Tema Potraga za smislom života, za nečim što će nam ponuditi jasne vrijednosti, nije sama po sebi kriva. Problem nastaje tek kad se ta ljudska potreba pretvori u tržišnu potrebu na koju tržište reagira ponudom brojnih, lako dostupnih i problematičnih rješenja. “Nevidljiva ruka” šamara bez greške: self-help i self-improvement industrija prisutna je u svim medijima i privređuje oko 10 milijardi dolara godišnje. Njezin uspjeh objašnjava se raznim društvenim faktorima, kao reakcija osiromašene srednje klase na rastući ekonomski jaz, kao realizacija američke ideje pozitivnog mišljenja, kao simptom tehnološkog booma koji istovremeno olakšava distribuciju takvih ideja i potiče potrebu za njima, itd.
No, osim konteksta self-helpa, treba obratiti pozornost i na njegov tekst. To je sadržaj koji kreira mainstream i ostavlja značajan trag jer su mu se čitatelji spremni izložiti više nego drugim žanrovima. Pritom se self-help ne temelji na jedinstvenoj filozofiji, nego iznosi različite ideje i diskurse koji odražavaju društvo u kojem takav proizvod nastaje. Stoga, ako nas zanima cirkulacija ideja u društvu, trebamo se baviti self-helpom ozbiljno i pažljivo (dakako, uz nužnu kritičnost i, ruku na srce, nekad neukrotivu potrebu za smijehom).
Ovih dana virusna pandemija, prisilno osamljivanje i dugoročna neizvjesnost potiču anksioznost i traženje smisla, a prisutan je i širi pritisak da “ispražnjeno” vrijeme iskoristimo za rad na sebi i osobni razvoj. Zato potreba za self-help i self-improvement proizvodima raste, što je posebno važno za teško pogođenu književnu industriju koja sve više ovisi o prodaji takvih knjiga. U tom kontekstu Naklada Ljevak objavljuje hrvatski prijevod lanjskog američkog bestselera Sve je s**bano: Knjiga o nadi. Autor knjige, Mark Manson, popularni je bloger koji je karijeru počeo priručnikom Models o zavođenju žena, no međunarodnu slavu je stekao idućom knjigom Profinjeno umijeće stava j**e mi se (2016.) koja je objavljena u četrdesetak zemalja i prodana u više od pet milijuna primjeraka.
Mansonova treća i najnovija knjiga, kao i prethodna, spada u intelektualni i sekularni self-help. Naime, on pokušava svoje viđenje života vezati uz znanstvena istraživanja i ideje poznatih filozofa, a ne uz religijske ili duhovne koncepte. Uz to, Manson zapravo ne nudi odgovor na pitanje smisla života: kao ateist smatra da je ljudska egzistencija doista besmislena (što naziva “Neugodnom istinom”), a svaka nada iluzorna, čak i opasna jer navodi ljude na pogrešno djelovanje. Ipak, knjigu zaključuje svojim maksimama prema kojima bi ljudi trebali djelovati da bi imali vrijedan život.
Kako od negativne slike apsurdnog života dolazi do pozitivnih životnih vrijednosti? Kako od poznatih europskih filozofa dolazi do ready-made formule ispravnog življenja? I, možda najvažnije, kako time uspijeva privući milijune ljudi koji su spremni “kupiti” njegove ideje?
Anti-self-help self-helpa
Mansonova knjiga ukazuje na psihološka i društvena obilježja nade, nudi filozofiju zašto treba napustiti svaku nadu i iznosi recept kako ispravno živjeti bez nade. Prije dubljeg ulaska u sadržaj, prvo treba obratiti pozornost na stil kojem autor posvećuje veliku pozornost. Za razliku od literature koja se bavi sličnom tematikom, Manson je u pisanju konstantno i izrazito svjestan svoje čitateljske publike. Obilato koristi žargon i obraća se čitateljstvu u drugom licu množine čime pokušava postići direktnost i bliskost svakodnevnog razgovora. Također lukavo koristi drsku dvostrukost intelektualnog self-helpa. Naime, on se intelektualizmom uzdiže spram ostale self-help literature (što radi i eksplicitno: “Često se volim našaliti da sam ‘guru za samopomoć koji mrzi sam sebe’. Činjenica je da smatram da je ta industrija većim dijelom sranje (…)”). S druge strane zaigranom i vrlo slobodnom interpretacijom literature ograđuje se od hermetičnog i ukočenog akademizma. Time privlači vrlo široku publiku, ali istovremeno joj tepa da je probrana i inteligentnija od tipičnih čitatelja self-helpa. Zato se Manson spominje i kao ključan autor anti-self-help self-helpa što zvuči nezgrapno, ali pogađa bit njegova pristupa.
Knjiga se direktno obraća određenom društvenom sloju, čak i kad autor toga nije nužno svjestan. To su srednja i viša klasa (“Iako smo u osnovi najsigurnije i najbogatije društvo u povijesti svijeta, osjećaj beznađa među ljudima snažniji je negoli ikada do sada.”), i to iz SAD-a (što se vidi u skoro isključivom referiranju na američka psihološka i društvena istraživanja). Unatoč tome, Manson ne isključuje ostale čitatelje nego sugerira da se svi mi možemo pronaći u ovoj knjizi. U službi toga je i jednostavnost pripovijedanja čime autor pokušava kompleksnu tematiku izložiti tako da je svaka osoba može bez problema prepoznati i shvatiti. Doista, na razini izoliranih primjera i zaključaka, svatko može razumjeti fragmente ovog djela. No, ako knjigu pokušamo čitati kao zaokruženu cjelinu s logičkim slijedom, nailazimo na probleme koje frajerski stil ne može prikriti, nego samo potencirati.
Nada nikako da umre…
Mansonova argumentacija pati na svakoj razini, počevši već od osnovnih kategorija koje se koriste nemarno i nedosljedno. Ključni pojam nade definira se tek u fusnoti, i to neprecizno (“Pod nadom razumijevam motivaciju prema nečemu što se smatra vrijednim, što se u akademskoj literaturi katkad opisuje kao svrha ili smisao.”). Nada se u nekim iznesenim slučajevima opisuje kao izrazito pozitivna i poželjna, nekad je izrazito negativna i opasna, a naposljetku bez uvjerljivog objašnjenja Manson naginje potonjem i poručuje da nadu kao koncept treba potpuno napustiti. “Ne nadajte se boljemu. Samo budite bolji.”, zaključuje. No, ako se držimo njegove vlastite definicije, nije li ideja da budemo bolji također “motivacija prema nečemu što se smatra vrijednim”? Stoga se čini da ne zagovara napuštanje svake nade, nego preuzimanje one nade temeljene na njegovoj filozofiji.
Mansonova filozofija, pak, svodi se na neobičan spoj nihilizma i moralizma. Kao ključna polazišta služe mu inače suprotstavljeni autori, Friedrich Nietzsche i Immanuel Kant, kojima posvećuje zasebna poglavlja knjige. No, u knjizi nema mnogo njihove filozofije jer Manson samo preuzima one aspekte njihova rada koji pašu njegovim namjerama. Nietzsche u knjizi preuzima ulogu protagonista smiješno loše melodrame (bio je “razoružavajuće briljantan”, “ljubazna i topla osoba”, znao je “satima sjediti i igrati igre riječima, pjevati pjesme i smišljati dosjetke” i sl.) dok su njegovi koncepti prilično nategnuti u razne svrhe, naposljetku u sklopu Mansonovih predviđanja o usponu tehnologije: “Mislim da je Nietzscheovo nešto više, zapravo, umjetna inteligencija. To je konačna religija, ona onkraj dobra i zla, religija koja će nas napokon ujediniti i povezati, za dobro ili zlo. Naša je zadaća naprosto ne razoriti se prije negoli dospijemo do te točke.”
Kantova filozofija, koja bi nam po Mansonu trebala pružiti moralni kompas (barem dok kompjuteri ne preuzmu kontrolu nad planetom), isjeckana je i svedena samo na doslovnu formulu čovječanstva koja, tako izolirana od svakog konteksta, nadilazi svaki kontekst. “Ona ne projicira neku buduću utopiju. Ona ne oplakuje neku užasnu prošlost. Nitko nije ni bolji ni gori, ni pravičniji od drugoga. Važno je samo poštivati i štititi svjesnu volju. Kraj priče.” Manson smatra da nijedna religija ni ideologija ne pruža prave odgovore o smislu života jer ne uspijeva pronaći potpuno ispravan metafizički temelj. On je razriješio taj Gordijski čvor tako što je Kantovu formulu odbio poduprijeti ikakvim temeljem. Tu vam je formula, budite bolji – kraj priče.
Analogije iz svakodnevice, koje bi trebale pojasniti i osnažiti filozofske ideje, zapravo samo čine cijelu viziju još slabijom jer su često ili pogrešne ili naprosto bizarne, kao u idućem primjeru: “Kant je ta bezuvjetna djela sažeo u jedno jednostavno načelo: nikad ne gledaj čovječanstvo samo kao sredstvo, nego uvijek kao cilj po sebi. Ali kako to izgleda u svakodnevnom životu? Evo jednog jednostavnog primjera: Recimo da sam gladan i da želim burrito. Sjedam u automobil, vozim do Chipotlea i naručujem svoje uobičajeno čudovište s duplim mesom koje me toliko usrećuje. U toj situaciji je jedenje burrita moj krajnji cilj. To je ono zbog čega činim sve drugo: sjedam u automobil, vozim, kupujem benzin, i tako dalje. Sve to što činim kako bih dobio burrito su sredstva (…).”
Dodajmo i da Manson svoju filozofiju nade smješta u kontekst ljudske psihologije i šire politike, a u toj se zadaći, unatoč brojnim referencama, pouzdaje primarno u svoj zdravi razum. Takav pristup vodi teorijama koje su ili banalne (prikaz ljudske psihe kao “Automobila svijesti” u kojem se voze “Misleći” i “Osjećajni um”) ili proizvoljne (“Moderna demokracija zamišljena je pod pretpostavkom da je prosječna osoba sebično i zabludjelo govno”). Za one koji žele čir više, vrijedi uputiti i na “jednu zabavnu teoriju o ratu i miru koju sam smislio”, o tome kako su ratovi u 20. stoljeću počinjali “ne stoga što su ljudi bili potlačeni i gladni, nego stoga što su njihove ekonomije rasle”.
Ukratko, Manson je ovom knjigom pokušao ujediniti teško spojive pozicije: s jedne strane uvjerenje da ne postoje bog, smisao ni nada, a s druge vjeru u univerzalna moralna načela. Na takvom bi se zadatku spotaknuli i mnogo jači kapaciteti od autora koji, nažalost, voli biti proturječan više nego pojesti burrito. Manson prikladno knjigu zaključuje tezom da treba napustiti koncept nade, a potom navodi popis čemu se sve ipak usuđuje nadati u budućnosti, među ostalim i svijetu bez nade.
Ah, ipak je mrtva
No sama autorova početna namjera da spoji navedene pozicije ukazuje na šire idejne trendove. Njegov se nihilizam veže uz popularnu ideološku poziciju koja navodno nadilazi svaku ideologiju u ime neutralnosti i objektivnosti. Manson nam umjesto ugodne iluzije, kakvu prema njemu projiciraju religije i ideologije, objavljuje “Neugodnu istinu” da život nema smisla, no prilično je očito da pod maskom objektivnosti zapravo iznosi svoju viziju života i pravih životnih vrijednosti. Te se vrijednosti, makar predstavljene kao egzaktni ishod Kantove formule, naposljetku svode na također popularni etički individualizam. Pojedinac se putem nade otvara prema svijetu, vidi društvo i kao nositelja i kao predmet željene pozitivne promjene. Mansonovo napuštanje nade zadržava pojedinca u okvirima samog sebe: “Tako se mijenja svijet – ne nekom sveobuhvatnom ideologijom, masovnim obraćenjem ili zabludjelim snovima o budućnosti, nego postizanjem zrelosti i dostojanstva svakoga pojedinca u sadašnjosti, sada i ovdje.”
Dakle, Mansonova knjiga nije zamišljena samo kao sredstvo samopomoći, nego i kao lekcija da čovjek treba pomagati prvenstveno sam sebi. Je li ta pouka uopće potrebna njegovoj publici? Manson svojim “frendovskim” stilom pisanja i otvaranjem velikih tema pokušava imitirati atmosferu neposrednog razgovora jer želi ponuditi surogat za oslabljene zajednice (vjerske, ali i sve ostale) unutar kojih bi se moglo otvoreno razgovarati o smislu i vrijednostima. Popularnost ovakve knjige pokazuje da ljudima diljem svijeta u tome doista nema tko drugi pomoći. Stoga, ma koliko Mansonove političke ideje bile opasne same po sebi, ipak najviše brine to što su ljudi kojima Manson poručuje da trebaju napustiti svaku nadu bez nje ostali i prije otvaranja knjige.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
