Tekst Dopuštam si krajnje subjektivan pristup uvodu u ovaj tekst koji pišem na izmaku godine, nakon višemjesečne blokade, prve i najdulje pri pisanju tekstova novinarskog tipa. Tema: sudioničko upravljanje. Zadatak: pokušati temi pristupiti na način koji nije suhoparan, ne obraćati se onima koji o njoj već sve znaju, kako u teoriji, tako i u praksi. Realnost: civilni sektor zasićen je temom sudioničkog upravljanja, u srži kojeg stoji, ili bi barem trebala stajati, suradnja kao uvjet ikakve priče o prostorima u kulturi u čijem upravljanju sudjeluju i civilni i javni sektor.
Nerijetko je, nažalost, maksimum suradnje nalik onome u toksičnim vezama; povlačite, gurate, predlažete kompromise, prihvaćate mrvice pažnje i sretni ste što imate barem to. Sretni ste što vas nisu izbacili iz prostorā u kojima ostavljate psihičko i fizičko zdravlje, sretni što možete još jednu, dvije, tri godine (ovisno o odobrenom projektu) preživljavati u prekarijatu i pokušavati dokazati važnost vlastitog angažmana donositeljima odluka. Jer se, na kraju dana, sve u ovim partnerstvima svodi upravo na dobru volju donositelja odluka. Oni su ti koji mogu jednim odbijanjem potpisa srušiti ono na čemu ste radili, što ste godinama zagovarali, što ste pokušali dokazati kao društveno koristan rad.
Kako onda pristupiti temi? Kao prekarna radnica u kulturi, s iskustvom rada na projektima koji su se usko ticali transformacije jednog takvog prostora u Splitu, Doma mladih, i meni je osobno dosadio taj suhoparni pristup, koji pomalo nalikuje objašnjavanju legitimiteta vlastitog postojanja i djelovanja onima koje, čini se, na kraju dana nije ni briga za to. Potpisati dokument, fotografirati se na nekoj javnoj konferenciji, zbrojiti pluseve koje su omogućili predstavnici JLS-a – sasvim dovoljno za mirnu savjest svake gradske uprave. Nemoj mutiti vodu, dozvoli udrugašima da rade što rade, neka se muče, a ti budi tu kao tihi, pasivni partner. Nažalost, ovo je stvarnost, koliko god bila nevidljiva u medijskom prostoru u kojem se nerijetko upravo mi, oni u podvojenoj ulozi društvenih kritičara, novinara i aktera na nezavisnoj sceni, vrtimo u krug s istim objašnjenjima, vapajima i idejama za bolje sutra.
Gdje su mladi u toj priči?
Razmišljajući o važnosti ovakvih prostora za život jednog grada, za njegovo društvo, za njegovu budućnost, čini mi se logičnim promišljati o novim generacijama, današnjim mladima koji će za nekoliko godina biti lideri civilnog sektora, budući aktivisti koji neće dopustiti da uloženi trud ode u vjetar. Starenje civilnog sektora realni je problem, aktivisti u društveno-kulturnim centrima nerijetko vode bitke za koje ni sami više ne vjeruju da će biti dobivene nekad u skoroj budućnosti, ali ulaganje truda, energije i vremena u ovakva pitanja ne dopušta odustajanje. Starenje civilnog sektora ipak se događa – posjetite bilo koje događanje u kulturi na nezavisnoj sceni pa će vam biti jasna činjenica ne samo da civilni sektor stari, već da i njegova publika poprima obrise incestuoznosti i podvojenosti. Čini mi se da je svatko od aktera nezavisne kulturne scene vječno u više uloga – organizator_ica, provoditelj_ica aktivnosti, publika ili sudionik_ca programskih aktivnosti. Svi se, prije ili kasnije, nađemo u ovim ulogama. Možda najporazniji trenutak rada u kulturi na nezavisnoj sceni: primanje pozivnica na događanja uz tihu molbu za dolazak jer inače “neće biti ljudi”. Pa iz solidarnosti prema organizatorima i izvođačima, umorni od prekarnih uvjeta rada, večeri provodimo posjećujući suvremene izvedbe u neadekvatnim dvoranama, otvaranja izložbi na kojima svatko svakoga zna, koncertima na kojima ćemo vjerojatno sresti cijeli svoj socijalni krug u publici. Gdje su mladi u toj priči?
Pristup mladima kao problematičnoj skupini nije boljka koje smo se uspjeli riješili. Nije rijetkost čuti kako su mladi neambiciozni, letargični, vođeni idejom instantnog uspjeha i željom za društvenom afirmacijom bez mnogo truda. U društvu koje u mladima vidi problem umjesto potencijala, nije nimalo čudno da se upravo područje kulture i umjetnosti svodi na posljednju točku rasprave o mladima i nerijetko je stavljeno, zajedno sa sportom, u kategoriju “slobodnog provođenja vremena”. Ova me činjenica dočekala na prvom sastanku radne skupine za izradu Gradskog programa za mlade Grada Splita, u koju sam bila pozvana da doprinesem svojim iskustvom, mišljenjem i idejama za područje kulture. Pomalo me razočarala sintagma “slobodno vrijeme” jer, iako su teme poput obrazovanja, stanovanja, mentalnog zdravlja svakako bitnije za mlade na egzistencijalnoj razini, ovakav pristup kulturi čini se da samo učvršćuje javno mnijenje – kada obaviš sve ono što je korisno i što će ti koristiti za budućnost, možeš se posvetiti kulturi i umjetnosti. Više od zadovoljavanja vlastitih ukusa i interesa tu za mlade nema. Budućnost i karijera u nezavisnom kulturnom sektoru? Da ne bi slučajno mladima pale na pamet!
Zanimljivo je istaknuti podatak iz Nove europske agende za kulturu; upravo kreativni i kulturni sektori ističu se kao najveći aduti Europske unije, kao oni koji zapošljavaju veći postotak mladih nego većina drugih sektora. Zapošljavanje u kulturi tako se otkriva kao mogući ulazak mladih na tržište rada, iako boljke ovog sektora ne obećavaju sigurne uvjete – pa nije za očekivati da će projektna zaposlenja, rad u nepunom radnom vremenu i prekarijat privući mlade da istraže prostore, udruge i umjetničke organizacije koji će im omogućiti promišljanje buduće karijere upravo u sektoru nezavisne kulture. Kako onda osigurati pomlađivanje scene, nove zagovaratelje promjena koje su jedina konstanta prebivanja u civilnom sektoru? Vratiti se u prošlost, u vlastite priče ulaska u ovo nesigurno polje djelovanja, pronaći sjeme motivacije i imati je na umu ne samo u promišljanju sadržaja namijenjenog mladima, već i pristupu radu s njima.
Vježbanje identiteta, puštanje glasa
Da bih dobila uvid u stanje na terenu, obratila sam se za komentar Lei Štambuk i Tonču Kranjčeviću Bataliću. Štambuk je koordinatorica Platforme Doma mladih, zagovaračke platforme na lokalnoj razini, ali i dugogodišnja volonterka Koalicije udruga Mladih (KUM) koja također djeluje u Domu mladih i koja je izrasla iz skupine umjetnika i aktivista koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća uvidjeli važnost i potencijal nedovršenog Doma kao prostora prijeko potrebnog razvoju lokalne nezavisne scene, ali i njene publike. Kranjčević Batalić koordinator je udruge queerANarchive i voditelj projekta LGBT centar Split, kojim upravlja Platforma LGBT centra Split. Dom mladih i LGBT centar su splitski predstavnici društveno-kulturnih centara u RH te se, kao takvi, otkrivaju kao idealna mjesta u kojima mladi mogu provoditi ne samo slobodno vrijeme, već biti uključeni kao aktivni sudionici u programskom i organizacijskom razvoju.
U srži KUM-a aktivistički volonterski angažman upisan je od početka djelovanja kao princip rada i kao takav zadržan je do danas. U 2022. godini u KUM-u i dalje imate priliku susresti ljude koji već desetljećima aktivno djeluju u Koaliciji, koji nisu izgubili volju ni entuzijazam, ali koji su, a to je u ovoj priči mnogo bitnije, prepoznali prostor Doma mladih kao prostor slobode izražavanja, iskakanja iz predvidljivih tračnica, kao prostor angažmana da si sami skroje ne samo slobodno vrijeme već i budućnost kakvu žele. Ipak, bilo bi smiješno očekivati istu vrstu angažmana, entuzijazma i aktivizma od mladih koji se danas uključe u rad KUM-a. Naime, Koalicija i njezini volonteri danas njeguju strukturirani pristup radu koji je i dalje temeljen na volonterskom angažmanu i koji je, donedavno, bio oslonjen upravo na one pojedince koji su se pomalo možda i umorili od ovih bitki i koji se, neminovno, moraju zapitati tko će ih preuzeti kada se njihovi resursi istroše?
“U 2022. godini dogodio se znatni pomak, ne mogu sa sigurnošću reći je li riječ o reakciji nakon perioda pandemije, potrebi za povezivanjem uživo, ali na poziv za volontere koji smo objavili javio nam se rekordni broj od ukupno 74 volontera. Naravno, to sa sobom nosi nove probleme, od kojih je potkapacitiranost postojećih volontera najočitija. Već spomenuta podvojenost uloga, u kojoj svaki volonter u KUM-u istovremeno i radi, nerijetko upravo u civilnom sektoru, svakako može dovesti do sagorijevanja, do letargije i odustajanja od pomlađivanja scene jer ne postoji količina ljudi koja se može prihvatiti rada s volonterima uz sve organizacijske i programske napore koje obavljaju svaki dan. Ali, svjesni smo da moramo raditi s mladima, da ih moramo uputiti u mehanizme funkcioniranja ovakvog kolektiva, da im možemo i moramo pokazati kako prostori KUM-a i udruge koje djeluju tamo izlaze iz okvira ‘slobodnog vremena’ i ulaze u okvir onoga ‘bavim se onim što volim’. Tek kada iz vlastitog primjera rada u ovakvim kolektivima mladi shvate da su to prostori i zajednice u kojima mogu otkriti i raditi na vlastitim interesima i vještinama, naš je posao obavljen. Kada mladi prestanu dolaziti u Dom mladih isključivo na događanja kojima će ispuniti slobodno vrijeme, možemo govoriti o dobro obavljenom poslu i novim generacijama koje će postepeno preuzeti naše bitke”, pojašnjava Štambuk.
Kranjčević Batalić se nadovezuje na ovu tezu, ističući bitan faktor koji razlikuje društveno-kulturni centar Doma mladih od LGBT centra Split: “Nama je bitno da mladi koji dolaze na naše aktivnosti osjete da je riječ o zajednici u kojoj su dobrodošli, u kojoj mogu biti ono što jesu, da uvide da je riječ o prostoru koji je otvoren za njih i koji će ih uvijek prihvatiti. U tom smislu, pomlađivanje scene i mladi volonteri koji će preuzeti vodstvo Centra, ipak su sekundarna tema, nešto što je dobrodošlo ako se izrodi iz boravka u Centru, ali nam nije primarni zadatak.”
“Naši volonteri imaju priliku usavršiti vještine koje, zbog strukture odgojno-obrazovnih institucija, kao i izbora izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, ne mogu nigdje izbrusiti. Mentorska podrška ovdje je neizbježna pa tako stariji i iskusniji volonteri uvode nove volontere u rad koji obuhvaćaju pozicije tehničara, kustosa, fotografa, dizajnera, organizatora događanja i slično”, nastavlja Štambuk, i u ovim riječima vidim jedan od načina podizanja svijesti javnosti o ovakvim prostorima i zajednicama. Naime, u društvu koje počiva na usavršavanju vještina, koje teži utilitarnosti čak i u odabiru hobija, zajednica okupljena u KUM-u pruža ne samo prostor za zabavu i provođenje slobodnog vremena, već i prostor za usavršavanje vještina i moguće buduće karijerno usmjerenje. Dobivanje osjećaja “vlasništva” nad prostorom čini se kao nužna nuspojava mladih koji osjete prostor Doma mladih kao prostor u kojem mogu istraživati vlastite interese i raditi na njima.
S druge strane, ništa manje bitan nije pristup ni koji Kranjčević Batalić opisuje, pogotovo kada uzmemo u obzir prostor o kojem govori. Marginalizacija kao, nažalost još uvijek redovit, bolan nusprodukt pripadnosti manjinskoj skupini, svakako je jedno od težih iskustava koje mlada osoba može doživjeti, pogotovo u životnom razdoblju obilježenom ranjivosti i traženjem vlastitog mjesta u svijetu. Tada se društveno-kulturni centri poput LGBT centra otvaraju kao prostori vježbanja vlastitog identiteta, puštanja glasa i uviđanja da nismo sami, ma koliko to nekad djelovalo u svakodnevici kojom se krećemo.
Vitalnost je nužna za nastavak rada
Umjesto nabrajanja faktografije o razvoju navedenih centara, opisivanja strukture volonterskog angažmana u ovim kolektivima, umjesto mlakog kritiziranja lokalne vlasti, završit ću ovaj tekst onako kako sam ga i započela, svjesna da više nalikuje promišljanju, postavljanju pitanja, tihom komentaru nekoga tko se nakon godina djelovanja u civilnom sektoru pomalo i zasitio tema sudioničkog upravljanja i javno-civilnog partnerstva. Nikakvog odgovora zapravo ovdje ni nema, njega će dati tek vrijeme, kako to obično i biva.
Ipak, kada zagovaračke aktivnosti, istraživački članci i opsežni intervjui postanu sami sebi svrhom, ili se tako učini umornom pojedincu s civilne scene, osoba se mora zapitati o smislenim načinima djelovanja. Što smo propustili pogledati, uočiti, postoji li način podizanja svjesti, kako javnosti, tako i donositelja odluka, o važnosti ovakvih prostora i inicijativa? Dok aktivisti na civilnoj sceni pomalo umorno spuštaju zastavu na pola koplja i posvećuju se sebi, već pregorjeli od prekarijata, očekivano je zapitati se – kad se ja umorim, kad finalno odlučim stati, tko će nastaviti? Mladi su zaista jedina prava ciljana publika prostora u kulturi koji funkcioniraju po modelu sudioničkog upravljanja. Vitalnost je nužna za nastavak rada, a ona je usko vezana upravo uz mlade. Tu svaka priča kreće i staje. Da, mladima je dovoljno ponuditi zabavan i edukativan sadržaj, ali je potrebno pružiti im mogućnost da uvide vrijednost kulture, umjetnosti, građanskog aktivizma i, naposlijetku, ovakvih mjesta koja opstaju unatoč preprekama kojih ne manjka.
Sigurna sam da će društveno-kulturni centri i dalje biti poželjna tema otvorenih poziva za projektne prijedloge; javno-civilna partnerstva i dalje će imati pozitivan predznak za donatore jer, realno, pokazuju volju za promjenom, za kompromisom, za suradnjom. Ako se u ovakve zagovaračke procese ne uključe mlađe generacije, ako ne uvide da za osjećaj vlasništva nad prostorom nije dovoljan tek pasivan boravak u njemu, provođenje slobodnog vremena bez ikakve strukture, ako ne uvide da je taj prostor nestabilan i nezaštićen ako ne postoji sila koja će preuzeti bitke u budućnosti, čini mi se da će budući tekstovi na ovu temu biti još suhoparniji i imati sve manje i manje čitatelja.
ObjavljenoObjavljeno
