Na kulturnom frontu

Piše: Tomislav Žilić

Odnos izraelske države prema Palestincima u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali desetljećima predstavlja jedno od najvećih suvremenih geopolitičkih pitanja. Kompleksna povijest sukoba teško se može prenijeti bez uključivanja ozbiljnih kritika obiju sukobljenih strana, od vremena otvorenih sukoba nakon uspostave izraelske države 1948. godine pa do suvremenih kratkotrajnih vojnih intervencija i terorističkih napada. Nakon potpisivanja mirovnih sporazuma u Oslu sredinom 1990-ih između izraelskh vlasti i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) te pristajanja na rješenje “dviju država”, situacija se privremeno smirila. No nakon što nije došlo do stvaranja palestinske države ponovno je došlo do eskalacije sukoba tijekom 2000-ih, koji su se smirili tek prepuštanjem upravljanja pojasa Gaze i Zapadne obale Palestinskoj samopravi. 

Unutarnja previranja među Palestincima nakon smrti Yassera Arrafata 2005. godine dovela su do prevlasti militantnije, islamističke stranke Hamas u pojasu Gaze, dok je Zapadna obala ostala pod većinskim nadzorom sekularnog Fataha, usprkos proglasu unitarističke države Palestine 2013. godine. Česte ofenzive Hamasa te radikalnija izraelska politika pod vodstvom premijera Benjamina Netanyahua doveli su do posljednjeg u nizu krvavih sukoba 2014. godine. U izraelskim napadima koji su trajali više od mjesec dana ubijeno je oko 2300 Palestinaca, a  ranjeno je više od 10 000, dok je u Hamasovim ofenzivama ubijeno 74. Izraelaca a ranjeno 556.

Upravo su otvoreni sukobi unatrag desetak godina doveli do sve glasnijih poziva za bojkotom Izraela te formiranja organizacija koje za bojkot lobiraju diljem svijeta. Vodeći – ujedno i krovni – pokret tog tipa jest BDS (Boycott, Divestment, and Sanctions), koji nakon osnutka 2005. godine poziva na ekonomski, akademski i kulturni bojkot Izraela. Kako piše Chen Tamir za Hyperallergic, BDS pozivanjem na bojkot podiže svijest o izraelskoj okupaciji Palestine i raznim primjerima kršenja ljudskih prava, pokušavajući stvoriti dovoljan međunarodni pritisak na Izrael koji bi okončao trenutno stanje. Pozivanjem na ekonomski bojkot lobira se da investitori ne ulažu svoja sredstva u izraelske projekte, što uz pozive za političkim i sudskim sankcijama protiv Izraela u najmanju ruku izaziva negativnu sliku u poslovnom i političkom spektru. 

BDS-ov akademski i kulturni bojkot predvodi organizacija PACBI (Palestinska kampanja za akademski i kulurni bojkot Izraela) koja je usmjerena na razne kulturne i obrazovne institucije i manifestacije. Akademskim bojkotom cilja se na sve izraelske akademske i kulturne institucije, koje se smatra izravno povezanima s okupacijom palestinskih teritorija, po osnovi da su te institucije najčešće financirane od strane vlade te da svi radnici institucija tom linijom prešutno odobravaju okupaciju. Stoga PACBI sve znanstvenike i intelektualce čije je gostovanje najavljeno na izraleskim fakultetima bez iznimke poziva na bojkot. Uz takav angažman u Izraelu, PACBI se fokusira i na međunarodne programe diljem svijeta koji su ostvareni u suradnji s izraelskim institucijama ili one programe koji dobivaju neki tip podrške izraelskih institucija. 

Kulturni bojkot do sada se najviše odrazio na većim manifestacijama suvremene – mahom vizualne – umjetnosti, no i šire, poput književnosti i popularne kulture. Recentniji primjer je poziv za bojkotom izraelskog financiranja umjetnika na bijenalu u São Paulu 2014. godine, u jeku izraelskih vojnih operacija u pojasu Gaze, te sličnih manifestacija iza kojih stoji sponzorstvo izraelske vlade. Izgledno je da bojkot iznimno veliku pozornosti dobiva u sferi popularne glazbe, s obzirom da je u posljednjih nekoliko godina niz poznatih glazbenika odbilo nastupiti u Izraelu u znak podrške bojkotu, poput Elvisa Costella, Rogera Watersa, Cat Power i Devendre Banharta. Posljednji primjer pozivanja glazbenika na bojkot je slučaj Caetana Velosa i Gilberta Gila, dvojice brazilskih politički angažiranih kantautora, koji su tijekom svojih karijera bili i zatvarani zbog progresivnih političkih stavova izraženih u svojim pjesmama. No Veloso i Gil odbijaju otkazati koncert u Izraelu, birajući ne pristati na stvarno politiziranje svoje glazbe, što pokazuje kompleksni odjek palestinskog pitanja u javnoj sferi. 

U veljači 2015. godine gotovo 1000 britanskih kulturnjaka i umjetnika stavilo je svoje potpise na peticiju za kulturnim bojkotom Izraela, u znak podrške za palestinsku borbu za samostalnost i mir. Među potpisnicima našli su se akteri iz polja vizualnih umjetnosti, književnosti, aktivizma i glazbe, poput Eda Atkinsa, Tariqa Alija, Geoffa Dyera i Briana Ena. U svojoj izjavi pozvali su umjetnike i kulturne radnike da ne prihvaćaju “profesionalne pozive u Izrael i financiranje od strane bilo koje institucije vezane uz izraelsku vladu dok se ona ne počne poštovati međunarodne zakone i univerzalne principe zaštite ljudskih prava”. 

Vrijedi spomenuti kako su u travnju, netom prije nego što je u javnosti odjeknuo skandal s FIFA-om, čelnici Palestinskog nogometnog saveza zatražili od FIFA-e i UEFA-e da bojkotiraju izraelske međunarodne nogomente nastupe, što zorno ilustrira širinu zahvata upozoravanja svjetske javnosti na palestinsku poziciju. Usprkos širokoj potpori koju pozivanje na bojkot ima diljem svijeta, kritičari politike bojkota ističu da se malo toga može postići demonizacijom i izolacijom Izraela. Imajući na umu kompleksnost situacije i više je nego jasno da se ovim susretom politike, kulture i umjetnosti sam problem palestinske samostalnosti pozicionira u nešto širu sliku diljem svijeta, što otvara dodatne mogućnosti za dijalog i promišljanje učinkovitijih strategija političkog djelovanja.