Tema Piše: Lujo Parežanin
Već je neko vrijeme jasno da je za budućnost glazbene industrije, pogubljene u dugotrajnom sumraku CD-a, ključno pitanje preraspodjele prihoda od streaminga. Godina 2017. u tom je smislu bila prijelomna: streaming je tada po prvi puta zasjeo na vrh prodaje glazbe sa 6,6 milijardi dolara prihoda naspram 5,2 milijarde od prodaje fizičkih izdanja. Premda se u pozadini tog procesa događaju i zanimljivi trendovi poput sve izraženijeg povratka vinila, koji je u protekloj godini prestigao prodaju CD-a, o jednoj stvari nema spora: snimljena glazba živjet će odsad pa nadalje od digitalnih platformi. A predviđanja rasta su uistinu dramatična: prema različitim procjenama, prihodi od streaminga bi se od 2020. do 2027. godine mogli udvostručiti, pa i utrostručiti, dosežući iznose od 46,9 pa sve do 76,9 milijardi dolara.
Uzevši u obzir ovakav optimistični obzor, vanjski bi promatrač mogao naivno pomisliti da glazbenim poljem cirkulira nepodijeljeni optimizam distributera, izdavača i proizvođača. Tomu, međutim, naravno da nije tako. U najgorem se položaju dakako nalaze izvođači, koji upravo proizvode sadržaj od kojeg čitava industrija živi. Uzevši u obzir nezamislive prihode digitalnih giganata, poražavajuće zvuče iznosi koji završavaju u džepovima glazbenika. Primjerice, prema izračunu Geoffa Taylora, predsjednika Britanske fonogramske industrije, YouTube nositeljima prava po pregledu monetiziranog videa (ne računajući YouTube Premium uslugu) isplaćuje oko 0.0007 dolara, što znači da milijun pregleda u dobrom dijelu slučajeva ne donosi ni jednu jedinu prosječnu plaću u RH. Iznosi koje prosljeđuju pretplatničke streaming platforme “višestruko” su veći, ali s obzirom na to da su veličine koje množimo mikroskopske, nositeljima prava i dalje u prosjeku ostaje mizeran udio u ukupnim prihodima – po prilici, od 0,005 do 0,01 dolar po streamu, ovisno o platformi. Ne čudi stoga da se u zadnje vrijeme sve veća pažnja posvećuje konkretnim raspravama o ovoj temi, s ciljem iznalaženja pravednijeg modela raspodjele prihoda koji će ponajprije dovesti do boljeg položaja izvođača.
Protekla su tri tjedna donijela nekoliko važnih međunarodnih vijesti kada je riječ o pomacima u glazbenoj industriji po ovom pitanju. Prvo je sredinom veljače američki Mechanical Licencing Collective, nacionalna organizacija ovlaštena za zaštitu mehaničkih prava i ugovaranje licenci s digitalnim distributerima, objavio da je od 20 streaming platformi dobio uplatu od preko 424 milijuna dolara na ime prethodno neatribuiranih tantijema, zajedno s odgovarajućim podacima temeljem kojih će se moći rekonstruirati nositelji autorskih prava. U prijevodu, platforme su isplatile dugovanja temeljem mehaničkih prava za sve snimke ponuđene u njihovim katalozima koje nisu bile točno pripisane njihovim autori(ca)ma. Ova ogromna isplata dio je nagodbe kojom platforme nastoje izbjeći pravnu odgovornost za sve dosad neisplaćene tantijeme, budući da sa svoje strane u velikom broju slučajeva nisu osigurale odgovarajuće mjere da bi se izbjegla zlouporaba korištenja autorskih djela. Katalozi su se tako slobodno punili sadržajem koji je privlačio korisnice i omogućavao rast profita a da znatan dio proizvođača za to sve do ove nagodbe nije dobio odgovarajuću naknadu, što pokazuje na koji način su platforme dijelom građene preko leđa glazbenika za čije preživljavanje sada navodno počinju iskazivati brigu.
A kako ta briga izgleda mogli smo doznati svega tjedan dana nakon ovog podmirivanja računa. Naime, serija saslušanja pred Odborom za digitalno, kulturu, medije i sport pri Donjem domu britanskog parlamenta konačno je donijela i svjedočenje predstavnice Spotifya, Applea i Amazona, triju najvećih igrača kada je riječ o prihodima od streaminga. Cilj saslušanja je donošenje pravnog i regulatornog okvira za digitalnu glazbenu ekonomiju, a dosad je pred Odborom svjedočio niz aktera, uključujući izvođačice, sindikate, strukovne organizacije i predstavnice velikih izdavača i YouTubea. Spotifyev Horacio Gutierrez, Appleova Elena Segal i Amazonov Paul Firth ispitivani su na niz tema, uključujući pravnu definiciju streama u odnosu na najam i prodaju, negativan utjecaj YouTubea na industriju, nepovoljan položaj proizvođača i nove modele izračuna naknada za izvođače. Među aktualnijim raspravama izdvaja se osvrt na sve češće spominjanu tranziciju s pro-rata modela na user-centric model isplate. Prvi, trenutno dominantni model, u svojem idealnom obliku podrazumijeva da se naknade računaju putem udjela streamova pojedine snimke u ukupnom broju preslušavanja na platformi. Primjerice, ako je Spotify za 2020. godinu na ime izvođačkih naknada bio dužan isplatiti ukupno oko 5 milijardi eura (riječ je o službenoj procjeni), a streamovi novog hita muzičara Gaje Pajopatkića čine 0,000001% ukupnih Spotifyevih preslušavanja u tom periodu, taj će hit “zaraditi” 0,000001% od 5 milijardi, odnosno ukupno 50 eura. S druge strane, kao što mu ime sugerira, u user-centric modelu se iznos koji platforme prosljeđuju nositeljicama prava računa putem udjela u ukupnom broju streamova pojedinog korisnika u određenom razdoblju. Recimo tako da navedeni Pajopatkić, osim što svira, i sam sluša muziku putem neke platforme te da je na njoj tijekom 2020. godine 1000 puta pustio različite snimke, od čega pola otpada na pjesme Milice Selmer-Saksofonski. Nakon što od Pajopatkićeve pretplate od oko 10 eura mjesečno oduzmemo platformin udio (30%), ostaje na razini čitave godine oko 84 eura, od čega snimke Selmer-Saksofonski odnose 50%, odnosno 42 eura. Ni u jednom od slučaja to dakako ne znači da čitavi preostali iznosi završavaju u džepovima glazbenika – ovisno o situaciji, oni se dalje dijele između svih aktera koji participiraju u izvođačkim i autorskim pravima, odnosno između izvođača, izdavača, producentica, kompozitorica, nakladnika, menadžerica, tekstopisaca, aranžera itd.
Situacija je, dakle, nešto kompleksnija nego što se obično predstavlja. No ono što je sasvim sigurno je da temeljnu raspodjelu određuje udio streaming platformi, koje diktiraju veličinu kolača iz kojeg će se glazbenici moći namiriti. Prelazak na user-centric model možda neće to promijeniti, ali bi prema dostupnim studijama mogao osjetno promijeniti strukturu naknada u odnosu na pro-rata model koji favorizira najstreamanije izvođače. Novi bi način računanja smanjio njihov udio u ukupnim iznosima tantijema i povećao udjele srednjih i manje popularnih izvođača. To međutim nipošto ne znači da bi svi srednji i manje popularni izvođači prošli bolje u novom modelu: kako pokazuje istraživanje koje su naručile finske glazbene organizacije, pojedinačno su moguće dramatične podjene nabolje, ali i nagore, ovisno o navikama pojedinih slušateljskih populacija. Ukratko, pitanje pravedne distribucije prihoda od streaminga takvom se promjenom svakako ne bi riješilo, kao što nema povoda za vjerovanje u tezu da bi od nje nedvojbeno profitirali nezavisni izvođači. A kako prenosi portal Musically, očekivanu perspektivu na redistribuciju u korist proizvođača ponudila je Appleova predstavnica na spomenutom saslušanju: “‘Pravedno’ je vrlo kompleksan termin. Razumni ljudi se mogu ne složiti oko njegovog značenja.” Stvari se, ukratko, naglo kompliciraju kada netko počinje propitivati goleme profite korporacija, osobito s obzirom na činjenicu da teret produkcije i promocije sadržaja temeljem kojeg ih ostvaruju snosi netko drugi tko od njega ne može preživjeti ni tjedan dana.
U međuvremenu, početkom ovog mjeseca je SoundCloud objavio da postaje prvom velikom platformom koja prelazi na user-centric model – kako također izvještava Musically, ne za kompletan katalog, nego za otprilike 100 000 nezavisnih izvođača koji direktno postavljaju svoje snimke. SoundCloud kao primjer pozitivne promjene navode glazbenika po imenu Vincent, kojemu će s njegovih 124 000 slušatelja mjesečna naknada porasti sa 120 na 600 dolara mjesečno, dok za drugog, nešto slabije praćenog izvođača, navodi samo povećanje u postotku, vjerojatno kako bi izbjegli ismijavanje zbog mizernih iznosa. No za cjelovitiji uvid će trebati pričekati prolazak ekog konkretnijeg perioda, tijekom kojeg bi se nedvojbeno mogli pojaviti i negativni slučajevi predviđeni postojećim studijama.
Razdoblje pandemije do ekstrema je naglasilo koliko je problematična ekonomija današnje glazbene industrije. Dok je ogromna većina glazbenika gurnuta na krajnji rub egzistencije, izvršni direktor Spotifya Daniel Ek, čije bogatstvo je procijenjeno na oko 4 milijarde dolara, poručio im je početkom kolovoza prošle godine da “ne mogu snimati muziku svake tri ili četiri godine i misliti da će to biti dovoljno” – u prijevodu, da bi morali raditi više ako žele zaraditi za život. Reakcija na ovakvu aroganciju bila je snažna, a neki poput Davida Crosbyja su otišli toliko daleko da su Eka prozvali “odvratnim pohlepnim malim govnom”. Crosbyjeva reakcija postaje jasnijom uzmu li se u obzir nedavni komentari Rogera Daltreyja, frontmena čuvenog benda The Who, koji je prije par dana izjavio za Uncut: “Hoće li se dogoditi novi Whoov album? Ne znam. Nema više tržišta za albume. Svi govore o streamingu, ali jeste li vidjeli što izvođači dobiju od toga? To je smijurija.” Ako tako na prihode gledaju neke od najvećih svjetskih zvijezda, sasvim je jasno kako prolazi ostatak glazbenih “prašinara”. Ekov cinizam na stranu, sasvim je jasno da će novi distribucijski i medijski kontekst neizbježno dovesti do promjene shvaćanja glazbene proizvodnje i rada u glazbi. No srodno problemu konvencionalnog odnosa radnika i kapitalista, glazbenici ne smiju pristati na produbljenje vlastite eksploatacije da bi poboljšali svoj položaj, nego se kolektivnom akcijom moraju izboriti za pravednije vrednovanje svojeg postojećeg rada.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno