Tema Piše: Matko Vlahović
Kada se u javnom prostoru problematizira niska politička participacija mladih, mnogo se pažnje posvećuje pitanjima nedostatnog građanskog obrazovanja ili medijske pismenosti kao glavnim faktorima odgovornima za visoku razinu apatije. Iako je nedvojbeno riječ o značajnim problemima, pitanje participacije u javnom životu nije nužno posljedica političke (ne)pismenosti ili navodne nezainteresiranosti, već prije svega strukturnog i institucionalnog isključivanja mladih glasova iz javne sfere, kao i nedostatka prepoznatljivih participativnih prostora. Međutim, to ne treba značiti da je političko djelovanje mladih nepostojeće, već da vrlo vjerojatno pronalazi drugačije načine ispoljavanja. Tome u određenoj mjeri svjedoči aktivan politički diskurs koji svakodnevno nastaje u raznim online zajednicama. Daleko od toga da su apolitični, mladi su stvorili nove moduse političkog djelovanja čiji se koncepti i prakse sve više odražavaju i naziru u onome što doživljavamo kao tradicionalni javni prostor.
Online zajednice s političkim pretenzijama postoje u brojnim oblicima i prisutne su na svim platformama. Dok se posljednjih godina mnogo pažnje posvećivalo uspjehu alternativno desničarskih trolova, o čemu smo već ranije pisali na Kulturpunktu, u međuvremenu su i progresivnije političke opcije doživjele svojevrstan bum – barem u produkciji sadržaja, ako već ne u dosegu. Međutim, dok su YouTube emisije, predavanja i razgovori, kao i brojni podcasti u dobroj mjeri tek prilagodba određenih tradicionalnih medijskih formata internetskom ekosustavu, važan element priče o digitalnom političkom djelovanju predstavljaju nove medijske forme – u prvom se redu ovdje misli na internetske memove.
Memovi su već neko vrijeme neizostavni dio političkog diskursa, no unatoč tome se rijetko o njima raspravlja u nekom ozbiljnijem i kritičkom kontekstu, barem ne u mejnstrimu. S jedne strane to je razumljivo, memovi se poprilično uspješno opiru tržišnoj logici medija: značenje memova je prolazno i kontekstualno, ponekad i efemerno, njihova produkcija se često odvija u nišnim zajednicama čije je obrasce ponašanja teško emulirati i komodificirati, a subkulturna značenja teško dešifrirati. Iako ne postoje pouzdani podaci koji bi razjasnili stupanj utjecaja memova na zbiljske političke ishode, primjerice, na rezultate izbora, njihova sveprisutnost svakako sugerira kako je riječ o temi koju se ne treba ignorirati.
Upravo su zbog toga događaji i predavanja koji problematiziraju memove – primjerice, prošlogodišnja izložba #MEMEMANIFESTO u organizaciji Drugog mora – naročito dobrodošli. Jedno takvo predavanje pod nazivom Politika u digitalnoj kulturi: Memovi moći održao je početkom veljače politolog Matej Mikašinović-Komšo, a bilo je organizirano u suradnji Gonga i Omladinskog centra CK13 iz Novog Sada u sklopu Erasmus+ projekta Pojam – Partnerstvo za održivo jačanje aktivizma mladih. Kroz niz primjera te teorijskih i historijskih uvida, Mišković-Komšo je u svom izlaganju pružio poprilično općenit i sistemičan pregled korištenja memova u političkoj komunikaciji koji može poslužiti kao vrijedan kritički okvir.
Mikašinović-Komšo je predavanje započeo preispitivanjem koncepta političkog djelovanja. Naime, dok su tradicionalnija poimanja bila ograničena na čisto formalno sudjelovanje građana i građanki – primjerice, na jednokratne činove poput glasanja – dakle, limitirano na ono što se obično doživljava kao zasebna i hermetična politička sfera odvojena od pitanja svakodnevnog života. Unutar takvog, znatno ogoljenog, okvira shvaćanja onog političkog nužno dolazi do nezastupljenosti brojnih društvenih pozicija, čiji problemi time u javnom prostoru ostaju nevidljivi. Stoga se historijsko poimanje političkog djelovanja proširuje kako bi uključilo razne vrste neformalnog i izvaninstitucionalnog organiziranja poput aktivizma ili prosvjeda. To je u svakom slučaju omogućilo da podzastupljene skupine svoje probleme prezentiraju u javnoj sferi, ali je istovremeno takve forme djelovanja normaliziralo i pomalo otupilo. Konačno, suvremeno poimanje političko djelovanje shvaća kao proces a ne pojedinačni čin, kao “sve što može utjecati i mijenjati naše mišljenje, percepciju i ideje”.
Kao pogodan medij za takvu praksu kapilarnog utjecaja na javno mnijenje pojavljuje se Internet, medij koji zbog niskih troškova komunikacije, povezivanja i dijeljenja raznih formi sadržaja s (ne)istomišljenicima postaje važno sredstvo za participaciju u političkom životu – posebno kada je riječ o u mejnstrimu nezastupljenim političkim stavovima. Kao primjere prvog vala organiziranja putem interneta čiji su se efekti prelili u “stvaran” svijet Mikašinović-Komšo istaknuo je Arapsko proljeće, Obaminu drugu predsjedničku kampanju, prosvjede Black Lives Matter i nešto kasnije metoo pokret. No nakon početnog entuzijazma izazvanog progresivnim i demokratskim potencijalima novih oblika komunikacije, internet je svoje naličje pokazao u drugoj polovici prošlog desetljeća širenjem sfere utjecaja raznih šovinističkih i (proto)fašističkih zajednica.
Međutim, kako je Mikašinović-Komšo naglasio, spomenuti primjeri online pokreta i zajednica nisu nužno karakteristični isključivo za politiku u digitalnom prostoru, već su ponajprije omogućili lakšu facilitaciju i organiziranje već utabanih oblika političkog djelovanja. Memovi, s druge strane, pak predstavljaju oblik komunikacije koji je usko povezan s razvitkom novih medija. Svoj naziv preuzimaju iz knjige biologa – ali i kontroverzne i islamofobne javne figure – Richarda Dawkinsa Sebični gen. Dawkins je pomoću koncepta mema opisao nešto što bi trebala biti najmanja kulturalna jedinica nasljeđivanja, pandan biološkom konceptu gena, koja se prenosi ili razmnožava u određenom društvenom kontekstu. Upravo su jednostavnost i kulturna transmisija karakteristike koje su odlično opisivale novu medijsku formu. Slijedom toga, Mikašinović-Komšo je internetske memove definirao kao “ideje prezentirane kao pisani tekst, slika ili neka druga jedinica kulture”, koje se mogu spojiti u spontano nastajuću “kulturu i ideologiju”.
Memovi ideje komuniciraju uglavnom pomoću pošalica ili bliskih poruka kratkog formata. Unatoč tome što se dijele i proizvode na individualnoj razini ili unutar nišnih zajednica, predložak memova u slučaju viralne transmisije može postati prepoznatljiv dio digitalne kulture. Mikašinović-Komšo je stoga tijekom predavanja apostrofirao njihovih nekoliko zajedničkih obilježja. Primjerice, predlošci memova su nerijetko preuzeti iz nekog postojećeg kulturnog proizvoda. Sam proces kreiranja mema je zapravo aktivno kontekstualiziranje i upisivanje sadržaja u prazni predložak (remix kultura). Kontinuirano evoluiranje sadržaja i značenja ovisno o specifičnom kontekstu, namjeri i poruci koja se želi prenijeti su prema tome središnji aspekti mem kulture.
U svojim začecima memovi su bili ograničeni na male nišne zajednice osoba povezanih oko zajedničkih interesa, a zbog omogućavanja kompaktnog dijeljenja ideja ubrzo stječu svoju današnju popularnost. U originalnom kontekstu memovi uglavnom nisu imali političke pretenzije, što je još uvijek većinski slučaj. Međutim, upravo oni elementi koji su ih učinili popularnim oblikom komunikacije u spomenutim nišnim zajednicama, također postaju privlačni za potencijalno političko djelovanje i širenje ideja. Korištenje memova u političkom kontekstu Mikašinović-Komšo usporedio je s klasičnim shvaćanjem političke propagande, pa je istaknuo da “modularna i nejasna priroda [memova] omogućuje zajednicama da ih koriste poput znakova, radi nametanja ideja i uspostavljanja vlastite interpretacije stvarnosti”. Ovdje je riječ o referenci na teoriju plutajućih označitelja Ernsta Laclaua. Naime, sami predlošci memova nemaju poseban sadržaj sami po sebi te su kao takvi tek prazni označitelji – iako se pojedinim slučajevima predlošci u startu pojavljuju s političkim konotacijama kao što je bilo u slučaju alternativno desničarskoj aproprijaciji mema žapca Pepea.
Budući da su sami predlošci po sebi uglavnom – i u mjeri u kojoj je to uopće moguće – politički neutralni, oni lako mogu poslužiti za plasiranje i normaliziranje ideja koje ne spadaju u politički mejnstrim. Kako je podcrtao Mišković-Komšo, memovi su često “sredstvo otpora dominantnom političkom uređenju i percepciji svijeta”, te stoga lako mogu “predstavljati komunikaciju inače neizrečenih političkih mišljenja”. Osim potencijalnog širenja ekstremističkih ideja, proizvodnja memova također (re)producira osjećaj i identitet zajednice okupljene oko nekog više ili manje eksplicitnog cilja – zajednice koja je in on the joke.
Upravo je humor važan element dobrog mema, kako “običnih” tako i onih političkih – “što je smješniji, to se više dijeli, a što se više dijeli, to više korisnika dolazi u kontakt s idejama u njemu”. Humor zlonamjernim akterima također otvara prostor za ambivalentnost sadržaja koji se pokušava komunicirati, tj. određeni ironijski odmak koji osobi omogućuje da, primjerice, izbjegne ozbiljnim optužbama za šovinizam i jednostavno kaže “ja se samo šalim”. No humor nerijetko zahtijeva i vrlo dobro poznavanje predmeta kojeg ismijava, kao i čitav niz implicitnih pretpostavki i referenci zbog kojih je nešto smiješno, što dovodi do znatnog rasta spontanog osjećaja identiteta i izgradnje zajednice. Tako primjerice mem često ne treba biti razumljiv široj publici jer je njegova funkcija namijenjena određenoj skupini ljudi kao inside joke, kao nešto što Drugi ne shvaća, kao nešto što isključivo služi uspostavi kohezije u zajednici.
Takvo širenje mem političkog djelovanja nije nastalo u vakuumu već ovisi o nizu razloga – to jest, o materijalnim i kulturnim uvjetima pogodnima za ovaj tip političke participacije. Mišković-Komšo ih je istaknuo nekoliko: niska medijska pismenost, društvena polarizacija, nepovjerenje u institucije, nejasna stvarnost, sužavanje izvora informiranje, odbacivanje vodećih narativa itd. Međutim, vrijedno je napomenuti da rješenje nije u jednostavnom vraćanju povjerenja u neki romantizirani društveni konsenzus. Povjerenje u institucije ne nestaje zbog nedostatka političkog obrazovanja, već zbog nefunkcionalnosti institucija. Kako je uostalom napomenuo i predavač, memovi su više odraz stvarnosti nego što ju proizvode – iako doduše nije riječ o isključivo jednosmjernom procesu.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
