Tema Piše: Ivana Pejić
Trend sve odlučnijeg povlačenja države, kontinuiranih rezova i prepuštanja kulture diktatu tržišta za organizacije koje djeluju u ovom, ali i širem civilnom polju, znači ovisnost o natječajnim ciklusima, koji (osim što ih dovode u konkurentski odnos) diktiraju i sam tip sadržaja koji proizvode. Javna odgovornost za financiranje kulturne proizvodnje prebačena je najvećim dijelom na EU fondove, gdje podršku mogu dobiti samo one organizacije koje su svojim kapacitetima “dorasle” europskim natječajnim okvirima. No pitanje je koliko će oslanjanje na europska sredstva biti održivo – zbog sve većih troškova kontrole migracija i osiguravanja vanjskih granica, ali i zbog proračunske rupe koju ostavlja izlazak Velike Britanije iz Unije, očekuje se da će u narednom periodu i unutar europske politike na udaru najvećih rezova biti upravo kulturni sektor. Osim pritiska na institucije i inzistiranja na drugačijim politikama, kao jedno od rješenja nameće se i razvoj novih strategija prikupljanja sredstava izvan javnog sektora na koji se, u sadašnjim okvirima, brojni akteri ne mogu osloniti.
U tom smislu zanimljiv je vodič za sudioničko osmišljavanje i dodjelu potpora kojeg je u sklopu programa GrantCraft objavila američka neprofitna organizacija Foundation Center. Vodič Deciding Together: Shifting Power and Resources Through Participatory Grantmaking nastao je kao rezultat istraživanja o uključivanju zajednice u procese donošenja odluka o strateškom planiranju i financiranju projekata, kao jedne od metoda unaprjeđenja tradicionalnih struktura filantropije. Participativno dodjeljivanje bespovratnih sredstava alternativni je pristup modelu zajedničkom većini zaklada, u kojem birokratizirani odbori odlučuju o tome gdje i kako se trebaju ulagati vrijedni resursi. Ukazujući na manjkavosti takvog modela, ovaj vodič otvara i važna pitanja o distribuciji moći, transparentnosti, jednakosti i inkluzivnosti – vrijednostima koje čine same temelje sudioničkog upravljanja.
Pojam participacije već je godinama nezaobilazan u relevantnim dokumentima nacionalnih i nadnacionalnih tijela, a i različite fundacije mahom podupiru participativne inicijative, iako isti princip nešto teže prihvaćaju u vlastitim procesima odlučivanja, posebice kada je riječ o dodjeli bespovratnih sredstava. Kao što primjećuje Moukhtar Kocache iz Rawa fundacije, u mnogim dijelovima tzv. globalnog juga osjeti se snažna frustracija uobičajenom filantropskom paradigmom. “Mlade udruge koje se okupljaju odbija aktualna dinamika i ne žele sudjelovati u postojećim procesima, prije svega onima koji se tiču financiranja”, primjećuje. Sudionička dodjela potpora stoga pretpostavlja i promjenu u strukturama moći, što je ujedno i vodeći razlog zbog kojih je od gotovo 150 tisuća registriranih zaklada diljem svijeta, tek mali dio njih u svoj rad uključio pristup participativnog dodjeljivanja bespovratnih sredstava.
On podrazumijeva uključivanje korisnika potpore u sve razine donošenja odluka – postavljanje prioriteta, razvijanje strategija, sudjelovanje u zakladnim odborima ili savjetodavnim komisijama. Izostanak njihovog sudioništva, primjećuju sudionici istraživanja, dovodi do reproduciranja struktura koje se nominalno nastoji promijeniti. Važan dio sustava vrijednosti na kojemu se temelji sudioničko upravljanje leži u činjenici da rješenja za društvene izazove ne dolaze od financijera koji su isključeni iz svakodnevnog iskustva na terenu. Umjesto toga one moraju biti kreirane s ljudima koji su stručnjaci u svojim življenim iskustvima, kaže Nadia van der Linde iz fundacije Red Umbrella posvećene seksualnim radnicama, koje njome direktno i upravljaju. Decentralizirano upravljanje resursima uključuje i utvrđivanje prioriteta zajednice te razvoj novih pristupa i ideja, i to na način koji unaprjeđuje društvenu pravednost i gradi povjerenje.
Neke od aktivnih fondacija vide ovaj pristup kao ključan dio izgradnje većih pokreta za podršku važnim društvenim pitanjima kao što su rodna ravnopravnost, zaštita reproduktivnih i borba za LGBTQ prava i prava manjina. Potaknut politikama štednje i rastućom nejednakosti u Europi, Sorosev Open Society Foundations, i sam pod napadom, odlučio je podržati nove inicijative koje se suprotstavljaju ovim tendencijama, što je zahtijevalo uključivanje lokalnih aktivista. “Imali smo sredstva za podršku važnim dijelovima cjelokupnog pokreta, ali smo znali da, za uspješne rezultate, vodeću ulogu u donošenju odluka o tome kada i gdje primijeniti strategije trebaju preuzeti aktivisti, a ne donatori”, navodi Tin Gazivoda. Sličnu strategiju preuzima i European Cultural Foundation, s pilot programom participativnog fonda za podršku društvenim pokretima koji grade pravedniji svijet.
Sukus ideje sudioničke dodjele potpora leži u prepuštanju moći odlučivanja o financiranju – uključujući strategiju i kriterije koji stoje iza tih odluka – samim zajednicama zbog kojih fondacije i postoje. U osnovi se svodi na sasvim jednostavnu egidu – da oni koji su najviše pogođeni odlukama imaju pravo sudjelovati u njihovu donošenju. Participativni proces pritom nije jednostavan, zahtijeva puno vremena i komunikacije, a prepreke mogu biti i institucionalni prioriteti i propisi te potencijalni sukobi interesa. Ipak, vodič Deciding Together skreće pažnju na uspješne primjere koji pokazuju kako postavljanje prioriteta i samo financiranje može biti učinkovitije i transparentnije, što u konačnici ima izravan učinak na razvoj i osnaživanje lokalnih zajednica. Ostaje za vidjeti hoće li fundacijama prepuštanje moći biti prepreka u ispunjavanju vlastitog cilja – odgovoru na stvarne potrebe i zahtjeve (ugroženih) zajednica.
ObjavljenoObjavljeno
