Kritika Čini se prikladnim ovom prilikom prisjetiti se nekih Hobsbawmovih naslova koji konstituiraju nezaobilaznu lektiru svakog povjesničara. Izbor iz literature bit će izložen redom kojim su naslovi dolazili do nas, a ne redom kojim su izdavani. Tako predstavljen korpus tekstova bit će nužno ograničen, arbitraran, ali, nadamo se, svejedno reprezentativan s obzirom na dugogodišnji rad njihova autora.
Izmišljanje tradicije, zbornik koji je uredio u suradnji s Terenceom Rangerom 1983. godine, jedan od važnijih Hobsbawmovih doprinosa teorijskoj alatnici historiografije. Što se krije u naslovu? Izmišljanje tradicije naziv je za skup praksi ritualne i simboličke naravi kojima u načelu upravljaju javna ili prešutno prihvaćena pravila čiji je cilj ponavljanjem usaditi određene vrijednosti, norme i ponašanja. Radi se o konceptu koji opisuje proces formalizacije i ritualizacije, a karakterizira ga pozivanje na herojsku prošlost pri čemu je kontinuitet s tom prošlošću uglavnom umjetan. Hobsbawm u teorijskoj elaboraciji naglašava da će se izmišljanje tradicije češće javljati kad nagla transformacija društva oslabi ili uništi društvene obrasce za koje stare tradicije nisu upotrebljive, odnosno kad stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori nisu više dovoljno prilagodljivi ili pak ako su oni uklonjeni na neki drugi način. Izmišljanje tradicije može se smatrati djelatnim fenomenom budući da u suvremenom društvu nema pravog znaka slabljenja neotradicionalnih praksi vezanih uz tijela ljudi u javnoj službi ili praksi vezanih uz članstvo građana u državi. Većina prigoda kad ljudi postaju svjesni svog državljanstva kao takvog ostaje vezana uz simboličke prakse poluritualnog tipa poput izbora. Najveći dio njih je povijesno relativno nov i uglavnom izmišljen.
Koncept izmišljanja tradicije posebno je prikladan za istraživanje odnosa nacije kao mlade povijesne inovacije i njoj semantičkih srodnih fenomena poput nacionalizma, nacionalne povijesti ili nacionalne države. Baveći se zadnjim dvama stoljećima, Hobsbawm je naciju kao historijski novum držao povlaštenim predmetom istraživanja. Uvijek je isticao temeljni konstitutivni paradoks nacija koje tvrde da su sušta suprotnost novome, odnosno da su im korijeni iz najdalje prošlosti te da predstavljaju opreku konstruiranome. Nacije su prema ideolozima nižeg ešalona prirodne ljudske zajednice, takve da im ne treba nikakva definicija, već samo inzistiranje na priznanju njihovih prava. Bilo je ipak i pragmatičara s visokom razinom svijesti o vlastitom djelovanju: “Stvorili smo Italiju, sad još samo trebamo stvoriti Talijane”, citirao je Hobsbawm Massima d’Azeglija u knjizi Nacije i nacionalizam od 1780. koja je objavljena prije dvadeset godina. U njoj, između ostalog, nudi pregled i objašnjava uzroke mutacija europskih nacionalizama od dominatno liberalnih do otvoreno šovinističkih pokreta u vremenskom razdoblju od nekoliko desetljeća. Hrvatski nacionalizam na kraju dvadesetog stoljeća mu je u nekoliko primjera poslužio kao paradigmatski primjer historijskog anakronizma koji je u svojim gorim danim znao iznjedriti neuspješne primjere izmišljanja tradicije poput predsjedničke počasne bojne ili institucije čuvara državnog pečata koji su postali predmet sprdnje.
Svijest o vlastitom radu predstavlja bazu odgovornosti povjesničara. Hobsbawm u autobiografiji Zanimljiva vremena upozorava na opasnost podrivanja “općosti univerzuma diskursa koji je bit cijele povijesti kao znanstvene i intelektualne discipline”, ali i prijetnju da “ljudi koji ne žele stvarnu prošlost, već samo prošlost koja odgovara njihovim ciljevima danas revidiraju ili izumijevaju više povijesti nego ikad”. Hobsbawmov profesionalni amanet može se sažeti u par rečenica iz Izmišljanja tradicije: “Svi historičari, ma što bili njihovi ciljevi, pridonose, svjesno ili ne, stvaranju, razaranju i rekonstruiranju slika prošlosti koje pripadaju ne samo svijetu specijalističkog istraživanja, već i javnoj sferi čovjeka kao političkog bića. Historičari bi te dimenzije trebali biti svjesni”. Toj opomeni sukladna je apologija sintetskoga pisanja povijesti, dok je, po Hobsbawmu, najveće iskušenje po povjesničara “zamka identiteta i otuđenje od drugih, po bilo čemu različitih – jer identitet podrazumijeva suodnos pojačanim razlikovanjem, izbjegavajući i zanemarujući sličnosti”.
Srž Hobsbawmova opusa sačinjava tetralogija “dugoga devetnaestog” i “kratkog dvadesetog stoljeća”, redom: Doba revolucije, Europa 1789 – 1848, Doba kapitala 1848 – 1875, Doba imperija 1875 – 1914, i Doba ekstrema 1914 – 1991. Majstorska koda ovim četirima dobima jest autobiografija Zanimljiva vremena, zašivena 1917. i 2001. godinom. Hobsbawm u svojim dobima panoramski prati putanju zapadne civilizacije devetnaestog stoljeća, njezinu genezu u engleskoj industrijskoj i francuskoj političkoj revoluciji, zatim ekspanziju i globalne transformativne momente modernizacijskog modela, nakon 1917. u dvjema konkurentskim verzijama. Ta je povijest “zemljopisno nakrivljena”, ali ne iz “golemoga pokroviteljstva”, plitkoga etnocentrizma ili “rasističkog osjećaja superiornosti”, već naprosto jer “drugog operativnog modela nije bilo, osim ‘pozapadnjivanja’ ili ‘modernizacije’ ili kako god čovjek odabere da ga zove”. Ta je povijest, prema Edwardu Saidu, “hladna gdje su druge vruće i košmarne; ona je ironična i nepristrana gdje bi druge bile ljute i nemarne; ona biva diskriminirajuće obzirna i suptilna u momentima u kojima bi neke druge utjecale klišejima i totalnim sistemima”. Hobsbawm, “niti potpuno nevinašce, niti krajnji znalac niti čitav cinik, vraća čovjeku vjeru u mogućnosti racionalnog istraživanja; prozom koja je gipka i sigurna kao pokreti briljantnog srednjeprugaša, on iscrtava nastanak, učvršćivanje, zenit i zalazak modernosti same – ukratko, začudnu opstojnost kapitalizma (te njegovih apologeta, praktikanata, teoretičara i neprijatelja) unutar iste”.
Doba je ekstrema i golemih preobrazbi, odnosno kratko 20. stoljeće, dalje podijeljeno na tri manja doba: doba katastrofe (međuraće), zlatno doba (poraće) te doba odrona i ruševina (neoliberalni obrat). Iz ovoga našeg “turobnog fin de sièclea” Hobsbawm je izljuštio ključni problem: “Socijalna raspodjela, a ne rast, dominirat će politikom novog tisućljeća. Netržišna raspodjela resursa, ili barem nemilosrdno ograničavanje tržišne raspodjele, bili su suštinski važni za sprečavanje predstojeće ekološke krize. Na ovaj ili onaj način, sudbina čovječanstva u ovom tisućljeću će ovisiti o obnovi društvenih autoriteta”.
Hobsbawmov potez je širok, strukturalan, sintetski, u tome prilično blizak brodelovskoj totalnoj historiji, ali istodobno on se – i to pionirski, uz ostatak ekipe povjesničarske grupe KP Velike Britanije – bavi poviješću odozdo, marginalnim i podjarmljenim društvenim grupama, njihovom svakodnevicom te različitim vidovima otpora. Jedna su od takvih grupa “primitivni buntovnici” koje je opisao u istoimenoj knjizi iz 1959. godine. Programatski i organizacijski difuzni ustanici ograničeni su, kaže Hobsbawm, na većinski seljačka društva u dodiru s modernizacijskim impulsima. Njegove simpatije spram ovakvih desperadosa, rojbera i hajduka ograničene su marksističko-lenjinističkim stavom o nužnosti organizirane i ideološki koherentne političke borbe.
Vatreno okršten na berlinskim demonstracijama par dana prije Hitlerova stupanja na vlast, Hobsbawm je članom KP VB ostao sve do njezina sloma, 1991. godine. Parlamentarno neznatna, ova je partija dala gardu intelektualnih divova, uglavnom socijalnih historičara okupljenih oko časopisa Past & Present (E. P. Thompson, Christopher Hill, Asa Briggs, et al.), uz francuske analiste možda najzaslužnijeg historiografskog kolektiva prošlog stoljeća. Društvene se borbe i kompartije naš promatrač sudionik, vješt igrač i vječiti autsajder do smrti nije odrekao. Zaljubljenik u Latinsku Ameriku, kazat će 2009. kako se “najdomaćije osjeća upravo ondje, gdje se ljudi i dalje bave politikom na starom jeziku, devetnaeststoljetnom i dvadesetstoljetnom jeziku socijalizma, komunizma i marksizma”. Ili, prema Zanimljivim vremenima: “ne odlažimo oružje, čak ni u nezadovoljavajućim vremenima. Još uvijek treba osuđivati socijalnu nepravdu i boriti se protiv nje. Svijet neće postati bolji sam od sebe”.
Čitajte Hobsbawma, tog “pripadnika atipičnih manjina pomalo nakošenih u odnosu na kozmos”, jer boljeg, odmjerenijeg, duhovitijeg i pitkijeg povjesničara modernog vremena nećete naći.
ObjavljenoObjavljeno
