Tema Piše: Ivana Pejić
Umjetnost u javnom prostoru zasigurno nije nova umjetnička forma – pod njenim širokim pojmovnim obodom nalaze se i tradicionalna spomenička plastika, apstraktne modernističke skulpture, kao i konceptualne intervencije koje su donijele odmak od kulture sjećanja i reprezentacije moći monumentalnih spomenika prethodnih dekada. Ipak, govoreći o umjetnosti u javnom prostoru u posljednjih dvadesetak godina najčešće govorimo o različitim praksama ukorijenjenima u memoriju sredine u kojoj nastaju, u njene društvene preokupacije i specifičnosti. Iako se manifestiraju u različitim oblicima, zajednička im je želja za pretvaranjem urbanih, često i marginaliziranih sredina, u inkluzivne prostore kulture te iznalaženje novih modela aktivnog sudjelovanja zajednice u tim procesima.
No, iako su različite iteracije ovakvih umjetničkih praksi u punom zamahu već niz godina, diskusija o mogućnosti njihovog poučavanja novijega je datuma, s nekolicinom studija koji temu umjetnosti u javnom prostoru razvijaju metodološki i epistemološki. Domaći akademski okvir ipak ne nudi supstancijalne odgovore na pitanje kako mlade umjetnice/ke pripremiti na ovakav oblik rada, no nastalu prazninu ispunjavaju izvaninstitucionalni akteri koji svojim istraživačkim i interdisciplinarnim pristupom otvaraju horizonte u lokalnom kontekstu. Tako Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, koja u svom radu razvija kritičke, angažirane i participativne prakse, kroz projekt Umjetnički pojmovnik javnog prostora nastoji educirati mlade domaće umjetnike/ce o umjetnosti u javnom prostoru i posredovati između njih i zajednice u kojoj stvaraju kako bi u svoje radove uveli lokalno relevantne teme u kojima se građani prepoznaju.
Riječ je o višegodišnjem programu Otvorenog likovnog pogona koji se realizira kao mentorirana produkcija radova uz umjetničko vodstvo Kristine Leko, docentice za umjetnost u javnom prostoru i umjetnost u zajednici na berlinskom Institutu za umjetnost u kontekstu (Institut für Kunst im Kontext), koja je ujedno i autorica programa. Leko projekt vidi kao svojevrsno nadovezivanje na tradiciju umjetnosti u javnom prostoru – kako na novu umjetničku praksu ’70-ih tako civilnu i festivalsku scenu te performativne prakse u posljednjih dvadesetak godina. No, pored tematskog usmjerenja na relevantne i akutne socio-političke teme, značajan pomak predstavlja iskorak prema lokalnim zajednicama i sredinama izvan dominantnih kulturnih centara.
Tako je program u 2018. godini proveden u Šibeniku i Osijeku, dok se ove godine Otvoreni likovni pogon otisnuo i u Slavonski Brod gdje je krajem rujna održana i javna prezentacija na kojoj su predstavljeni radovi – intervencije u javnom prostoru nastale zajedničkim promišljanjem mladih umjetnika/ca te građanki i građana svih generacija. “Kod produkcija u okviru ovog programa inzistiramo na elementima participacije i interakcije s građanima te pokušavamo javni prostor prije svega tretirati kao socijalni prostor i raditi na način da mlađim umjetnicima/cama približimo strategije i metode koje se konkretno koriste u ovom umjetničkom području”, pojašnjava Leko.
Slijedeći te strategije realizirani su zanimljivi projekti u kojima su građani bili pozvani da iznesu svoja iskustva i razmišljanja na teme koje smatraju društveno značajnima. Tako su u šibenskom slučaju, u radu Lane Stojićević koji je tematizirao deindustrijalizaciju, građani sudjelovali u performativnoj šetnji ugašenom tvornicom elektroda i ferolegura TEF, dok su u Osijeku donosili predmete (cipele) koje vezuju uz bliske osobe koje su napustile grad te tako postali dijelom ambijentalne instalacije Ene Janković. I u Slavonskom Brodu svojom se intervencijom istaknula umjetnica, Hana Katanić, koja je radom zRAK koji dišemo adresirala središnji lokalni problem zagđeanosti uzrokovane naftnom rafinerijom u Bosanskom Brodu i ozbiljnih zdravstvenih poteškoća koje su rezultat loše kvalitete zraka.
Participativni pristup i njegovanje kulture dijaloga u središtu su i drugog, komplementarnog programa pod nazivom Demokratizacija kulture sjećanja, koji se sastoji od otvorenih razgovora i tribina s građanima i građankama o spomenicima u njihovoj sredini. I ovom slučaju, u fokusu su mjesta koje ovakvi sadržaji najčešće zaobilaze pa je tako u 2018. godini projekt realiziran u Šibeniku i Vodicama, dok je ove godine održan u Kninu i Drnišu. “Sredine u kojima je program dosad održan svakako su izazovne jer su obilježene podjelama po različitim osnovama (nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj) koje se manifestiraju i u odnosu prema spomenicima. U naše programe pozivamo zagovornike različitih, često suprotstavljenih stavova, koje potičemo da preuzmu inicijativu i osvijeste da svaki/a građanin/ka ima pravo na sjećanje te da ono nije povlastica struktura na vlasti ili određenih društvenih skupina”, ističe Maša Štrbac, voditeljica Ureda Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon. “Čini mi se da su do sada to neko opće pravo i slobodu da sudjeluju u oblikovanju javnog prostora sjećanja uglavnom iskoristili branitelji, a da su čak i perspektive ‘običnih’ građana – da ne govorimo o alternativnim narativima – do sada relativno malo prisutne u kolektivnom prostoru sjećanja. Mišljenja sam da druge perspektive na prošlost, neka druga iskustva, ali i neki drugi sadržaji mogu biti i relevantni i društveno ljekoviti”, dodaje voditeljica programa Kristina Leko.
Da je slika svijeta koja se reflektira u spomeničkoj baštini osiromašena i mahom jednodimenzionalna prepoznaju u istraživačkom dijelu projekta. “Redovito otkrivamo kako su povijest i identitet mjesta u spomeničkoj plastici radikalno reducirani, svedeni na komemoriranje pobjednika i žrtava, vladara i knezova, a da čitava područja života, svakodnevice, ekonomske i kulturne povijesti jednog kraja ostaju nezabilježena”, kazuje Štrbac. U Kninu tako propada stara lokomotiva koja bi mogla biti simbol grada koji je nekad bilo važno željezničko čvorište, kao što nigdje u javnom prostoru Drniša nema posvete rudarskoj povijesti ovog kraja. Sličnih primjera ima mnogo, a nisu rijetkost ni spomenici koji ni na koji način ne korespondiraju s okruženjem niti je jasno zašto su postavljeni na određenu lokaciju. “Na jednoj je radionici postavljeno pitanje zašto je baš u Kninu podignut spomenik Marku Maruliću, i zašto njegovo ime nosi obližnje veleučilište s poljoprivrednim i ekonomskim usmjerenjem.” Odgovor je, naravno, nepoznat, no lako je zamisliti da se otac hrvatske književnosti u sliku novog nacionalnog identiteta uklapao bolje od propale željeznice.
“Uprostorenje” kolektivne memorije i umjetničke prakse koje oblikovanju javnog prostora prilaze iz demokratskih polazišta, “odozdo”, posebno su značajne u vremenu transformacije i degradacije javnog prostora te njegove sve veće privatizacije koja isključuje i zatvara vrata participativnom promišljanju i odlučivanju. Suprotnost takvim procesima predstavljaju inicijative Otvorenog likovnog pogona koje propuštaju glasove, otvaraju dijalog i zainteresirane su za pitanja od vitalnog značaja za funkcioniranje zajednice, koje pritom prepoznaju da snaga tih glasova može biti snažnija ako se posreduje umjetničkim sredstvima, u javnom prostoru.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
