Tema O autonomiji sveučilišta, njenom značenju, značaju i posljedicama (I. dio)
Piše: Bernard Koludrović
Rektor Sveučilišta u Zagrebu polovicom studenog koristio je tezu o autonomiji sveučilišta kako bi spriječio ulazak radnika i radnica Studentskog centra u štrajku na Smotru Sveučilišta koja se odvijala u prostoru SC-a. Rektor Damir Boras pritom je tvrdio kako je SC u vlasništvu Republike Hrvatske, iako sam statut te institucije ukazuje kako je to sastavnica Sveučilišta u Zagrebu. Neki komentari na ovaj događaj isticali su zloupotrebu pravnog instituta autonomije čije se učestalo kršenje nebrojeno puta pripisivalo glavnom glumcu ove epizode. S jednakim animozitetom gledalo se i na upotrebu toga pravnog instituta kada je resorno ministarstvo odbijalo preuzeti odgovornost za nedavna događanja na Senatu Sveučilišta i Filozofskom fakultetu, što čini i dan danas. Za ovaj i naredna dva teksta o autonomiji sveučilišta puno važnijim mi se čini tu epizodu uzeti kao nit vodilju temeljnog problema – mrtvog sveučilišta koje strahuje od svoje društvene uloge. Pritom bih istaknuo i dvije popratne teze – “bitka za Filozofski” odraz je važnosti autonomije znanosti i visokog obrazovanja te promišljanja ustrojstva suvremenog sveučilišta (u odnosu prema humboldtovskom modelu) i suštinski je povezana s procesima donošenja odluka, odnosno samom autonomijom.
Tužni događaji iz Studentskog centra ukazuju na rukovoditelja opterećenog dubokim strahom od radnika i radnog kolektiva nad kojima je dobio mandat upravljanja, a za dobrobit društva, napredak znanosti, razvoj institucija te znanstvenog i stručnog unapređenja svih onih koji sudjeluju u tom kolektivu. Rektor bilo kojeg sveučilišta ne bi trebao strahovati od svojih znanstvenih, nastavnih i nenastavnih radnika i radnica, pogotovo ne od njihovog Ustavom zajamčenog prava na štrajk. Čak i kada bi njihov štrajk, odnosno prosvjedno pojavljivanje na Smotri narušilo ugled institucije Sveučilišta ili svečani ambijent Smotre, u ovom bi slučaju to bilo nevažno. Sveučilište u Zagrebu već dugi niz godina ne uživa značajniji ugled – u međunarodnoj akademskoj zajednici, u državi, pa čak ni u gradu Zagrebu. Uzrok tomu je njegovo pretvaranje u zatvoreni klijentelistički krug, stvoren za izgradnju simboličkih znanstvenih karijera lišenih svakog znanstvenog napora, napretka i društvenog boljitka. Taj strah ujedno pokazuje da sveučilište nema autonomiju jer njezin je preduvjet međusobna ravnopravnost i priznavanje moralne i osobne autonomije te svih pravnih akata Sveučilišta i pozitivnih propisa Republike Hrvatske. Ukoliko sveučilištu kao modernom Prometeju to priznavanje nije inherentno, ono se niti ne može smatrati pokretačem promjena i razvoja društva u cijelosti. Štoviše, ono postaje stroj za maglu i neminovno otuđenje društvene svijesti. Na koji način u takvim okolnostima figurira autonomija?
Autonomija omeđena pravima i odgovornostima
Pojam autonomije izvire iz etike i to iz njezinih antičkih početaka. Svoje suvremeno utemeljenje preuzima iz Kantove etike te se daljnja rasprava o autonomiji svodi na pitanje u kojoj je mjeri pojedinac svjesna jedinka te u kojoj mjeri može donositi autonomne odluke ukoliko one imaju posljedice i na njegovo okruženje. U spektru etike i političke filozofije temelj je i Millovog utilitarnog liberalizma, čime postaje neodvojivi dio liberalizma u najširem smislu. U spektru marksističkih teorija zadobiva temeljno mjesto, pri čemu se događa pomak od osobne autonomije prema kolektivnoj, političkoj autonomiji podređene i trenutačno otuđene klase. U tom obliku autonomija odlučivanja postaje uvjet bez kojeg se ne može zamisliti teorijska razrada komunističkih, komunalističkih ili anarhističkih društava. Socijalistička, konzervativistička i druga teorijska stremljenja koja podrazumijevaju niz posrednika u odlučivanju ne možemo povezati s tradicijom autonomije kako filozofskog koncepta. Suvremena etika i politička filozofija, u kontekstu autonomije, djelomično su se odmaknule od liberalnog teorijskog utemeljenja, čemu je najviše doprinio razvoj kognitivnih znanosti, ali i spoznaje iz psihologije i psihoanalize koje su redefinirale strukturu povezanosti ličnosti i društvenog okruženja. Time je i redovito otvarana rasprava o uvjetima autonomije pojedinca te se samu autonomiju doživljavalo kao stanje bivanja i kao ideal.
Ne bih htio ulaziti u genezu pojma i sažimanje filozofskih rasprava. Dojma sam kako je bitno prepoznati da pojedinačna autonomija u suštini nije različita od pojma autonomije kolektiva. Iz cjelokupnog rezervoara rasprava izvukao sam uvjete za autonomiju kako ih postavlja Richard Arneson u zborniku iz 1999. godine posvećenog Peteru Singeru – Singer i njegovi kritičari. Arneson, pokazujući kako se ne može govoriti o univerzalnoj primjeni autonomije nad svim pojedincima, ističe racionalno promišljanje i sposobnost pridržavanja vlastitih odluka kao preduvjete autonomije. Oni se razliku od pojedinca do pojedinca te su bitno uvjetovani i društvenim propozicijama u kojima pojedinac sudjeluje. Podignemo li to na razinu kolektivne autonomije dolazimo do zaključka kako bi određena zajednica trebala pokazivati visoki stupanj samokritičnosti kao izraz racionalnog promišljanja. Također bi trebala imati visoke demokratske standarde kako bi proces donošenja odluka pravedno reflektirao zbir pojedinačnih autonomnih odluka.
Zbog svojih političkih, povijesnih, geografskih, kulturoloških ili drugih specifičnosti zajednice dobivaju autonomiju unutar neke veće cjeline. Procesi donošenja odluka i samoorganiziranja, koji su od temeljne važnosti za tu zajednicu prenose se na njezine članove, u različitim oblicima, dok dio odluka ostaje na višoj razini, pri čemu se može govoriti o participaciji autonomnog subjekta. Kao i kod osobne autonomije, kolektivna se autonomija omeđuje pravima i odgovornostima, a koje svoju konačnu granicu dosežu pri susretu s pravima i odgovornostima drugog autonomnog kolektivnog subjekta.
U slučaju autonomije sveučilišta, govori se o pitanju institucionalne autonomije koja se u društvenoj horizontali postavlja paralelno sa zakonodavcem koji uređuje prostor visokog obrazovanja i znanosti, dok se samo funkcioniranje prepušta u ruke sveučilišta. U knjizi Wissenschaft, Universität, Profession – Soziologische Analysen Rudolf Stichweh iznosi precizne kriterije autonomije sveučilišta: pravo i sposobnost donošenja odluka o dometima institucionalnih obaveza; pravo na podržavanje pojedinih vrijednosnih sustava i definiranje forme kapitala, sustava razvoja karijera i poticaja; pravo na samostalno odlučivanje o institucionalnim načelima i sustava upravljanja; sposobnost uspostave kriterija pristupa za znanstvene, nastavne i nenastavne radnike te studente; pravo na donošenje vlastitih ciljeva i strategija; mogućnost identificiranja i određivanja formalnih i neformalnih odnosa s drugim sektorima društvenog života; dužnost preuzimanja odgovornosti za odluke te moguće vanjske efekte na društvo. Oko tih kriterija, a poglavito oko posljednjeg, vode se i suvremene rasprave o autonomiji sveučilišta. Ciljeve rasprava možemo sažeti u dvije ključne točke: uplitanje države u unutarnje procese sveučilišta te odgovornost sveučilišta prema društvu.
Treba li vjerovati državi?
Sindikat znanosti i visokog obrazovanja Akademska solidarnost u svojoj je Deklaraciji iz 2012. godine jasno iskazao kako je etatistička čizma ozbiljna opasnost za svako iole ozbiljno i odgovorno znanstveno djelovanje i visoko obrazovanje. Iako država, prije svega zakonodavac, ima društvenu odgovornost, koja proizlazi iz njegovog demokratskog legitimiteta, kreirati opća pravila igre (Zakon o sveučilištu, Zakon o znanosti, Zakon o visokom obrazovanju), sveučilišta kao autonomni pravni subjekti trebaju biti ravnopravni partneri u tom procesu. Njihova autonomija i odgovornost se potom trebaju iskazati na nižoj razini kreiranja specifičnih pravila igre te samim igranjem po njima. Uplitanje države posljednjih je desetljeća nastupalo iz klijentelističkih stranačkih i lobijskih interesa. Sveučilišta su pogodan poligon za sahranu političkih mrtvaca, poligon za treniranje nekih nadolazećih zvijezda padalica, falsificiranje diploma i, meni najdražu djelatnost, falsificiranje znanstvenih studija (utjecaj na okoliš, izvedivost projekta, utjecaja na društvo itd.) kako bi se pogodovalo poduzetničkom ortaku.
Nedavna afera u Zagrebačkom holdingu pokazala je koliko duboko seže falsificiranje sveučilišnih diploma i srednjoškolskih svjedodžbi. Valja spomenuti i recenti slučaj plagijatorstva aktualnog resornog ministra, a treba se prisjetiti kako je i aktualni potpredsjednik Sabora Milijan Brkić falsificirao svoj diplomski rad, oko čega se još uvijek vodi upravni spor. O zanimljivoj lobističkoj vezi između trenutno najviših državnih dužnosnika i vodstva Sveučilišta u Zagrebu prvi je pisao Index.hr koji je prepoznao zabrinjavajuće okolnosti odnosa resornog ministra i predstavnika Senata i Savjeta Sveučilišta u kontekstu “bitke za Filozofski”. Uloga nevladine organizacije Paneuropska unija, kao poveznice između navedenih aktera, dovodi u sumnju autonomiju postupanja Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, Senata i Savjeta Sveučilišta te poništavanje izbora za Studentski zbor Filozofskog fakulteta.
Državi puno draža retorika uplitanja u autonomiju sveučilišta dolazi iz pozicije kapitalista koji želi zaraditi čim više uz čim niža ulaganja. Ta retorika, koja je svoj najperverzniji oblik zadobila u sintagmama “povezivanje s gospodarstvom” i “obrazovanje za tržište”, u potpunosti je izbacila iz svog očišta javni interes i dugoročne pozitivne posljedice za društvo koje se mogu ostvariti kroz znanost i visoko obrazovanje koji nisu podređeni logici kapitala. Nažalost, država istu retoriku koristi i u drugim sektorima od javnog interesa, a najviše u zdravstvu. Ironično, država kao svoju dominantnu retoriku koristi poziciju “manje države” jer je dosadašnjim upravljanjem devastirala sustav. Treba li uopće onda vjerovati državi? Sadašnje stanje retorički je gotovo neobranjivo i razumno je složiti se s tezom kako je sustav lošim upravljanjem pretvoren u proračunsku rupu. Odgovor na to sigurno nećemo pronaći u isključivoj ili-ili raspravi o ulozi države već u jačanju unutarnjih kapaciteta za odgovorno autonomno upravljanje društveno odgovornim sveučilištem.
Sveučilišta kao sudionici financijskih tržišta
Pod okriljem Udruženja europskih sveučilišta (EUA) od 2007. do 2010. godine provodilo se istraživanje o autonomiji sveučilišta koje su predvodili Thomas Estermann, Terhi Nokkala i Monika Steinel. Istraživanje je rezultiralo publikacijama University Autonomy in Europe I – Exploratory Study i University Autonomy in Europe II – The Scorecard. Hrvatska je u statističkoj analizi obuhvaćena samo u prvoj publikaciji, ali postoje određeni pokazatelji prema kojima je možemo povezati i s drugom. Autori su proučavali stupanj sveučilišne autonomije kroz četiri temeljna pokazatelja: organizacijska/upravljačka autonomija, financijska autonomija, autonomija zapošljavanja i akademska autonomija. Među zaključcima i trendovima istraživanja istaknuo bih sljedeća opažanja autorskog tima.
Stupanj ukupne autonomije u porastu je u odnosu na neka prethodna istraživanja, neovisno o različitom metodološkom pristupu. Taj se zaključak prije svega odnosi na akademske slobode (osmišljavanje programa, sloboda istraživanja i podučavanja, kvote studenata itd.) te na organizacijsku i upravljačku autonomiju. Sljedeći značajan trend je transformacija upravljačke hijerarhije prema poslovnom modelu upravnog odbora s izvršnim predsjednikom, a u suprotnosti s tradicionalnim modelom gdje je rektor “primus inter pares”, izabran unutarnjim procesom. Također je primjetan i trend promjene unitarnog modela odlučivanja (Senat) dualnim modelom (Senat – Savjet Sveučilišta), pri čemu su u različitim stupnjevima u savjetodavno tijelo uključeni pojedinci izvan sveučilišta. Od ostalih opažanja istaknuo bih kako akademski radnici u većini država nemaju status državnih službenika te se plaće određuju na razini same institucije.
Hrvatska se u toj studiji najviše iskazala po pitanju kvota, odnosno ulasku studenata u sveučilišni život. U najvećem dijelu istraživačkih kategorija usporediva je s Grčkom, Turskom i Luksemburgom, koje ovom prilikom ističem jer su to države koje su istaknute i u drugoj publikaciji. Stoga možemo govoriti kako bi Hrvatska, u slučaju uvrštavanja u drugu publikaciju, bila razmjerno slično pozicionirana kao i navedene države. U organizacijskoj autonomiji tri države nalaze se na posljednja tri mjesta od 28 država. Prema financijskoj autonomiji Luksemburg je na prvom mjestu, Turska na 22, a Grčka na 26. mjestu. U kategoriji autonomije zapošljavanja Luksemburg se nalazi na osmom, Turska na 21, a Grčka na posljednjem mjestu. Akademska autonomija prikazuje razmjerno sličan poredak, gdje je Luksemburg na osmom, Turska na 25, a Grčka na pretposljednjem mjestu. Ove usporedbe samo su indikator i teško je govoriti o mogućem konkretnom zaključku, što je vidljivo i iz razmjerno velikog raspona između rezultata luksemburških sveučilišta i onih u Turskoj i Grčkoj.
Zanimljiv pokazatelj istraživanja je i taj da je u dvije trećine država financiranje sveučilišta određeno “blok-grant” stavkom u državnom proračunu, odnosno državni proračun ne predviđa jasno određene stavke potrošnje sredstava, već samo ukupna sredstva. Hrvatska spada u tu kategoriju i to se često koristi kao argument za “više države” u procesima donošenja odluka. No, kada pogledamo utjecaj države na zapošljavanje, vidjet ćemo kako u većini država on ne postoji. Utjecaj države na zapošljavanje zabilježen je u Hrvatskoj te Cipru, Francuskoj, Grčkoj, Portugalu i Turskoj, od tih država samo Hrvatska i Francuska imaju neodređena proračunska sredstva, dok u preostalim državama proračun predviđa ukupnu masu plaća. Nisam baš siguran da bi nam Erdoganova Turska trebala biti uzor autonomije sveučilišta. Druge države koje funkcioniraju prema “blok-grant” modelu prepustile su određivanje plaća akademskih radnika sveučilištima, a u najvećem dijelu tih država oni nemaju status državnih službenika.
Istraživanje EUA bilo je (politički) usmjereno ciljevima Europske komisije, koja ga je i financirala, te je trebalo pokazati koje su bile tadašnje prepreke za uspostavu funkcionalnog Europskog istraživačkog prostora (ERA) i Europskog visokoobrazovnog prostora (EHEA). Naglasak studije bio je na pokazivanju kako je visoki stupanj autonomije sveučilišta povezan s visokim stupnjem odgovornosti, ali i kako je potrebno omogućiti sveučilištima veću financijsku slobodu. Štoviše, studija se pozitivno postavlja prema trendu u kojem su sveučilišta sudionici financijskih tržišta kroz investicijske fondove, trgovinu dionicama, hipotekarnim raspolaganjem vlastitim nekretninama te slobodom kreditnog zaduživanja.
Društvena odgovornost sveučilišta
Treba imati na umu kako postoje dva moguća smjera razvoja teze o većoj odgovornosti. Jedan je odgovornost koja se formira kroz poslovni model sveučilišta, a drugi odgovornost koja se formira kroz jačanje odgovornosti prema društvu. Rektori koji su sudjelovali u ovom istraživanju redom su istaknuli kako postoji univerzalni problem nedovoljnog financiranja znanosti i visokog obrazovanja iz javnih izvora te kako to opterećuje sve ostale kategorije autonomije sveučilišta. Vjerujem kako bi se većina nas složila s većim izdavanjima za znanost i visoko obrazovanje iz državnog proračuna, no u sadašnjem stanju to bi bilo potpuno promašeno.
Autonomiju sveučilište ne treba izboriti, ono je mora imati, no mora redovito pred vlastitim društvom pokazivati i da je zaslužuje. U sljedećem tekstu više ću se posvetiti upravo povezanosti društvene odgovornosti sa strukturom sveučilišta, a posljedično i s njegovom autonomijom.
Ovo je prvi tekst iz trodijelne serije o autonomiji sveučilišta, njenom značenju, značaju i posljedicama.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
