Sve je bilo zauvijek dok nije prestalo biti, kako glasi naslov poznate knjige Alekseja Jurčaka o posljednjoj sovjetskoj generaciji. Povijest nas već u osnovnoj školi uči da je svaka velika politička tvorevina bila fragilna i konačna, no tu je spoznaju teško prenijeti iz knjige u svakodnevni život. Čak i na ovim ćudljivim prostorima značajan dio populacije živio je samo u demokratskom i kapitalističkom uređenju koje se onda, ma kako nam klimavo djelovalo, ipak čini relativno stabilnim. Naprosto ne znamo iz prve ruke kako ono može biti drugačije, a samim time manji je i javni pritisak da se struktura mijenja. Uvjerenje da nema alternative stoga je snažan temelj svake konzervativne politike, a mašta postaje progresivna jer jedino njome možemo spojiti nedoživljenu povijest ili zamišljenu budućnost s aktualnim iskustvom.
Tenzije oko (ne)promjenjive stvarnosti i (ne)mogućih alternativa postaju sve važnijom političkom temom kako raste spoznaja da aktualni ekonomsko-politički sustavi ne mogu zadovoljiti potrebe populacije, da ne mogu adekvatno reagirati na nepredvidljive krize, naposljetku i da mnoge takve krize sami generiraju. Uz pandemiju i spoznaju o dalekosežnim posljedicama ekoloških kriza, sve je prisutnija ideja da alternativa mora postati moguća. U tom okviru naročito je zanimljiv koncept commonsa (zajedničkih dobara) koji se u prošlom desetljeću prometnuo iz znanstvene teorije u novi politički model na koji se pozivaju i teoretičari i društveni pokreti. Ideja commonsa na teorijskoj razini predstavlja mogućnost trećeg organizacijskog pristupa (kao izlaz iz ustaljene dileme “država ili tržište”) dok u praksi postaje zajednički nazivnik koji okuplja različite pokrete i polako prevodi lijevu politiku s margine u mainstream.
Čovjek čovjeku nije vuk
O zajedničkim dobrima danas se nije teško informirati – na Internetu je dostupno brdo preglednih uvodnih i naprednih materijala, a iz regije valja izdvojiti knjige Commons in South East Europe (Institut za političku ekologiju, Zagreb, 2018.) i Spaces of Commoning: Urban Commons in the Ex-Yu Region (Ministarstvo prostora / Institut za urbane politike, Beograd, 2020.) te web platformu Zajedničko.org (gdje je dostupno sažeto uvodno predavanje Ive Čukić). Količina radova o zajedničkim dobrima, laki pristup osnovnim idejama, broj praktičnih primjera i poveznice s političkim aktivizmom ukazuju koliko je ovaj termin, donedavno bitan prvenstveno u akademskoj zajednici, već prešao u širu javnu sferu.
Termin je izvorno nastao 1968. u radu ekonomista Garretta Hardina koji ga je zapravo povezao sa suprotnim političkim stajalištem. Hardin govori o tragediji zajedničkih dobara (tragedy of the commons), odnosno tvrdi da nekontrolirano kolektivno korištenje ograničenih općih resursa vodi grupnoj katastrofi. Hardina je brinuo utjecaj rasta populacije na dostupnost resursa, no njegove su se ideje kasnije uglavnom koristile kao prilog tezi da opće resurse treba regulirati neka vanjska instanca, a ne građani direktno. Hardinu je kontrirala ekonomistica Elinor Ostrom u utjecajnoj knjizi Upravljanje zajedničkim dobrima (1990.) u kojoj je predstavila commons kao legitiman oblik društvene organizacije. Ostrom je za svoj rad 2009. dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju, uz obrazloženje da je uspješno pokazala kako se kolektivnim resursima može upravljati bez centralne regulacije ili privatizacije. Uz dužan manjak entuzijazma spram Nobelove nagrade, ova odluka Švedske akademije nedugo nakon početka svjetske ekonomske krize ipak ukazuje na aktualnost alternativnih modela upravljanja.
Ostrom se u knjizi (i svom širem radu) bavila praksama kojima članovi zajednice sami organiziraju korištenje zajedničkih resursa bez upliva države ili tržišta. Istražuje uspješne primjere iz Švicarske, Japana, Španjolske, Turske, Filipina i drugih država gdje pojedina naselja stoljećima upravljaju navodnjavanjem, raspodjelom zemljišta i uroda, ribolovom itd. Ostrom također navodi neuspješne primjere iz svijeta, čime ukazuje da zajednička dobra nisu univerzalno rješenje svih problema, ali i na temelju tih primjera gradi osam nužnih principa da bi ona funkcionirala. Ukratko, članovi zajednice trebaju s jedne strane biti ograničeni (jasnim i pravednim pravilima te efikasnim nadzorom), a s druge slobodni (kroz pravo pristupa resursima i jednakost odlučivanja u zajednici), no te principe ostvaruju sami članovi koji, pak, nisu jedni drugima vukovi nego mogu surađivati na zajedničkom interesu.
Ostrom temi pristupa znanstveno, bez političkih ambicija i pažljivo izbjegava nagađati mogu li se njeni uvidi primijeniti na širem planu. Doista, dok čitamo o fascinantnim primjerima zajedničke ispaše u švicarskom Törbelu ili navodnjavanja u sušnim predjelima Španjolske, nije jasno mogu li ti principi vrijediti u kompleksnijim zajednicama ni predstavljaju li zajednička dobra uopće alternativu tržištu ili državi (s obzirom da postoje paralelno s njima). No Ostrom je ipak razvila teorijski model koji ne tretira pojedince kao sebične, infantilne ili pasivne aktere, nego ističe mogućnosti njihove direktne suradnje. Svojim radom tako je potaknula daljnju razradu modela unutar kritičke teorije i inspirirala val političkih aktivista koji su za svoje borbe protiv privatizacije i državne kontrole pronašli konkretan model na koji se mogu pozvati.
Čvrste vrijednosti i nejasan mehanizam
Kako se koncept zajedničkih dobara raširio u teoriji i praksi, tako se i značenjski proširio u raznim pravcima. Spomenuta knjiga koja obrađuje temu na području jugoistočne Europe daje o koristan pregled različitih kritičkih teorijskih pristupa ovom fenomenu. Premda se i ovdje radi o “kaleidoskopu perspektiva”, može se primijetiti da, za razliku od Ostrom koja termin koristi da bi opisala postojeće fenomene, kritički teoretičari (Silke Helfrich, Ugo Mattei, David Harvey, Silvia Federici…) više govore o tome što bi zajednička dobra mogla i trebala biti. Taj zadatak nije lak – model Elinor Ostrom temelji se na naseljima od nekoliko stotina stanovnika i nije ga lako elegantno prenijeti na višemilijunske gradove i države.
U polju aktivizma pojam lakše funkcionira jer može služiti kao prepoznatljivi simbol, a ne kao precizno izrađeni model. Na zajednička dobra poziva se mnoštvo različitih pokreta diljem svijeta koji se bore za otvoreni javni pristup određenim resursima, bilo da se radi o akademskom radu, digitalnoj kulturi, intelektualnom vlasništvu općenito, kulturnim prostorima, rijekama, autocesti ili lokalnom parku. Različite pokrete povezuju opće vrijednosti i otpor neoliberalnoj politici, ali ne nužno i konkretan mehanizam upravljanja. Na tom tragu politologinja Danijela Dolenec umanjuje radikalnost commonsa jer “nema sumnje da zajedničko nije inherentno suprotstavljeno kapitalističkim proizvodnim odnosima”, ali i ukazuje na njegov aktualni značaj: “Novi je okvir za dijagnozu sadašnjeg trenutka nezaustavljivo zadobio snagu: duboko nezadovoljni s kapitalizmom i predstavničkom demokracijom, odbacili smo političku poruku tačerizma (There is no alternative). Ta energija ispunja commons pokret koji predstavlja ostvarivu alternativu postojećim načinima proizvodnje i upravljanja.”
Tijekom 2010-ih tako u fokus diljem svijeta sve češće dolaze tzv. urbana zajednička dobra (urban commons), niz praksi otpora neoliberalnim tendencijama vođenja grada. S jedne strane, gradske vlasti i tržište čine gradove sve zatvorenijima i ograđenijima: cijene stanovanja rastu, javni prostori se privatiziraju, a javni servisi ukidaju, poskupljuju ili pojačano kontroliraju. Sloboda kretanja, ponašanja ili naprosto bivanja u gradu sve je manja. S druge strane, građani u vlastitoj organizaciji pokreću inicijative kojima se trude preuzeti kontrolu nad gradskim resursima i učiniti ih šire dostupnima. Tu spadaju prosvjedne akcije protiv izgradnje na parkovima i trgovima, ali i manje vidljive prakse kao što su osnivanje stambenih zadruga, skvotiranje zapuštenih gradskih prostora, urbani vrtovi, kvartovske akcije… Iza svih tih činova ne stoji direktno povezana i jedinstvena politička agenda ili vizija kako grad treba voditi u cjelini, nego potrebe raznih grupa građana da u određenom segmentu direktno prisvoje “pravo na grad” i učine gradski život lakšim i kvalitetnijim.
Spomenute knjige navode niz regionalnih primjera gradskih zajedničkih dobara: tu spadaju prosvjedi za očuvanje javnih površina (“Ne damo Varšavsku” u Zagrebu, “Ne da(vi)mo Beograd”, dubrovački “Srđ je naš”), neformalno pokrenuti kulturni centri (Kulturni centar Karlo Rojc u Puli, Rekreativna zona Banja Luka, Novo kulturno naselje u Novom Sadu, beogradski Kulturni centar Magacin…), akcije za ostvarenje prava na stanovanje (srpska Združena akcija Krov nad glavom), a svakako treba spomenuti i širi rad udruge Pravo na grad, zagrebačke intervencije aktivista i istraživača Saše Šimprage, uspon i pad skvota BEK… Velik broj inicijativa ukazuje na jačanje neoliberalne politike u regiji, ali i na širok trud građana da gradove zadrže i održe otvorenima.
Bilo bi logično zaključiti da su takvi oblici samoorganiziranja nužno u konfliktu s gradskom vlasti, no ne mora biti tako. Najpoznatiji suprotni primjeri su Napoli i Bologna te belgijski Gent koji su se formalno otvorili zajedničkim dobrima i koji potiču građane da međusobno surađuju i direktnije sudjeluju u upravljanju gradom. To pokazuje da se rad javnih tijela i direktne građanske inicijative međusobno ne isključuju, odnosno da zajednička dobra nisu nužno alternativa postojećim načinima vođenja grada. Dapače, trenutno se čini da se veća demokratičnost upravljanja gradom može lakše i brže postići unutar nego mimo sustava. Tako su i iz lokalnih borbi za očuvanje javnih prostora proizašle političke platforme Zagreb je naš! i Možemo!, koje su kroz zastupljenost u Gradskom vijeću i Hrvatskom saboru dobile veću medijsku prisutnost i veći utjecaj na javnu politiku nego prije. Kroz njihov program i rad zajednička dobra polako ulaze u politički mainstream.
Zajednička dobra pritom više označavaju programatski skup vrijednosti koji se pokušava ostvariti tradicionalnim političkim kanalima, a manje zahtjev za alternativnim oblikom organizacije. U tom smislu predstavljaju vrijedan pokušaj da se postojeći politički sustavi poprave i demokratiziraju iznutra, kroz djelovanje vijećnika, zastupnika i formalnih političkih organizacija. No ostaje upitno mogu li se ti sustavi – u Hrvatskoj i drugdje – nositi s nadolazećim krizama i, ako ne, što bi ih moglo zamijeniti. Valja dodati i da commons, kao koncept uvezen iz zapadne teorije, omogućuje umivenu aktualizaciju srodnih ideja samoupravljanja i zadrugarstva koje, zbog jasne veze sa socijalizmom, u širem hrvatskom društvu još imaju status prostih riječi ili zastarjelih ideja. Stoga zajednička dobra otvaraju prostor za oživljavanje lijevih ideja, ali pritom ostaje nedovoljno iskorišten potencijal za učenje na jugoslavenskoj teoriji i praksi.
Moglo bi se zaključiti da su se u praksi zajednička dobra “razvodnila”, odnosno da su prešla iz konkretne ekonomske teorije u široki skup vrijednosti koji legitimira i elektrizira niz različitih borbi protiv neoliberalnih politika. No nije li to realno? I nije li to jedino bitno? Model ne treba prethoditi praksi. Švicarska, japanska i španjolska sela nisu trebala proučavati teoriju Elinor Ostrom da bi ustrojila svoja zajednička dobra. Commons pak uspijeva okupiti heterogenu skupinu pokreta koji traže veću ekonomsku i političku jednakost, a iz čega nastaje širi politički otpor tradicionalnim institucijama u krizi. Zajednička dobra stoga otvaraju pitanja, iako ne znamo gdje će nas odgovori povesti. Ali, kako nas uči već povijest u osnovnoj školi, nije da smo to ikada znali.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno