Blic Piše: Martina Domladovac
Na Booksinom Književnom budoaru, u sklopu serije tribina Krnja književnost održana je tribina Tko prevodi koga, zašto i preko čega? u kojoj je voditelj Tomislav Augustinčić razgovarao sa Ksenijom Banović, prevoditeljicom s bugarskog. Banović je ovogodišnja dobitnica nagrade Pero bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, a nagradu je dobila za tri prijevoda, dva povijesna romana velike bugarske autorice Vere Mutafčieve Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te prijevod romana 18% sivo suvremenog pisca Zaharija Karabašlieva. Na tribini je pričala o svojim iskustvima književnog prevođenja na hrvatski jezik te motivima za ovaj važan, ali često potpuno nevidljiv rad.
S obzirom na to da se književnost često prevodi tako da se zainteresirana osoba sama javi izdavaču s prijedlogom za prijevod, na prevoditeljima je velika odgovornost, jer uz izdavače oblikuju ukus publike, kaže Banović. To se pogotovo odnosi na prijevode s “egzotičnih” jezika koji uglavnom ovise o vlastitom angažmanu prevoditelja. Jedno vrijeme uopće nije bilo prijevoda s bugarskog, kaže Banović, jer nije bilo ni prevoditelja, no sad s Odsjeka bugarskog jezika na Filozofskom fakultetu dolazi sve više mladih prevoditelja koji na neki način postaju i promotori bugarske književnosti. Da bi knjigu prodala izdavačima mora se dobro potruditi, ističe prevoditeljica, pronaći kritike i prijevode na druge jezike, a brine se i za njenu promociju jer bez dobre recepcije knjiga ne može preživjeti.
Osim uobičajenih zamki u smislu nepoznavanja ili nedostatka vrlo specifične stručne terminologije na jeziku prevođenja s kojima se susreću svi prevoditelji, požalila se i kako zbog nedostatka vremena ne stigne čitati svjetsku književnost. “Čitam samo Bugare i Hrvate, jer prevoditelj mora njegovati svoj jezik da bi ostao svjež”. Nedostatak vremena također dolazi od činjenice da se književno prevođenje danas uglavnom smatra svojevrsnim hobijem i tek dodatnim izvorom prihoda. Jako rijetki prevoditelji žive od prevođenja, kaže Banović koja također ima stalni posao jer ne može čekati honorare, a opisujući situaciju citirala je svog kolegu, bugarskog prevoditelja u Meksiku koji je rekao kako “postoji više načina da osoba umre od gladi, a jedan od avangardnijih je prevođenje bugarske književnosti”.
Čini se kako upravo kašnjenje ili čak neisplaćivanje honorara prevoditeljski rad pretvara u hobi, dok s druge strane snižavanje cijene prijevoda i sve kraći rokovi neizbježno utječu na njihovu kvalitetu. Isti problem istaknula je i Petra Mrduljaš Doležal, prevoditeljica i predsjednica Društva književnih prevodilaca u intervjuu objavljenom na portalu Booksa.hr. “U sedamdesetima se očekivalo da književni prevoditelj prevede pedesetak kartica teksta mjesečno, a kartica se plaćala toliko da bi mjesečno imao plaću sličnu urednikovoj. Danas se očekuje da prevoditelj nabije tempo do dvjestotinjak (i više!) kartica mjesečno, a honorar će dobiti jednoga dana”, kaže Mrduljaš Doležal. Također dodaje kako je pouzdanih izdavača sve manje, te joj je sve teže mladim kolegama koji traže posao ikoga preporučiti mirne duše.
Zbog svih navedenih razloga na kraju pati tekst prijevoda i sami čitatelji. Velika većina knjiga u hrvatskim knjižnicama i knjižarama prijevodna je literatura na kojoj će stasati novi naraštaji hrvatskih govornika, a loši prijevodi zbog financijskih razloga ostavit će ozbiljne posljedice, zaključuje Mrduljaš Doležal.
ObjavljenoObjavljeno
