Tema Shvaćanje filma kao umjetnosti te izraza kulturnog identiteta i nasljeđa dugujemo prije svega postojanju kinoteka i filmskih arhiva. Zadatak arhivista i djelatnika filmskih muzeja nerijetko nadilazi puko prikupljanje, očuvanje i restauriranje nacionalne i inozemne filmske baštine. Dok s jedne strane, proces selekcije filmske građe, koji prethodi restauraciji podrazumijeva neprekidno ispisivanje povijesti filma, s druge strane institucije poput kinoteka i filmskih muzeja imaju posebnu odgovornost kada je u pitanju čuvanje kolektivnog iskustva filmske projekcije. Niz tehnoloških promjena u posljednjih je dvadeset godina izmijenio način arhiviranja i valoriziranja baštine pokretnih slika, dok je sveobuhvatna digitalizacija bespovratno utjecala na fragmentaran i pasivan način konzumiranja filmova.
Polazeći od vlastitog dugogodišnjeg iskustva rada na poziciji programskog direktora u Slovenskoj kinoteci, Muzeju George Eastman u Rochesteru te od 2019. godine u Austrijskom filmskom muzeju, filmski kustos Jurij Meden bezrezervno i otvoreno priznaje brojne kontradiktornosti upisane u postojeću praksu i teoriju čuvanja i izlaganja filmske baštine. Knjiga Ogrebotine i glitchevi – Zapažanja o očuvanju i prezentaciji filma u ranom 21. stoljeću, predstavljena zagrebačkoj publici krajem ožujka ove godine – prema riječima autora predgovora Michaela Lobsteina “nastala kao rezultat produktivnog korištenja vremena tijekom pandemijskog lockdowna” – objedinjuje Medenova promišljanja o različitim aspektima filmske kulture. Niz kratkih zabilješki i anegdota predstavlja pokušaj pronalaženja odgovora na pitanja s kojima se Meden u svojoj kustoskoj karijeri često susretao, otkrivajući konfuznost, proturječnost te niz moralnih i političkih dvojbi. Međutim, od samog početka do kraja knjige autor ostaje dosljedan suzdržavanju od konkretnih zaključaka, podcrtavajući tako iz poglavlja u poglavlje višeslojnost i neobuhvatnost vremena u kojem živimo.
Jedan od mitova s kojima nas autor suočava već na prvim stranicama knjige jest mit o nezamjenjivom iskustvu gledanja filma u originalnom formatu, na velikom platnu kinodvorane. Prije negoli krenemo oplakivati vremena koja su prethodila VOD servisima i streaming platformama, Meden nas podsjeća kako ne treba zaboraviti da je ideja kolektivne filmske projekcije bila prije svega utilitaristički izum s početka dvadesetog stoljeća, predvođena željom za komercijalizacijom filma.
Kao što je prelaskom s kinetoskopa (prvog projektora namijenjenog individualnom gledanju slika u pokretu) na kinematograf omogućeno prikazivanje iste filmske vrpce ujedinjenim masama, na sličan je način u današnje vrijeme povratak individualnom gledanju filmova na malim ekranima olakšao njihovu distribuciju i dostupnost. Istovremeno, lakoća i brzina kojom su kina širom svijeta prihvatila novonastalu situaciju izazvanu pandemijom te prigrlila mogućnost prikazivanja filmova putem streaming platformi, pokazatelji su već odavno započetog procesa opadanja broja gledatelja u kinima (u SAD-u je 2019. godine samo 13 % filmova pogledano u kinima). Štoviše, dalo bi se zaključiti da je kriza samo ubrzala i ustoličila rastući trend gledanja filmova na platformama, učinivši je jedinom zakonitom opcijom u vrijeme lockdcowna. U radikalno izmijenjenim uvjetima gledanja filmova, nameće se pitanje koja je uloga i odgovornost filmskih muzeja?
Prema mišljenju slovenskog kustosa Jurja Medena, “u ovakvoj situaciji, svaki ugledni filmski muzej trebao je prepoznati da smisao njegova djelovanja ne leži samo u prikupljanju, čuvanju, dokumentiranju i izlaganju filmova u izvornim formatima. Zadatak filmskih muzeja te prvenstveno kustosa, nije samo čuvanje filmske baštine, već i očuvanje ideje filmske projekcije i publike, koja se okuplja u javnom prostoru kao kritična skupina, kako bi doživjela kolektivno i autentično iskustvo projekcije”. Drugim riječima, odnos između publike i filmskih muzeja, odnos je temeljen na uzajamnom poštovanju koje se razvija i opstaje, ukoliko postoji – citirajući Sartrea – volja za voljom. Ona će prevladati u trenucima kada gledatelj bude morao odabrati između jednostavnog klika na daljinskom upravljaču i odluke da se zaputi u nekoliko blokova udaljenu kinoteku.
Kao filmski kustos u jednom od vodećih filmskih muzeja u Europi, Meden se duboko zalaže za prikazivanje filmova na originalnim filmskim vrpcama na velikom platnu, no istovremeno otvoreno priznaje kako u nedostatku idealnih uvjeta, financijskih sredstava i mogućnosti, drugačiji načini konzumiranja filmova, primjerice u digitalnom formatu, mogu pružiti gledateljima jednako vrijedno cinefilsko iskustvo. No, takav stav, kako i sam priznaje, rezultat je dugogodišnjeg odupiranja određenoj aroganciji, prije svega svojstvenoj zapadnoeuropskim kulturnim elitama.
U jednoj od anegdota u knjizi Meden nam otkriva kako ga je upravo prisustvovanje projekciji filma Stradanje Ivane Orleanske, u okviru Dokufesta u Prizrenu 2008. godine, natjeralo da dovede u pitanje vlastiti filmski purizam. Ono što je prije 14 godina zvučalo neprihvatljivo mladom kustosu, bila je upravo činjenica da se remek djelo njemačkog redatelja Carla Theodora Dreyera, umjesto na originalnoj 35 mm filmskoj vrpci, prikazuje na DVD-u, uz glazbenu pratnju dark wave benda iz Velike Britanije. Suprotno njegovim tadašnjim načelima, film je, iz sasvim opravdanih razloga (nedostatka 35mm projektora kao i neraspoloživosti projekcioniste), odlukom organizatora prikazan s dostupnog DVD-a, a prizrenska je publika ispratila projekciju sa suzama u očima.
Parafrazirajući Bazinovu ideju o postojanju slike u pokretu mnogo prije samog izuma filmskog medija (u snovima i Platonovoj pećini), Meden se kroz nekoliko poglavlja osvrće na besmisao traganja za odgovorom na pitanje što predstavlja autentično iskustvo filmske projekcije u 21. stoljeću. “Upravo zato što film izvorno nije izumljen na 35 mm vrpci, kao niti na onoj nitratnoj, već na papiru, inzistiranje na činjenici da filmove danas prikazujemo isključivo u izvornom formatu sasvim je neutemeljeno. Velika je vjerojatnost da ukoliko bi digitalna tehnologija postojala prije sto godina, film bi zasigurno bio izumljen u digitalnom formatu.”
Brojna pitanja i stavovi koje Meden podastire pred čitatelja naizgled će se učiniti kontroverznima, posebice uzmemo li u obzir da ona dolaze od strane djelatnika jednog od europskih filmskih muzeja. Svjestan odgovornosti koju imaju institucije prema očuvanju baštine kao i ideje kolektivne filmske projekcije, Meden nam otvoreno priznaje kako u 21. stoljeću najveću ulogu u širenju filmske kulture imaju upravo torrenti i različiti forumi namijenjeni file sharingu. Dok u arhivima 90 % filmske građe i dalje leži neotkriveno, a kinoteke recikliraju vlastite programe prikazujući restaurirana djela uvriježenih autora, torrenti nam omogućuju otkrivanje čitavog spektra hvalevrijednih filmaša i njihovih opusa.
Ogrebotine i glitcheve Jurja Medena ne preostaje nam nego čitati kao suvremeni filmski manifest gledanja ili pak kao vodič kroz nikad složeniju panoramu filmske umjetnosti, kojoj nas autor na kraju knjige prepušta sljedećim riječima: “Baš kao i Karamazov [Dostojevskog], filmski kustos postoji u inherentno šizofrenoj poziciji. O sebi može razmišljati kao o racionalnom djelatniku: kao kulturnom radniku i znanstveniku, kao povjesničaru i tehničaru, kao pjesniku i kao političaru, ali duboko u sebi zna da su sva njegova nastojanja utemeljena na čistoj nadi.”
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
