Blic Privatizacija prostora komunikacije i cirkulacije kulturnih proizvoda i usluga u kontekstu dominacije društvenih medija i digitalnih platformi postavlja pred regulaciju kulturnog i medijskog polja niz specifičnih izazova, osobito u pogledu definiranja i zaštite javnog interesa. Odgovarajući na ove i srodne teme, Institut za razvoj i međunarodne odnose od 2020. godine provodi projekt platEU, cilj kojeg je, kako stoji na IRMO-ovoj stranici, “promocija rasprave i refleksije o javnim politikama Europske unije povezanim uz utjecaj online platformi na europski kulturni i audiovizualni sektor”. Projektni tim čine dr. sc. Jaka Primorac, dr. sc. Aleksandra Uzelac, dr. sc. Senada Šelo Sabić i dr. sc. Paško Bilić, a u njegovu sklopu provode se razne aktivnosti, uključujući istraživačke, edukacijske i diskurzivne.
Ovih se dana u okviru projekta u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu održao i okrugli stol Towards Critical Digital Cultural Politics? EU, Platforms and Converging Regulation, na kojem su, uz Bilića kao sudionika i Primorac kao moderatoricu, govorili dr. sc. Bjarki Valtysson sa Sveučilišta u Kopenhagenu i dr. sc. Aleksandar Brkić sa Sveučilišta Goldsmiths. Prvi dio razgovora bio je posvećen Valtyssonovoj knjizi Digital Cultural Politics. From Policy to Practice, objavljenoj 2020. godine, netom prije početka pandemije. Valtysson ju je na početku izlaganja opisao kao “pokušaj da se nešto kaže o utjecaju digitizacije i platformizacije na kulturne politike”, i to na razini infrastrukture, kulturnih institucija te specifične primjene politike. Valtysson platforme opisuje kao “dominantne kulturne institucije našeg doba”, u smislu načina na koje proizvode međuovisnosti u proizvodnji, distribuciji i konzumaciji kulturnog i medijskog sadržaja. Puki obim produkcije i recepcije koji se odvija na platformama, ističe Valtysson, čini ih dominantnim faktorom u oblikovanju kulturnih navika i tjeraju nas da se usredotočimo na potrebu za njihovom regulacijom. U tom smislu, napominje, potrebno je proširiti tradicionalno shvaćanje polje kulturne politike kako bi obuhvaćala i komunikacijsku i medijsku politiku, a upravo bi to objedinjenje predstavljalo ono što Valtysson naziva digitalnom kulturnom politikom.
Od središnje su važnosti za njegovo tumačenje navedenih procesa koncepti konvergencije tehnologije, medija i komunikacija u kontekstu razvoja digitalne ekonomije, i uz to vezane konvergirajuće regulacije. Jedno od temeljnih pitanja koje Valtysson postavlja jest kako promovirati različite javne ciljeve u takvom kompleksnom i slojevitom okružju. Valtysson upozorava na bujajuću regulatornu kompleksnost koja proizlazi iz konvergencije različitih industrija i tehnologija na digitalnim platformama, kao i na izazov držanja koraka s ubrzanim tehnološkim razvojem, koji zahtijeva neprekidnu reviziju regulatornog okvira. Smatra kako određene pukotine u radu tehnoloških giganata, na koje su po njemu ukazali Edward Snowden, Brexit, pojava Donalda Trumpa i širenje fake newsa, daju razloga za optimizam. Međutim, europska se regulacija još uvijek bori s tehnološkim gigantima, pa Valtysson podsjeća da su platforme s Unijom dogovorile nevjerojatno povoljne porezne uvjete, dok se njihova reakcija na probleme sa širenjem lažnih vijesti i govora mržnje uglavnom usmjerila na gomilanje administratora sadržaja, ali ne i na promjenu osnovnog modela funkcioniranja. Kao pozitivan primjer regulacije Valtysson je pak izdvojio dansko nametanje posebnog poreza od 5% na prihode audiovizualnih streaming platformi poput HBO Maxa ili Netflixa, koji se direktno prelijeva u fondove za podupiranje rada medijskih profesionalaca.
Govoreći iz pozicije recenzenta Valtyssonove studije, Aleksandar Brkić je istaknuo suprotan primjer Velike Britanije, za koju navodi kako u postbrexitovskom periodu provodi proces deregulacije u području kulturne politike. Brkić smatra kako u Velikoj Britaniji ne postoji ozbiljna kritičnost pri odlučivanju o deregulaciji određenih dijelova digitalne domene u odnosu na Europsku uniju. Ključnim problemom kulturne politike smatra činjenicu da, umjesto da kompenzira za nedostatke tržišta kao prije, i sama postaje sve više tržišno orijentiranom. Brkić smatra da nove platforme poput Metaversea predstavljaju novu etapu u konvergenciji različitih industrija te da je riječ o izazovu bez presedana kada je riječ o regulaciji kulturnog i medijskog polja, za koji ni sam nije siguran kako odgovoriti na njega. Brkić se pritom posebno poziva na članak The Metaverse’s Dark Side: Here Come Harassment and Assaults Sheere Frenkel i Kellen Browning, objavljen u New York Timesu, koji ukazuje na dubinske, pravno i tehnološki specifične probleme sa seksualnim uznemiravanjem, pedofilijom, govorom mržnje i drugim oblicima zlostavljanja i nasilja u takvim virtualnim kontekstima.
Kada je riječ o regulaciji platformi u Velikoj Britaniji, Brkić ipak navodi jedan pozitivan primjer – iscrpne napore da se u okviru parlamentarne Komisije za digitalno, kulturu, medije i sport iznađe rješenje za pravedniju raspodjelu prihoda od glazbenog streaminga, o čemu smo dijelom pisali i na ovom portalu. Brkić svoje izlaganje zaključuje tezom kako je sve bolje od prepuštanja regulacije platformi tržištu, budući da je riječ o pitanju koje se ne tiče samo ekonomije nego i demokracije, javnih politika i društvenog ugovora.
Temeljeći svoju intervenciju na knjizi The Political Economy of Digital Monopolies: Contradictions and Alternatives to Data Commodification, koju je napisao zajedno s ekonomistom Tonijem Prugom i filozofom Mislavom Žitkom, Paško Bilić je raspravu proširio razlaganjem šireg povijesnog razvoja procesa kojih su se dotakla prethodna izlaganja. Pitajući se što je novo u platformama, a što nastavak ili repeticija poznatih aspekata kapitalizma i tržišne ekonomije, Bilić je istaknuo potrebu za odmicanjem od diskursa iznimnosti, koji podupiru označitelji poput platformskog kapitalizma. Također je iznio kritiku ekscepcionalističkog shvaćanja interneta, koje sugerira da je riječ o prostoru koji na neki način izmiče tržišnoj logici. Kako ističe Bilić, platforme se razvijaju na poznatim temeljima, poput marketinga, medija i vertikalne integracije produkcije i distribucije, a novost je primarno u njihovoj dosad neviđenoj slojevitosti, globalnom razmjeru i fleksibilnosti. Tehnička infrastruktura na kojoj platforme počivaju, međutim, neizbježno reorganizira ekonomiju, napominje Bilić, navodeći intelektualno vlasništvo i autorska prava kao modele koji su s prethodno rubnog položaja došli u središte ekonomskih interesa. Važna je novost i činjenica da se golema količina proizvoda na platformama nudi besplatno, što nameće pitanja na koja tzv. doktrina potrošačke dobrobiti ne može odgovoriti, budući da je štetnost digitalnih monopola potrebno konceptualizirati onkraj sadržaja i usluga koje njihove platforme nude.
Poslovni model na kojem se platforme temelje je komodifikacija podataka koje proizvodi korisnička aktivnost. U tom smislu, napominje Bilić, platformama je zapravo svejedno o kojem sadržaju je riječ. Ne čudi stoga da su se digitalni giganti u jeku prozivki zbog širenja govora mržnje i lažnih vijesti bez otpora otvorili regulaciji – kako ističe Bilić, fokus na površinski sloj sadržaja ostavlja netaknutim temelj njihovog poslovanja, ne propitujući mogućnost zabrane komodifikacije podataka. Konačno, Bilić se dotaknuo i teme (digitalnih) zajedničkih dobara, za čiju vrijednost smatra da nema adekvatan pravni i regulatorni izraz. Zajedno s Prugom i Žitkom, Bilić se u navedenoj knjizi zalaže za koncept javnog bogatstva, koji se odnosi na besplatno dostupne proizvode i resurse koji odgovaraju na potrebe javnosti i zajednice – ne kao puki suplement tržištu, nego kao drugačiji model adresiranja javnog interesa i zaštite infrastrukture poput javnog zdravstva, znanosti i obrazovanja.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
