Intervju Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Škotski referendum za neovisnost je iza nas. Rezultati su jasni: 55% glasača se izjasnilo za Ujedinjeno Kraljevstvo. No, kako su mnogi mediji izvještavali posljednjih dana, stvari za Škotsku – i Wales i Sjevernu Irsku pa i samu Englesku – više nikada neće biti iste. Što epilog referenduma znači za njegove ključne aktere možete čitati u tekstu Anoosha Chakeliana u New Statesmanu. Također, u procesu prema mogućem osamostaljenju Škotske, mnogo je glasova prigovaralo inherentnom nacionalizmu kampanje za odcjepljenje. Ipak, u obranu tog procesa i njegovih ideja stala je Cat Boyd u Red Pepperu: “Nije val škotskog nacionalizma taj koji davao pokretački impuls glasu ‘za’: bila je to debata o socijalnoj pravdi, ekonomskoj demokraciji i prilika za radikalnu promjenu”.
Polarizacija našeg društva – vođena izuzetnom dezorijentiranošću političkih klasa, što u ideološkom, što u birokratskom smislu – ovoga se tjedna manifestirala u potezu državnog činovnika koji je odbio kao porezni odbitak računati donaciju zagrebačkom Centru za ženske studije. Naime, ovaj je poreznik i, očito, amaterski stručnjak za ustavno pravo rad te organizacije klasificirao protuustavnim jer se ista, njegovim riječima, zalaže za pravo na pobačaj. Priču je sredinom tjedna otkrila Dubravka Blaško na H-alteru, a tekstovima su reagirale i Asja Bakić na Mufu, kao i Dijana Ćurković na Vox Feminaeu. Slučaj je u Hrvatskoj uživo komentirala direktorica Centra za ženske studije Rada Borić, a Novi list izvijestio da je poreznik koji je glumio ustavnog suca – suspendiran.
Danny Dorling, čija knjiga Inequality and the 1% ovoga mjeseca izlazi za Verso Books, za Guardian iznosi “deset šokantnih činjenica o nejednakosti”: o tome kako britanski liječnici i profesori više nemaju svoga mjesta pri vrhu platne ljestvice, kako ultrabogati percipiraju pripadnike nižih klasa kao “podljudsku” vrstu te kako posljednjih 15 godina svjedočimo nevjerojatnom rastu društvenih nejednakosti.
Nedavna tragedija u rudniku Raspotočje otvorila je okno nad katastrofalnim stanjem bosanskohercegovačkih rudnika: “U stvari, priča o stanju u rudnicima, nemaru i bezgraničnoj neodgovornosti onih koji donose odluke, priča je o Bosni i Hercegovini danas. Naravno, stanje u rudnicima je i ilustracija za stepen korupcije koja vlada ovom zemljom zbog koje se urušava i prijeti da kolabira ionako krhki sistem”. Tekst Nidžare Ahmetašević možete čitati na Biltenu.
Netom prije smrti u 95. godini života, britanski povjesničar Eric Hobsbawm je eseje “o Marxu i marksizmu” koji su nastajali od 1956. do 2009. sakupio u knjigu Kako promijeniti svijet. Hrvatski je prijevod ovoga vrijednog doprinosa opusu rasprava o mogućnosti boljega svijeta iz marksističke vizure objavila Naklada Ljevak, a o njemu je u prošlotjednim Novostima Branimira Lazarin zapisala: “Nemoguće je prepričavati Hobsbawma, tužno jalovo poput onog dosadnog ‘plesanja o arhitekturi’, ali razgovarati o njegovoj socijalnoj historiji s analitičkim, historiografskim, srednjoklasno kulturhoch fundiranim povodom, to je već sistemski korak za konkretnu kulturnu sredinu. Jasno da prijevod knjige Erica Hobsbawma (kulturni događaj u humanističkom korpusu) uvijek upućuje na zrcalni problem domaće historiografije, fakat kojemu ne možemo pripisati, recimo, grijeh intelektualne odgovornosti. U prevladavajućem korpusu nacionalne historiografije jedva da ima mjesta za tip orijentacije poput socijalne historije. Tu baš nema disputa i zato je logično da o knjizi velikog (marksističkog) povjesničara na domaćoj ‘sceni’, eventualno i prigodno, razgovaraju tek profesori/ce filozofije, po mogućnosti ‘ljevijeg’ ili marksističkog opredjeljenja”.
Bolji su svijet zamišljali i oni koji su se, bježeći pred fašističkim okupatorom, našli nasukani u pustinji El Shatta. “[I]stodobno se na tim fotografijama događa i jedna paralelna priča, ispričana licima dalmatinskih seljaka i ribara zatečenih u jednom dramatičnom povijesnom trenutku, licima koja nam donose svu patnju kroz koju su prolazili, ali i prkos kojim su se nosili sa svojim problemima. Zato ovu izložbu i fotografije na njoj treba promatrati ne kao povijesni zapis, nego kao intimno upoznavanje s tisućama hrabrih ljudi, pobjednicima nad sudbinom koju im je pokušalo nametnuti najveće zlo koje je ikad hodalo Zemljom”, piše Ivica Profaca u Forumovom osvrtu na izložbu Lica El Shatta održanoj u galeriji Fotokluba Split.
Što je to što jedan grad čini zavodljivim? Ljudi, infrastruktura, klima, cijene? Berlin već desetljećima utjelovljuje tu shizofrenu neodređenost koja istovremeno privlači i mlade umjetnike u potrazi za onime što dolazi, avan/turiste koje zanima tek minimalan trošak i maksimalan užitak, kao i pohlepne investitore koji ruševne nekretnine pretvaraju u luksuzne stanove koje si lokalno stanovništvo ne može priuštiti. Više o tome čitajte u New Republicu, u tekstu Thomasa Rogersa naslovljenome The Life and Death of a ‘Cool’ City.
Objavljeno
