Tema Piše: Lujo Parežanin
Područja u kojima europski liberali i ekstremna desnica funkcioniraju u besprijekornom dvoglasu brojnija su nego što bi bilo koja (osobito prva) strana voljela priznati, a jedno od najvažnijih i najopasnijih je svakako odnos prema povijesti. Bujanje neofašističkih grupa i normalizacija njihovog diskursa ne odvija se europskom okviru usprkos, nego je njime upravo legitimirano, kao što je pokazalo i usvajanje Rezolucije Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u rujnu ove godine. Riječ je, podsjećamo, o još jednom dokumentu kojim Unija cementira svoje revizionističko izjednačavanje komunizma i nacizma, na radost desnice koja ga svesrdno koristi kao oslonac za širenje svojih toksičnih interpretacija povijesti. Da je tomu tako moglo se posvjedočiti i na sramotnoj tribini povodom 20. godišnjice smrti Franje Tuđmana, koja se 9. prosinca održala, od svih mjesta, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. U prostoru, dakle, koji nosi ime čovjeka kojeg su ustaše mučile i ubile 1943. godine, tom se prigodom moglo čuti kako su nacistička Njemačka i socijalistička Jugoslavija jedno te isto, sve uz pozivanje upravo na poklon koji je “suverenističkim” fašistima dala liberalna Europska unija. A da su i domaći svjetionici liberalizma po običaju upleteni u zamatanje takvih darova pokazali su SDP-ovi i IDS-ovi europarlamentarci i europarlamentarke, koji su redom glasali za usvajanje Deklaracije.
Ne čudi stoga da i lokalni odjeci revizionističkih politika sjećanja imaju izvorište u potezima naših beznadnih socijaldemokrata, kao što pokazuje i konačno provedeni, teško objašnjivi Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Riječ je spomen-obilježju utemeljenom 2013. godine, upravo za vrijeme vlade Zorana Milanovića, s Ministarstvom branitelja kao nadležnom institucijom. Tada je natječaj provelo Udruženje hrvatskih arhitekata, a odabran je rad studija x3m, koji otad bio postavljen na svega tri lokacije, od kojih je prva očekivano bila posvećena žrtvama “komunističkog režima”, i to iz godine 1946. na području Tupala – Sinca.
Navedeni je rad u bizarnom medijskom istupu krajem travnja kritizirao sadašnji HDZ-ov ministar branitelja Tomo Medved, koji je prethodno potpuno samovoljno odlučio raspisati novi natječaj za spomen-obilježje iste namjene. Natječaj je u neobjašnjivo nekolegijalnoj, oportunističkoj maniri preuzelo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, nakon što je UHA odbila biti provoditeljicom njegove nove inačice. Kombinacija ideološke trulosti, proceduralne dvojbenosti i suvišnosti natječaja rezultirala je debaklom: prijavljeno je svega 13 prijedloga (u usporedbi s 31 na prvom natječaju), od kojih nijedan nije zaslužio prvu nagradu, zbog čega se moralo pristupiti ponovnom raspisivanju.
Ni druga runda nije prošla ništa bolje, s ukupno 14 prijava, no ovoga je puta jedan ipak u dovoljnoj mjeri udovoljio natječajnim kriterijima da bi bio proglašen pobjedničkim – rad glasovitog arhitekta Nikole Bašića, poznatog kao autor zadarskog Pozdrava Suncu i Morskih orgulja. Bašićev prijedlog oblikom je jednostavan i sastoji se od dvaju elemenata – kvadratnog okvira i kružnog isječka od inoksa – postavljenih na način da sugeriraju odškrinut ulaz u grobnicu. Prije svega vrijedi istaknuti da takvo oblikovanje evidentno krši proklamiranu neutralnost i apstrahiranost spomen-obilježja: i minimalno će informirani promatrač bez uvida u elaborat u njemu ponajprije prepoznati biblijske konotacije. Ta je značajka Bašićeva prijedloga zanimljiva jer se u Odluci o odabiru rješenja trećenagrađenom radu autora Nikole Džaje prigovara upravo “mogućnost učitavanja oblika križa”. Uzmemo li u obzir i da sâm Bašić u priloženoj dokumentaciji ističe inspiriranost prizorom “otvorenog Kristovog groba”, možemo se zapitati ne samo o dosljednosti primjene kriterija pri ocjenjivanju prijavljenih radova, nego i o sudbini (ionako sporne) ideje neutralnosti novog spomen-obilježja u budućoj praksi njegovog postavljanja, budući da je sasvim jasno koju stranu kršćanska simbolika isključuje iz komemorativnog obzora.
Sâmi eksplanatorni materijali koje je Bašić priložio, kao i njegovi prvi javni komentari, ne samo da ne pomažu dojmu, nego mjestimično predstavljaju štivo koje je teško čitati. Tako u prikazu geometrijske simbolike u elaboratu stoji da kvadratni okvir predstavlja “priznanje i pokajanje”, kružna ploča “oprost i pomirenje”, a njihovo jedinstvo “sljubljenu Hrvatsku” (?!). Obrazloženje koncepta je pak kratka, ali bremenita pseudopoetska magluština: “Grob je otvoren / Skriveno je razotkriveno / Otprta su vrata svjetlosti i nade / U spomen dušama onih / Čijom smo žrtvom / Prenešeni preko zlatnog praga slobode.” I stvarno čovjek da se zapita – čijom smo žrtvom prenešeni preko tog “zlatnog praga”? Sasvim sigurno nismo mogli i ustaškom i partizanskom, još manje “žrtvom” nacističkih vojnika poginulih na području Gračana, kojima je krajem kolovoza odana službena državna počast, čime su također legitimirani kao potencijalni “dobitnici” Bašićevog spomen-obilježja.
Na oblikovanje, jednostranost simbolike, ideološku potku natječaja i društveni kontekst za Kulturpunkt se osvrnula Ivana Hanaček, članica kustoskog kolektiva BLOK koji se iznimno produktivno bavi, između ostalog, upravo pitanjem memorijalne baštine: “Opsjednutost Ministarstva branitelja da u partnerstvu s aktualnom garniturom Hrvatskog društva likovnih umjetnika kroz nove natječaje za produkciju suvremene skulpture za nedefinirane lokalitete diljem zemlje razvija revizionističke komemorativne prakse i reinterpretira lokalna zbivanja iz Drugog svjetskog rata samo je simptom opće društvene klime.”
Ključno sporno mjesto temeljne koncepcije ovog spomen-obilježja Hanaček prepoznaje u reproduciranju tuđmanovsko-frankističke ideje nacionalne “pomirbe”: “Činjenica da se spomeniku koji u istu ravan stavlja žrtve fašizma i fašiste koji su organizirali istrebljenja svojih sugrađana i susjeda protivi stručna javnost, umjetnička zajednica, kao i reprezenti zajednica koje su gotovo nestale u Drugom svjetskom ratu, poput Židovske, čini se uopće ne zanima organizatore, kao i na natječaju odabranog autora Nikolu Bašića. Njegova tobože apstraktna, višeznačna forma kvadrata u kojem je upisan pa izrezan i pomaknut krug u ikonografskom smislu jeftina je referenca na Uskrs i na otvoren Kristov grob, u doduše nešto stiliziranoj maniri.”
Hanaček to navodi na zaključak da “i autoru i stručnjacima iz HDLU-a blago rečeno nedostaje podosta obrazovanja iz povijesti”, stoga poručuje: “prvo, žrtve i njihove egzekutore nije moguće komemorirati zajedno; drugo, žrtve Drugog svjetskog rata su na teritoriju RH već komemorirane radovima naši najvećih umjetnika 20. stoljeća u produkcijskim uvjetima o kojima se danas može samo sanjati; i konačno, intervencije u javnom prostoru koje ne uvažavaju specifičnosti lokaliteta i njegovu oblikovnu tradiciju, kao ni potrebe lokalne zajednice su uvijek promašene.”
Upravo se u toj dekontekstualiziranosti i nasilnosti koje Hanaček ističe u zadnjoj napomeni najbolje ogleda nužna besmislenost ovakvog spomen-obilježja: ono se ne obraća nijednoj osobi, nijednoj skupini, nijednom mjestu, nijednom događaju. A tamo gdje se šuti o razlici između ugnjetača i ugnjetavanog, uvijek se staje na stranu prvog. Ako Bašićevo spomen-obilježje tako ičemu simbolički otvara vrata, to su današnji sljedbenici poraženog fašizma i daljnja rehabilitacija njihovih povijesnih uzora.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
