Tema Piše: Marija Selak
Kada Meštrovićevo djelo, koje je ovih dana posebno aktualno jer ga njegov unuk i vlasnik iznosi iz Gliptoteke HAZU i Ateljea Meštrović, izađe na tržište, pravo njegova prvootkupa ima država, zbog neobične ideje da se ono najbolje od naše umjetnosti zadrži u našoj zemlji. Zašto je to u slučaju Meštrovićeve skulpture tako, a u slučaju dobre znanstvene knjige nije? Zašto Meštrovića, Bukovca, Račića ili Babića čuvamo, umjesto da ih poklonimo Pradu da im se dive, u prvom redu naši novi najbolji znanstveni prijatelji Španjolci, ali i inozemni turisti? Zašto ne bismo postali još progresivniji u darežljivosti pa uposlili nezaposleni narod da prenese dubrovačke zidine do Venecije, da proširimo novonastalu suradnju s europskim katoličkim zemljama, ili barem do Crne Gore? Inozemstvo je inozemstvo, nećemo valjda sada postati izbirljivi. Iako naše kipare i slikare zasad ne poklanjamo tako lako, što je u skladu s, u zakonu utemeljenom, brigom za kulturnu baštinu, našu znanstvenu produkciju dijelimo “šakom i kapom”, pod izlikom međunarodne prepoznatljivosti hrvatske znanosti, što je također dobilo svoje zakonsko ozbiljenje u novom Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja.
Novi Pravilnik, kojeg je donijelo Nacionalno vijeće za znanost 19. veljače 2013, primljen je s velikim negodovanjem unutar akademske zajednice, u čemu opravdano prednjače znanstvenici koji se bave humanističkim znanostima. Sam pravilnik dio je “šire slike”, odnosno najava načina na koji će funkcionirati Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ako se prihvate njegove nedavno predložene izmjene i dopune. Navedeni je zakon upravo sada aktualan jer je, unatoč nedonesenoj Strategiji razvoja sustava znanosti i visokog obrazovanja, 17. travnja ušao u saborsku raspravu, gdje je prihvaćen njegov prijedlog u prvom čitanju.
Prigovori novom Pravilniku u prvom redu odnose se na način donošenja pravilnika i vrednovanje domaće znanstvene produkcije. Naime, Područnom znanstvenom vijeću za humanističke znanosti nije bilo dozvoljeno prisustvovanje sjednicama NVZ-a, pa tako ni sukreiranje pravilnika. Iz postupka donošenja novog pravilnika također je bilo isključeno Područno vijeće za društvene znanosti kao i Umjetničko područno vijeće, ali i cjelokupna akademska zajednica u ulozi “zainteresirane javnosti”. Unutar akademske zajednice također je osuđen i niz skandaloznih kriterija koji se primjenjuju u novom pravilniku. Riječ je o zlouporabi časopisne baze ERIH (European Reference Index for the Humanities) i popisa izdavača knjiga WASS-SENSE. Iza kratice WASS-SENSE krije se Wageningen School of Social Sciences, istraživački centar u Nizozemskoj, koji je specijaliziran za studij i istraživanje proizvodnje hrane, okoliša i zdravog života. Koliko centar takvog profila može biti mjerodavan za humanističke ili društvene znanosti, ne treba dalje pojašnjavati. Ono što se, ukratko, uvođenjem ovih dviju lista želi poručiti tuzemnim znanstvenicima jest da njihovi radovi, ukoliko žele biti primjereno vrednovani, moraju biti objavljeni u nekom od inozemnih časopisa ili kod nekog od inozemnih izdavača.
Nakon brojnih prigovora, Nacionalno vijeće za znanost na svojoj je 79. sjednici propisalo izmjene i dopune spomenutog pravilnika, koje su objavljene u Narodnim novinama 22. ožujka. Pravilnik je tako promijenjen nakon nepuna dva tjedna njegova postojanja i to u čak pet od sedam područja. U pogledu humanističkih znanosti izmjene se svode na zamjenu mjerodavnog popisa međunarodnih izdavača. Popis WASS-SENSE zamijenjen je popisom španjolskih i inozemnih izdavača znanstvenih knjiga (Scholarly Publication Index), koji je izradilo španjolsko Nacionalno vijeće za znanost anketirajući 3000 svojih društvenih i humanističkih znanstvenika. Španjolcima je naime prilikom kreiranja navedene liste iz nekog nepoznatog razloga palo na pamet da bi ona trebala nastati na temelju mišljenja njihovih stručnjaka. Iako je, upravo iz razloga što je riječ o tuđem nacionalnom sustavu, besmisleno uzeti SPI-jev popis u bilo kojem obliku, kao što je Nikola Vuletić temeljito obrazložio u tekstu pod nazivom Ex Hispania lux?, nemoguće je ne primijetiti još jedan dodatni “udar” na humanističke znanosti koji se dogodio ovim izmjenama pravilnika. Naime, dok WASS-SENSE, zajedno sa SPI-jem, po novim izmjenama Pravilnika vrijedi za društvene znanosti, humanisti su svedeni samo na SPI-popis. Na popisu WASS-SENSE nalazi se gotovo četiristo izdavača, a na SPI-popisu nešto više od dvjesto. Dakle, premda je o tome besmisleno govoriti jer nijedan od navedenih popisa ne bi smio biti korišten u navedene svrhe, činjenica je da društvenjaci imaju, u najmanju ruku duplo, a u najbolju ruku dvostruko veći izbor za objavljivanje od humanista.
Naravno da nema ništa loše ili pogrešno u objavljivanju znanstvenih radova i u inozemstvu. No, postavlja se pitanje gdje nas vraća objavljivanje samo u inozemstvu, koje će biti neophodno za “brzo i učinkovito” napredovanje po pravilničkim kriterijima. U tom smislu možemo ustvrditi da je naš nazadak otprilike šestostoljetni i da se nalazimo u dobu objavljivanja Misala po zakonu rimskog dvora, najstarije hrvatske tiskane knjige, za koju se vjeruje da je tiskana u Veneciji, iako postoje tumačenja da se to moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Da ne bismo nastavili tonuti još dublje u povijest, u doba kada smo u kamenu urezivali natpise na našem jeziku, naša država, odnosno resorno ministarstvo, lako može zadržati našu znanstvenu infrastrukturu i zadovoljiti svoje inozemne apetite. Sve što je potrebno jest, nakon što je znanstveni rad ili knjiga “prvootkupljena” u Hrvatskoj, osigurati uvjete i sredstva za raspisivanje natječaja, gdje će se osigurati plaćanje prijevoda najboljim djelima iz pojedinih disciplina, koja bi se zatim nudila stranim izdavačima.
Bitak i vremenska crvotočina
Na pitanje što sve gore navedeno znači u praksi pokušat ću odgovoriti uzimanjem za primjer vlastitog slučaja buduće doktorice znanosti koja bi trebala postati docentica. Da sada “moram” napredovati, našla bih se u velikoj nevolji. Riječ je o situaciji vremenskog vakuuma, hajdegerijanskom odnosu bitka i vremena, filozofskom i egzistencijalnom izazovu koji se nameće mladim humanistima. I treba znati kako ga svladati.
Naime, u Pravilniku stoji da Područno vijeće za humanističke znanosti predlaže, a Nacionalno vijeće za znanost jednom u tri godine odobrava, dopunski popis znanstvenih časopisa posvećenih istraživanju nacionalne baštine, s najviše tri časopisa po polju, u kojima se objavljeni znanstveni radovi također smatraju radovima a1. Prevedeno, NVZ se smilovalo i dozvolilo da određeni broj bezvrijednih hrvatskih časopisa dobije povijesnu priliku da sjedi u istom gledalištu, iako ne i u istom redu, s inozemnima. U praksi to bi trebalo značiti da vam ipak nisu “propali” svi do sada objavljeni radovi u hrvatskim časopisima, već će se neki od njih moći vrednovati kao najbolji radovi i po novom pravilniku. Ali, ne nadajmo se beznađu prerano. Pravilnik je donesen na jednoj od posljednjih sjednica NVZ-a, prije nego što je polovici članova Vijeća, 13. ožujka 2013, istekao mandat, u situaciji kada je bilo poznato da MZOS pri Vladi Republike Hrvatske nije inicirao pokretanje postupka izbora novih članova Nacionalnog vijeća. Dakle, sastavu NVZ-a koji je donio ovaj propis mandat je istekao, a za novo NVZ još nije ni raspisan natječaj. Tako bismo mogli reći da je pravilnik u ovom trenutku poluvažeći. Onaj je dio s ERIH-om na snazi, a dodatni domaći časopisi koji će se mjerit pod erihovskim još nisu niti mogli biti izabrani. Kada će se to dogoditi, nije poznato. Ipak, ako vaš desetogodišnji ugovor ističe upravo sada te je nužno vaše napredovanje do statusa/zvanja docentice, ne treba odustajati. Sve što treba jest pronaći svemirsku crvotočinu i konstruirati vremeplov kako biste mogli doseći vrijeme u kojem će ovaj budućnosno orijentirani pravilnik zaživjeti u cijelosti. Šalu na stranu, iako se nikad ne zna, jer se kreativnost uvijek razvija u bremenitim vremenima, naravno da cilj ovakvog postupka NVZ-a nije napredak domaće znanosti, nego još jednom ušteda, ušteda i samo ušteda, na onome i onima koji bi trebali biti nositelji tog istog napretka.
Koloniziranje bez kolonizatora
Kada sam prvi put pisala o “zloglasnom” novom Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja prilikom akcije Hamper u kojoj sam sudjelovala kao jedna od šestero znanstvenika koji su u znak protesta spalili svoje znanstvene radove ispred zgrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, u kojoj zasjeda i Nacionalno vijeće za znanost, osvrnula sam se na prigovore njegovoj (neo)kolonijalnoj prirodi. U tom svjetlu učinilo mi se važnim promotriti na koji će način “vanjski” znanstvenici kreirati i procjenjivati našu znanstvenu djelatnost te zašto se to događa. Danas, nešto više od mjesec dana nakon akcije i izmjena pravilnika te čitanja brojnih prigovora pravilniku koji su izašli objedinjeni u Izvješću o radu za razdoblje rujan 2012 – ožujak 2013. Područnog znanstvenog vijeća za humanističke znanosti, mnogo više zabrinuta sam oko naše samoinicijativne kolonizacije, nego oko potencijalnog stranog utjecaja na našu znanstvenu djelatnost. Naime, moj strah nastaje iz činjenice da je, u neku ruku, riječ o obostranom, iako po opsegu nemjerljivom, omalovažavanju domaće znanstvene infrastrukture. Prvu stranu dakako zauzima Nacionalno vijeće za znanost koje je donijelo pravilnik polazeći od ideje da je sve što je inozemno valjano, iz čega proizlazi da većinu tuzemnoga treba postepeno dokinuti. No, na žalost, možemo ga pronaći i u prigovorima koji su upućeni s “naše” strane, gdje se kritika često svodi na ukazivanje na očitu nužnost naših znanstvenih časopisa za pojedina znanstvena polja, umjesto da se ističe važnost domaćih časopisa za sva znanstvena polja.
Tako prilikom argumentiranja zašto “vanjske” baze ne smiju biti jedine relevantne, upućuje se na istinitu činjenicu da su slavistički časopisi, za koje engleski nije lingua franca, važniji na nacionalnom jeziku, nego što je ijedan strani časopis. Da pojednostavim, objašnjava se, primjerice, zašto su kroatistički časopisi relevantni za sve u svijetu koji se bave kroatistikom. Također, često se ističe kako je pravilnik posebno neosjetljiv za pojedine humanističke znanosti (najčešće one koje se tiču jezika ili proučavanja nacionalne baštine). Navedeno nije sporno. No, problem je u tome da se izdvajanjem ili isticanjem samo takvih domaćih časopisa kao onih koji moraju ostati mjerodavni za svjetsku znanstvenu produkciju, jer se, primjerice, radovi iz filozofije, mogu objaviti na bilo kojem jeziku, bilo gdje na svijetu, zaboravlja da bi nama cilj trebalo biti nešto sasvim drugo. A to je da se kod nas, u našim časopisima, objavljuju najbolji radovi iz filozofije na svijetu. Naime, “rasijavanje” naših najboljih radova po europskim ili svjetskim časopisima uistinu hoće doprinijeti promicanju ugleda i karijeri pojedinog znanstvenika. Ali kvalitetno “strano” objavljivanje u Hrvatskoj, mnogo će više učiniti za znanstveni ugled zemlje u cjelini. Ne bi li upravo to trebao biti temelj naše nacionalne znanstvene strategije? Ne kvalitetni pojedinac koji je “odradio” svoju karijeru, pa time usputno svjedoči i o svojoj zemlji, dok mu je legitimitet dan činjenicom da je objavio u prestižnom britanskom časopisu, već prestižni hrvatski časopis koji, da to popularno kažemo, određuje trendove u znanosti i legitimira postojeću svjetsku znanstvenu produkciju.
Kao što želimo da turisti dolaze u Hrvatsku kako bi vidjeli njezine spomenike, jednako bi nam tako trebalo biti stalo da “znanstveni turisti” “razgledavaju” naše časopise. Utopija? Idealizam? Niti jedno od navedenog. Odnosno, ne možemo ni znati, ako ne budemo razvijali takvu strategiju, za koju je potrebno osnažiti domaću znanstvenu infrastrukturu. No, čini se upravo suprotno. Usmjeravanjem domaćih znanstvenika na “vanjsko” objavljivanje i osnaživanjem prestižnih inozemnih časopisa, pa time i tih zemalja, našim najboljim člancima zauvijek ćemo dokinuti i samu mogućnost da se uspostavi kvalitetna znanstvena infrastruktura u našoj zemlji. Naime, niti jednog “normalnog” inozemnog znanstvenika neće se više moći nagovoriti da objavljuje u zemlji u kojoj znanstvenici svoje najbolje radove “torpediraju” u inozemstvo. U tom smislu možemo govoriti o dubinskom odljevu mozgova, gdje se naši najbolji znanstveni proizvodi poklanjaju inozemstvu, dok naša tijela fizički i dalje borave u domovini. Kako se ova politika dosljedno provodi na svim razinama života, moramo ustvrditi da ni ona nisu posve naša jer ih na životu održava uvezena hrana.
Čarobna formula
Zaključno bih htjela ukazati na osjetljivost pisaca pravilnika na znakovni jezik pojedinih znanstvenih disciplina. Tako se, primjerice, za područje biomedicine i zdravstva, određuje kvalitativni kriteriji koji je zorno iskazan formulom:
koja se dalje pojašnjava riječima: “Vrijednost (veličina) kvalitativnog kriterija K utvrđuje se kao zbroj omjera IF-a časopisa u kojem je rad objavljen i medijana IF-a predmetne kategorije (Subject Category Summary List) u koju časopis svrstava baza JCR (Journal Citation Report), pomnožen s faktorom doprinosa Fd kandidata.”
Navedeno me podsjetilo na dokazivanje dijalektičkog karaktera matematike služeći se Engelsovom metodom pronalaženja proturječnosti i negacije negacije. Također, kako sam se našla osobno uvrijeđenom jer za humanistiku ne postoji kvalitativni kriterij, niti su nam izmislili čarobnu formulu za napredovanje, dala sam si malo truda i skicirala moguću formulu za faktor doprinosa kandidata u humanističkim znanostima, kako bismo i mi u budućnosti mogli izmjeriti svoju kvalitetu. Nakon ovog simboličkog prirodoznanstvenog iskoraka, čiju buduću nadogradnju očekujem od strane zainteresiranih kolega, nadam se da je konačno zacementiran put uklanjanju najozbiljnijih prepreka propulzivnom propadanju hrvatske humanistike u budućnosti.
G je preuzeto iz fizike u kojoj označava električnu vodljivost, dok se na ovom mjestu upotrebljava kao oznaka za (po)vodljivost znanstvenika. Ona je, jednako kao i u fizici, obrnuto proporcionalna R (otporu), a izračunava se kao zbroj omjera objavljenih radova u kategoriji INT (international) i u kategoriji NAT (national), prije stupanja Pravilnika na snagu i nakon stupanja Pravilnika na snagu.
Fo je faktor otprinosa NVZ-a koji je jednak broju radova koji su za pojedinog znanstvenika prešli iz kategorije a1 u a2 nakon stupanja novog Pravilnika na snagu.
ObjavljenoObjavljeno
