Blic Izbor iz tjedna u medijima
Piše: Vatroslav Miloš
Uz isprike na izostanku ovoga pregleda u posljednjih nekoliko tjedana, ovaj ćemo vremenski prošireni pregled započeti pričom o rušenju Berlinskoga zida, padu Željezne zavjese i ujedinjenju Njemačke. Prošlo je 25 godina, no kakva je stvarnost koju njemački građani danas žive prilično vjerno ilustrira izuzetan prilog Die Zeita dostupan i u engleskoj inačici. “Kako izgleda ujedinjenje Njemačke četvrt stoljeća poslije?”, pitaju se u Die Zeitu, “Možete li ga dotaknuti? Možete li ga vidjeti?” Odgovor je jasan: gdje je nekoć stajao zid od armiranog betona s promatračnicama, naoružanim stražarima i bodljikavom žicom, danas stoji oku nevidljiva, društvena, ekonomska i kulturna granica između ondašnjeg Istoka i Zapada. Mjesta za interpretaciju je malo jer tekst, fotografije, grafike i statistički podaci dovoljno govore same za sebe. Također, vrijedi posjetiti i Die Zeitov zaseban segment koji pokriva različite perspektive, svjedočanstva, istraživanja i novinarske priče o posljedicama ujedinjenja Njemačke.
O medijskoj politici i strategiji u našoj se zemlji ozbiljnije i na strukturnoj razini počelo razgovarati tek petnaestak godina od osamostaljenja. Ministarstvo kulture, koje ima ingerenciju za medijski sektor, kroz sve te godine vodilo je disparatnu, partikularnu i, zapravo, neodgovornu politiku ignoriranja medija, položaja novinara i novinarske struke. Po osnivanju zasebnog Odjela za medije unutar Ministarstva kulture s Milanom F. Živkovićem na čelu, stvari su se – ako već ne rapidno nabolje – počele kretati nekamo. Utoliko su ideja i realizacija teksta “medijske strategije” uistinu revolucionaran potez. Doduše tek u formalnom, ali ne i u sadržajnom smislu. Nakon što je tjednik Novosti ljetos počeo objavljivati segmente takozvanih “Radnih materijala za raspravu o medijskog politici”, neformalno je međumrežjem počeo kolati i integralan tekst tih “Radnih materijala”, a kritike pljuštati sa svih strana. Kako na te kritike reagira Milan F. Živković možete čitati u razgovoru koji je njim vodila Mašenjka Bačić za portal Stav!. Istovremeno, o stvarnim reperkusijama dugogodišnjeg administrativnog ignoriranja medija, medijskog i radnog zakonodavstva kao i uvjetima rada u novinarstvu možete čitati u intervjuu H-alteru u kojemu je Nataša Škaričić objavila zašto napušta tu struku.
Beogradski Oktobarski salon jedna je od najznačajnijih manifestacija posvećenih suvremenoj umjetnosti na ovim područjima pa kao i većina takvih manifestacija na ovome području nije zaštićena od volje političara i lokalnih moćnika. “Drugog novembra zatvoren je 55. Oktobarski salon u Beogradu. Samo nekoliko dana pre toga, gradska vlast na čelu sa sekretarom za kulturu Vladanom Vukosavljevićem izvršila je agresiju na ovu manifestaciju, donevši odluku o njenom bijenalnom održavanju”, piše Saša Ilić u novom broju Novosti. Nakon te odluke, Mia David Zarić, direktorica Kulturnog centra Beograda, organizacije koja Oktobarski salon vodi od 1986. godine, odlučila je podnijeti ostavku, samo da bi saznala da su drugi to već učinili za nju i da se “pripremi u roku od pola sata za dolazak Komisije za primopredaju”. Na njeno je mjesto postavljena Ivana Jevtić, koja je do sada “obavljala rukovodeću funkciju Odeljenja za trgovinu i usluge u preduzeću Pošte Srbije”. Laku noć i sretno.
Još jedan slučaj političkog kadroviranja u kulturi dolazi iz Rusije, zemlje generalno ne baš dobrih vijesti za demokraciju, ljudskih prava i pluralizma mišljenja. Naime, cjelokupno vodstvo Filmskog muzeja u Moskvi, uključujući i njegova predsjednika Nauma Ikiljeviča Kleimana, dalo je ostavke u znak protesta protiv radnih metoda novopostavljene direktorice Larise Ottovne Solonjicine. U pismu naslovljenome ruskome ministru kulture Vladimiru Rostislaviču Medinskom kritizirali su Solonjicininu “nekompetenciju, autoritaran način upravljanja i potpuni izostanak transparentnosti u donošenju odluka”. Solonjicina je Kleimana, koji je potom postao predsjednik Muzeja, zamijenila na mjestu direktora prošloga ljeta na intervenciju tamošnjega ministarstva kulture. Pismo zaposlenika Muzeja možete čitati ovdje, a pisma podrške filmskih radnika, umjetnika, teoretičara i kritičara na stranicama Britanskog filmskog instituta.
Liz Harris suvremena je američka umjetnica koja muziku stvara, objavljuje i izvodi pod imenom Grouper, ali i eksperimentira s vizualnim umjetnostima. Iza sebe ima više hvaljenih ploča u kombinaciji žanrova eksperimentalne glazbe te “nađenih” i ambijentalnih snimaka, a nedavno je za izdavačku kuću Kranky objavila Ruins, svoj deveti studijski album. Za razliku od prošlogodišnjeg The Man Who Died In His Boat, kojega su uglavnom činili slojevi atmosferičnih rezonancija akustičnih gitara i vokala, Ruins predstavlja minimalističku međuigru klavira i vokala. Dubinski uvid u radne procese umjetnosti koju proizvodi Liz Harris je dala časopisu The Fader.
O novom konceptu “javne knjižnice”, odnosno mogućnostima javne novomedijske arhivistike i eksperimentalnog bibliotekarstva možete čitati u fantastičnom eseju Marcella Marsa, Manara Zarrouga i Tomislava Medaka.
Selekciju stereoskopskih fotografija s fronta Prvoga svjetskog ratu možete pogledati u The Guardianu.
Objavljeno
