Za zajednicu bez zajednice

Piše: Matija Mrakovčić

Krajem 2014. godine u Potsdamu, u sklopu Mreže europskih community medija (Community Media Forum Europe, CMFE), održana je konferencija posvećena religijskim emiterima kao community medijima. U Deklaraciji Vijeća ministara EU o ulozi community medija u promicanju društvene kohezije i interkulturalnog dijaloga iz 2009. godine, mediji koje vode religijske institucije eksplicitno su isključeni iz definicije community medija zbog svoje snažne ovisnosti o Crkvi. Kao što je na konferenciji istaknuto, crkveni radiji u određenim zemljama veoma jednostavno dobivaju koncesije za emitiranje, a u nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Južnoafričke Republike ili Australije, religijske radio stanice službeno pripadaju community sektoru. U zemljama poput Mađarske i Poljske, ovi emiteri dominiraju nad drugim formama community medija, kako su istaknule Gabriella Velics sa Sveučilišta Zapadna Mađarska i Urszula Doliwa sa Sveučilišta Warmińsko-Mazurski.

U Mađarskoj je novo razdoblje za community medije započelo nakon izglasavanja medijskog zakona 2011. godine. Definicija, kriteriji i osnovni principi funkcioniranja community medija formulirani su drugačije no u spomenutoj Deklaraciji što je rezultiralo time da većina community medija nije uspijevala pronaći sredstva financiranja, a medijska je scena preplavljena religijskim emiterima na lokalnoj i nacionalnoj razini. Katolička i Protestantska crkva osnovale su community radije diljem cijele zemlje tako što su s jednom licencom za emitiranje koristile nekoliko frekvencija u različitim područjima.

Sličan je primjer u domaćem kontekstu, prema istraživanju o medijskom integritetu u zemljama Jugoistočne Europe, mreža Total FM koja emitira na nacionalnoj razini, no ni jedna radiopostaja koja tvori tu mrežu nema nacionalnu koncesiju te stoga plaća nižu naknadu Agenciji za elektroničke medije. Inače, u Hrvatskoj od oko 150 registriranih radiopostaja, šest ih ima licencu za nacionalno emitiranje: javni servisi HR 1, HR 2 i HR 3, te tri komercijalne postaje – Hrvatski katolički radio, Narodni radio, Otvoreni radio. Od 103 radijske kuće u privatnom vlasništvu, 32 su vlasništvo osam osoba, što znači da one posjeduju trećinu cjelokupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.

Treći sektor medija u Poljskoj, takozvani “društveni sektor”, aktivno i ekskluzivno koriste religijski radio emiteri, istaknula je Doliwa. Nakon što je 2001. legalno prepoznat kao medijski sektor, od njega su profitirali isključivo religijski emiteri – isključenje društvenih medija iz oglašavanja kombinirano s nepostojanjem državne potpore rezultiralo je manjkom interesa, primjerice, organizacija civilnog društva za takav tip medija. U Poljskoj postoji samo osam društvenih medija i svi su vezani uz Crkvu – sedam ih emitira lokalno, a jedan je nacionalna radiostanica Radio Marija. 

U domaćem kontekstu nije prošla nezapažena odluka Vijeća za elektroničke medije iz rujna prošle godine koja je koncesiju za obavljanje djelatnosti radija na području gradova Rijeke i Opatije dodijelila na vrijeme od 11 godina udruzi Radio Marija s obrazloženjem da Radio, “s velikim iskustvom u medijskoj prezentaciji sadržaja, svojom najnovijom ponudom kao i do sada zadržava postignutu kvalitetu programa” jer se Radio obvezao “na visoko sudjelovanje slušatelja neovisno o njihovom svjetonazoru”. 

Iako ne postoji jedinstveni europski zakonodavni okvir koji bi definirao što točno community radio jest, UNESCO ga tretira kao “radio stanicu koja nastaje u zajednici, za zajednicu, vodi je zajednica i bavi se problemima zajednice” s time da ta ista zajednica uopće ne mora biti geografski omeđena već jednostavno okupljena oko zajedničkog interesa. Na konferenciji je istaknuto da su religijske radio stranice okrenute zajednici, no “zajednica” se ne nalazi u upravljačkim strukturama medija niti osmišljava njihov program. Također, zakonska je regulacija vezana uz community medije iznimno nepovoljna, od zabrane oglašavanja do nepostojanja državne potpore, što ove medije stavlja u nepovoljan položaj nasuprot onima s jakom i moćnom infrastrukturom, ali i budžetnom potporom države.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.