Tema Piše: Ivana Pejić
Slučaj Pie Klemp, kapetanice broda Iuventa kojoj zbog spašavanja ljudskih života u vodama Mediterana talijansko pravosuđe ovih dana “zahvaljuje” optužnicom za pomaganje ilegalnih migracija i prijeti dvadesetogodišnjom zatvorskom kaznom, posljednja je u nizu zabrinjavajućih vijesti o kriminalizaciji solidarnosti i kažnjavanju europskih aktivista i volontera koji pružaju pomoć izbjeglicama. I dok UNHCR i Liječnici bez granica upozoravaju Conteovu vladu na više od tisuću smrtnih slučajeva koje bilježe od kad je Italija zatvorila svoje luke migrantima, a građani potpisuju peticiju za odbacivanje optužnice protiv aktivistkinje Sea-Watcha, Europska unija “ispod pulta” učvršćuje temelje svoje antiimigracijske politike. Tako je početkom lipnja Vijeće EU usvojilo izmjene i dopune propisa o viznom zakonu, koje između ostalog predviđaju “stvaranje mehanizama za poboljšanje suradnje s trećim zemljama na ponovnom prihvatu putem novog mehanizma obrade viza”. Suradnja ovdje označava uvođenje restriktivnih mjera za zemlje koje ne prihvate od Europe odbijene tražitelje azila, korištenjem viznog režima kao penalizacijske poluge.
Odbijenica “s terena” stigla je i hrvatskom MUP-u koji, nakon pobune Inicijative branitelja grada Petrinje, odustaje od izgradnje prihvatilišta za tražitelje azila planiranog na mjestu bivšeg prognaničkog naselja Mala Gorica. Projekt vrijedan četiri milijuna eura trebao je osigurati dodatni smještajni kapacitet za do 200 osoba i to isključivo ranjivih skupina izbjeglica, s naglaskom na obitelji s djecom te osobe koje traže zaštitu od progona u svojim državama. Branitelji su prikupili potpise protiv MUP-ove inicijative, Gradsko vijeće odustalo od suglasnosti za izgradnju prihvatilišta, a predviđena sredstva prenamijenjena su za obnovu postojećih prihvatnih kapaciteta i državnih stanova za smještaj tražitelja azila.
Slučajevi poput ovog, osim zatvorenosti i straha lokalnih zajednica, otkrivaju i kroničan nedostatak njihove pripreme i uključivanja u proces integracije, kako prepoznaju u Koordinaciji za integraciju, neformalnoj mreži organizacija civilnog društva koje kroz svoj rad pružaju podršku izbjeglicama u njihovom uključenju u hrvatsko društvo. Na ovogodišnjem, šestom po redu Tjednu IZBJEGLICAma koji Koordinacija organizira, kroz niz javnih događanja isticalo se upravo pitanje uloge lokalne zajednice i nužnost otvaranja dijaloga novih i starih sugrađana kao preduvjeta izgradnje uključivog društva. Među njima je i međunarodna konferencija Zajednice prakse – stari i novi članovi društva u procesu integracije na kojoj su se mogla čuti različita iskustva u procesu integracije četiriju zemalja – Austrije, Italije, Hrvatske i Slovenije – čiji se konteksti razlikuju, ali blizina i dijeljena iskustva pokazuju se kao dobar temelj za razmjenu znanja i umrežavanje.
Zajednički su im i globalni procesi bujanja desnog populizma, pa se u svim zemljama od 2015. godine može pratiti pogoršavanje atmosfere i diskursa o migrantima, kao i sve teži civilni angažman koji bi na takve tendencije reagirao. Ipak, desetljeća iskustva s prihvatom i integracijom izbjeglica i migranata koje imaju Austrija i Italija pokazuju se kao neminovna prednost u osvještavanju javnosti, a zanimljiv iskorak čine i integracijske inicijative usmjerene senibilizaciji imigranata za rodna pitanja. O njima je govorio Ali Ahmad Safi, istraživač i savjetnik na Bečkom institutu za međunarodni dijalog i suradnju (VIDC), koji pomaže novopridošlicama da kroz dijalog i raspravu preispitaju svoje stavove o ženama, ravnopravnosti spolova i homoseksualnosti.
Specifično nepovoljnim položajem žena migrantkinja bavi se ljubljanski kolektiv No-Border Craft, samoorganizirana grupa koja okuplja tražiteljice azila, izbjeglice i aktivistkinje okupljene oko Autonomne tvornice Rog. Činjenica da je, za razliku od muškog prihvatnog centra, ženski izmješten iz središta grada potakla je aktivistkinje da ih pozvu u svoj skot na druženje i zajednički rad koji im pomaže da steknu financijsku neovisnost i autonomiju. Kako na konferenciji ističe Asja Hrvatin, No-border Craft nije humanitarna organizacija, žene okupljene u njemu sestre su i prijateljice, rade zajedno i jedne drugima pomažu, te kao takav predstavlja primjer dvosmjerne integracije kakvom bi trebali težiti.
Da integracija treba biti interkulturalan proces, koji ne teži asimilaciji pridošlih građana već stvara mehanizme u kojem oni zajedno sa starim mogu zajedno graditi novo društvo zaključio je i Adam Darawsha, zamjenik gradonačelnika za kulturu Palerma, sicilijskog grada s dugom tradicijom priljeva novih ljudi koji su taj grad učinili danas prepoznatljivim. U njemu je početkom desetljeća osnovana i udruga Porco ROSSO, inicijalno zamišljen kao politički i kulturni centar za ljevičarske aktiviste, no događaji 2015. preoblikovali su njihovo djelovanje pa su od kutlrno-političkog prostora za mlade talijana postali informacijski centar i dnevni boravak za migrante. Ipak, nisu odustali od svojih redovnih aktivnosti, pa se povremeno i postepeno u koncertni, književni i diskurzivni program uključuje i sve više migranata. Njihov član Richard Braude istaknuo je kako se u tom integracijskom procesu Porco ROSSO, kao i druge organizacije, ponajviše oslanja na individualce aktiviste, nove članove društva koji predstavljaju najvažniju spojnicu pa je, zaključuje, nužno povezati se s njima i osnažiti ih.
U zagrebačkom kontekstu, najistaknutiji iskorak u zajednicu učinila je Građanska inicijativa Dugave koja nastoji senzibilizirati lokalnu sredinu za tražitelje azila smještene u Prihvatnom centru Porin. “Nitko ih na to nije pripremio i lokalna zajednica je bila prilično nezadovoljna, frustrirana, ljuta i uplašena, jer strah uvijek dolazi od nepoznatog. Mi smo im htjeli pomoći da umjesto ljudi s plastičnim vrećicama vide ljude sa svojim sudbinama, osobnim pričama, te na kraju krajeva, kompetencijama i vještinama”, pojašnjava Ksenija Banović. Započeli su s tribinom Književnih senzibilizacija u Gradskoj knjižnici Dugave, da bi potom izašli i u javni prostor, u središnji kvartovski park gdje je ove godine kao dio projekta Korak dalje – prema interkulturnom društvenom centru održana Živa knjižnica kao idealan okvir za otvorenu interakciju i preispitivanje predrasuda.
Predstavljene inicijative svojim iskustvima potvrđuju kako je integracija dvosmjeran proces koji, da bi bio uspješan, zahtijeva aktivno sudjelovanje starih i novih članova društva te njihovu otvorenost i uzajamnu spremnost na promjenu. Međutim, otvorenim i ostaje pitanje koje je na konferenciji Zajednice prakse precizno postavila Asja Hrvatin – koliki je doseg građanskih inicijativa i možemo li uopće govoriti o integraciji u trenutku kada Europa migrantima uskraćuje pravo na azil.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
