Tema Piše: Matko Vlahović
Potrebno je sve promijeniti kako bi stvari ostale iste. Ovo je sukus naših reakcija na abnormalna stanja. Pandemija Covida 19 dobar je aktualan primjer. Prema sada već ustaljenom diskursu, čovječanstvo je u ratu s nevidljivim neprijateljem. Bezinteresni mehanizam reprodukcije, dakle virus, doživio je personifikaciju, postao je neprijatelj koji želi uništiti naš način života. Možda se to čini kao bezazleni retorički postupak, pojednostavljenje kompleksne situacije s mnogo nepoznanica da bi se istaknula njena ozbiljnost. Međutim, kada se pogleda pobliže, pridavanje zloslutnih intencija amoralnom mehanizmu odvraća pažnju sa stvarnog prostora krize, socio-ekonomskih struktura. Koronavirus predstavlja tako veliku opasnost upravo zbog toga što katalizira ukorijenjene kontradikcije modernog društva. Stambeno pitanje, digitalizacija, ekonomska nejednakost, uloga države u tržišnom gospodarstvu, migracije, sukob suvereniteta i globalizacije, pravo na privatnost središnji su zbiljski problemi ove krize i direktno utječu na njezine dosege. Pokazalo se da i sama stopa smrtnosti ovisi više o stanju i pripremljenosti institucija i društva, a ne toliko o karakteristikama samog virusa.
Kakve to veze ima s ekologijom? Kako je to istaknuo Ivan Đikić, bilo bi pogrešno razmatrati ovu pandemiju izvan konteksta klimatskih promjena. Naravno, nije moguće govoriti o direktnoj uzročnoj povezanosti, ali tendencije nastanka novih prenositelja zaraznih bolesti koreliraju s ekološkim promjenama. Prema svemu sudeći, dobili smo tek mali prozor u ono što nas čeka u ostatku ovog stoljeća, što je možda jedina dobra vijest ove situacije. Zato je važno analizirati ideološke formacije koje kriza proizvodi, jer se u skladu s njima određuje prostor mogućeg odgovora. Jednom kad je krivnja svaljena na neki izvaninstitucionalni faktor, na neprijatelja ili pak promjene u okolišu, više nije potrebno razmotriti sam način života kao zbiljsko mjesto krize. Odgovor na krizu postaje reagiranje na slučajan napad i zaključak da je potrebno promijeniti sve kako bi stvari ostale iste. Radikalan stav mora napraviti korak dalje i pitati se kako promijeniti sve da bi stvari postale drugačije.
Ekologija onkraj prirode
Ekološki pokreti u svojim nebrojenim varijacijama nude razne forme razračunavanja s pitanjem ekološke katastrofe, od fatalističkog prepuštanja našoj sudbini, preko varijanti slobodnotržišnih rješenja do tehnološkog utopizma. No kako je to pokazao filozof Timothy Morton u knjizi Ekologija bez prirode, svaki pokušaj formuliranja problema i mogućeg rješenja počiva na implicitnim pretpostavkama o tome što priroda sama po sebi jest. Priroda ima svoju historiju ili niz socijalnih funkcija koje je ispunjavala u raznim epohama – od mitološkog prostora bogova, vila i nimfi do novovjekovnog objekta znanosti, i konačno suvremenih ideoloških predstava potaknutih spoznajom o zagrijavanju planeta.
Primjerice, estetska slika prirode počinje se proizvoditi paralelno s razvojem kapitalizma, industrijalizacijom i urbanizacijom. Nastanak industrijaliziranog grada, crnog čađavog dima i repetitivnog brujanja stroja, pruža okvir poimanju prirode. Priroda zapravo nastaje retroaktivno, u opreci s onim što ona nije, ljudskim napretkom i tehnologijom. Tek se otuđenjem od neposredne uronjenosti u okoliš oblikuje moderna svijest o prirodi. Nije onda čudo da umjetnici romantizma, primjerice veliki britanski “pjesnici prirode”, krenuvši još od Williama Blakea, ali u prvom redu jezerskih pjesnika, posebno Wordswortha, “otkrivaju” prirodu kao estetički, ali i etički, objekt. Ono što je dotad bio okoliš, ambijentalna pozadina ljudskog djelovanja, postaje eksplicitni objekt estetičkog zrenja.
Timothy Morton stoga ističe ideološke funkcije estetskog i etičkog pogleda na prirodu koja je “od razdoblja romantizma bila korištena kako bi se opravdala kapitalistička teorija vrijednosti i kako bi se ona potkopala; kako bi se ukazalo na ono što je svojstveno čovjeku i kako bi se isključilo čovjeka; kako bi se nadahnula ljubaznost i suosjećanje te kako bi se opravdale konkurencija i surovost”. Njena prilagodljivost raznim ciljevima rezultat je zablude zbog koje čovjek atribute koje sam predicira prirodi, prepoznaje kao njena neposredna i vječna svojstva, a ne kao historijski proizvod.
Historijska uvjetovanost shvaćanja prirode pritom ne znači da su ona jednostavno pogrešna i da postoji određena neutralna ili ispravna pozicija, nego da je dobro imati na umu funkciju tih shvaćanja. Razne konceptualizacije prirode pokazale su se izuzetno korisnima, a među istaknutijima bi bila prosvjetiteljska predodžba u znanosti. No, problem ponajprije leži u tome što je naša svakodnevna percepcija prirode obilježena sentimentalnim, romantičkim naslijeđem koje ne može biti primjerena osnova za suočavanje s ekološkom krizom. Primjerice, dominantan liberalni stav otkriva jedno etičko poimanje prirode kao narušene harmonije.
Uzmimo scenu iz Kralja lavova u žižekovskoj interpretaciji. Kralj Mufasa objašnjava svojem mladom sinu Simbi kako je sve što sunce dotiče njegovo skladno kraljevstvo životinja. Budući da diznijevske antropomorfne životinje imaju razinu samosvijesti i međusobnih odnosa, Simba postavlja očito etičko pitanje: zašto je lavovima dopušteno jesti vlastite podanike? Odgovor koji dobiva glasi: sve je to dio velikog kruga života. Ideološka poruka je jasna, priroda koja sebe reproducira ima svrhu za svako svoje stvorenje, status quo će se pobrinuti za svakoga samo ako ga dovoljno poštujemo, ako ispravno konzumiramo. Antilope jedu travu, a lavovi jedu antilope, kad lavovi umru postaju gnojivo za novu travu. Pritom znanstveni koncept hranidbenog lanca doživljava apoteozu u gotovo newageovskom konceptu kruga života, mehanicizam ustupa mjesto duhovnosti. Duh ulazi u stroj. Znanstveni pogled zamijenjen je etičkim, a deskripcija normativnošću. Priroda dobiva sebi nesvojstven interes održavanja vlastite organicističke cjelovitosti.
Implicitna pretpostavka takve harmonije jest određeni način potrošnje koji bi bio normativan i o kojeg smo se ogriješili pa se sad iskupljujemo za vlastite grijehe. Malograđanski, liberalni ekološki pokreti, hipijevska sanjarenja o primitivnom komunizmu, kao i premise iza eko-marketinga počivaju, svjesno ili nesvjesno, na navodnom povratku etičkoj harmoničnoj potrošnji. Valja se samo prisjetiti paternalističkih predodžbi o autentičnosti raznih predmodernih plemena, posebno američkih Indijanaca, i njihovih načina “komunikacije” s prirodom. Upravo suprotno, domorodačka plemena na američkom kontinentu su spaljivala velike dijelove šume kako bi ih pretvorili u preriju, u većoj mjeri nego današnji farmeri u Amazoni. Zato plitkoumnosti poput “kad bismo barem bili malo skromniji i zadovoljniji onim što imamo, ili kad bismo spoznali mudrost primitivnih, autohtonih načina života, ili kad bismo kupovali ekološke proizvode bez pesticida i genetskih modifikacija”, nisu ništa drugo doli ludistička maštanja, bježanje od odgovornosti za svijet koji stvaramo.
Unaprijeđena verzija potrošnje
Čovjek nužno oblikuje svoj okoliš, kao uostalom i svaka druga vrsta. Specifična razlika sadržana je u tome što to čovjek čini posredno i intencionalno korištenjem oruđa. Moderna iluzija o izgubljenoj harmoniji proizlazi iz spoznaje da taj odnos nije jednosmjeran, da okoliš nije toliko pasivan i nepromjenjiv kako se činilo. Nadalje, iako na prvi pogled bezazlena, čežnja za harmonijom rađa prividno benigni konzervativizam vrijednosti prirodnog po sebi. On se očituje u raznolikim kulturnim fenomenima, ali jezgra uvijek ostaje ista, vrednovanje prirodnog nauštrb sintetičkog; tehnologija danas postaje isključivo izvor novih opasnosti, spram farmacije se traži izgubljena “mudrost” šamanske medicine, povjerenje u vakcinacije pada, zahtijeva se potrošnja “organske”, genetski nemodificirane hrane bez obzira što je se na taj način ne može proizvesti dovoljno, vrednovanje “prirodnog” se reflektira čak i u banalnosti hipsterske estetike McDonalds restorana. Implicitna etika umjerenosti homeostaze stoga u jednu ruku otvara prostor ludističkom nepovjerenju i samoflagelaciji zbog “pada iz raja”, fatalističkim tezama da smo dobili to što zaslužujemo, a u drugu traži unaprijeđenu verziju potrošnje. Pokušava se iznaći promjena bez promjene.
Timothy Morton ide korak dalje pa pomalo provokativno tvrdi da je svaki environmentalizam unapređenje konzumerizma; čak i “kritičniji oblici kao što su zagovaranje prava životinja, ekofeminizmi, kritika ekološke pravednosti. Sve su to, na različite načine, oblici odbijanja, negacije trenutnih načina konzumiranja svijeta i zagovaranje nečeg drugog, bilo ono eksplicitno ili ne. Takve kritike same po sebi riskiraju da postanu nove i poboljšane vrste konzumerizma”. Valja reći da Morton preispituje samo teorijske pretpostavke tih pokreta, a ne same ciljeve.
Organske jabuke i druga individualistička “rješenja”
Budući da u konzumerizmu svaka roba poprima barem minimalni luksuzni karakter, briga za okoliš je vrlo lako uklopljena u samu potrošnju. Netko tko želi biti ekološki osviješten i individualno pridonijeti zaštiti okoliša nema drugog načina djelovanja osim brige o vlastitom konzumiranju. Kakve vrećice kupujemo, je li ta ambalaža biorazgradiva, trebamo li biti vegani, na koji je način proizvedena soja i sl. Modusi brige za okoliš postaju implementirani u samoj robi koju kupujemo. Roba već po sebi mora sadržavati apstraktni idejni sastojak koji opravdava njenu konzumaciju. Pristup “povratka izgubljenom raju” preko ispravne potrošnje dokazuje nevjerojatnu adaptivnu moć kapitala koji tim putem brigu o okolišu svaljuje na individualni moralni imperativ potrošača. Pritom ne samo da strukturni problemi ostaju nepromijenjeni, već se stvara novo tržište i mogućnost da se roba skuplje naplati. Environmentalizam u tom procesu postaje privilegija srednje klase koja može odvojiti novac i vrijeme potrebno za istraživanje novonastalog “eko-etičkog” tržišta.
No problem ekološke katastrofe nas prisiljava na preispitivanje romantičke slike svijeta. Ljudski tehnološki uspjeh “vratio” se u formi klimatskih ekscesa. “Globalno zatopljenje daje nam do znanja da smo, uz sve svoje duhovne i praktične aktivnosti, na najosnovnijoj razini samo još jedna živa vrsta na planeti Zemlji. Naš opstanak ovisi o određenim prirodnim parametrima koje automatski uzimamo zdravo za gotovo”, piše Slavoj Žižek za The Independent. Klimatske promjene podsjećaju, unatoč tome što je cijela priroda fetišizirana kao ljudska priroda, kao subjektivni prostor slobode, da je i sam čovjek dio totaliteta, da ne može ostati konstitutivna iznimka. Svaka ekološka paradigma stoga mora uključivati tehnologiju i njezine “nusprodukte”. Okoliš nije isključivo stanje prije krize, okoliš sada uključuje i ogromne otoke plastike u Pacifiku. Mjesto krize su stoga prvotno društva i institucije zasnovane na industrijalizaciji, kao i njima pripadajuće slike prirode.
U filozofskoj perspektivi, čovjek je često bio definiran kao subjekt-objekt, on oblikuje svoj okoliš i taj okoliš njega povratno izgrađuje, ali u dijalektici tog odnosa nema mjesta jednostavnom prekoračenju jaza. Reprodukcija ljudske populacije na zemlji zahtijeva sve istančanija tehnološka rješenja, nove i racionalne načine proizvodnje hrane kao i dobivanja energije. Stoga fundamentalno rješenje nužno pretpostavlja produbljivanje postojećeg jaza, daljnje otuđenje. Ako se utjecaj čovjeka na okoliš želi umanjiti to se više od njega treba udaljiti, a pitanje o zaštiti okoliša mora postati pitanje o promjeni proizvodnih odnosa i izgradnje učinkovitije infrastrukture i demokratskih institucija, a ne o organskim jabukama.
Minimalna promjena perspektive omogućuje materijalističko postavljanje problema, u kontrastu s etičkim, estetičkim ili teološkim. Problem globalnog zatopljenja ne smije biti reduciran na krivnju zbog tehnološkog napretka, ne treba žudjeti za nepostojećom harmonijom ili se bojati katastrofe zbog neizbježnog utjecaja na okoliš. Problem leži u svjesnom određivanju tog utjecaja koji je dosad je bio stihijski, nesvjestan i nekontroliran; šteta koju smo prouzročili nije bila očigledna do prije nekoliko desetljeća, a neko je vrijeme nismo ni željeli vidjeti. To je prije svega rezultat postojećih proizvodnih odnosa i ideologije kojom se reproduciraju i borba protiv klimatskih promjena zato je samo partikularna forma klasnog antagonizma.
Globalno zatopljenje je posljedica sustava proizvodnje baziranog na fosilnim izvorima energije. Isti sustav je koristio nekolicini ljudi da steknu neizmjerno bogatstvo i politički utjecaj kojim reproduciraju strukture odgovorne za katastrofu koja će opet najvećom mjerom pogoditi najsiromašnije. Kako ćemo se nositi s time nije pitanje lijepih osjećaja o prirodi. Rješenje treba tražiti u dubinskoj promjeni ekonomije i društva. Green New Deal europske stranke DiEM 25, kao i američka verzija Alexandrie Ocasio Cortez i Berniea Sandersa, konačno su korak u pravom smjeru i trenutno jedini put koji izbjegava jeftina individualistička rješenja.
Narativ katastrofe je praktički koristan kao motivacija na prijeko potrebno djelovanje, ali unutar njega potrebno je uvijek imati na umu zamku u kojoj je lakše zamisliti kraj svijeta, nego kapitalizma. Kada znanstvenici govore o antropocenu, geološkom razdoblju u kojem je čovjek značajan faktor oblikovanja biosfere, ne treba sanjariti o povratku na neki prijašnji stadij, već prihvatiti da oblikovanje ekosustava leži unutar okvira čovjekove praktičke djelatnosti i odgovornosti. Klimatske promjene su stoga prvotno političko pitanje, a ne vanjska egzistencijalna opasnost. Kako je to sažeo George Carlin: “planet je dobro, ljudi su sjebani”.
ObjavljenoObjavljeno
