Vidjela sam da to što mi prilazi nije par ljudskih nogu

Vrijeme u ovoj zgradi bilo je izduljeno kao i njezini hodnici. Imati puno vremena je bogatstvo, ali imati previše vremena? To nikome ne bih poželjela.

Čim smo ušle u zgradu, mama nam je rekla da ne trčimo hodnicima. Okolnosti su bile izvanredne i danas je bio njezin red da dežura u Ministarstvu kulture. Trebala je obići čitavu zgradu, pregledati je li sve u redu.

– Erna, Ejla, slušajte me, rekla je mama, ne stvarajte nikakvu buku.

Čučnula je ispred nas i objema nam zakopčala džempere do grla. Ja sam se prehladila i stalno sam šmrcala, pa mi je obrisala nos i dala papirnate maramice.

– Ne briši nos rukavom, upozorila me.

– Neću, mama, rekla sam.

Erna je kao i uvijek bila šutljiva. Glavom je bila negdje daleko, u svom svijetu. Pogled joj je bio prazan.

– Idemo prvo u moj ured, da ostavim stvari, rekla je mama.

– Koje stvari?, pitala sam, ali mama nije ništa odgovorila.

Zgrada je bila izgrađena početkom pedesetih godina. Imala je prizemlje i dva kata. Bila je dugačka. U dnu svakog hodnika, s istočne strane, nalazile su se malene stube i onda po još jedna skrivena prostorija iza njih. Ili su tamo bile i neke druge prostorije? Ne sjećam se više. Uredi su imali ugradbene ormare s ogromnim tomovima i spisima poredanim po policama. Bili su ofarbani u bijelo i teško su se otvarali. Parketi su bili stari i jako su škripali. Vrata i prozori također. Napolju je puhao vjetar, tog se vjetra sjećam jer je bio topao. Zbog izvanrednih okolnosti te 1993. godine grijanja nije bilo. Čitava je zgrada bila hladna, iako je vani bilo toplo zbog tog čudnovatog vjetra. 

Dok smo se penjale stubama na prvi kat gdje je radila, mama se okrenula i rekla:

– Ni slučajno ne silazite u podrum.

Zgrada je imala prizemlje, dva kata i podrum. Da, podrum sam posve zaboravila. U tom su se prostoru, koji je bio ogroman, nalazili restoran, kuhinja i arhiv, ali i jedna slabo osvijetljena soba u kojoj nam je Djed Mraz darovao paketiće za Novu godinu.

– Nećemo, mama, rekla sam i obrisala nos rukavom džempera.

Okrenula sam se da vidim gdje je Erna. Ostala je stajati u prizemlju. Gledala je u pravcu podruma.

– Erna, pozvala ju je mama, ne sanjari!

Moja se sestra počela penjati za nama, ali nevoljko, kao da su joj noge bile od olova.

– Nećemo ostati predugo, rekla je mama. 

Nisam znala što je time željela reći jer je vrijeme u ovoj zgradi bilo izduljeno kao i njezini hodnici. Vremena je bilo puno kao i onih spisa po velikim ormarima. Pošto sam bila dijete, nisam razumjela njegovu važnost. Nisam razumjela koliko vrijeme vrijedi i koliko je opasno. Imati puno vremena je bogatstvo, ali imati previše vremena? To nikome ne bih poželjela.

Kad smo ušle u njezinu kancelariju na prvom katu, mama je otvorila ormar i gurnula u njega torbu. Otključala je uredski stol i nešto sakrila u ladicu. 

– Idite se igrati, rekla je, ali budite tihe.

Okrenula sam se da vidim gdje je Erna, ali ona nije ni ušla za nama. Ostala je stajati na hodniku, kraj staklenih vrata. Mama više nije gledala u mom pravcu, već se zagledala u vlastite ruke koje su se tresle. Taj sam detalj upamtila jer u zgradi ipak nije bilo toliko hladno, a od čega se ljudima ruke tako tresu ako ne od velike hladnoće?

Čim sam se udaljila od mame, potrčala sam niz hodnik. Na nogama sam imala ljetne tenisice koje su bile tihe, pa se nije čulo da sam trčala. Erna je išla za mnom, ali sporo, kao da je jako umorna. Pogled joj je i dalje bio prazan. Kad smo obje došle do glavnih stepenica, ona je odmah krenula silaziti.

– Gdje ćeš?, pitala sam.

Znala sam da ide u podrum. Ja nisam htjela jer me bilo strah mraka.

– Nemoj ići, rekla sam.

Erna me pogledala i rekla:

– Moram.

Nisam se mogla natjerati da je slijedim. Samo sam gledala kako se spušta.

– Ja ću doći malo kasnije, rekla sam. Dolje sigurno imaju gustog soka. Ideš zbog toga? Žedna si?

– Aha, rekla je Erna.

– Nemoj sve popiti, ostavi i meni malo, rekla sam, iako sam znala da Erna ne silazi u podrum zbog soka.

Svi su uvijek govorili da Erna i ja nimalo ne sličimo. Obje smo slabo jele i bile blijede, ali ona je imala dugu plavu kosu koju joj je mama vezala u rep, a moja je kosa bila kratka i kudrava. Imala sam tamne oči, a ona tamne podočnjake. Nismo bile iste visine iako smo bile blizanke. Ton glasa bio nam je potpuno drugačiji. Ona je bila šutljiva, a ja nisam mogla prestati brbljati. Jedina zajednička stvar, uz malokrvnost, bila je naša mama.

– Ja ću doći malo kasnije, ponovila sam tiho, ali ona je već bila nestala.

Nakon što sam ostala sama, krenula sam redom otvarati sva vrata. Neke su prostorije bile stvarno dosadne. U njima se nije moglo naći ništa korisno. Pošto sam uvijek bila radoznala, zavirivala sam u svaki kutak, otvarala sve ladice. Pregledala bih papire, vidjela ima li kakvih sitnica koje bih mogla ponijeti kući. Tražila sam gumice za brisanje, kemijske olovke, kuverte. Brzo sam stigla do kraja prvog hodnika, sišla niz male stube i ušla u kopiraonu gdje je bilo puno kompjuterskog papira. To je bio papir s rupicama kakav sam najviše voljela. Listovi su bili spojeni u beskonačan niz. Mislila sam da na tom papiru ljudi pišu beskrajno dugačka ljubavna pisma. Taman sam se zavukla ispod nekakvog stola i kemijskom počela švrljati po plavoj kuverti, pretvarajući se da šaljem pismo u neku daleku zemlju, kad sam čula škripanje parketa na ulazu u sobu. Mislila sam da je mama, ali prije nego sam joj se stigla javiti, obratio mi se dubok, užasan glas:

– Gdje si se to sakrila?

To nije bio glas moje mame. Tko god mi se obraćao, nije me mogao vidjeti jer sam bila dobro skrivena, ali parket je škripao i dalje. Osoba je ulazila dublje u sobu. Još korak–dva i lako će me uhvatiti. Nos mi je opet počeo curiti, ali obrisala sam ga nečujno rukavom koji je ionako već sav bio slinav.

– Izađi, izađi!, dozivao je glas. Dođi da te čvrsto zagrlim!

Prilazio mi je sve bliže. Onda sam čula jedan dubok udisaj i potom uzdah pun zadovoljstva, kao da netko s velikim užitkom stoji iznad šporeta i udiše ukusnu hranu koja se krčka na vatri. Počela sam se tresti od straha. Sjetila sam se maminih ruku i shvatila istog trenutka da joj nije bilo zima. A onda je, istovremeno s tom užasnom spoznajom maminog straha, pred moje oči istupio stvor. Vidjela sam da to što mi prilazi nije par ljudskih nogu. 

Pošto namještaj u kopiraoni nije bio jako zbijen,a ja sam bila dovoljno sitna da se lako provučem između niza stolova, polako sam počela puziti natraške. Stvor me nije mogao vidjeti. Nije mi se više obraćao. Nije više uzdisao ni udisao. Stajao je nepomično i gledao kroz prozor, kao što je to ponekad radila Erna. Stvorenje se izgubilo u vlastitim mislima. Sanjarilo je.

Čim sam došla do vrata, čučeći sam iskoračila van. I dalje sam bila skrivena glomaznim uredskim namještajem, stolovima pretrpanim papirima i pisaćim mašinama. Nastavila sam puziti nečujno do stepenica kojima sam se popela na sve četiri.  Čudovište je ostalo u kopiraoni, zagledano u ogoljene krošnje koje su se vidjele kroz uredski prozor.

Mama mi je rekla da ne trčim, ali trčala sam i trčala, hodnik svejedno nikad nije izgledao dulje. Utrčala sam pravo u njezinu kancelariju.

– Mama, mama, plakala sam, ovdje je čudovište. Imate čudovište u ministarstvu, jecala sam, ali u maminom uredu nije bilo nikoga.

Mame nije bilo nigdje. Ladica njezinog radnog stola bila je otvorena. Torba je iz ormara ispala van. Vladala je potpuna tišina. Uplakana i prestrašena izašla sam na hodnik i vidjela da mi stvor s druge strane zgrade polako, bez ikakve žurbe, ide u susret. Opisala bih vam rado kako je stvorenje izgledalo, ali u tom sam trenutku zaboravila primijetiti njegov izgled. Bilo je tu, imalo je vremena, to je jedino što znam. Sigurna sam da je prizor bio užasan, ali bila sam dijete i nisam imala snage da taj užas upamtim. Sad sam mu morala potrčati ususret da bih prije njega stigla do glavnih stuba i sišla u podrum. Bila sam paralizirana strahom, tresla sam se nekontrolirano, ali sam svejedno, tako drvena i prestrašena, potrčala i domogla se stepeništa, dok je čudovište koračalo polako i tiho kao da ima sve vrijeme svijeta da me uhvati. Osjećaj beskonačnosti, kad znamo da smo u opasnosti, proguta nas gore od mraka, a s obzirom da sam bila dijete i nisam najbolje razumjela vrijeme, ta mi se beskonačnost učinila još strašnijom. Mislim da sam se silazeći niz stube upišala u gaće. Silazak je trajao predugo, iako sam preskakala stepenice, jer se zgrada proširivala da čudovištu da još vremena, a mene udalji od stvora i produlji moj smrtni strah.

U podrumu je bilo mračno.

– Mama! Erna!, plakala sam. 

Nisu se odazvale. U ruci sam i dalje grčevito stiskala kemijsku olovku kojom sam šarala kuvertu.

– Mama! Erna!, vikala sam. Gdje ste?

Šmrcala sam i brisala rukavom i nos i oči. Hlače su mi bile mokre. Bilo mi je hladno jer topli vjetar nije mogao zapuhati u mračnom podrumu. 

Prvo sam uletjela u arhiv jer u kuhinji i restoranu nije bilo nikog. Erna ili netko drugi upalio je svjetlo iznad pulta, ali ta je svjetlost bila vrlo slabašna. Zbog izvanrednog stanja nije bilo ni grijanja ni struje. Svu je rasvjetu u zgradi pokretao električni generator. Restoranska sijalica titrala je kao da će svakog trenutka pregorjeti. Generator je jako hučao. Nisam mogla odrediti gdje se točno nalazim. Strah mi je otupio čula. Teško sam se mogla orijentirati jer tamo gdje ima previše vremena ima i previše prostora.

Arhiv je bio pretrpan svim i svačim. Na policama nisu stajali samo fascikli i masivni tomovi ukoričene dokumentacije, već i knjige. Iako je bilo mračno, pod rukama sam osjetila biblioteku. Uvukla sam se među police i čekala. Ovdje nije bilo drvene stolarije koja škripi, niti starog parketa koji bi odao korake, bili oni ljudski ili ne. Hladan beton čuo se samo kad bi netko po njemu koračao tvrdo, a ni stvor ni ja nismo bili teški. Da, sad sam se sjetila, stvorenje je bilo vitko. Agilno i vitko. Nikako mi nije bilo jasno zašto je tako sporo hodalo. Odakle je dolazila ta težina u kretanju?

Stvora nisam čula, ali sijalica je eksplodirala. Usta sam prekrila rukom. Obje su mi šake sad bile slinave. Pljuvačka mi je probijala između prstiju. Osjećala sam mučninu, plašila sam se da ću povratiti i da će me zbog toga čudovište lako pronaći.

– Što to čitaš?, pitalo me. Znaš, ja odlično vidim u mraku.

Nisam mu vjerovala.

– Čak i kad je dijete malo i sklupčano među knjigama, ja ga vidim. Jesi li se to upišala?, pitalo je. Imam dobar njuh.

Polica na koju sam se sklonila polako se zatresla. Morala sam se skloniti na sigurno, ali sigurnog mjesta ovdje više nije bilo. Jedina preostala prostorija bila je soba u kojoj sam od Djeda Mraza dobivala paketiće svake godine. Baš kad sam pošla sići, polica se jako zaljuljala i pala sam. 

– Ne trči, reklo je stvorenje.

Sve i da sam htjela potrčati, nisam mogla. Bila sam iscrpljena. Počela sam nekontrolirano i glasno plakati. Vukla sam se po betonu do susjedne prostorije i tamo se sklupčala u ćošku. Stara neonska rasvjeta na stropu palila se i gasila nasumično. Dozivala sam Ernu i mamu, naizmjenice, sad sam već vrištala njihova imena. Onda je došlo čudovište i čučnulo ispred mene.

– Ne prepoznaješ me?, pitalo je.

Nakrivilo je glavu da ga bolje osmotrim. Morala sam sačekati trenutak da svjetlo proradi.

– Ne, rekla sam jecajući, ali naravno da sam ga prepoznala.

Njegovu sam fotografiju našla u maminoj ladici.

– Ovo je obiteljska stvar, ne miješaj se, rekla je mama tog jutra nekome kroz odškrinuta vrata našeg stana.

Nisam vidjela s kim razgovara. Erna i ja spremale smo se da s njom odemo u obilazak zgrade. Taj je dan ona bila dežurna.

– A djeca?, pitao je sugovornik.

– Njegova su. Neće im biti ništa.


Kratka priča je dio Kulturpunktovog tjedna strave, u kojemu povodom Halloweena, Dana mrtvih i srodnih aktualnih svetkovina kroz niz priloga prizivamo jezive i fantastične pojave i bića u kulturi. 


Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano