Reflektori su tu da nas zaslijepe

Brodogradilište Uljanik, deindustrijalizacija

Piše: Ana Orsag

“Svjetlo znači život. Svjetlo znači nadu. Ono usmjerava pogled i uvlači te u vizualne iluzije, transportira iz stvarnosti, reže kroz veo mraka i ruši unaprijed postavljene margine mogućeg”, izjava je nepoznatog autora u jednoj od prvih najava prvog festivala svjetlosti Visualia. Prvo izdanje festivala otvoreno je 2013. godine zahvaljujući entuzijazmu mladog audio inženjera Marka Bolkovića i nekolicine glazbenika i 3D animatora iz udruge Sonitus koja je stasala u Rojcu, prostoru nekadašnje vojarne koja je postala kultno mjesto lokalnih alternativaca. Prvi 3D mapping na pulskom Forumu u sklopu prve Visualije naišao je na brojne probleme, a realiziran je privatnim sredstvima članova udruge, volonterski. Prema Bolkovićevim riječima, sponzori u to vrijeme nisu pokazivali interes za mogućnosti novih tehnologija i audiovizualnih umjetnosti, konzervatorima je također bilo teško objasniti čemu svjetlosni spektakli na pročeljima oronulih zgrada u centru grada, koje vape za obnovom. 

Samo godinu dana kasnije situacija se dramatično mijenja i ovaj festival svjetla, zahvaljujući zelenom svjetlu lokalne vlasti, izrasta u ono po čemu ga danas znamo. Projekt svjetlećih dizalica brodogradilišta Uljanik osmislio je dizajner svjetla Dean Skira. Radi se o konceptu koji je već uvelike poznat u svijetu, a ove dizalice jedinstvene su jedino po tome što je, za razliku od ostalih svjetlećih brodogradilišta, Uljanik još uvijek u funkciji. Skira, rođeni Puljanin koji je dizajn studirao u New Yorku, devedesetih se vratio u rodni grad i osnovao uspješne firme koje su profitirale i od osvjetljavanja najvećeg kružnog toka u Hrvatskoj, onog pulskog od čak 15 000 kvadrata na koji je prošle godine potrošeno 36 milijuna kuna. Također, zbog posebnog doprinosa kulturi i turizmu nagrađen je Grbom Grada Pule, s naglaskom za izvanredan uspjeh umjetničke instalacije Svjetleći divovi, a uz Grb mu je dodijeljeno i rješenje o novčanom iznosu nagrade u visini od dvije prosječne pulske plaće.

Prema javno dostupnim podacima, samo projekt Svjetlećih divova kojim je otvorena 2. Visualia koštao je preko 2 milijuna kuna, a zbog plaćanja reflektora koji su služili za osvjetljivanje sedam uljanikovih dizalica Turistička zajednica je podigla kredit. Prema podacima iz 2014. godine, za dizalice je izdvojeno dodatnih 2 225 000 kuna, dok je u razdoblju 2015-2018. TZ za Visualiju izdvojila 2 044 000 kuna proračunskog novca. Do podataka o tome koliko je Grad Pula izdvojio za Visualiju u ovih šest godina nemoguće je doći, a pročelnica za kulturu Jasmina Nina Kamber na postavljeno je pitanje odgovorila da se radi o simboličnom iznosu od “nekih pola milijuna kuna”, koji je, prema njezinom mišljenju, premalen s obzirom na kvalitetu programa koji ovaj festival pruža. Bolković objašnjava kako je TZ najveći sponzor Visualije i pokriva oko 50% ukupnog budžeta, Grad pokriva 10%, a ostatak troškova pokrivaju putem privatnih sponzorstava i samofinanciranjem. 

“Ljudi stalno pitaju za Svjetleće divove, osobno sam pričala s nekim iznajmljivačima kojima su gosti baš zbog toga došli”, kaže Sanja Cinkopan Korotaj, direktorica TZ Pula. A da su Divovi mnogo više od prazne turističke atrakcije potkrepljuje se činjenicom što oni u kombinaciji od 16 tisuća nijansi različitih boja svijetle svakodnevno od sumraka do ponoći. Upitana smatra li prigodnim što su dizalice svijetlile dok su radnici Uljanika bili u štrajku, odgovara: “Mislim da to ništa ne utječe na Uljanik, rekla bih da su one čak simbol nečeg živućeg. One nemaju veze sa situacijom. Nije to nešto što košta, niti njima smeta, one rade normalno.”

 

Upravu u more, škverove radnicima!

Željko Gojević, radnik pulskog Uljanika pred kojim je neizvjesna jesen u pulskom škveru, ne slaže se s direktoricom: “Taj novac se mogao milijun puta bolje i kvalitetnije upotrijebiti tako da i sam spomen tih nesretnih dizalica i reflektora budi u meni gnjev. Sramotno je da djeca nemaju besplatne obroke i udžbenike, besplatan prijevoz, organizirane besplatne posjete muzejima, kazalištu ili kinu, upoznavanje s  institucijama, tvornicama ili Uljanikom samim”. Gojević tematiku ovako zaključuje: “Brda se tresu, reflektori se postavljaju, makovi ili prvomajski karanfili izrastaju, festivali se otvaraju i zatvaraju, a tuga sivih pulskih ulica prelazi u očaj nad našom crnom budućnosti. Reflektori su tu da nas oslijepe, a onda tako slijepe vode ravno na dno.”

Brodogradilište Uljanik od svog osnutka za vrijeme Austrijske monarhije preživjelo je tri državna režima, dva svjetska i jedan domovinski rat. Otvaranjem Arsenala, tj. glavne baze austrijske ratne mornarice započeo je suvremeni razvoj Pule koju je i danas, 162 godine nakon, nemoguće zamisliti bez Uljanika. No ipak, po svemu sudeći, svoj će kraj dočekati u slobodnoj zemlji, dijeleći sudbinu brojnih propalih industrija koje su najskuplje platile 28 godina hrvatske neovisnosti. Dvanaestodnevni prosvjed koji je završio početkom mjeseca pretvorio se u pokret otpora protiv lokalne vlasti, ali i one na državnoj razini. 

Pedesetdvogodišnji Senad Kadrić cijeli je radni vijek proveo u Uljaniku, a ovakvu krizu ne pamti od rata u kojemu je i sam sudjelovao. Upravo je na dizalicama počeo i završio svoju priču u Uljaniku: teret s dizalica koji je jednom prilikom pao na njega slomio mu je nos i zube. Na samu spomen njihovog osvjetljivanja govori: “Glupost, bezveze troše i peru novac, a sve su dizalice tehnički neispravne. Svjetlo nam nije smetalo dok smo radili noćne, ali znaš kako je to ružno izgledalo izbliza, a oni su od toga napravili neki brend, atrakciju za turiste”. Prisjeća se kako je nekad postojala uhodana ekipa, dizaličari su imali najveće plaće, dok je danas sedam šefova na jednog radnika, nema narudžbi, nema posla. Svi su mlađi otišli raditi u inozemstvo, ostali su samo oni kojima je ostalo malo do mirovine. Kaže da problem u Uljaniku nije višak radnika već višak administracije i nesposobnost uprave.

Zanimljiva je koincidencija kako su prvi uspješan generalni štrajk uljanikovci organizirali prije točno sto godina. Učestali prosvjedi između svjetskih ratova bili su posljedica povećane nezaposlenosti zbog koje je bilo sve teže očuvati socijalni mir. U socijalističkom periodu naveliko se počinje izvoziti za strano tržište, uvedene su škole za budući kadar, otvaraju se radničke menze, domovi i odmarališta te se rješava stambeno pitanje radnika. Josip Iskra, umirovljeni uljanikovac i urednik svih izdanja Uljanikovih biltena u intervjuu koji je nedavno dao za Glas Istre prisjetio se radničkih štrajkova iz vremena socijalizma. U kolektivnoj memoriji posebno se pamti štrajk iz 1967. kada su zbog velike gospodarske reforme koja je zahvatila područje cijele bivše države smanjene plaće radnicima u proizvodnji. U Uljaniku je odmah uslijedio četverosatni štrajk, a prema usmenoj predaji, članovi uprave koji su donijeli štetnu odluku na račun radnika toga su dana letjeli u more. Posljedica ovoga čina bila je kolektivna ostavka uprave, a 1967. zauvijek je iza Uljanikovih zidina zapamćena kao godina radničkog bunta. 

 

Pula – grad svjetlosti?

“Nešto što će sigurno promijeniti izgled našega grada, nešto što će biti ljepše nego što je danas i nešto po čemu će Pula opet biti poznata, kao što je bila u vrijeme Rimskog carstva kad je uz Rim i Pula bila grad svjetlosti”. Ovim je riječima, umjesto s Parizom, Pulu s Rimom usporedio gradonačelnik Boris Miletić kada su Svjetleći divovi premijerno zasjali povodom Dana Grada 2014. 

U isto vrijeme kada je Pula, prema riječima direktorice TZ-a Sanje Cinkopan Korotaj, dobivala novi brend i turističku atrakciju koja će zauvijek promijeniti vizuru grada, gasio se jedan drugi brend koji ga je zauvijek zadužio. Radi se o nekoć slavnoj pulskoj modnoj kući Arena Trikotaži. Osnovana 1948, hranila je i oblačila generacije Puležana i jedina je proizvodila trikotažne odjevne predmete u Hrvatskoj. Njihovi proizvodi izvozili su se po cijeloj Jugoslaviji, a Arenine prodavaonice postojale u svim većim gradovima u Hrvatskoj. U isto to vrijeme kada je gradonačelnik na konferenciji za medije predstavljajući Svjetleće divove zamijenio Rim i Pariz, samo stotinjak metara dalje u netom obećanom gradu svjetla, osamdesetak preostalih radnika Arene štrajkalo je ispred sablasno prazne tvornice na pulskoj rivi već treći mjesec za redom zbog plaća koje im nisu isplaćene šest mjeseci. 

Osim plaća, misteriozno im je nestala i interna štednja u vrijednosti od oko šest milijuna kuna koju su godinama uplaćivali. Do danas se nije saznalo gdje je nestao njihov novac, a za propast Arene nitko nikada nije odgovarao. Zanimljiva je i činjenica da su se neki članovi uprave ovog nekadašnjeg pulskog modnog diva preselili u susjedstvo – na visoke pozicije u pulskom brodogradilištu Uljanik. Vrijedna nekretnina na pulskog rivi, mjestu nekadašnje Arena Trikotaže počela se prodavati rapidnom brzinom, a danas je na tom mjestu Kuća istarskog maslinovog ulja i noćni klub. Na ovogodišnjoj, šestoj Visualiji, premijerno je ispred nekadašnje najdugovječnije istarske modne kuće zasvijetlilo tri metra široko i pet metara visoko Skirino jaje. Kako stoji u najavi, umjetnička instalacija pod nazivom Eggo Trick “metaforičko je značenje podložno individualnoj interpretaciji”. 

Emil Jurcan, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, ističe da je većina javnih intervencija u gradskom prostoru kojima se gradska vlast ponosi upravo – svjetlosna. “Dizajn svjetla je neusporedivo jeftiniji od izgradnje bilo kakve građevine, a više djeluje na osjetila i sudjeluje u proizvodnji spektakla. Jasno mi je da nekoga tko se bavi menadžmentom ne zanima urbanizam koji se bavi političkom idejom grada. No, ako imaš mogućnost uvoza led lampi iz Kine po vrlo povoljnoj cijeni, novac koji bi utrošio na izgradnju jedne javne građevine koja bi obilježila tvoj mandat, možeš uložiti u to da četiri mandata stvaraš vizualne efekte po gradu.”

 

Zatvoriti oči pred svjetlosti

Da se mrak nadvio nad pulskim brodogradilištem neposredno prije pojave svjetlećih dizalica svjedoči novinar Glasa Istre Paolo Gregorović. Njemu je prije šest godina po odluci urednika Ranka Borovečkog zabranjeno pisati o Uljaniku zbog teksta u kojem je upozoravao na gubitak od 444 milijuna kuna. U vrijeme osvjetljavanja dizalica Uljanik je preuzela nova generacija menadžera na čelu s Giannijem Rossandom, gubitci su se gomilali, kasnilo se s isporukama, stvarali su se ogromni penali, a brodogradilište se sve više zaduživalo. I dok je ono sve više propadalo, cvalo je poslovanje tvrtke bivših direktora, Uljanik plovidbe, jer za njih Uljanik gradi brodove ispod cijene i na njima gubi milijune. Da ne bi sve stalo na tome, Gianni Rossanda zajedno s još 14 menadžera od kojih je većina bliska ili su aktivni u IDS-u osniva još jednu tvrtku – Arsenal Koncept, i po svemu sudeći, pripremljen je teren za još jednu epizodu deindustrijalizacije u Hrvatskoj koja u slučaju Pule znači konačan kraj procesa uništavanja poduzeća (Mljekara Pula, Puljanka, Arena Trikotaža…) zbog nekretninskog biznisa. Danko Končar već je spreman da uz pomoć države i lokalnih vlasti preuzme i zemljište 162 godine starog brodogradilišta koje predstavlja posljednji trag nekad snažne nacionalne industrije. 

U lokalnim medijima o svemu ovom i dalje šutnja, pa zato ne čudi činjenica da o situaciji u Istri najmanje znaju sami Istrijani. Kontrola medija posljedica je 28 godina apsolutističke vladavine jedne političke stranke, zbog čega se sustavno zataškavaju afere lokalnih političara, izbjegava bilo kakva kritika režimske raspodjele proračunskog novca, rastućeg javnog sektora i bogaćenje pojedinaca na račun previranja javnog u privatno. Otud ideja o Istri kao najbogatijoj regiji u Hrvatskoj i Puli kao modernom europskom gradu punom mogućnosti za svakoga, gradu svjetla – rekao bi gradonačelnik. Njegova usporedba Pule s Rimom i poziv na povratak u antiku možda ipak nisu bili slučajni. I rimski su vladari bili vješti propagandisti, a na grad svjetlosti itekako je primjenjiv izraz “kruha i igara”. Pjesnik Juvenal njime izražava žaljenje zbog apatije građana Rima koji su izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima.

Nama, stanovnicima “grada svjetla” na sedam brežuljaka kojeg se sjećamo po industriji, radnicima, buntu, punku, Tusti, Mati Parlovu i Franciju Blaškoviću, preostaje nada da ćemo žrtvujući Uljanik zbog kolektivnog zatvaranja očiju pred svjetlošću koja nas je obasjala, nakon 28 godina, one najodgovornije kazniti višestranačjem. Jer svjetlo znači život i znači nadu. Nadu da ćemo jednoga dana izaći iz vizualnih iluzija i transportirati se u stvarnost. Čak i ako ta stvarnost predstavlja smrt grada kakvog pamtimo. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 28.09.2018.