Sloboda odlaska

U poplavama koje su 2022. godine pogodile Pakistan trećina je površine te zemlje završila pod vodom, uništeno je ili oštećeno preko milijun kuća, a 33 milijuna ljudi je direktno osjetilo posljedice prirodne katastrofe. Iako je razmjer katastrofe sam po sebi zapanjujuć, stopa učestalosti sličnih vremenskih “anomalija” zbog klimatskih promjena značajno raste. Unatoč golemoj šteti, pomoć međunarodne zajednice bila je daleko od dostatne, tako da trenutno postoje ozbiljne brige o raspadanju tamošnjeg društvenog uređenja, kao i o dodatnom rasplamsavanju postojećih napetosti. 

Pakistanski primjer tek je naznaka onoga što nas u sljedećim desetljećima očekuje – suše, dugotrajni požari čak i u arktičkim područjima, oluje, uragani, toplinski valovi i ostale ekstremne nepogode – kako s prirodne strane tako i s one društvene. I u najoptimističnijim scenariju, u kojem bi se ovog trenutka zaustavile rekordne emisije ugljičnog dioksida i implementirala preporučena policy rješenja za sprječavanje utjecaja zatopljenja, učestalost ekstremnih vremenskih prilika pokazuje kako su posljedice klimatskih promjena već itekako prisutne. Međutim, posljedice nisu iscrpljene u jednokratnim ekstremnim događajima, koliko god katastrofalni bili, niti u neizmjerivom utjecaju na ekosustav planeta, već se također očituju u produbljivanju nejednakosti i strukturnih društvenih problema, kao i neokolonijalizma i postojećih političkih borbi.

Dakle, klimatske ili okolišne promjene ne utječu samo na prirodne ekosustave, već i na ljudska društva, politička uređenja i institucije. Posljedice klimatskih promjena najviše će pogoditi najsiromašnije dijelove svijeta – one koji nisu odgovorni za sadašnje stanje čija su društva nerijetko već razara imperijalizam. Zbog neravnomjerno raspoređenog rizika, preseljenje na manje ugrožena područja, bilo unutar vlastite zemlje ili preko granica, jedan je od važnijih načina prilagodbe klimatskim promjenama. Drugim riječima, klimatske migracije ili izbjeglištvo iz siromašnijih u bogatije i manje pogođene krajeve možemo promatrati i kao oblik prilagodbe, ali i kao jedan od nužnih oblika klimatskih reparacija. 

Međunarodna organizacija za migracije Ujedinjenih naroda navodi procjene od jedne milijarde potencijalnih klimatskih izbjeglica u sljedećih 30 godina – brojka koja varira od znatno manjih do znatno većih, ovisno o procjenama, zbog nemogućnosti točnog predviđanja načina prilagodbe i utjecaja klimatskih promjena. I prema najnovijem izvješću Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), UN-ovog tijela za istraživanje posljedica globalnog zatopljenja, klimatske migracije već su stvarnost u mnogim dijelovima svijeta. Na primjer, stanovništvo niskih dijelova određenih pacifičkih otoka seli na više terene ili u druge zemlje zbog porasta razine mora. Drugi su napustili svoje domove u supsaharskoj Africi i južnoj Aziji zbog suša, poplava i toplinskih valova. Međutim, klimatske migracije nisu jednostavan ili jednoznačan fenomen, već su isprepletene s drugim, već postojećim društvenim i političkim faktorima i motivacijama za iseljavanjem – poput rasta stope siromaštva, stabilnosti institucija, rasta nejednakosti, želje za boljom egzistencijom ili pristupom obrazovanju i brojnih drugih. 

Kako je već spomenuto, teško je predvidjeti i izmjeriti koliko će se ljudi preseliti i kamo će ići u budućnosti, budući da to ovisi o tome koliko će se povećati emisija stakleničkih plinova, koliko će se dobro ljudi prilagoditi klimatskim promjenama i koje će odluke donijeti. S druge strane, nije neopravdano zaključiti da posljedice klimatskih promjena povećavaju ranjivost i nejednakost za neke skupine ljudi, posebno one koji su već marginalizirani ili diskriminirani. Primjerice, migracije su već desetljećima jedan od središnjih elemenata političkih rasprava u takozvanim razvijenim zemljama globalnog sjevera. Političko djelovanje suvremene desnice uvelike počiva na potpirivanju ksenofobije i parazitiranju na pitanju osiguranja suverenosti i granica. O ozbiljnosti takvih narativa svjedoči i samo Sredozemno more, trenutno pretvoreno u veliko groblje očajnih ljudi. Unatoč tome što izvješće IPCC- a predviđa kako će se većina klimatskih migracija odvijati unutar država i što većinu tereta ionako već podnose siromašnija društva, ksenofobne i fašističke politike već su počele prilagođavati kontekstu klimatskih promjena – što je posebno očigledno u ekofašističkim fantazijama o Tvrđavi Europi.

Stoga, kako bi javnost upoznali s konceptom izbjeglištva uzrokovanog klimatskim promjenama Platforma Upgrade i Zelena akcija, u sklopu projekta Gradimo drugačiji kvart kojim su pilotirali i svoju viziju Interkulturnog društvenog centra, organizirali su javni razgovor na temu klimatskih migracija i izbjeglica u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak. Na tribini koju je moderirao Sven Janovski iz Platforme Upgrade sudjelovali su Drago Župarić-Iljić, profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i stručnjak za migracije, Marija Mileta, potpredsjednica Zelene akcije i klimatska aktivistkinja te Lucija Mulalić, voditeljica projekata u Centru za mirovne studije.

Župarić-Iljić podsjetio je kako su klimatski uvjeti i mobilnost ljudi kroz prošlost bili usko povezani. Iako pojam klimatskih izbjeglica nastaje već četrdesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek nije prepoznat u međunarodnom pravu. Tako trenutno važeći kriteriji za status izbjeglice, prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, podrazumijevaju da je izbjeglica isključivo osoba koje “uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se zbog gore navedenih okolnosti nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti”. Ukratko, za priznavanje statusa izbjeglice potrebno je dokazati izravno proganjanje po nekoj od tih osnova.

Marija Mileta je pak istaknula kako su okolišni utjecaji tek 2018. godine, u Globalnom kompaktu o migracijama (takozvani Marakeški sporazum), prepoznati kao uzročnici migracija. Prema Mileti, ne nazire se da će klimatski izbjeglice uskoro imati pravno utvrđen status, UN nije sklon uvrštavanju okolišnih faktora u definiciju izbjeglica upravo zbog izostanka proganjanja na temelju sada važećih kriterija. Klimatski izbjeglice stoga u pravnom smislu ne postoje. Lucija Mulalić je doduše naglasila i potencijalne opasnosti koje bi uvođenje okolišnih utjecaja kao kriterija izbjeglištva moglo prouzrokovati. Naime, i kako je ranije spomenuto, prava izbjeglica već su trenutnoj društveno-političkoj situaciji pod opsadom, pa bi uvođenje teško dokazivog kriterija okolišnog utjecaja moglo dovesti do daljnje derogacije prava izbjeglica. No iako trenutni izbjeglice u Hrvatskoj ne navode klimatske promjene kao uzrok napuštanja vlastite zemlje, kako je istaknula Mileta, to ne znači odsustvo njihova utjecaja – primjerice, na tribini je spomenuto kako se u nekim analizama rat u Siriji promatra kao primjer prvog većeg sukoba uzrokovanog okolišnim utjecajima. 

Za kraj, jedan primjer o drugačijem pristupu migracijama u prošlosti. U knjizi The Dawn of Everything, David Graeber i David Weangrow dovode u pitanje konvencionalni narativ ljudske povijesti, pogotovo kada su u pitanju migracije. Jedno od središnjih rezultata njihova istraživanja pokazalo je historijsku važnost onoga što nazivaju slobodom odlaska (engl. freedom to move away). Prema autorima, ljudi su kroz značajan dio povijesti imali mogućnost kretanja, neposlušnosti i stvaranja novih društvenih uređenja, koja je izgubljena kada su carstva i države ograničile mobilnost i autonomiju ljudi. Klimatske promjene tako podsjećaju i na to da je došlo vrijeme da vratimo izgubljene slobode.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.