Rubna mjesta otpora

Knjiga Tijelo otpora Satana Panonskog nastala je na temelju doktorske disertacije autorice Ljubice Anđelković Džambić i opsežno se bavi jednim od kontroverznijih umjetnika ovih prostora čiji je život obilježen brojnim urbanim legendama i mitovima. Samim time, bavljenje ovom temom dodatno je otežano zbog nametnute potrebe da se odabere određena perspektiva kroz koju će se onda iščitavati i tumačiti umjetničko stvaralaštvo Ivice Čuljka, poznatog i pod pseudonimima Satan Panonski, Kečer II., Avet Ravnice, Ajatolah Kečer. Nasreću, autorica se ne bavi otkrivanjem apsolutne istine – mada je jasna njezina pozicija unutar koje prijeporne točke života Ivice Čuljka vidi djelomično kao splet nesretnih okolnosti pojačan specifičnim društvenim uvjetima i zbivanjima – nego analitički i teorijski pristupa vrlo opsežnom i žanrovski raznolikom stvaralaštvu Ivice Čuljka. 

Prijedlog da pišem o ovoj knjizi u meni je pokrenuo uzbuđenje ponajprije zbog osnovnoškolske i srednjoškolske fascinacije njegovim likom i djelom, i uopće punk scenom 1980-ih godina na ovim prostorima, ali i kolebanje zbog kontroverznih priča vezanih uz Satana Panonskog. Kako sama autorica ističe njegov “barbarogenijski” stav spram institucionalne kulture, obrazovanja i umjetnosti, što je vidljivo i kroz njegovu izjavu da knjige ne čita od 1977., bilo mi se vrlo neobično ponovno susresti s njegovom poezijom i performativnom praksom kroz perspektivu znanstveno-teorijskog teksta. Glazba, izvedba i poezija Satana Panonskog za mene su bile utočište i prostor za poistovjećivanje s monstruoznim, drugačijim i nepripadajućim, odnosno mjesto prihvaćanja svega što je društvu šokantno i neprihvatljivo. Kroz tinejdžerske godine u kojima svoju pripadnost iskazujem isključivo punk supkulturi, a pritom odrastam u malom perifernom mjestu Dalmatinske zagore, izgradnja mog identiteta temeljila se na pokušajima odudaranja od sredine u kojoj se nalazim i želji da pokažem kako postoji neka drugačija realnost. Ta realnost je u svom vizualnom izričaju težila da šokira one koji perpetuiraju jednu isključivu društvenu normalnost i kao takva propituje uvriježene društvene norme. U tadašnjim željama da šokiram, ali i potaknem na prihvaćanje različitosti, Satan Panonski bio mi je inspiracija za bizarne modne kreacije i jednu od prvih do it yourself tetovaža u 7. razredu koja je bila njegov simbol. Knjiga podcrtava važnost senzibilizacije društva i progovaranja o drugim perspektivama, pokazujući kako je upravo punk za Satana Panonskog, kao i za mene, bio prostor margine koja otvara nove mogućnosti djelovanja. Iz te pozicije Satan je progovarao i šokirao oblikovanjem osobnih priča u umjetničke forme time otvarajući prostor za diskusiju o konfliktnim i problematičnim temama u društvu. 

S obzirom na žanrovski bogato stvaralaštvo Ivice Čuljka, ali i nemogućnost promatranja njegove umjetnosti bez referiranja na privatni život obilježen mentalnom bolešću, teretom različitih stigmi, ubojstvom i ratom, autorica primjenjuje različite metodološke i kulturološke pristupe. Prvi dio knjige fokusira se na analizu umjetničkih radova putem uobičajene žanrovske analize, a drugi dio, koji je meni osobno bio bliži i zanimljiviji, razrađuje njegovo umjetničko djelovanje kroz poziciju višestruko stigmatizirane osobe.

Stigma i stvaralaštvo

Autorica u širem umjetničkom kontekstu Čuljkovog stvaralaštva povezuje pojam margine i stigme – s obzirom na to da je njegova marginaliziranost usko vezana uz status stigmatizirane osobe, pa tako umjetnost koristi kao komunikaciju vlastite istine. Pojam stigme preuzima od Ervinga Goffmana, koji ga interpretira kao neželjenu osobinu prema kojoj se zatim grade određena očekivanja. Stigma može biti tjelesna, obično s obzirom na tjelesne deformitete, duševna ili emocionalna, što uključuje mentalne bolesti i poremećaje, kao i nacionalna, rasna, vjerska i etnička. One s kojima se autorica bavi vezane su uz Čuljkovu mentalnu bolest te stvaralaštvo unutar neuropsihijatrijske bolnice, vojničko iskustvo te queer identitet. Čuljak je u mladosti sebi priskrbio i stigmu osuđenika usmrtivši čovjeka – nakon čega neko vrijeme provodi u zatvoru, a ostatak kazne izvršava u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači, što je ujedno i najplodniji period njegovog stvaralaštva. 

Jedan od njegovih ključnih umjetničkih izričaja i načina progovaranja vlastite istine jest autodestruktivni body art. Čuljka se može promatrati kao začetnika takvog performansa na ovim prostorima. Autorica stoga njegovu izvedbu prvenstveno klasificira u autsajderske performanse umjetnički neetabliranih izvođača. Takva izvedba uključuje samoozljeđivanje na sceni, čime umjetnik nastoji poništiti svoje tijelo, fragmentirati ga i dezintegrirati kako bi pokazao njegovu “ništavnost spram okruženja koje ga je učinilo neslobodnim”. Na ovaj način, piše Anđelković Džambić, on svoje tijelo pretvara u tijelo otpora, masakrirajući na njemu sve ono što ga užasava, frustrira i traumatizira, a potaknuto je izvanjskim društvenim pritiscima, čime ono prelazi iz sfere privatnog u javno. Čuljak u svim svojim umjetničkim izričajima estetiku šoka koristi kao sredstvo senzibilizacije publike za one društvene teme i motive koje se smatraju neprihvatljivima, odbojnima i marginalnima. Šok, nastavlja autorica, postiže upravo kroz tjelesnu destrukciju, ali i kroz specifičnu, provokativnu i vulgarnu uporabu jezika i humora, koja cilja upravo na prijeporne točke društva – poput otpora heteronormativnosti, rodnih i spolnih podjela, različitosti seksualnih orijentacija, odnosa represivnih državnih tijela spram drugačijih, mentalne bolesti i bolesti općenito, nacionalnog identiteta, otpora punk supkulture i slično. 

Mentalni ranjenik

Pozicija mentalnog ranjenika jedna je od pozicija kroz koje Čuljak gradi svoj umjetnički izričaj i identitet, uz koju je vezana i stigma bolesnika. Čuljak je za svojom stigmom mentalnog bolesnika posezao i kada bi ju koristio kao opravdanje za svoja ekscesna ponašanja, kao element šoka, ali i kao inspiraciju za stvaranje umjetnosti koja ga je oslobađala od duševne boli. Iz brojnih izvora autorica zaključuje kako je umjetnost za njega imala terapeutski učinak. Imao je potporu liječničkog odjela i stvarao u vlastitom ateljeu unutar bolnice. Zanimljiv uvid u svakodnevicu mentalne institucije iščitavamo iz njegovih dnevničkih zapisa i pisama u kojima opisuje svoj odnos s drugim bolesnicima – opisuje njihovo ponašanje i suživot, kako im pomaže, teške trenutke beznađa i nesanice i želje za odlaskom iz bolnice. Dodala bih kako ovi zapisi podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičjeg gnijezda u kojem se na duhovit, a opet brutalan način suočavamo sa životnom svakodnevicom mentalnih bolesnika u jednoj represivnoj instituciji, kao i da dovode u pitanje mogućnost i nemogućnost bijega iz takve ustanove. 

Autoričini uvidi potaknuli su me na promišljanje o tome koliko je domišljat, iskren i surov Čuljkov reciprocitet prema vlastitoj stigmi mentalnog bolesnika, što se može iščitati iz njegovih riječi: “Normalan sam jer sam lud, ja sam lud, ja sam slobodan, a slobodan sam jer sam lud.” Prihvaćajući svoju ludost izbjegao je služenje kazne u zatvoru, a isto tako uz pomoć tog identiteta on stvara umjetnost koja onda nanovo stvara njega, gotovo ga brendirajući kao luđaka. Stvaralački čin ga oslobađa traume da bi iznova uranjao u identitet Drugoga. 

Dakle, Čuljak je u neuropsihijatrijskoj bolnici uživao popriličnu slobodu – bili su mu dozvoljeni izlasci tijekom kojih je nastupao, zadržao je korespondenciju s raznim obožavateljima, prijateljima i poznanicima van institucije, bio je u kontaktu s medijima putem kojih je komunicirao svoju priču, bio je potican da se kreativno izražava i kreira vlastitu odjeću te je primao velik broj posjetitelja i punk sljedbenika. Posjeti su ponekad prerastali u prava okupljanja tijekom kojih bi sa sugovornicima razgovarao o punk ideologiji ili im čitao i prezentirao svoje radove. Stoga mi se autoričino iščitavanje njegovog umjetničkog izražavanja unutar institucije kao mjesta otpora čini diskutabilno. Točnije, autorica primjenjuje pojam totalne institucije Ervinga Goffmana i otpora depersonalizaciji unutar takve institucije na Čuljkovu situaciju. Neuropsihijatrijske bolnice spadaju u totalne institucije koje svojim pacijentima oduzimaju određene slobode i nameću im svoj autoritet time ih depersonalizirajući. S obzirom na to da je Čuljak unutar bolnice nastavio njegovati svoj specifičan imidž, šivao vlastitu odjeću i nosio kostime, nastupao van bolnice, bio u kontaktu s brojnim ljudima iz izvanjskog svijeta i imao slobodu kreirati svoju umjetnost, postavlja se pitanje u kojoj se mjeri takvo djelovanje može nazivati otporom, ako je bilo dozvoljeno od strane te iste institucije kojoj se on “opire”.

Osuđenik i nacionalizam

Njegovu stigmu, odnosno poziciju, osuđenika, kako autorica navodi, moguće je promatrati kao mjesto otpora zbog Čuljkovog osjećaja da mu je tijekom sudskih procesa nanesena nepravda. Imao je snažnu potrebu da kroz svoj rad govori o propustima i korumpiranosti osječkog suda, dovođenju izmišljenih svjedoka, neuključivanju vremena provedenog u pritvoru u ukupno vrijeme izdržavanja kazne, odbijanju da se ponovljeno suđenje održi na drugom sudu te generalno kafkijanskoj nemogućnosti da njegova priča dopre do nekoga u krutom birokratskom sustavu. Čuljak je pisao brojne molbe za pomilovanje raznim institucijama i političkim ličnostima, uključujući i Franju Tuđmana, kada se politička situacija počela drastično mijenjati. Pokušao je iskoristiti situaciju dodvoravajući se Tuđmanu i ističući kako su njegovi roditelji glasali za HDZ, ali tekst se unatoč tome doima satirično i provokatorski – posebice u dijelu gdje Tuđmanu piše o izdavanju svoje ploče “Nuklearne olimpijske igre”. Međutim, molbe mu kao takve nisu uvažene, nego je, u vrtlogu specifičnih društveno-političkih zbivanja, prijevremeno oslobođen zbog uredbe da se zatvorenici iz bivšeg političkog sustava puštaju na slobodu kako bi se mogli mobilizirati u svrhu ratovanja. Mnogi mu zamjeraju ovu, posljednju fazu života upravo zbog sudjelovanja u ratu i brojnih kontroverzi oko pjevanja nacionalističkih pjesama, kao i posthumno objavljenog albuma Kako je panker branio Hrvatsku. 

Rodna iskliznuća

Jedan od zanimljivijih identiteta Ivice Čuljka kojim se autorica bavi je queer identitet. U ranije objavljenom tekstu, Anđelković Džambić ističe pojmove raščinjenosti i rodnih iskliznuća u umjetnosti Satana Panonskog, čime se referira na njegovo propitivanje vlastite seksualne orijentacije te poigravanje rodnim identitetima, društveno neprihvatljivim seksualnim ponašanjima i dominantnim tumačenjima roda. Jugoslavija je 1976. izdala naredbu da sve federativne zemlje dekriminaliziraju homoseksualnost – međutim, ona je i dalje bila okarakterizirana kao rubno i neprihvatljivo ponašanje. Tim radikalnije što je Čuljak bio iz ruralne, patrijarhalne i tradicionalne sredine u kojoj je vrlo dobro locirao neuralgične točke društva ili, u Satanovom žargonu, gnojne rane društva. S obzirom na načelno i teorijsko prihvaćanje svih identitetskih i performativnih različitosti, punk mu je kao supkultura na neki način olakšavao upliv u bavljenje ovom temom.

Autorica ističe kako Čuljak u svojim stihovima povezuje motive spolnih bolesti, posebice AIDS-a, s identitetom Drugog te se osobno poistovjećuje s tom vrstom stigmatizacije homoseksualne populacije. On se i ovdje stavlja u izopćenički položaj u društvu jer je bolest kao takva ili kazna za neprihvatljivo ponašanje ili, prema Sontag, na koju se autorica poziva, napad na “normalno” stanje društva. Ovdje bih se usudila referirati na teoriju Silvije Federici, prema kojoj je “normalno” i “zdravo” društvo ono koje je može reproducirati kapital, a to se postiže kroz podčinjavanje heteronormativnim obrascima i reprodukcijom nove, zdrave i produktivne radne snage.

Autorica na ovu poziciju Satana Panonskog primjenjuje i pojam crip, teoretičara Roberta McRuera. Crip uključuje sve vrste fizičkih i psihičkih invaliditeta te se kritički postavlja spram normalnosti i sposobnosti propitujući ih kao “prirodno” stanje, naglašavajući da će se u društvu, dokle god se takvima smatraju proizvoditi binarne opozicije i neprihvatljiva fizička i psihička stanja. 

I dalje šok terapija za društvo

Ponovno uranjanje u rad Satana Panonskog, posebice kroz ovakav vrlo analitički iscrpan način kakav nudi autorica knjige, podsjetilo me zašto na kraju, unatoč kontroverzama oko njegovog života, ipak nisam prekrila svoju osnovnoškolsku DIY tetovažu s njegovim simbolom. Čini se da Čuljkove rubne pozicije iz kojih progovara njegov mentalni ranjenik, osuđenik, vojnik, punker i queer osoba i dalje uspijevaju provocirati i djelovati kao šok terapije za društvo. Ono što doista smatram vrijednim u autoričinom pristupu je što stvara  zanimljive i subverzivne točke propitivanja odnosa društva spram marginaliziranih skupina putem umjetnosti, kao i što naglašava važnost tumačenja osobne traume u izgradnji identiteta Drugoga, uslijed čega se margina pretvara u mjesto izvedbe i mjesto otpora. 

Rekla bih kako je Ivica Čuljak ili Satan Panonski, unatoč brojnim kontroverzama i prijepornim točkama njegovog života, kroz poistovjećivanje s različitim marginalnim identitetima i progovaranje o vlastitim traumama i borbama vezanima uz određene stigme uspio za buduće generacije utabati put ka kritičkom promišljanju tema koje zahtijevaju napore i pregovaranja ne bi li društvo postalo empatičnije i uključivije. Marginu je još jednom osnažio kao mjesto otpora, a ne očaja.