Kritika
Mediji u Hrvatskoj krajem su prošle godine trljali ruke kad su naletjeli na jedan članak u New York Timesu. Naslovi poput Nasljednica moćne židovske obitelji za NY Times: ‘Želim natrag slike koje su nam oteli ustaše, nalaze se u ZG muzejima’ pratili su jednu od rijetkih tema iz kulture i umjetnosti koja je dobila prostor u mainstream medijima. O čemu se zapravo radi, tko stoji iza tajnog izvještaja o zaplijenjenoj imovini, i koji su to muzeji raskrinkani, donosimo vam ekskluzivno za Kulturpunkt.
Naravno, šalimo se: Kulturpunkt ipak ne dijeli sudbinu mainstream medija zbog koje bismo bili prisiljeni pronalaziti skandale, ali nas je taj povećani interes ipak potaknuo da se posvetimo temi porijekla predmeta u našim muzejskim i galerijskim zbirkama. Krenimo stoga – od kontroverze.
Krajem 2022. godine javno je objavljen izvještaj Restitucija pokretne imovine u Hrvatskoj, koji potpisuje Naida-Michal Brandl, profesorica na katedri za judaistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Dokument je napravljen za World Jewish Restitution Organisation (WJRO), nevladinu organizaciju koja direktno ili putem sestrinskih organizacija u drugim zemljama zastupa Židove u pokušaju restitucije imovine koja im je otuđena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo izvješće nastalo je još 2020, te je postojala inicijativa da se predstavnici Vlade susretnu s WJRO, no to se odgađalo u nekoliko navrata, prvenstveno zbog epidemije koronavirusa. Prije nego što se i počelo s usustavljivanjem pravnog okvira koji bi otvorio mogućnost rasprave o mogućem povratu imovine, oko friško objavljenog izvještaja se oglasila i moguća nasljednica obitelji Deutsch Maceljski, stradale u Holokaustu, koja je preko medija izrazila namjeru za povratom imovine.
Ovaj slučaj otvara cijelo polje problema restitucije predmeta – ne samo stradalih Židova, već i kolonijalnih muzeja, nacionalizirane imovine, vlasništva nad kulturnom baštinom. Markita Franulić, ravnateljica Tehničkog muzeja Nikola Tesla i članica Međunarodnog savjeta za muzeje (ICOM), komentira kako se kad god se otvori pitanje povrata kulturne baštine, pogotovo u međunarodnom kontekstu, otvara i pitanje njene zaštite i dostupnosti. Tako u novu definiciju muzeja, po mnogočemu značajno progresivniju i uključiviju nego što je bila ona prethodna, ipak nije ušla riječ dekolonizacija, za koju su se mnogi borili.
Dok na prvi pogled djeluje kako Hrvatska nema puno veze s pitanjem kolonijalizma, Petra Matić, muzeologinja, istraživačica i kulturna aktivistkinja koja se u svom radu bavi upravo temom dekolonizacije muzeja, ne slaže se s ovom pretpostavkom. “U Hrvatskoj imamo ostavštinu Dragutina Lermana, pomoćnika belgijskog kralja Leopolda II. koji je odgovoran za milijune smrti u Kongu. Radi se o petstotinjak predmeta u zagrebačkom Etnografskom muzeju i još stotinjak u Gradskom muzeju Požega. Ove zbirke nisu ni reinterpretirane u ovom stoljeću, a kamoli vraćene. Također se možemo zapitati odakle nam egipatske zbirke, pa one Mimarine…”
Mimarina zbirka je posebno zanimljiv slučaj: priča o Anti Topiću Mimari u najmanju je ruku predložak za napeti triler. Kao predstavnik FNRJ nakon završetka Drugog svjetskog rata, Mimara je u Njemačku stigao na punktove za vraćanje imovine s popisom predmeta za koje je smatrano da su pripadali žrtvama Holokausta iz Jugoslavije. Dok su Amerikanci koji su bili zaduženi za koordinaciju punktova za restituciju shvatili da je taj popis dobrim dijelom fabriciran, Mimara je već odavno bio stigao u Jugoslaviju. Pitanje provenijencije predmeta u zbirci muzeja Mimara nikad se nije postavljalo: navodno je sam Ante Topić izjavio da je to pitanje nepotrebno, te da će, ukoliko se pojavi netko tko može dokazati vlasništvo, dobiti natrag te predmete.
No nije to slučaj samo s Mimarom: pitanje povijesti predmeta u muzejima u Hrvatskoj gotovo da nije bila istraživačka tema, sve do međunarodnog projekta Transfer kulturnih dobara u regiji Alpe Jadran tijekom 20. stoljeća, čiji je istraživački tim za Hrvatsku vodila Ljerka Dulibić iz Strossmayerove galerije. Glavna istraživačka pitanja samog projekta bila su, kako se navodi u katalogu izložbe, “tko je transferirao i translocirao koje predmete u regiji Alpe – Jadran, kada i zašto? Koja su objašnjenja, ako ikakva, (bila) dana za te postupke? Koji su se narativi u tu svrhu koristili i zašto? Kako arhivski dokumenti (iz regije, ali i iz širega područja, čiji su stvaratelji žrtve ili počinitelji, ili pak sudionici koje nije moguće jednoznačno odrediti) pomažu razumijevanju tih regionalnih i, prije svega, nacionalnih uporaba prošlosti? Posebna pozornost u okviru istraživanja hrvatskog istraživačkog tima dana je onim dijelovima nekadašnje Jugoslavije koji su pripadali Italiji prije Drugoga svjetskog rata, potom dugotrajnim procesima restitucijskih pregovora nakon Prvoga i Drugoga svjetskog rata te redistribuciji kulturnih dobara ranijega židovskoga vlasništva koja je uslijedila nakon konfiskacija i zapljena tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i mehanizmima razvlaštenja privatne imovine u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 1945. godine.” Upravo je ovaj posljednji dio – “redistribucija kulturnih dobara ranijeg židovskog vlasništva” – pokrenuo lavinu.
Kontekst iza kontroverze
Od više od 25 tisuća Židova koji su živjeli na području današnje Hrvatske prije Drugog svjetskog rata Holokaust je preživjelo njih tek 6000. U tih 6000 nalazila se i Vanja Deutsch Maceljski, čiji je portret još uvijek u Modernoj galeriji, danas Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Njeni roditelji nažalost nisu: Robert i Hilda stradali su u koncentracijskom logoru. Početkom rata, njihova je imovina popisana, te preseljena na čuvanje u skladišta Muzeja za umjetnost i obrt. Naime, 14. svibnja 1941. svježe proglašena NDH donosi Zakonsku odredbu o zabrani otuđivanja i izvoženja starinskih umjetničkih djela, kulturnopovijesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne Države Hrvatske, koja je uz Zakonsku odredbu o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća, Zakonsku naredbu o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća i Zakonsku odredbu o podržavljenju židovske imovine, služila kao pravni temelj da se umjetnička djela i drugi predmeti iz stanova koji su pripadali bogatim židovskim obiteljima prenesu prvo pod upravu, a onda i u vlasništvo države. Tu je sudbinu doživjela i imovina Roberta Detuscha Maceljskog. Njegova je zbirka, kako nam pokazuju dokumenti, bila prilično bogata: uz brojna djela starih majstora Deutsch Maceljski je bio kolekcionar suvremene umjetnosti i mecena. Među njegovim štićenicima našao se i Milivoj Uzelac, koji je naslikao portret Robertove kćeri Vanje. Darija Alujević, koje je istraživala što se dogodilo sa zbirkom Deutsch Maceljski, navodi kako postoji mogućnost kako je između Roberta Deutscha Maceljskog i Iva Šrepela, ravnatelja Moderne galerije u vrijeme NDH, postojao određeni dogovor. Kako se radilo o najintimnijim radovima u njegovoj zbirci, Robert ih je vjerojatno pokušao sačuvati sve do kraja, kada ih je naposljetku pohranio u Modernu Galeriju. Ostatak zbirke bio je smješten u Muzej za umjetnost i obrt i njegova spremišta.
Konfiscirana umjetnička djela oslobođenje Zagreba dočekala su u skladištima Muzeja za umjetnost i obrt. Ustrojem narodnih republika i jugoslavenske federacije te odabirom socijalizma kao društvenog uređenja nove države, izmjena vlasničkih odnosa postaje jedan od prioriteta. Iva Pasini, u svom istraživanju djelovanja Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina, skraćeno KOMZA-e, navodi osnovne zakonske regulative koje su tada bile na snazi. Već je 1944. AVNOJ donio Odluku o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o Državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o Sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Pojam imovine, navodi Pasini, tom je odlukom najšire definiran, kako se ne bi izostavio nijedan oblik vlasništva, a utvrđen je i način upravljanja: imovina neprijatelja i njihovih pomagača izravno je potpala pod državno vlasništvo, imovina odsutnih osoba koje su tijekom okupacije nasilno odveli neprijatelji ili su same izbjegle prešla je pod Državnu upravu narodnih dobara i njome se upravljalo do konačnoga rješenja o vlasništvu, a imovina koja je pod pritiskom okupacijskih vlasti prešla u vlasništvo trećih lica također je prešla pod sekvestar države. Ministarstvo prosvjete Narodne Republike Hrvatske naredilo je 19. veljače 1946. konstituiranje Nadzorno-rukovodstvenog odbora i Radnog odbora Komisije, čijim je predsjednikom imenovan Vladimir Tkalčić, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt: ista osoba koja je bila na čelu (Hrvatskog nacionalnog) muzeja za umjetnost i obrt, te supotpisnik liste (uz Gjuru Szabu) konfiscirane imovine iz stana Deutsch Maceljski.
KOMZA je 14. kolovoza 1947. Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti predala i 15 radova koji su pripadali zbirci Deutsch Maceljski. Još ih je pristiglo barem 12, jer je trenutno u fundusu Strossmayerove galerije prepoznato 27 djela koja su se nekada nalazila u Robertovom stanu. Neka od njih bilo je jednostavno prepoznati – na poleđini nekih slika nalaze se oznake iz NDH, na kojima su crvenom bojom zabilježeni inicijali RD. Ta se redistribucija događa gotovo točno pet godina nakon što je kolekcija prenesena iz njegovog stana u deponije MUO-a i četiri godine nakon Robertove pogibije u Auschwitzu. Za veći dio ostatka zbirke – ne računajući Vanjin portret koji je pokrenuo cijelu priču – službeno nije poznato gdje se nalazi, barem ne široj stručnoj javnosti. Alujević pretpostavlja da je, ukoliko nije nestao ili ukraden, ostao u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt. MUO u svom digitalnom sučelju ne navodi provenijencije predmeta, čak niti osnovne informacije o načinu na koji je predmet ušao u zbirku.
World Jewish Restitution Organisation navodi kako je samo mali postotak opljačkane zajedničke i privatne židovske imovine vraćen. Hrvatska je podržala niz deklaracija i smjernica o restituciji i kompenzaciji imovine, ali nije još pokrenula pravne postupke, posebno ne u vezi s pokretnom baštinom. Vlada je 2012. godine predložila osnivanje zaklade koja bi se bavila kompenzacijom žrtvama Holokausta, koja bi se financirala prodajom židovske imovine koja je ostala bez nasljednika, no do danas ta zaklada nije osnovana. Ove bi godine Hrvatska trebala preuzeti i predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust, organizacijom koja se sastoji od predstavnika vlada i nevladinih udruga, s ciljem poticanja aktivnosti u obrazovanju o holokaustu, sjećanju i istraživanju u zemljama članicama i drugim zainteresiranim zemljama te u davanju političke potpore ovim aktivnostima u nacionalnim i međunarodnim kontekstima. Kako to u citiranom članku prenosi Jutarnji list, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek je izjavila kako “novo izvješće pod nazivom Restitucija pokretne imovine u Hrvatskoj pokazuje da Vlada žrtvama Holokausta i njihovim nasljednicima želi omogućiti pristup pravdi”.
Čuvanje statusa quo
Na upit o konkretnom slučaju Ljerka Dulibić odmahuje rukom. Napominje da je tema puno dublja, kompleksnija i sustavnija od novinskih napisa. Sa svojim istraživačkim timom ovom se temom Dulibić sustavno bavi već godinama; i Brandl se u svom izvješću prvenstveno oslonila na rezultate njihovog istraživanja. U svojoj istraživačkoj praksi tako je naišla na niz problema, poput činjenice da su se privatne zbirke razdvajale prema vrsti predmeta, te su slane u različite muzeje. Ipak, kao jedan od osnovnih problema ona navodi nepostojanje sustavnog istraživanja provenijencije u većini muzejskih institucija. Ta je situacija u Hrvatskoj kompliciranija nego u nekim drugim zemljama, napominje Dulibić, budući da smo prolazili radikalne smjene državnih ustrojstava, s različitim pristupom pitanju vlasništva nad kulturnom baštinom.
Pravni okvir Republike Hrvatske trenutno ne dozvoljava povrat umjetničkih djela koja se nalaze u muzejskim zbirkama. Prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara može se utvrditi privatno vlasništvo nad zaštićenim kulturnim dobrom, no ono podliježe drugačijim pravilima nego obična imovina: omogućeno je izvlaštenje u slučaju da vlasnik adekvatno ne skrbi o dobru ili ukoliko predmet nije drugačije dostupan javnosti, u potpunosti je zabranjen izvoz (izvan EU) i iznošenje (unutar EU) kulturnog dobra na duge staze. Također, svi predmeti koji se nalaze u muzejima zaštićeni su kao dio muzejskih zbirki, te ih je dodatno nemoguće izdvajati. “Nije to u potpunosti loše”, tumači Dulibić. “Jedan od razloga je svakako i taj da se zabrani mogućnost da neki političar pokloni neko kulturno dobro nekom simpatizeru ili političkom partneru.”
Jedan od razloga u pozadini ovakve odluke svakako je i želja da se spriječi arheološka pljačka, ista onakva kakva je napunila kolonijalne muzeje Engleske i Francuske. Primjerice, poznati “hrvatski Apoksiomen”, vjerojatno u svjetskim razmjerima najvrednija antička skulptura u našim muzejima, tek pukom srećom nije završio u privatnim belgijskim zbirkama. U perspektivi belgijskog ronioca koji je tri godine pokušavao naći načina kako da tajno izroni kip na koji je slučajno nabasao, Hrvatska devedesetih vjerojatno je imala tek nešto bolji status nego Kongo krajem 19. stoljeća kada je osnovan možda i najzloglasniji muzej svih vremena: ljudski zoo belgijskog kralja Leopolda II. Ipak, zaštita koju država nudi svojoj kulturnoj baštini vrlo je upitna. Tu drugu stranu pratimo svakodnevno: od ratova vlasnika nekretnina s konzervatorskim zavodima, notornih heritage hotela koji smiju koristiti baštinu za smještajne kapacitete ako im recepcioneri obuku povijesne kostime, stradanja zaštićenih zgrada i zbirki u potresu, pa nadalje. Indikativan može biti slučaj Skradina. Kad je mijenjan gradski kanalizacijski sustav, otvoreno je gotovo cijelo antičko naselje. Iako su radovi vršeni pod konzervatorskim nadzorom, on očito nije bio posve detaljan. Naime, nakon što je šuta od iskopavanja preseljena u obližnja sela, lokalci su u šetnjama krenuli nailaziti na čitavu plejadu antičkih predmeta – od sitne keramike, novca i metalnih skulptura, sve do žrtvenika s natpisima i antičke kamene skulpture. Svi su ti predmeti ostali u vlasništvu njihovih nalaznika, te se pretpostavlja da su mnogi od njih našli svoj put do kolekcionara izvan Hrvatske.
Odučavanje od uvriježenih istina
Hrvatski pravni sustav, u čemu svakako nije usamljen, konsolidira status quo. Istim zakonom kojim čuva baštinu od bogatih grabežljivaca iz bivših kolonijalnih centara, država priječi i reparacijske procese koji bi barem djelomično donijeli pravdu za Roberta Deutscha Maceljskog. Pritom se otvara cijeli dijapazon pitanja: ukoliko država može izvlastiti osobu zato što ne brine dovoljno o baštini ili onemogućuje njenu dostupnost javnosti, što kad to isto to rade državne i gradske institucije, recimo tako što drže dio fundusa u poplavljenim skladištima (što je navodno sudbina nekih arhiva starih muzeja revolucije)? Zar to nije doslovno isti argument kojim kolonijalni muzeji brane svoje opljačkane predmete? Nije li to već i bio slučaj? Kad je ISIS zauzeo Mosul, dio skulptura asirske palače Niniva koji je ostao na lokalitetu i u mosulskom muzeju je oštećen, no najvažniji spomenici s ovoga lokaliteta svakako se nalaze u British Museumu, na sigurnom i besplatno dostupni svima koji uspiju doputovati u London. I konačno, kome zapravo pripada umjetničko djelo? Što stanovnicima Malog Lošinja ili Hrvatske daje veće pravo na Apoksiomena nego nekom Belgijancu ili Grku? Je li moje pravo na pristup Uzelčevoj slici veće ili manje od pokćerke njenog modela? Bi li isto pitanje postavili i za prapraprapokćerku Mona Lize? Naša sugovornica Petra Matić je jasna: ona smatra da je na onima čija je baština otuđena da odluče o javnom pristupu predmetima koji im pripadaju.
WJRO javlja kako je Ministarstvo kulture pokrenulo radnu skupinu koja bi se trebala sistemski pozabaviti pitanjem provenijencije predmeta u muzejima u Hrvatskoj. To je svakako ohrabrujući korak. Dok nemamo jasnu sliku o tome kakav su put prešle umjetnine prije nego su se našle izložene na nekom galerijskom zidu, ne možemo ni otvoriti raspravu o svim ovim pitanjima. Međutim, ukoliko ostanemo fokusirani isključivo na vlasništvo i restituciju gubimo o mogućnost transformacije. Naime, kako kaže Matić, “koraci koji nas vode prema antikolonijalnom muzeju uključuju detekciju, rehistorizaciju te emancipaciju. Najprije treba sagledati koje su kolonijalne, a koje antikolonijalne prakse u muzeju, zatim istražiti čije su povijesti prisutne i koji su modeli znanja dominantni, te prepoznati vlastitu poziciju, odučiti se od uvriježenih ‘istina’ i raditi na prihvaćanju širokog spektra kulturnih specifičnosti. Nužno je pomaknuti fokus s predmeta na vrijednosti, otvoriti prostor prema novim interpretacijama i za nove glasove te decentralizirati donošenje odluka. Bitno je da se uključi zajednica, kroz rasprave i debate, da uspostavi dugoročne nehijerarhijske suradnje usmjerene na dijeljenje znanja, da se muzej učini pristupačnim te orijentira na sadašnji trenutak i ono što je u njemu najhitnije.”
Dekolonizaciju naših muzeja dobrim dijelom tek treba otpočeti. Pa ukoliko poticaj za to može biti i jedan tabloidni skandal – neka bude!
ObjavljenoObjavljeno
