Ustrajno odbacivanje esencijalizma

Stefan Nowotny je filozof trenutno zaposlen na londonskom Sveučilištu Goldsmiths. Surađivao je na međunarodnom projektu Europskog instituta za kulturnu politiku Translational Space: The Politics of Heterolinguality. Autor je knjiga Instituierende Praxen: Bruchlinien der Institutionskritik (s Geraldom Raunigom, 2008), Übersetzung: Das Versprechen eines Begriffs (s Borisom Budenom, 2008) i urednik zbornika Kunst der Kritik (s Birgit Mennel i Geraldom Raunigom, 2010). Ususret njegovom zagrebačkom predavanju, uputit ćemo na misaonu invarijantu njegovog rada i u kratkim crtama izložiti njenu konkretizaciju u trima reprezentativnim tekstovima nastalim na presjecištu političkih, prijevodnih i umjetničkih problema.

Nowotnyjevim pisanjem upravlja ustrajno odbacivanje esencijalizma u svim njegovim oblicima.

Tekst Etnos ili demos napisao je nakon iščitavanja dokumentacije sedmogodišnjeg projekta posvećenog očuvanju i promicanju europskog kulturnog nasljeđa kao procesa bitnih za konstituciju zajednice koja njeguje demokraciju. Nije baš jasna priroda veze između kulturnog nasljeđa i demokracije, stoga s Nowotnyjem, u jednom milosrdnom čitanju, možemo pretpostaviti da je iz kulturnog nasljeđa moguće izlučiti demokraciju kao jednu njegovu sastavnicu vrijednu očuvanja. Bilo kako bilo, projektom Culture 2000, Unija je taksativnim popisivanjem zadataka uspostavila i po prvi put formalizirala nešto što bismo mogli nazvati europskom kulturnom politikom. Prema razumijevanju njenih kreatora, europska kulturna politika pretpostavlja postojanje europskog kulturnog identiteta i počiva na njemu. Nasuprot tome, Nowotny smatra da taj identitet nije jednostavno dan već se stvara, a proces njegovog stvaranja može se promatrati, na tragu Balibarovih radova, kao međusobno prožimanje i sukobljavanje dvaju različitih pojmova onog što zovemo narodom: prvi pojam je etnos, zamišljena zajednica koja počiva na zajedničkom podrijetlu i naslijeđenim vezama između ljudi, a drugi je demos, politički definirana zajednica koja se svakodnevno oblikuje pregovaranjem ljudi oko interesa koji ih spajaju i razdvajaju. U ovom slučaju kritika esencijalizma bit će artikulirana kao kritika etniziranja europske ideje. Ono je povezano, između ostalog, s određivanjem europskih granica. Upravo tom problemu Nowotny pristupa s posebnom pažnjom: kako, pita se, povući europske granice?

Kreatori europske kulturne politike odgovaraju na ovo pitanje apodiktički povlačeći sumnjivo jasne podjele između onog čemu pripada i onog čemu ne pripada pridjev europski. U tome mogu pronaći niz međusobno različitih, ali istim razlogom motiviranih presedana u historijskoj literaturi. Taj razlog je jasno određivanje homogenog prostora Europe. Nowotny kao primjer navodi rad Rémija Braguea, samo jednog među povjesničarima koji europske granice definira kao kulturne granice. Prema njegovoj optici, demarkacione linije Europe uspostavljene su historijskim prekidima kršćanstva s islamskim svijetom i katoličko-pravoslavnom shizmom. Time je katoličko-reformističko kršćanstvo postalo europska esencija s nizom posljedica od kojih su dvije akutne: arbitrarnom odlukom uspostavljan je tisućljetni kontinuitet, opće mjesto nacionalizama, čime je potisnut značaj moderniteta i za njega konstitutivnog sekularizacijskog projekta. Na pozadini toga, jedne vjerske raskole danas je lako diskurzivno oblikovati kao još uvijek aktualne sukobe civilizacija, a druge kao skoro zaboravljene građanske ratove. Kulturalističko definiranje europskih granica potiskuje sukobe oko moći koji su se vodili političkim, vojnim i ekonomskim sredstvima radi stvaranja homogenog i čvrsto definiranog prostora, bez obzira na to što taj prostor oduvijek živio kao nehomogen i fluidan. Nowotnyjevo čitanje dokumentacije europskih projekata ukazuje na štetne posljedice njihove pretpostavke da osnaživanje zajednice koja njeguje demokraciju ovisi o osnaživanju brige za njeno kulturno nasljeđe. Treba odvojiti demokraciju od nasljeđa; nije nužno da zajednica koja njeguje demokraciju mora imati zajedničko i, kako promatrani tekstovi pretpostavljaju, jedinstveno kulturno nasljeđe. A čak i kad bismo to nasljeđe sveli samo na demokraciju kao temelj zajednice, što ovdje nikako nije slučaj, jedina lekcija koju bi Europa morala naučiti zagledavanjem u vlastitu prošlost nije povezana sa svijesti o nužnosti, nego o kontingenciji vlastitog temelja.

Balibarovi radovi o problemima politike i prijevoda prelomljeni kroz prizmu krize europske ideje česta su Nowotnyjeva referenca. U tekstu Mnogostruka lica civisa hvali, ali i podvrgava Balibara kritici zbog esencijalističkih ostataka u njegovom mišljenju. Ta kritika započinje upućivanjem na dva različita pojma građanina kao političke kategorije koje možemo pronaći u latinskom i grčkom jeziku. Latinska riječ civis najčešće dolazi s posvojnom zamjenicom, kao u sintagmama civis meus ili cives nostri. Konstrukcija s posvojnom zamjenicom upućuje da pojam podrazumijeva recipročnost. U hrvatskom jeziku prikladniji prijevod latinskog naziva za građanina bio bi sugrađanin. Uslijed toga bi grad trebalo shvatiti prvenstveno kao skup odnosa među sugrađanima. Nasuprot latinskom, polites je izveden od osnovnog pojma polis. Dakle, grad je primaran pojam, a građanin označava čovjeka koji ima određena prava kao stanovnik grada kao i obveze prema njemu. Na sličan način moderna francuska, njemačka i hrvatska jezična zajednica poimaju građanina. Nowotny ne želi ovim podsjećanjem samo otkriti zaboravljeno značenje pojma građanin radi njegove mobilizacije u suvremenim političkim borbama. Serija bliskih pojmova koji označavaju “građanina” služi mu prvenstveno da izvuče posljedice iz antiesencijalističke teze prema kojoj prijevod nije ovisan o unaprijed stabilnom značenju, već je značenje ovisno o prijevodu iz jednog jezika u drugi, odnosno iz jednog u drugi kontekst.

Balibar je sredinom devedesetih godina pročitao tekst na skupu solidarnosti s imigrantima “bez papira”. Situacija je specifična jer je povod solidarnoj akciji, štrajk glađu, odavno bio okončan te je većina ljudi bez papira već morala napustiti zemlju. U tom tekstu Balibar primjećuje tri stvari koje im duguje(mo): to da su imigranti bez papira pokazali drugima da oni zapravo nisu sile najezde i delinkvencije, nego moderni proleteri, radnici s obiteljima koje su “odavde i od drugdje”; to da su ukazali na postojanje institucionalnog rasizma u društvu koje se rasizma deklarativno odreklo; konačno, a to je najvažnije, da su oni koji su se s njima solidarizirali ponovno postali sugrađani koje ne određuje ni institucija ni status, nego samo kolektivna praksa. Nowotny parafrazira Balibarove riječi u kontekstu svoje rasprave te zaključuje kako je intervencijom “ljudi bez papira” aktualiziran latinski pojam sugrađanina (premda oni sami, valja primijetiti, sugrađani nisu postali). Ono što Nowotnyja brine je Balibarovo tumačenje njihovih prethodnih doprinosa. Balibar fiksira značenje, a fiksirano značenje dovodi do neželjenih posljedica. Ono što Balibar kaže o ljudima bez papira može također biti fantazma. Nema razloga zašto bi oni morali biti proleteri kao što nema razloga zašto ne bi mogli biti delinkventi. Njihova podređenost nije samo politička, nego i ekonomska. Zbog pritisaka koje trpe ljudi bez papira obje apriorne kvalifikacije su neopravdane, bile točne ili krive.

Nowotny je na primjeru španjolskog pokreta koji se zalagao za bolje reguliranje imigrantskog statusa upozorio na njegova ograničenja. Konstitucionalne promjene nisu puno značile budući da su cijeli sektori španjolske ekonomije, posebice poljoprivreda, bili strukturno ovisni o obespravljenoj radnoj snazi. Kad je ta radna snaga dobila politička prava, nije se puno promijenilo jer je ekonomska struktura u kojoj su ta prava ostvarivana ostala ista. Više pažnje pojmu promjene Nowotny je posvetio u tekstu Imanentni efekti: bilješke o kre-aktivnosti. Dovoljno je reći da je njegovo poimanje promjene marksističko: nije dostatno, kaže Nowotny, kritizirati situaciju i nadati se da ćemo je promijeniti ako pritom ostavljamo netaknutom reprodukciju strukture koja neprestano proizvodi tu situaciju. Promjena ovisi o direktnom uključivanju u situaciju, samopromjeni i manjku unaprijed definirane svrhe. Pregled Nowotnyjevog antiesencijalizma možemo završiti opaskom o manjku unaprijed definirane svrhe. Ona može poslužiti da samo naznačimo njegov pristup problemu esencijalizma u umjetnosti. Esencijalističko poimanje kreacije svrhu kreacije podređuje suverenoj stvarnosti koja nekako prethodi stvarnosti svijeta. Jedan od njenih avatara je umjetnik koji, nezavisan o svijetu u kojem živi, stvara ni iz čega, sam od sebe. Nowotnyjev osnovni stav je jednostavan: problemu kreacije ne smijemo pristupati od stvaralačke esencije koja joj prethodi već od mnoštva egzistencija koje su u nju uključene. Ili, jednostavnije: kreacija je društvena, a ne pojedinčeva zasluga.