o višedesetljetnom “sukobu” između Palestinaca i Izraelaca. Napokon, u državi koja javno stoji uz okupatore usprkos međunarodnim presudama i zakonima koje je obvezna poštivati, Naharin svakako ne daje vidljivost manjini pa niti nedominantnim, “drugačijim” mišljenjima.

Da ju ne bojkotiram, rekla bih, pogledajte Venezuelu, bit će jasnije kako ove akcije – iako nisu čak ni iste! – treba čitati drugačije s obzirom na kontekst, pa će ova riječka drama (oprostite, balet) nečemu i poslužiti. Ali po tome kako sam Naharin ne zna ili ne želi njezinu premisu primijeniti na svoju situaciju (kaže “bojkotirao bih sam sebe” da to može pomoći Palestincima, ali čovjek ne vjeruje da međunarodni grassroots pritisak može zaustaviti okupaciju pa plešimo dalje), a uprava kazališta još manje, za zaključit je da je to gubitak dragocjenog vremena. Bilo bi ga bolje izdvojiti za razumijevanje BDS-a, ipak dolazi od strane potlačenih, u njemu mogu sudjelovati svi bez obzira na vjeru, rasu, etničku i inu pripadnost (i mnogi Židovi i Izraelci ga podržavaju), a uz to je i nenasilan. A trebat će nam svi alati otpora kada budemo branili prostore vlastite slobode, koji se sve više sužavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Podsjetimo, krajem srpnja ove godine inicijative Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorena Palestina, Inicijativa za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska uputile su otvoreno pismo upravi HNK Ivana pl. Zajca s pozivom na otkazivanje Naharinove predstave, o čemu smo detaljnije pisali ovdje. Međutim, kako je vidljivo na službenim stranicama kazališta, do danas nije došlo do otkazivanja. Kako navodi u pismu, Varoufakisa je o događanjima izvijestio Srećko Horvat, voditelj Filozofskog teatra, a o svojoj je odluci obavijestio i inicijative koje su pozvale na otkazivanje Naharinove predstave. Varoufakisovo pismo prenosimo u cijelosti iz njihova priopćenja.

“Dragi prijatelji,

Moj prijatelj Srećko Horvat obavijestio me da ste, u skladu s BDS-om, organizirali bojkot Hrvatskog narodnog kazališta zbog njihova ugošćivanja umjetnika koje sponzorira država Izrael. U nastavku možete pronaći moje pismo ravnateljici kazališta u kojem, u znak podrške vašim naporima, objavljujem svoje povlačenje iz događaja na kojem smo Srećko i ja trebali sudjelovati.

Srdačan pozdrav
Yanis Varoufakis

Ravnateljici Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci

Draga Dubravka Vrgoč,

Pišem vam kako bih vas obavijestio da se, nažalost, povlačim iz događaja Filozofski teatar zakazanog za 30. studenog, 2025., na koji ste me ljubazno pozvali zajedno s prijateljem Srećkom Horvatom.

Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja. Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.

Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.

S osobitim poštovanjem,
Yanis Varoufakis
Ponedjeljak, 6. listopada 2025.”

U naslovu članka autor_ica sugerira da je organiziran prosvjed “protiv Izraela”, čime je pogrešno impliciran razlog okupljanja, iako u svom pozivu SNH i HND jasno navode da se prosvjed održava kako bi “zahtijevali prekid ubijanja novinara, civila i djece u Gazi, prekid prisilnog izgladnjivanja stanovništva te slobodan pristup humanitarnoj pomoći i međunarodnim novinarima”. U članku se nadalje fokus prebacuje na tvrdnje kojima se pokušava identificirati (a time i opravdati) protiv koga i zbog čega Izrael ratuje. Optužujući HND da “ne pristupa kritički te svjesno i namjerno zanemaruje kontekst i okolnosti ovog rata”, narod.hr daje i primjer tog hotimičnog “zanemarivanja”. 

Citirajući poziv na prosvjedni skup u kojem se navodi da je u nedavnom napadu na bolnicu Nasser u Gazi, koji se dogodio 25. kolovoza, prema podacima palestinskih zdravstvenih dužnosnika ubijeno 15 civila, među njima i četiri novinara, u članku portala narod.hr upozoravaju da su organizatori izostavili da su “palestinski zdravstveni dužnosnici izravno podređeni Hamasu, terorističkoj organizaciji koja je započela rat pokoljem izraelskih civila 7. listopada 2023. godine”. 

Nastavno na tu tvrdnju, u članku se postavljaju sugestivna pitanja: “Jesu li novinari doista legitimna meta za izraelsku vojsku ili su stradali kao kolateralne žrtve? Jesu li svi stradali novinari zaista bili novinari, s obzirom na činjenicu da Hamas ratuje u civilnoj odjeći te je teško raspoznati terorista od nedužnog civila?” Kasnije, citirajući izjave politologa Borisa Havela, nude se nedvosmisleni odgovori: “Hamas vodi rat skrivajući se iza civila i infrastrukture poput bolnica i škola, čime izaziva slike stradanja koje mu donose propagandnu pobjedu”, te “velik dio poginulih čine borci Hamasa koji se ne razlikuju od civila jer ne nose odore”.  

Tvrdnja da se Hamas skriva iza civila i da zbog toga IDF – vojska koja posjeduje tehnološki napredno ili čak najnaprednije oružje i ratnu opremu te ratuje na uskom teritoriju koji godinama drži pod okupacijom – ne može razlikovati “terorista od nedužnog civila” nije jedinstvena ni portalu narod.hr ni Havelu. Radi se o tvrdnjama koje izraelska vlada i dužnosnici redovito koriste deklamirajući dokaze o ratnim zločinima počinjenima u Gazi kao odgovornost Hamasa ili samih Palestinaca. 

Takvi scenariji postali su evidentni već u prvim danima nakon početka izraelske ofenzive na Gazu. U večernjim satima, 17. listopada 2023. došlo je do eksplozije u bolnici Al-Ahli, oko koje su ubrzo počele kružiti suprotstavljene tvrdnje. U prvim medijskim izvještajima govorilo se o napadu IDF-a, a nekoliko sati kasnije izraelski su vojni glasnogovornici zanijekali odgovornost tvrdeći da su palestinske milicije ispalile raketu koja je pogreškom pala u dvorište bolnice gdje su u šatorima bile smještene izbjegle obitelji. Njihove tvrdnje su zatim prenijeli i hrvatski i strani mediji, ne provjeravajući točnost navoda.

Stranim novinarima i nezavisnim organizacijama nije bio dozvoljen pristup lokaciji (napomenimo da o njihovoj blokadi odlučuje izraelska vlada, koja unutar svoje države ograničava i UN-ovu komisiju za istragu o zločinima koji su se odvili 7. listopada). Istodobno, izraelska vojska je objavila snimku na kojoj se, po njihovim navodima, vidi raketa ispaljena iz teritorija Gaze, a koja se, nakon što ju je presreo izraelski obrambeni sustav, raspala iznad bolnice i time uzrokovala razaranje.

U nezavisnoj istrazi organizacije Forensic Architecture dokazano je da snimka koju je objavila izraelska vojska prikazuje presretanje rakete koja je nepovezana s onom koja je uzrokovala masakr u Al-Ahli bolnici, a u tekstu za Faktograf novinarka Ana Benačić donosi detaljni pregled događaja i dezinformacija koje su tada plasirane u javnost i kasnije demantirane. Usprkos tome, ovim događajem stvoreni su preduvjeti za sustavno uništenje bolnica u pojasu Gaze, o kojem detaljno svjedoči izvješće OHCHR-a (Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava) kojem ćemo se vratiti kasnije. 

Članak na portalu narod.hr nadalje navodi da se Hamas skriva iza “infrastrukture poput bolnica i škola”, što se koristi kao objašnjenje za civilne žrtve, stoga vrijedi provjeriti i što međunarodni zakoni kažu o pretvaranju bolnica u vojne mete. U članku 18 Ženevske konvencije navedeno je da bolnice “ne mogu ni u kojoj prilici biti predmet napada, nego će ih stranke sukoba u svako doba poštovati i štititi”. U tekstu za Guardian glavni haaški tužitelj Karim Khan tvrdi da, prema međunarodnom kaznenom zakonu Haaškog suda, strana koja je odgovorna za targetiranje ustanova pod međunarodnom zaštitom (bolnica, škola, vjerskih objekata), mora dokazati da je prostor izgubio svoj zaštićeni status time što se “koristi u vojne svrhe”.

Koliko je Izrael uspio dokazati da se ijedna od 36 bolnica u Gazi koristi kao poligon za Hamasove operacije? Uzmimo za primjer bolnicu Al-Shifa. U gore navedenom izvješću OHCHR-a, iznesen je podatak da je “između 27. listopada i 24. studenoga, IDF objavio više od 27 izjava tvrdeći da je bolnica Al Shifa ‘glavno sjedište Hamasove terorističke djelatnosti’ te da je Hamas upravljao zapovjednim i nadzornim centrima unutar bolnice te odatle usmjeravao raketne napade i zapovijedao snagama”. 

Nadalje, bez omogućavanja nezavisnu istragu tih navoda, IDF je plasirao informacije da Hamas “drži taoce u bolnici, koristi bolnička vozila hitne pomoći za prijevoz, krade gorivo iz bolnice, sprječava bolnicu da primi gorivo koje je osigurao IDF, te da koristi ljude unutar bolnice kao živi štit”, stoji u izvješću. Posljedično, u dvotjednoj “operaciji” izraelske vojske, ova najveća bolnica u pojasu Gaze je u ožujku 2024. potpuno devastirana, a nakon povlačenja IDF-a otkriveni su masovni grobovi s djecom, ženama i bolesnicima te spaljene zgrade s uništenom medicinskom opremom. 

Da potvrde navode da se ispod bolnice nalazio cijeli zapovjedni centar militarista, nakon dvotjedne “operacije” IDF je “objavio fotografije nekog oružja za koje se navodi da je pronađeno u medicinskom kompleksu Al Shifa, iako se činilo da se uglavnom radi o manjem broju lakog naoružanja te stoga ne nužno takve vrste da bi se moglo zaključiti kako su s područja bolnice pokrenuta ili vođena neprijateljstva”, stoji u izvješću OHCHR-a. U zaključku izvještaja je stoga naglašeno da se bilo koji od 136 napada na bolnice u pojasu Gaze, koji su počinjeni između 7. listopada 2023. i 30. lipnja 2024., u slučaju da je bio usmjeren protiv civila i medicinskog osoblja ili na civilne objekte koji nisu korišteni u oružane svrhe, može smatrati ratnim zločinom. 

Osvrnimo se i na napad koji HND i SNH spominju u pozivu na prosvjed. U bombardiranju bolnice Nasser, 25. kolovoza 2025., ubijeno je najmanje 20 ljudi, među njima pet novinara. Osim zbog ubojstva novinara uglednih novinskih agencija (Reuters, Associated press i Al Jazeera), svjetski su mediji i političari izrazili zgražanje zbog “kontroverzne” taktike koju je IDF u napadu koristio. Radilo se o tzv. “dvostrukom udaru” pri kojem se nakon prvog bombardiranja, zbog kojeg na mjesto događaja dođu spasioci, medicinske službe, civili i novinari, izvede drugi udar, s ciljem nanošenja što veće štete. 

U dvostrukom udaru agresor maksimalizira ubojstva, a smatra se da se njime namjerno targetiraju civili, zdravstveni dužnosnici i novinari ili u najmanju ruku, da se radi o neselektivnom bombardiranju – sve što se može definirati teškim ratnim zločinima. Prema istraživanju nezavisne i neprofitne izraelsko-palestinske medijske organizacije +972 Magazine, napad na bolnicu Nasser nije bio izolirani slučaj, IDF redovito koristi taktiku “dvostrukog udara” u Gazi. Zbog ubojstva novinara u ovom napadu, američka neprofitna organizacija CPJ (Odbor za zaštitu novinara) uputila je zahtjev za istragom upozoravajući da su odgovori koje su dobili od IDF-a u kontradikciji s izjavama premijera Benjamina Netanyahua koji je u prvoj reakciji rekao da se radi o greški zbog koje “duboko žale”. 

U zajedničkoj istrazi Guardiana, izraelsko-palestinskog magazina +972 i hebrejskog portala Local Call utvrđeno je da podaci iz interne izraelske obavještajne baze pokazuju kako je najmanje 83 posto Palestinaca ubijenih u izraelskim napadima na Gazu klasificirano kao civili. Ovi podaci ukazuju da su 5 od 6 ubijenih Palestinaca civilne žrtve – radi se o stopi ubojstava koja daleko nadmašuje postotke iz drugih ratova u posljednjim desetljećima. Što se tiče ubijenih novinara_ki, u aktualnom izraelskom napadu na Gazu ubijeno ih je više nego u bilo kojem drugom ratu u modernoj povijesti zajedno, što potvrđuje istraživanje Costs of War s Brown Universitya.

Relevantni međunarodni izvještaji nisu, dakle, uspjeli potvrditi da se bolnice u Gazi koriste kao skloništa za Hamasove operativce, a prema nedavnim istraživanjima, službeni podaci o ubijenima koje iznose palestinski zdravstveni dužnosnici “izravno pod upravom Hamasa”, značajno su manji od stvarnog ukupnog broja žrtava izraelskih napada, moguće i za nekoliko desetaka tisuća. Nadalje, nezavisna istraživanja pokazuju da većinu ubijenih čine civili i da izraelska vojska, osim što nije uspjela dokazati da njihovi napadi nisu usmjereni na stanovništvo, novinare i medicinsko osoblje, ne dozvoljava ni nezavisnu istragu koja bi razotkrila potencijalne ratne zločine koji su, uz blokadu humanitarne i medicinske pomoći, oblik etničkog čišćenja.

Vratimo se članku s portala narod.hr. U zaključku je izneseno da “u traženju uspostave palestinske države, HND ne može niti odgovoriti na pitanje tko će tom državom vladati? Hamas? Gdje će biti granice s obzirom na činjenicu da Hamas i simpatizeri Hamasa na Zapadu žele vidjeti državu ‘od rijeke do mora’?” Navodi su to koji nisu iskazani niti u HND-ovom i SNH-ovom pozivu na prosvjed, niti su izgovoreni u govorima koji su održani ispred Ministarstva vanjskih poslova, a nisu ni dio zahtjeva koje je SNH, kao dio Europske federacije novinara, zajedno s ostalim europskim sindikatima poslao Kaji Kallas, visokoj predstavnici Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

Zahtjevi koje su SNH i HND uputili prosvjedom, ponovljeni su u otvorenom pismu vladi RH, a među njima navode “suspenziju sporazuma između EU-a i Izraela, hitnu evakuaciju onih koji su u izravnoj životnoj opasnosti, međunarodne zahtjeve za omogućavanje pristupa stranim novinarima pojasu Gaze, zaštitu lokalnih izvjestitelja te pridruživanje pozivima za međunarodnu istragu sustavnog izgladnjivanja kao ratnog zločina”. Napomenimo ipak da je u članku ispravno zaključeno da HND ne može davati odgovore na pitanja koja se tiču uspostave palestinske države, samo što se u njemu neutemeljeno sugerira da je to zbog prikrivenih simpatija prema Hamasu. O pitanjima državnosti i političkog uređenja u Palestini može i treba odlučivati isključivo palestinski narod.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nadia Bou Ali se u svom radu bavi kritičkom teorijom, marksizmom i psihoanalizom. Suosnivačica je BICAR-a (Bejrutskog instituta za kritičku analizu i istraživanje) i predaje na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Vodi i privatnu psihoanalitičku praksu. 

S Nadiom razgovaramo o bespomoćnosti i ustrajanju, psihoanalizi i odnosu prema (arapskom) jeziku, te univerzalnim značajkama borbe za slobodnu Palestinu. 

U svom predavanju na Subversive festivalu analizirali ste bespomoćnost, odnosno Hilflosigkeit na njemačkom, a krećete od Freudovog, zatim i Lacanovog promišljanja tog pojma u psihoanalizi. Zašto bespomoćnost?

U svom predavanju sam pokušala razviti koncept koji je temeljni za psihoanalizu, ali i za dijalektiku, a možda je povezan i s Marxovim poimanjem otuđenja. Pokušala sam analizirati pojam bespomoćnosti na način da ga odmaknem od promišljanja politike viktimizacije. Očito je da se to događa pod utjecajem promatranja i svjedočenja genocidu gdje je prva, instiktivna reakcija: ti su ljudi tako bespomoćni. Radi se o bespomoćnosti koja svjedočenje onome što se događa čini nepodnošljivim.

Na temelju tog primarnog osjećaja, za koji vjerujem da ga dijeli svatko tko gleda i kome je stalo do onoga što se događa, analizirala sam koncept koji bi nam mogao pomoći da promislimo temelje solidarnosti s palestinskom borbom ali ne na način koji podrazumijeva da smo solidarni s nevinim žrtvama – već s političkim subjektima koji, unatoč svojoj bespomoćnosti, pružaju otpor kolonijalnoj imperijalističkoj represiji.

Dakle, ideja je bila vratiti se unatrag – i mislim da psihoanaliza ovdje može nešto ponuditi – i promisliti koncept bespomoćnosti na način koji ga ne svodi samo na klasične humanitarne zahtjeve vezane uz viktimizaciju i traumu, u koje je psihoanaliza na mnogo načina bila upletena tijekom prošlog stoljeća. Psihoanaliza je imala značajnu ulogu u svim studijama traume, osobito u kontekstu sjećanja na Holokaust i politike pamćenja i memorijalizacije. Kao znanstvena disciplina nije nevina u pogledu načina na koji je korištena za politike žalovanja.

Prije svega, pokušala sam se odmaknuti od logike ljudskih prava, koja je sama po sebi u mnogim aspektima utemeljena na iznimnosti katastrofe Holokausta. Nije mi namjera negirati katastrofalnu prirodu tog genocida, već ga povezati s dugom poviješću kolonijalizma i imperijalizma. Nacionalsocijalizam je donio u Europu genocidne prakse iz kolonija. Diskurs o ljudskim pravima (posebno nakon 1990.) priznaje današnju cionističku državu Izrael kao iznimku iz koje proizlazi novi nomo, novi zakon zemlje, dok istovremeno i kao iznimku od tog zakona: ta država postaje spomenik jedinstvenom zločinu, utjelovljuje njegovu prošlost, a sama postaje čin restitucije. Kako je moguće da država utemeljena na žalosti i sjećanju postane mašina smrti?

Nadalje, želim razmišljati o bespomoćnosti ontološki, na način koji izražava ili govori o ljudskom stanju. Hegel naziva čovjeka bolesnom životinjom, bolest u čovjeku je ono što nas odvaja od prirode na način koji nas čini ljudima, kao neka vrsta odskočne daske za svijest. Freud ima sličan prikaz bespomoćnosti, kada razmatra formiranje grupe i ega, u svojim promišljanjima o ratu i smrti početkom 20. stoljeća, i u svakoj prilici kada je promišljao barbarstvo civilizacije.

U predavanju sam povezala bespomoćnost s Freudom i Lacanom kroz ideju dehiscencije ljudske životinje. Riječ je o osnovnoj ideji da smo na neki način neprilagođeni za preživljavanje u “prirodi”, da naša sudbina ne može biti naša biologija. Nismo sposobni preživjeti u stanju prirode i upravo zbog naše dehiscencije prisiljeni smo konstruirati simboličko polje označitelja – tu nastaje odnos između subjektivnosti i drugosti, temeljen na tom primarnom rascjepu od našeg organizmičkog bića.

Pokušala sam povezati pojam bespomoćnosti s Fanonovim promišljanjem odnosa između koloniziranih i kolonizatora. Njegova analogija “kolonijalne majke” bila je važna za moj argument – ideja da kolonizatori sebe zamišljaju kao zaštitničku majku koja svoju djecu sprječava u njihovim autodestruktivnim tendencijama, spašava ih od samouništenja, od njihove bespomoćnosti. Kolonizirani su bespomoćni i stoga ih treba štititi od samih sebe, njima treba vladati i sl. 

Povezivanje koncepta bespomoćnosti s borbom za palestinsko oslobođenje omogućilo je da ga promišljam na način koji ga ne svodi na diskurs o afektaciji, sentimentalnosti i emocionalnim vezanostima. Smatram da moraju postojati načini građenja solidarnosti koji se mogu i konceptualno rigorozno obraniti.

Uz njemački i engleski, naslov predavanja nosi i arapsku riječ la hawla. Rečenica koju Palestinci često izgovaraju u najtežim trenucima glasi: la hawla wa la quwatta ila billah (često prevođeno kao “nema snage ni moći osim u Boga“). Koji su različiti slojevi značenja riječi la hawla?

Mislim da je arapski prijevod za bespomoćnost upravo ta riječ: la hawla ili la hal. To je vrlo zanimljiva riječ jer je hal i pridjev i imenica. Označava “stanje”, ali ujedno ima i konotaciju radnje, odnosno – radnje koja je zadržana. La hawla wa la quwatta ila billah ima fatalistički prizvuk kada se izgovara u tom punom obliku, ali mislim da ga se može drugačije promisliti ako se zaustavimo samo na prvom dijelu la hawla. Bespomoćnost se može prevladati jedino vjerom u Drugoga, u nadi i jamstvu Drugoga – Boga, Jednog – no kada ste u uvjetima gdje vas nitko neće spasiti, kada ne postoji jamstvo Drugoga, tada opstajete upravo unatoč tom nedostatku jamstva; u tome je hrabrost.

Zanimljivo mi je da la hawla može biti i imenica i glagol, može se shvatiti kao svojevrsno“ostajanje uz nešto”, ostajanje kao čin. Možda je bolja riječ ustrajnost, posuđujući od Rebecce Comay koja također govori o sumoodu ili palestinskom otporu kao specifičnom obliku ostajanja. Promišljati bespomoćnost u tim terminima udaljava nas od melankolične vezanosti uz gubitak. To je drugačija vrsta “ostajanja“; gotovo kao da stanje ustrajnosti djeluje kroz vas kao subjekt.

Fanon kaže da je to problem koloniziranih, da su osuđeni biti masa prije nego postanu nešto drugo. Upravo to sada i vidimo: čitavo stanovništvo, stari i mladi, mali i veliki, umiru zajedno. Tome svjedočimo u stvarnom vremenu jer je riječ o genocidu koji je emitiran uživo. Moj je pokušaj promišljanja koncepta bespomoćnosti ujedno i pokušaj distanciranja od slika kojima smo izloženi. Neprestano svjedočimo nepodnošljivim slikama. Slika postaje prepreka, s jedne strane djelovanju, govoru o onome što se događa, a s druge strane je tiranija. Ne trebam vidjeti te slike da bih znala što se događa.

Da bi znala što se događa, trebaju mi koncepti. Uz bespomoćnost, postoje i drugi: ustrajnost, otpor, i trebamo ih se držati. I vjerujem da psihoanaliza i marksizam imaju što za reći o tome, upravo za razliku od drugih pristupa.

Masa slika iz Palestine zrcali masu tijela i na kraju se borimo protiv slika, a ne protiv genocida. Što je sa zločinima koji nisu snimljeni? Na neki način moramo otići dalje od slike da bismo zaista shvatili što se događa.

Apsolutno. Slika je dio medijske industrije. Ali također, one nas pozicioniraju kao pasivne promatrače, a ne kao svjedoke, jer kako uopće možemo prihvatiti svjedočenje takvoj grozoti? Sve nas stavljaju u poziciju promatrača, kao da postoji neka neutralnost. Kao da su to samo još jedni u nizu prikaza suludih dijelova svijeta u kojima sukobi nikad ne prestaju, uvijek negdje tamo, u Sudanu… Za zapadnog promatrača, to su sve mjesta osuđena na nasilje.

Pokušavam zakomplicirati naše svjedočenje onome što se događa, pokazati kako smo već u to upleteni jer postoji temeljna bespomoćnost koja ima veze s našim subjektivnim konstitucijama. Pitanje koje mi je Ozren (Pupovac, op.a.) postavio bilo je: kako to povezati s Marxovim poimanjem Entfremdunga, gubitka biti, oblika otuđenja koje se događa u specifičnom okviru kapitalističkih odnosa, na način na koji je ljudska djelatnost, kao vrsta slobodne kreativne djelatnosti, odvojena od njezinog konstitutivnog odnosa sa svijetom.

Ono što se u kapitalizmu događa je da komodifikacija rada upravo uvodi rez između činjenja i mišljenja, između aktivnosti i svijesti. Svijest više nije uključena u konstruiranje svijeta. To je cijeli problem o kojem Marx govori u terminima reifikacije svijesti, ili otmice svijesti. Mislim da postoji veza između tog gubitka biti i svojevrsnog psihoanalitičkog prikaza ontološke destitucije, koja čini samu jezgru subjektivnosti.

Fanon u knjizi Prezreni na svijetu piše o koloniziranima koje proganjaju njihovi imaginarni duhovi i rituali prije nego što stvarna borba za dekolonizaciju započne. Antikolonijalna borba se odvija upravo sada, ali zadržavamo li mi kao međunarodna zajednica, kao promatrači sa strane, te duhove – drugim riječima, vlastite mehanizme poricanja koji nas sprečavaju da budemo dio te borbe?

Ako postoji nešto dobro što se dogodilo u protekloj godini, to je ponovno pojavljivanje Palestine kao univerzalnog označitelja emancipacije i borbe za slobodu. Naravno, to je vrlo kontroverzno, ali za one koji prepoznaju taj označitelj, riječ je o univerzalnoj borbi. Međutim, ono što se stalno zamagljuje jest upravo razmjer univerzalnosti. Palestinci su protjerani i ostali su bez svojih domova, i svakako zaslužuju živjeti na svojoj zemlji, no to nije isključivo borba za teritorij. Pitanje glasi: u čemu se sastoji univerzalnost ove borbe? U čemu se sastoji univerzalnost borbe za Palestinu? Upravo na tome moramo ustrajati, jer čak ni marksisti, kritički teoretičari i radikalni mislioci, nažalost, često ne vide univerzalni aspekt ove borbe. Oni je percipiraju kao partikularnu borbu za naciju ili za državu.

Naravno, država ne može biti horizont nikakvog oslobođenja, ali pitanja emancipacije, slobode, borbe protiv opresije i borbe protiv globalnog kapitalizma međusobno su isprepletena. Danas nam je jasno da kapitalizam u sebi nosi logiku istrebljenja i nadzora; on u svojoj srži predstavlja genocidni oblik društvenih odnosa. Drugim riječima, koristi genocid kako bi kontrolirao populacije i ugušio svaki pokušaj borbe. Palestinci nisu jedini – tu je i višak populacije u svakom pogledu: ekološke izbjeglice, mase nezaposlenih i neplaćenih radnika_ca diljem svijeta, migranti, “ilegalni”,… Prisutan je isti obrazac u Americi i Europi. Suočavamo se s krizom reprodukcije kapitala u proširenom obujmu, a Palestina je simptom, model onoga što dolazi.

Stoga mislim da je ključno stalno isticati elemente univerzalnosti ove borbe. To su pitanja koja se tiču svakoga tko je zainteresiran za pitanje slobode i emancipacije. Ne radi se samo o zemlji za Palestince ili za arapski svijet.

Na Facebook stranici instituta BICAR je već 10. listopada 2023. objavljen iskaz u kojem piše da u ovom sukobu ne postoji neutralan teren – ili će postojati cionistička država, ili Palestina, ali ne oboje. Znamo da je Freud još na samom početku osudio cionističku državu. No, unatoč svim činjenicama i dokazima koje danas imamo o Izraelu kao aparthejdskom i kolonijalnom entitetu, kritički teoretičari i dalje ne uspijevaju osuditi Izrael i prepoznati palestinsku borbu kao borbu za oslobođenje. I Judith Butler i Slavoj Žižek su javno govorili o Palestini, ali započeli su svoje izjave osudom 7. oktobra.

Ono što je depresivno, ili šokantno, je činjenica da to dolazi od ljudi koji tvrde da zastupaju poziciju univerzalnosti, poput Žižeka, koji od 90-ih drži zastavu univerzalizma. S druge strane, Butler je više na strani identiteta, multipliciteta i slično. Razlika u njihovim pozicijama je zanimljiva. Mora se priznati da je pozicija Judith Butler u mnogočemu bila bolja od Žižekove. Čini mi se da je to bilo u Parizu gdje je jasno rekla da Palestinci imaju pravo na samoobranu i na borbu, iako ona osobno ne bi zagovarala nasilje. To je rekla unatoč tome što je njena teorija ukorijenjena u nenasilju i jednakosti u pravu na žalovanje.

Dugo i intenzivno se bavim onime što Butler radi. Mislim da je to vrijedan, zanimljiv pokušaj da se razviju temelji solidarnosti koji su afektivni i sentimentalni, koji su u konačnici usmjereni na priznavanje jednakosti u pravu na tugovanje. No, smatram da politika žalovanja nije put prema politici pravde. Tu postoji ograničenje. Njezina politika nosi ostatke foucaultovskog pristupa, onoga što bismo mogli nazvati slabim vitalizmom, stalnim afirmiranjem života naspram smrti. Ima vrlo specifičan pristup s kojim se možda ne slažem, ali moram priznati da je politički zauzela ispravan stav o onome što se događa i da je važan glas u propalestinskom pokretu u SAD-u.

Kod Žižeka nisam sigurna. Njegova je pozicija razočaravajuća. Imao je toliko kontradiktornih izjava o toj temi. Njegova službena izjava na Sajmu knjiga u Frankfurtu, gdje ga je njemačka publika izviždala – a biti izviždan od strane cionista trebalo bi biti znak časti – također nije dovoljna. Mislim da i dalje gaji fantazije o postojanju nekakve izraelske ljevice, za koju ne znam gdje je. Svi ti mirovni aktivisti i izraelska ljevica, do sada su svi suučesnici u genocidu.

U svojim protestima traže povratak izraelskih talaca, a ne kraj genocida. Ili okupacije.

Naravno. Mislim da nitko nije u potpunosti shvaćao koliko je izraelsko društvo rasističko sve dok nismo počeli slušati što govore, javno, bez imalo srama, na svim mogućim mjestima. Da se vratim na Žižeka, nisam sigurna gdje je slijepa točka u njegovom razmišljanju, upravo zato što dijelim mnoge njegove teorijske stavove. No, smatram da je pozicija “dviju strana” pogrešna.

U konačnici, postoji sličnost između njega i Butler na političkoj razini, o čemu sam pisala u knjizi Žižek Responds. Naravno, on odbacuje moju tezu o toj bliskosti. Oni nude različite pristupe pitanju negativnog i negativnosti i slično. No, oboje su radikalni liberali. Smatram da je Žižek, na kraju dana, radikalni liberal, a ne komunist, niti komunistički mislilac komunizma. On je hegelijanac, što je ipak korak prije marksizma. Možda upravo tu leži slijepa točka – u nesposobnosti da prepozna univerzalni element borbe za emancipaciju u kontekstu Palestine.

U knjizi Psychoanalysis and the Love of Arabic bavite se različitim leksičkim projektima koji su pokušavali uspostaviti arapski jezik kao temelj nacije, a koji su nastali u vrijeme raspada Osmanskog Carstva – prije formiranja nacionalnih država na području Levanta. Što možemo reimaginariti čitajući ta djela danas, kroz psihoanalitičku perspektivu?

Postoji taj trenutak u 19. stoljeću koji možemo zvati arapskim prosvjetiteljstvom – nahda, kada se pojavila ideja da se Arapi mogu identificirati kroz jezik, da je jezik ogledalo umme ili nacije. Iako tada još nije bilo nacionalnih država, nacija kao forma je već bila prisutna u diskursu, prethodila je svojoj konstituciji. Mladoturci, arapski nacionalisti i drugi politički pokreti nastali su nakon tog trenutka, no ideja nacije već je počela kružiti, i to u liberalnom smislu jer su osmanske liberalne reforme započele vrlo rano, već 1830-ih. Povjesničar Albert Hourani čitavo je stoljeće nazvao “liberalnim dobom“.

Moja ideja je bila da se suprotstavim takvoj historiografiji kroz psihoanalizu ljubavi prema arapskom jeziku. Bio je to pokušaj da kroz psihoanalizu proučim niz vrlo neobičnih tekstova: lingvističkih, novinskih, političkih pamfleta, i pokažem da je u toj opsesiji jezikom bilo nečega što nadilazi liberalnu interpelaciju. U knjizi identificiram različite subjektivne pozicije u odnosu na rad na jeziku.

Dva ključna lika za tu analizu su Ahmad Faris Shidyaq i Butrus al-Bustani. Oni su bili glavni reformatori, poput Diderota i d’Alemberta za arapski – enciklopedisti i leksikografi koji su proizveli golem opus. Jedan je bio protestantski preobraćenik koji je vjerovao u kapitalistički etos – sam Max Weber pokazuje koliko je protestantizam duh kapitala. Drugi, Shidyaq, bio je jedan od najoriginalnijih pisaca i autor prvog arapskog romana Al saq ala al saq (Noga preko noge). Na temelju njihovih različitih pozicija pokazujem kako se već od samog početka može pratiti neuspjeh liberalne interpelacije, neuspjeh nastanka liberalnog subjekta s transparentnim jezikom i egom – što je habermasovska fantazija intersubjektivnosti.

Shidyaq je bio vrlo zanimljiva figura, svojevrsni pred-joyceovski i pred-schreberovski autor. Nije bio samo iz regije planine Libanon  – jer Libanon tada nije postojao kao država – već vrlo kozmopolitska osoba. Živio je u Parizu, Londonu i Malti, u samom srcu industrijaliziranog kapitalističkog društva i vidio je siromaštvo koje ono proizvodi. Bio je obučen za pisara – vještina koja više nije bila potrebna i mora početi zarađivati za život. Njegov roman, koji je svojevrsna fikcionalna autobiografija, prikazuje cijenu oblikovanja subjekta prema logici tržišnih modela.

On je također skovao riječ za socijalizam na arapskom – ishtirakija. Stvorio je mnoštvo riječi koje su korištene za opisivanje modernog stanja i smatra se ocem modernog arapskog jezika. U knjizi tvrdim da on zauzima histeričnu žensku poziciju. U autobiografiji se cijepa na muškarca i ženu i prevodi gramatičke i lingvističke probleme u seksualne probleme: tko je vršitelj, a tko primatelj radnje? Time otvara temeljno pitanje modernosti, prije Freuda – pitanje nemogućnosti seksualnog odnosa.

Kakav je vaš odnos prema arapskom jeziku? Pišete li na arapskom?

Volim arapski jezik, ali problem je u čitavom tom mitu o njegovoj svetosti i kompleksnosti. To su besmislice jer je to jezik kao i svaki drugi, no imamo čuvare jezika. Mislim da upravo to uvelike onemogućava arapskom da postane moderan filozofski jezik. Suočavamo se s problemom: nije moguće razvijati suvremeni postkantovski filozofski diskurs s abesinskom i averoističkom terminologijom jer su to uglavnom aristotelovske kategorije. Potrebno je ozbiljno konceptualno promišljanje koje će odbaciti te parametre svetosti jezika.

Jezik je živa stvar, što sam i osobno uvidjela surađujući s prevoditeljem arapskog izdanja knjige. Vrlo je teško prevesti brojne filozofske i psihološke pojmove na arapski, iako imam izvrsnog prevoditelja koji je ujedno pjesnik, matematičar i vrlo dobro poznaje filozofiju i teoriju. Ipak, uložili smo mnogo vremena tražeći načine da prevedemo različite pojmove. Čak i sama riječ spol na arapskom glasi jins, što nema nikakve veze s modernim pojmom seksualnosti – to je još uvijek aristotelovska kategorija roda (genus). Dakle, postoji velik prostor za razvoj arapskog jezika kao jezika mišljenja, a ne samo jezika estetske ljepote ili književnosti.

U tekstu Psihotičnost u vremenima perverzije u Libanonu spominjete anegdotu o Lacanovom posjetu Bejrutu 1970-ih, neposredno prije izbijanja građanskog rata. Lacan je tada pitao svoje libanonske kolege: “Kako možete provoditi analizu unutar ovakve perverzne strukture?” U tom tekstu i sami sebi postavljate slično pitanje, pa me zanima zašto nastavljate s psihoanalitičkom praksom u zemlji (u) kojoj se ne prestaju događati katastrofe – od ekonomskog kolapsa koji je započeo 2019., a traje i danas, do eksplozije u bejrutskoj luci 2020. i posljednjeg u nizu ratova s Izraelom?

Jer nema drugog izbora. Nastaviti je jedina stvar za koju se možemo uhvatiti. U svom ovom beznađu mora postojati neka nada. Jednom kada preuzmete funkciju analitičara, teško je napustiti je. Vidim koliko razlike taj rad čini, čak i na najsitnijoj razini pojedinačnih subjekata. Vidim hrabrost analizanada koji prolaze kroz vlastitu simboličku smrt i iz toga izlaze kako bi rekonstruirali novi simbolički okvir za sebe, i imam veliko poštovanje prema tome.

Uvijek učim iz njihovog nesvjesnog. Ustrajnost koju pokazuju, unatoč otporima, zahtijeva veliku hrabrost da bi se proces nastavio, a analitičar je tek nositelj te funkcije. Treba biti skroman glede onoga što analitičari zapravo čine u tom procesu. To je ono što lacanovsku psihoanalizu razlikuje od drugih. Prvo što lacanovski analitičar mora znati jest da — ne zna. Nije mu dano znanje. To je temeljni mit koji je Lacan razorio u povijesti psihoanalize.

Esej koji sam napisala bavio se psihozom i smatram da je lacanovska psihoanaliza najbolje pozicionirana da se s njom nosi. Histerija je bila simptom 19. stoljeća, simptom koji je inaugurirao Freudov psihoanalitički postupak — razgovornu terapiju, koju je njegova prva pacijentica Anna O. tako nazvala. U ovom stoljeću psihoza je temeljno pitanje s kojim se moramo suočiti. A psihoze ima napretek kada postoji perverzni društveni diskurs. Iza svakog psihotičnog subjekta nalazi se perverzni Drugi koji zauzima poziciju perverzije. To je pozicija onoga koji podržava zakon upravo zato što zna da je zakon manjkav. Taj perverzni društveni odnos nije prisutan samo u Libanonu — on se može generalizirati — i upravo zato moramo ustrajati s lacanovskom psihoanalizom koja se s njim može suočiti.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Uz umjetnički rad, djeluje i kao kustosica i arhivistica. Između 2020. i 2023. godine radila je u sklopu Inicijative za usmenu historiju u Prištini, a trenutno je angažirana na istraživačkom projektu Archive of the Body. Body as an Archive u Nacionalnoj galeriji Kosova. 

U sklopu rezidencije koja se odvijala u okviru projekta Operation Nova, Begolli je dobila uvid u nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu gdje je upoznala umjetnice_ke, kolektive i organizacije koje u svojoj praksi razvijaju inovativne, decentralizirane i održive modele upravljanja kulturnim prostorima i javnom infrastrukturom s posebnim fokusom na izgradnji zajednice.

U razgovoru o njenim istraživačkim i umjetničkim interesima, tema prostora istaknula se kao stalna preokupacija. Iščitavajući društvene, povijesne i političke slojeve koji su upisani u neki prostor, umjetnica iscrtava pejzaže zaboravljene prošlosti i potencijalnih budućnosti. 

Reci nam nešto o istraživačkom radu na Archive of the Body. Body as an Archive, kao i projektu Mothers of War iz 2023./2024. Koje su njihove zajedničke teme?

Oba su projekta izrazito povezana s temama tijela i pamćenja, iako im različito pristupaju.

Archive of the Body. Body as an Archive aktualni je projekt koji završava ove godine, a nastao je u suradnji s Anylom Kabashi i Nacionalnom galerijom Kosova. Glavni mu je cilj dokumentiranje i širenje body arta i izvedbe unutar kosovskog kulturnog konteksta, od poslijeratnog razdoblja do nakon neovisnosti. Projekt istražuje nacionalni identitet, rodnu fluidnost, politiku tijela i kulturne rituale preko izvedbe, video umjetnosti i radova baziranih na tijelu. Naše će istraživanje kulminirati publikacijom koja mapira umjetničke prakse na Kosovu unutar šireg društveno–političkog krajolika na Balkanu, a nudit će i tekstualne i multimedijske materijale. Umjesto definiranja jedinstvene umjetničke scene, projektom se želi razumjeti tranzicije, narative i kompleksnosti koje rukovode našim razumijevanjem tijela u umjetnosti.

S druge strane, Mothers of War, projekt nastao u suradnji s Luizom Thaqi, uz podršku i vodstvo Humanitarnog pravnog centra Kosova, potencijalno je moj najosobniji projekt do sada. Projekt je kulminirao izložbom Say to Remember Me, So We Won’t Forget u Dokumentacijskom centru Kosova.

Projekt proizlazi iz osobnih priča naših vlastitih majki, koje su bile trudne i rodile nas tijekom rata na Kosovu (1998 – 1999). Te priče, koje su često ograničene na privatne razgovore, većim dijelom i dalje nisu dio srednjostrujaških rasprava na temu rata, iako su od neizmjerne važnosti. Kroz deset intervjua s našim majkama i drugim ženama diljem Kosova koje su iskusile trudnoću i majčinstvo između 1997. i 2000. godine nastojale smo shvatiti složenu narav preživljavanja, otpornosti i identiteta tijekom rata.

Projekt je postao prostor za istraživanje tema majčinstva, roda, tijela, obitelji, ratnih trauma, zajednice i tereta pamćenja. Audiovizualna instalacija utjelovila je tu tenziju između krhkosti i snage služeći se poluprozirnim tkaninama, projiciranim slikama i višeslojnim snimkama razgovora iz intervjua – katkad izdvojenim, a katkad isprepletenim – čime se istodobno odražavala i individualnost i kolektivitet. Mothers of War u suštini su oblik sjećanja i propitivanja postojećih narativa o ratu, pravdi i pamćenju. Projekt naglašava moć pripovijedanja – ne samo za druge ljude, nego i za same žene i djecu koja su rođena tijekom rata. Čak i mimo deset žena koje smo intervjuirale, priče mnogih drugih žena ostaju neispričane zbog društvenih ograničenja. Uvažavanje tih žena ključno je za promjenu diskursa o ratu, pravdi i pamćenju.

Ono što je zajedničko obama projektima je posvećenost otkrivanju utjelovljenih povijesti, istraživanje mjesta susreta osobnog i kolektivnog sjećanja i korištenje umjetnosti kao sredstva dokumentacije.

Mnogi su tvoji radovi site-specific i istražuju odnos između tijela i okoliša. Reci nam nešto o svome radnom procesu i tome kakvu ulogu prostor ima u tvome radu.

Za mene je prostor – uz materijale koje upotrebljavam – aktivni sudionik u radu, a ne samo ambijent. Moj proces obično počinje s duljim razdobljem promatranja, slušanja i istraživanja pokreta, kada pokušavam shvatiti povijest, teksture i društvene i političke slojeve nekog prostora. Ponekad mi to kako želim raditi s prostorom dođe intuitivno, kao da se slike formiraju same od sebe. Pokušavam ući u dijalog s prostorom, omogućiti mu da na rad utječe u jednakoj mjeri kao i ja sama.

Posebice me zanima način na koji se tijelo prilagođava i pregovara sa svojim okruženjem – kako upija povijest nekog prostora i kako, shodno tome, njegovo prisustvo suptilno mijenja značenje prostora. Procesi mi variraju ovisno o projektu i pokušavam ostati prilagodljiva, uvijek tragajući za različitim načinima rada. Moji radovi često streme otkrivanju onoga što je već prisutno.

Nedavni takav primjer pristupa prilagođenog lokaciji bio je tijekom moje rezidencije u New Yorku, gdje sam organizirala pop-up izložbu na krovu stana u kojem sam odsjedala. Prostor – utočište od intenziteta grada – nudio je trenutak mira usred prekomjernog dotoka doživljaja i informacija. Što je potaknulo ideju da ondje održim izložbu i transformiram krov u prostor zajedništva, intime i izgradnje zajednice. Nije to postao samo izložbeni prostor, nego i mjesto susreta namijenjen razmjeni, gdje su se ispreplitale osobne priče i kolektivno iskustvo.

Tijekom rezidencije u Zagrebu posjetila si različite nezavisne kulturne prostore. Što te najviše dojmilo?

Da, djelomično vođeni program tijekom rezidencije omogućio mi je da bolje razumijem zagrebačku nezavisnu umjetničku scenu. Najviše se izdvajao način na koji ti prostori funkcioniraju kao platforme za izgradnju zajednice, umjetničko eksperimentiranje i kulturni dijalog. Ja nastupam iz pozicije umjetnice, a tek onda radnice u kulturi, tako da mi je bilo bitno shvatiti kontekst tih prostora i kako stvaraju mogućnosti za umjetnike i doprinose održivom umjetničkom ekosustavu.

Jedan od prostora koji me se dojmio bio je BAZA, prostor BLOK-a, nezavisnog kolektiva posvećenog politički angažiranim umjetničkim praksama. Ono što je ostavilo dojam na mene bio je BLOK-ov kritički pristup ulozi umjetnosti u društvu – njihov prostor nije samo izložbeni prostor nego i aktivni sudionik u društveno-političkim raspravama. BLOK svojim programima dovodi u pitanje dominantne narative i istražuje teme poput gentrifikacije, radničkih prava i javnog prostora.

Kako sam iz Prištine, prirodno su me privukle usporedbe između nezavisnih prostora u dvama gradovima. Postoje jasne analogije u tome kako se umjetnici snalaze s financijskom nesigurnošću, institucionalnom nestabilnošću i borbom za vidljivost,  iako postoje i osjetne razlike u pristupu strukturnoj potpori. Nezavisni prostori u Zagrebu, iako se i dalje suočavaju sa specifičnim izazovima, imaju koristi od etabliranije kulturne infrastrukture, dosljednijeg financiranja, a i prednost toga što rade unutar šireg okvira za kulturne investicije Europske unije.

Nasuprot tome, nezavisna umjetnička scena u Prištini morala se razvijati na jedan više improvizirani i samodostatan način. Nedostatak EU sredstava, u kombinaciji s aktualnim političkim i ekonomskim poteškoćama na Kosovu, znači da se umjetnici i kolektivi znatno više oslanjaju na otpornost lokalne zajednice i neformalna umrežavanja kako bi njihov rad bio održiv.

Ti su razgovori potkrijepili moje uvjerenje da su snažnije regionalne umjetničke suradnje nužne. Dok Zagreb nudi model koegzistencije poluinstitucionalnih i nezavisnih prostora, Priština više operira na neformalnosti, prilagodljivosti i umjetničkom otporu u uvjetima sustavnog zanemarivanja. Doduše, oba grada imaju svoje specifične oblike kulturne otpornosti.

Za ovu rezidenciju cilj ti je bio istražiti koncept čekanja, temu s kojom si radila i tijekom rezidencije u New Yorku, no ovoga puta fokusirajući se na prostore kultivacije poput urbanih vrtova. Reci nam nešto više o svome prijedlogu i tome kako se razvijao tijekom rezidencije.

Moj se inicijalni prijedlog nastavljao na moje prethodne radove, naročito na istraživanje čekanja kao psihičkog i društveno-političkog stanja. U New Yorku, projekt What Are You Waiting For? proučavao je tenziju između anticipacije i ispunjenja, osvrćući se na načine na koje čekanje utječe na identitete, klasnu dinamiku i pripadanje u okruženju izuzetno brzog tempa. Na Kosovu je čekanje često povezivano s političkom stagnacijom i izolacijom, što snažno utječe i na individualnu i na kolektivnu psihu.

Za ovu sam rezidenciju htjela proširiti tu temu preusmjeravajući fokus na komunalne vrtne prostore s usporenom proizvodnjom, na skrb i na kolektivni angažman – ne bih li shvatila kako funkcioniraju i kako se suprotstavljaju ritmu ubrzanog života. U Prištini komunalni vrtovi nisu učestala praksa, što mi je općenito potaknulo znatiželju o njima, posebice o njihovoj poveznici s orodnjenim radom i principima održivosti.

Međutim, po dolasku u Zagreb, ubrzo sam shvatila da moram prilagoditi projekt. Zbog tajminga, godišnjeg doba i moje integracije u gradsku umjetničku scenu postalo je jasno da dubinsko bavljenje urbanim vrtovima u tako kratkom roku neće biti moguće. Vjerujem u rad tijekom kojeg se komunicira sa zajednicama, i nisam htjela nametati ili požurivati proces. Umjesto toga, dok sam prikupljala bilješke i angažirala se u nezavisnim umjetničkim prostorima koje smo posjećivali, fokus mi se prirodno preusmjerio na prekarne uvjete umjetničkog i kulturnog rada.

To me potaknulo na razvijanje novog rada koji je bio izložen u Kleti, Every Good Thing Is Always Somewhere Else, radu koji povlači paralele između mojih osobnih iskustava i opažanja o iskustvima umjetnika i kulturnih radnika u nezavisnim prostorima i općenitijih iskustava isključivanja, marginalizacije i neprestane borbe za prepoznavanjem. Nezavisna umjetnička scena, iako ključna i izrazito značajna, obilježena je i prešutnom ekonomijom samoizrabljivanja – pri čemu se od umjetnika, kulturnih radnika i organizatora očekuje da održavaju i brinu za prostore koji im rijetko kada uzvraćaju istom mjerom. 

Ta mi je promjena u istraživanju omogućila da promišljam o tome tko ima pravo pripadati, a tko se mora boriti za prostor. Čekanje se uvelike u tom kontekstu ne odnosi na sporost, nego na postojanje u sustavu koji vas poziva samo kada od toga može imati koristi.

Naslov Every Good Thing Is Always Somewhere Else govori o toj prekarnosti – ne samo što se tiče umjetnika, nego i onih koji stoje na marginama, bilo kao umjetnici iz poratnih područja, radnika u kulturnim prostorima ili pojedinaca kojima je prepoznavanje uvijek uvjetovano. Moja rezidencija u Zagrebu potvrdila je da strukturne nejednakosti i dalje postoje, unatoč tome što nezavisne umjetničke scene imaju prostor za sebe. To nije samo rad o isključivanju – bavi se time tko ima pravo definirati što vrijedi, tko ima pravo pripadati i tko se mora sam snalaziti po prostorima koji nikad nisu bili osmišljeni za njih.

Kakvi su tvoji planovi za skoriju budućnost? Hoćeš li nastaviti istraživanje koje si započela u Zagrebu?

Nastavit ću razvijati svoju umjetničku praksu i pritom aktivno sudjelovati na kulturnoj sceni u Prištini. Nedavno sam počela raditi u ODA Teatru, alternativnom kazališnom prostoru koji mi je potaknuo interes za izvedbene prakse i njihovu ulogu u umjetničkom krajoliku Prištine. Taj mi angažman omogućuje da područje rada proširim mimo vizualne umjetnosti i pomnije istražim mjesto na kojem se susreću izvedba, prostor i zajednica. Usporedno s time, pripremam se za nadolazeću samostalnu izložbu u prostorima Hajde! zaklade, na šestom katu Grand Hotela u Prištini. Iako smo Anyla Kabashi i ja na zagrebačku rezidenciju primljene svaka sa svojim projektom, raduje me što će ona biti kustosica ove izložbe. Ta je suradnja prirodni nastavak našeg trajnog umjetničkog dijaloga i zajedničkih istraživanja. Moje istraživanje u Zagrebu bilo je inspirativno. Naučila sam nešto o raznim inicijativama, principima i programima za koje se nadam da će potaknuti nove nezavisne inicijative.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Na ceremonijalnoj dodjeli nagrada 74. izdanja Berlinalea, u veljači 2024. godine, pod festivalskim vodstvom Mariette Rissenbeek i Carla Chatriana, a nakon pet mjeseci brutalnih napada na Gazu, palestinsko-izraelski film No Other Land osvojio je glavnu nagradu u kategoriji dokumentarnih filmova. U svojim govorima, koautori filma Basel Adra i Yuval Abraham, pozvali su Njemačku na embargo oružja i prekid podrške Državi Izrael koja provodi aparthaid i okupaciju palestinskih teritorija. Nisu jedini. Dobitnica Zlatnog medvjeda za film Dahomey Mati Diop u svom je govoru izjavila “Stojim uz Palestinu”, a redatelj Ben Russell primajući nagradu za film Direct Action zaogrnut keffiyom, pozvao je na prekid vatre u Gazi. 

Apel Berlinaleu da se jasno pozicionira protiv izraelske agresije došao je i ranije. U siječnju 2024. kada je vodstvo festivala izdalo objavu u kojoj se zauzimaju protiv “svih vrsta diskriminacije” i posvećuju “interkulturnom razumijevanju”, radnici i radnice Berlinalea objavili su kolektivno pismo u kojem se pridružuju globalnom pokretu solidarnosti, te traže prekid vatre u Gazi i povratak izraelskih zarobljenika.

Ignorirajući takve pozive, Berlinale se jasno pozicioniralo uz njemačku vladu koja cenzurira i guši kritičke glasove spram Države Izrael. Umjetnici koji su javno istupili dobili su prijetnje smrću, njemački političari su njihove govore prozvali antisemitizmom, a Rissenbeek i Chatrian javno su se ogradili nazivajući njihov aktivizam “individualističkim osobnim mišljenjima”. 

Kao reakcija na to, ali i na ostalu cenzuru propalestinskih umjetnica_ka, kulturnih radnika_ca i aktivista u njemačkom javnom prostoru, inicijativa Strike Germany u suradnji s Film Workers for Palestine, poziva na štrajk protiv Berlinalea 2025. “S obzirom na prijeteći kontekst autoritarnog zastrašivanja i utišavanja solidarnosti s Palestinom u Njemačkoj, uključujući ekstremnu policijsku brutalnost na demonstracijama, upade u kafiće, konferencije i kuće aktivista, zabranu govora Yanisa Varoufakisa i Ghassana Abu Sittaha te prijetnje deportacijom zbog lajkova na objavama na društvenim mrežama, moramo se zapitati koje mjere se poduzimaju za izdanje Berlinalea 2025.”, piše u njihovom pozivu. 

U svojim zahtjevima traže da Berlinale javnom objavom potvrdi pravo Palestinaca na život, dostojanstvo i slobodu, osudi izraelski genocid u Gazi, da se zauzmu za prava međunarodnih umjetnika_ca da bez cenzure daju svoju podršku Palestincima i da odbace provjeru njihove političke pozadine, da podrže one koji se pridružuju pokretu Boycott, Divest, Sanction (BDS), uključe program palestinskih filmova te da sponzoriraju delegaciju palestinskih filmskih radnika_ca na Berlinaleu i popratnom sajmu Europsko filmsko tržište s financijskom i logističkom podrškom.

S novom direktoricom Tricijom Tuttle, Berlinale će se pod budnim okom međunarodne javnosti i njemačkog političkog establišmenta održati od 13. do 23. veljače. Dok je program festivala u završnim pripremama, na društvenim mrežama izlazi najava za jedan drugi, vaninstitucionalni kontraprogram On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale koji će se u Berlinu odvijati paralelno s Berlinaleom. U organizaciji “skupine pojedinaca i kolektiva koji udružuju svoje volonterske napore kako bi pružili alternativnu platformu za neke od filmova koji inače ne bi bili prikazani u Njemačkoj”, On Strike nastaje kao odgovor na poziv koji je međunarodnoj filmskoj zajednici uputio Strike Germany. Uključivat će filmove i redatelje_ice koji su bili “cenzurirani ili su odlučili povući svoj rad s Berlinalea ili drugih festivala koji su aktivno utišali glasove kritične prema izraelskom genocidu nad Palestincima”, i pozivaju sve zainteresirane da im se jave direktno putem e-maila.

Tuttle, prema članku objavljenom u Screen Daily, u svom odgovoru na bojkot filmske zajednice poziva sve umjetnike_ce koji imaju nedoumice oko cenzure i slobode govora na Berlinaleu da se direktno obrate festivalu, umjesto da “donose pretpostavke ili vjeruju stvari koje možda nisu istinite”. Ostaje vidjeti što će ovogodišnji Berlinale učiniti po pitanju pretpostavki, a filmove umjetnika_ca kojima je godinu dana genocida više nego dovoljno da (u)stanu u solidarnosti s palestinskim, libanonskim i jemenskim narodom očekujemo u programu On Strike. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Konferencija Do we Even Know What is Going on? tematski se fokusira na istraživanje različitih (van)institucionalnih programa u polju izvedbenih umjetnosti i njihove uloge u formiranju normativnih kriterija koji oblikuju šire umjetničko polje. MA program Participacija, zajednica, aktivizam na LCDS-u primjer je inovativnog pristupa koje spaja ples i umjetnički aktivizam. Program se u cijelosti odvija online (uz dvije dvotjedne rezidencije u Londonu), omogućujući studentima_cama da razvijaju svoju praksu na održivi način i unutar zajednica u kojima žive dok su istovremeno povezani s umjetnicima_ama u raznim dijelovima svijeta. 

Briga, prijelazi i otpor (Care, Crossings and Resistance) kustoske su teme koje su oblikovale ovogodišnji kurikulum programa, a iste će usmjeravati i tematski oblikovati radionicu Praksa za zajedničko življenje. U razgovoru s Jo Parkes doznajemo: “U MA programu angažirani smo s mnogo umjetnika koji rade diljem svijeta, svaki na svoj način u odnosu na svoj specifični kontekst. Kustoske teme omogućuju nam da povezujemo različite prakse kroz specifične leće. Mijenjaju se svake dvije godine kako bi omogućile kustoskom timu koji vodi program da reagira na interese i prakse studenta te promjenjive hitnosti vremena.”

Ključnu metodologiju u razvoju ovog MA programa čini “emergentna strategija” adrienne maree brown. Parkes pojašnjava: “adrienne maree brown je aktivistkinja koja se bavi užitkom i organiziranjem za crnačko oslobođenje, klimatsku pravdu i feminizam. brown razumije emergentnu strategiju kao način na koji se kompleksni obrasci (i sistemske promjene) događaju kroz male interakcije koje se repliciraju i razvijaju. Ona razumije procese promjene kao relacijske”. 

Opisujući radionicu, Parkes dodaje: “Razmotriti ćemo kako neki od principa koje brown identificira podržavaju studentsku zajednicu na MA programu Participacija, zajednica, aktivizam u razvoju kurikuluma i radnih praksi. ‘Postoji razgovor u prostoriji koji samo ovi ljudi u ovom trenutku mogu voditi. Pronađite ga.’¹ U biti, program pokušava učiniti nemoguće: raditi na utjelovljen način, relacijski, s umjetnicima i zajednicama koji žive tisućama milja udaljeni jedni od drugih. Na radionici ćemo podijeliti neke od načina na koje to radimo i kako nas principi emergentne strategije koje je brown identificirala podržavaju u tom nastojanju.” 

U sklopu radionice, na primjerima studenata_ica MA programa koji će svoje radove podijeliti kroz videa, partiture, tekstove i slike, polaznici_e će istražiti disruptivni, ali i konstruirajući potencijal tijela i pokreta. Tko izražava otpor, može li aktivizam biti nježan i ugodan, čije tijelo je u opasnosti u kojem trenutku, kako je državna vlast koreografirana ondje gdje živite i kako zajednica brine o svojim članovima – neka su od pitanja koje Parkes navodi u opisu radionice, a u razgovoru dodaje: “Filip Kijowski (Poljska), Mandeep Raikhy (Indija) i Fernanda González (Čile) podijeliti će kako rade s pokretom kako bi istraživali ove teme, koristeći pokret i ples za postizanje društvene pravde unutar svog konteksta. Tijekom radionice, modelirat ćemo asinkrone strategije za sukreiranje pokreta i znanja na daljinu.” 

Detaljan program konferencije Do we Even Know What is Going on? pronađite ovdje.

1. adrienne maree brown, Emergent Strategy: Shaping Change, Changing Worlds ↩︎

Njenoj priči ćemo se vratiti kasnije.

“Europa je u doslovnom smislu djelo Trećeg svijeta. Bogatstvo u kojem se ona davi ukradeno je od nerazvijenih naroda”, piše Franz Fanon u knjizi Prezreni na svijetu. Françoise Vergès citira ovu rečenicu u knjizi Dekolonijalni feminizam (izdanje Multimedijalnog instituta, 2023.), gdje kritizira sustavno izostavljanje francuske kolonijalne povijesti (spomenuti Libanon desetljećima je bio pod francuskom vlašću), zato da bi se politika, a podjednako i francuske feministkinje, udaljile od “kolonijalnog i robovlasničkog nasljeđa”. Ne radi se samo o pranju ruku od krvavog imperijalizma, radi se i o odvajanju od koloniziranih, rasijaliziranih žena koje su svoju borbu za oslobođenje vodile izvan okrilja autoritarnog, skriveno patrijarhalnog, krila u koje zasjednu feministkinje u čijoj je borbi prisutan jednak udio dominacije i eksploatacije. Dekolonijalne feministkinje, kakvom se naziva Vergès, sudjeluju u “borbi koju dio čovječanstva već stoljećima vodi za svoje pravo na postojanje”. Kao što dekolonijalizaciju vidi kao dugotrajni povijesni proces, za nju je i feminizam, naslijeđena borba – ona koju su nam ostavile naše “pretkinje, autohtone žene iz perioda kolonizacije, porobljene žene, crne žene, žene u borbama za nacionalno oslobođenje i subalterno feministički internacionalizam 1950-ih i 1970-ih godina te rasijalizirane žene koje se i danas svakodnevno bore”.

“I kada čujemo da šef neke europske države s rukom na srcu izjavljuje kako on svakako mora pružiti pomoć nesretnim nerazvijenim narodima, nismo nimalo ganuti. Naprotiv, mi kažemo: To je reparacija na koju mi imamo pravo.” Nastavak je ovo gornjeg Fanonovog citata koji prikladno, ili bjelodano, oslikava događaje koji se odvijaju u današnjoj političkoj areni. Macron, predsjednik Francuske, šalje “humanitarnu pomoć” Libanonu, ali ne uvodi sankcije protiv izraelske vlade koja danonoćno masakrira palestinski i libanonski narod dok istovremeno provodi kampanju potpune destrukcije. Biden (istina, nije predsjednik europske države, ali šef – recimo da je), u govoru pred starosjedilačkim narodom u Gila Crossing Community School u Arizoni, ispričava se za više od 150 godina prisilnog odvajanja domorodačke djece od roditelja, praksa koju je američka federalna vlada provodila u internatima s ciljem “asimilacije”, gdje su djeca, osim obitelji, gubila i znanje materinjeg jezika i običaja. Djeca su bila sustavno izložena fizičkom kažnjavanju koje je išlo i do ubojstava – u mnogim su školama otkrivene masovne grobnice s dječjim truplima. 

Nismo nimalo ganuti.

Zaustavite genocid u Gazi! – Bidenu dovikuju pripadnice_i Dinè² naroda, svijetu upućuju Libanonke_ci, aktivisti_ce iz svih zemalja svijeta traže prestanak okupacije. Borba prezrenih bila je i ostala transnacionalna.

Françoise Vergès se oslanja na Fanona i u svojoj nedavno izdanoj knjizi A Programme of Absolute Disorder: Decolonizing the Museum (Pluto Press, 2024.) čiji naslov preuzima Fanonovu ideju o dekolonizaciji koja će promijeniti poredak svijeta samo “programom apsolutnog nereda”.  Tako se i njeno predavanje The (Impossible) Decolonisation of the Universal Museum, koje je u sklopu programa WHW Akademije održano u Centru mladih Ribnjak, oslanja na ovu premisu. Što znači promijeniti svijet “programom apsolutnog nereda”? Za Fanona se radi o sili – dekolonizacija ne nastaje “iz magične operacije, prirodnog potresa ili prijateljskim sporazumom”, piše u Prezrenima na svijetu. Ne trebamo se, dakle, zavaravati da će kolonizator (ako lijepo zamolimo, ha!) odustati od privilegija koje je izgradio na prevari, otimačini i izrabljivanju. S druge strane, raskid s poretkom svijeta koji je eurocentričan i rasistički ne podrazumijeva kaos, jer to je poredak koji je već (priznali ili ne) donio kaos, razaranje, izvlaštenje i iskorištavanje ljudi, neljudskih vrsta i prirode (koju kolonizator gleda kao resurs). Na rubovima gradova i imperija, u Palestini i Libanonu, u Ghani, Sudanu, Iraku, Afganistanu, Bangladešu, u šumama Amazone, u Kašmiru, milijuni ljudi i milijarde neljudskih vrsta bore se za opstanak, dok se u centrima moći gomila višak kapitala. 

U svijetu koji nije dekoloniziran, Vergès ne vidi mogućnost ni za dekolonizaciju muzeja.

Kad kaže muzej, Vergès ne podrazumijeva da postoji jedan prototip, Muzej s velikim početnim slovom. Ona se zapravo referira na europske, univerzalne muzeje koji posjeduju umjetnine iz cijelog svijeta, među kojima ističe Louvre kao najznačajniji i prvi model takvih muzeja. Ovi su muzeji svoje zbirke izgradili na osvajačkim pohodima i kolonizaciji. Umjetnici i kolekcionari, ističe, dio su kolonijalne vojske koje je krala i devastirala, nisu neutralni putnici koji u koloniziranim zemljama “otkrivaju” remek djela bez krvi na vlastitim rukama. Muzeji su tako nastavak i kopija kolonijalnog sustava, koji svoje vlasništvo i svoj odnos prema ukradenim predmetima desetljećima prikazuju kroz narativ o očuvanju baštine autohtonih naroda – jer oni sami ne znaju čuvati svoje znamenitosti, kaže tko drugi nego kolonizator. Ili još gore, jer će kao autohtoni narod izumrijeti ili nestati, predviđa tko drugi nego kolonizator. Bilo je i drugih argumenata u obranu univerzalnih muzeja. Osamnaest svjetskih muzeja je 2002. godine zajednički potpisalo Deklaraciju o važnosti i vrijednosti univerzalnih muzeja u kojoj tvrde da se protive ilegalnoj trgovini umjetninama, ali umjetnine koje su već u posjedu muzeja i koje su stečene u “prijašnjim vremenima” moraju se gledati kroz prizmu “vrijednosti i senzibiliteta tog vremena” te su postale dio muzeja koji brinu o njima, a time i nacija koje ih danas baštine (nebitno od kuda potječu). A muzeji, kažu potpisani, nisu u službi “građana jedne nacije, nego ljudi cijelog svijeta”.

Zvuči kao da nam govori bijeli bik sa zlatnim rogovima. 

Kolonijalizam, jasno nam je, nije mrtav i ne pripada prijašnjim vremenima i senzibilitetima. Vergès navodi da je u izraelskim napadima uništeno preko 200 arheoloških i kulturnih zgrada u Gazi, među kojima su Rafah muzej i Al Qarara muzej u Khan Younisu. Spominje i Sudan gdje su paravojne snage RSF-a (Snage za brzu potporu) opljačkale i uništile Nacionalni muzej u Khartoumu, a objavili su i video snimljen unutar bioarheološkog laboratorija gdje se nalaze mumije iz antičke Nubije. Drugo, zločini koji su se dogodili prije 100 ili 15 godina, ne prestaju biti zločini i ne postaju “vrijednosti” prijašnjih vremena i drugačijih senzibiliteta. Treće, Vergès navodi podatak da su muzeji dominantno smješteni u američkim i zapadnoeuropskim zemljama, čineći tako 61 % ukupnog broja muzeja u svijetu. Dakako, zanimljivije bi bilo kad bi znali koliko umjetnina se smatra ukradenima i u kojim se muzejima nalaze. Nekako pretpostavljam da bi ih u Europi moglo biti nesrazmjerno više nego u ostatku svijeta. Naposljetku, zašto mi se čini da u Deklaraciji postoji skrivena pretpostavka da muzej u Mauritaniji ne bi služio ljudima cijelog svijeta? Zašto izraelsko bombardiranje Sura, jednog od najstarijih trajno naseljenih gradova na svijetu, grada koji je muzej po sebi, nije izazvalo protest zaštitnika svjetske baštine? 

Europo, jesi li sjedeći na tronu zaboravila na obalu Libanona?

Program dekolonizacije muzeja nije (samo) program revizije muzejskih zbirki, inkluzija izbrisanih naroda i ne-bijelih umjetnica_ka, dopunjavanje ili ispravljanje povijesnih narativa, tvrdi Vergès. To je, sjetimo se Fanona, reparacija na koju kolonizirani narodi imaju pravo. Dekolonizacija pak podrazumijeva strukturno rastavljanje institucije kao takve – program apsolutnog nereda. Tko kuha, tko čisti, kako se muzej financira, pita Vergès. Koje odgovore nudi na ekološke probleme, socijalne nepravde i globalne ratove? Kakvi su radni uvjeti radnica i radnika u muzeju? Kako se čuvaju artefakti? Jesu li toksični? Kakva je arhitektura muzeja? Za koga je izgrađen? Tko smije biti u njemu? Smijemo li se smijati, glasno pričati, trčati njegovim prostorima?

Zanimljivo je da nam Vergès unaprijed kaže da je ovo nemoguća bitka. Za sad. Dok god ljudi umiru ili su prisilno raseljeni bježeći od imperijalističkih bombi, bilo bi izrazito licemjerno (i vrlo kolonijalistički) sjediti na predavanju u nekoj europskoj državi i govoriti o dekolonizaciji (naših) muzeja. Bitka je šira od toga. A predvode je potlačeni, prezreni na svijetu. Mumije u muzejima imaju krvi na sebi (zbog zločina koji je počinjen da bi ih dobili), ali ne zaboravimo, one ne krvare. Vergès spominje citat iz filma Statues also die (r. Chris Marker, Ghislain Cloquet i Alain Resnais): “Kada ljudi umru, ulaze u povijest. Kada kipovi umru, ulaze u umjetnost (op. a., muzej).” Muzeji su groblja, počivališta mrtvih predmeta. 

Što onda možemo? 

Za sada ili najprije, a to je bio i Fanonov zahtjev, dekolonizirati umove. Zamisliti drugačiji muzej.

Trebamo se udaljiti od kritike postojećeg muzeja, da bi zamislili i gradili muzeje budućnosti, tvrdi Vergès. Post-muzeji su antikolonijalni, antiimperijalistički, feministički, grade ih kolektivi, strukturirani su od dolje prema gore, pripadaju zajednicama, radnicama i radnicima, autohtonim narodima. Jedan od primjera koje nudi je muzej bez objekata, projekt Maison des civilizations et de l’unité réunionnaise (MCUR) na Réunionu, otoku u Indijskom oceanu. Projekt je započet 2000. i prekinut deset godina kasnije nakon smjene komunističke vlasti na otoku. S obzirom da se Réunion smatra prekomorskim posjedom Francuske, cilj projekta je bio decentralizirati europsku i francusku jezičnu dominaciju, te očuvati raznolikosti kreolskog jezika i kulture. Katalogizirajući prakse, zvukove, priče i rituale, muzej ne polazi od materijalnih objekata koji bi reprezentirali živote potlačenih i koji bi zahtijevali skupocjene metode očuvanja i izlaganja. Radije obrnuto, projekt kreće od nematerijalnog prema materijalnom – u tom muzeju mogu postojati objekti, ali oni nisu jedini i nisu centralni za postojanje muzeja.

Dok god smo zaokupljeni imitacijom ili konfrontacijom s Europom i njenim nasljeđem, podređeni smo njenoj okupacijskoj moći. 

Ali priča o Europi nije gotova. Europin otac, kralj Agenor, nije se mogao pomiriti s otmicom svoje kćeri. Poslao je njenu braću da je traže zahtijevajući da se ne vraćaju bez nje. Najmlađi od njih četvero, Kadmo, stigao je do Grčke gdje mu je proročica u Delfima rekla da je Europa dobro i da ju ne treba tražiti. Rekla mu je da ode u pokrajinu Beociju, gdje će utemeljiti moćni grad Tebu, koji je prvotno nosio njegovo ime. Grčki povjesničar Herodot tvrdi da je Kadmo sa sobom donio feničku (kanaansku) abecedu koja je potom prerasla u grčku. Primijetimo usput, ne radi se o materijalnom predmetu, svetom Gralu ili kamenu iz Rozete. 

Čini se, bolje je da se Europa ne vrati u svoju domovinu. Vjerojatno bi je kolonizirala (i to smo vidjeli). Ali zato njena braća (i sestre!) koji stižu tražeći je, sa sobom nose vrijednosti (da, vrijednosti!) koje bi mogle promijeniti svijet. Znamo već da imperijalistima trebaju resursi i robovi iz takozvanih nerazvijenih naroda, ali teško je zamisliti, i kolonizatoru i koloniziranima podjednako, da bi znanje prezrenih moglo promijeniti poredak svijeta kakav poznajemo. Na bolje.

Tko bi rekao – Europa nije bijela. Bijelo je ideologija. 

1. Europa je u grčkoj mitologiji poznata kao fenička princeza, ali narodi koje su Grci zvali Feničanima sebe su smatrali jednim od kanaanskih naroda. Po nedavnim  istraživanjima, oni sami nisu radili razliku između sebe i ostalih naroda na teritoriju Levanta. ↩︎
2. Navaho narodi sebe nazivaju Dinè, što znači ljudi. ↩︎