Tema “Vjerojatno se u cjelokupnoj povijesti čovječanstva ne može naći razdoblje gdje bi ‘rodni problemi’ imali takvo centralno mjesto u društvenom životu, gdje bi odnos među spolovima koncentrirao i privlačio izmučene poglede tolikih milijuna ljudi, gdje bi seksualne drame bile neiscrpnim izvorom nadahnuća predstavnicima svih oblika i vrsta umjetnosti kao što su to danas” – ovako društvenu situaciju 1921. godine predočava publicistkinja i feministkinja Aleksandra Mihajlovna Kollontaj. Gotovo stoljeće kasnije nevolje s rodom jednako su aktualne i potvrđuju da čovječanstvo ne proživljava samo akutnu, nego i “neugodnu, bolnu i dugotrajnu krizu”, trajno izvanredno stanje na koje metoda gašenja pojedinačnih požara ne može odgovoriti. Rješenje tog kriznog stanja, zaključile su žene još na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, leži u korjenitim, strukturnim promjenama kakve se mogu ostvariti tek u pokretima kolektiva. To je tradicija na koju se naslanjaju i današnji pokreti u kojima se žene mobiliziraju, masovno izlaze na ulice i demonstriraju u obrani svojih prava, a čiju ekspanziju pratimo posljednjih godinu dana.
Masovni prosvjedi kakvima dugo nismo svjedočili krenili su dan poslije inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, kada je više stotina tisuća ljudi sudjelovalo u Ženskom maršu na Washington, a pridružili su im se i milijuni drugih u “sestrinskim marševima” diljem Sjedinjenih država i ostatka svijeta. Kroz njih se iznova stvara svijest o snazi kolektiva, kakvu smo u određenoj mjeri vidjeli i u medijski najpraćenijoj temi prošle godine – kampanji #MeToo koja je iz individualnih svjedočenja o traumatičnim iskustvima seksualnog uznemiravanja u industriji zabave, ali i u političkim i akademskim krugovima, prerasla u masovni pokret usmjeren ka ženskoj solidarnosti. Kako za Novosti pojašnjava Ankica Čakardić, unatoč prostoru za kritiku, kampanja je zbog svojeg mobilizacijskog kapaciteta i transklasne solidarnosti puna političkih potencijala. A da je pokret uistinu nadišao privilegirani holivudski kontekst svjedoči javna podrška koju je glumicama pružio sindikat Alianza Nacional de Campesinas koji okuplja 700.000 radnica, mahom nedokumentiranih imigrantica na američkim farmama koje su u svojem suočavaju s višestrukom opresijom najčešće bile bezglasne.
Upravo je kontekst radničkih borbi sličnih njihovom neizostavan dio govora o borbi za ženska prava koja se obilježava Osmim martom, no taj se dan u posljednje vrijeme nastoji otkloniti od njegove političke pozadine i uklopiti u potrošački narativ neoliberalnog kapitalizma. Upravo s ciljem kritičkog osvrta na ove depolitizirane i komercijalizirane prakse članice Inicijative za feministički filozofski i fAKTIV-a organizirale su tribinu pod nazivom 8. Mart – feminističko nasljeđe i borba danas koja se održala 6. ožujka u prostorima Kluba studenata Filozofskog fakulteta. Organizatorice su tribinom željele podsjetiti da “8. mart nije samo dan slavlja i prisjećanja, nego i dan otpora i borbe”, a povoda za otpor je i previše, kako stoji u pozivu na treći zagrebački Noćni marš. Ističe se rodno uvjetovano nasilje prema ženama koje prolazi nekažnjeno, štiti ga se i prešutno odobrava u najvišim političkim krugovima, a davno izboreno pravo na pobačaj pod stalnim je napadima klerikalnih i konzervativnih krugova. Tu je i problem potplaćenog i neplaćenog kućanskog rada žena, koje se u projektu demografske obnove nacije doživljava kao inkubatorice.
U prvom izlaganju tribine Nina Čolović osvrnula se povijesne primjere borbi radnica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koje predstavljaju ključan moment u historijatu Osmog marta. Vrijeme je to mobilizacije žena radnica, seljanki i intelektualki za bolje radne uvjete – prije svega za osmosatni radni dan, zabranu noćnog rada za žene i djecu, prava na jednaku plaću za jednaki rad, borbi za opće pravo glasa te borbi protiv rata i militarizma. “Ti se prosvjedi uzimaju kao monumentalni trenuci ženskog organiziranja, koji danas predstavljaju fokalne točke za ono što razumijevamo kao feministički pokret, borbu za ženske slobode i slobode radnica danas”, navodi Čolović. Dodaje kako se borba za radnička prava odvijala paralelno s počecima borbe za pravo glasa, koja “traži da se postojeće strukture tek malo rastegnu kako bi udovoljile zahtjevima žena”, dok progresivni socijalistički pokret teži dubinskoj promjeni društvenih odnosa. U suštini se radi o distinkciji između zakonskih reformi i revolucija za koje Rosa Luxemburg tvrdi kako “nisu tek različiti momenti historijskog napretka koji se po volji mogu izabrati s poslužavnika historije kao tople i hladne kobasice već su to različiti momenti u razvitku klasnog društva – različiti momenti ne samo po vremenskom trajanju nego i po svojoj biti”.
Unatoč nametnutom narativu progresa, uvidom u zahtjeve radnica, mahom imigrantkinja zaposlenih u tekstilnoj industriji i njihovom usporedbom s današnjim uvjetima, jasno je da stvarnog pomaka nema. Danas u istim neljudskim uvjetima rade tekstilne radnice Istočne Azije, dok agencijsko zapošljavanje na Zapadu sustavno urušava davno izborena prava radnika. Zaključuje kako se obilježavanjem Dana žena od samih početaka “pokušavalo crpiti snagu iz povijesti otpora, čemu služi i ova tribina – da se podsjetimo nasljeđa generacija žena prije nas na koje se danas možemo osloniti, uzeti strategije i modele organiziranja koje su one postavile”.
Sanja Kovačević, članica fAKTIV-a i jedna od organizatorica Noćnog marša, osvrnula se na pitanje što Osmi mart kao mjesto političke borbe znači danas i zašto je bitno da se ženska borba obilježava upravo marširanjem. “I dalje je uključen moment osvajanja javnog prostora, budući da se retradicionalizacijom društva urušavaju stečena prava. Ženu se vraća ulogama koje joj je patrijarhat namijenio, ulozi skrbnica obitelji i društva koje obavljaju ogroman neplaćeni i potplaćeni posao koji se najčešće ni ne prepoznaje kao rad.” U osvrtu na recentne primjere ženskog povezivanja naglašava solidarnost kao jedno od važnijih tekovina feminističke i radničke borbe. Uz medijski eksponiranu #MeToo kampanju upućuje na masovni štrajk učiteljica u Zapadnoj Virginiji koji se počeo širiti na više saveznih država pa tako štrajkove proširenog javnog sektora najvljuju i u Oklahomi. “Kao i radnice prije sto i više godina, učiteljice i učitelji zahtijevaju bolje radne uvjete, veće plaće, stvarno pravo glasa na svojim radnim mjestima, obranu sektora javnih usluga, što je problem s kojim se i mi itekako suočavamo”, zaključuje Kovačević.
Članica Inicijative za feministički Filozofski Viktorija Ćurlin u svom je izlaganju otvorila neka pitanja o izazovima današnjeg feminizma, prije svega temu inkluzije marginalnih skupina žena u kontekstu identitarnih politika. Ističe kako “intersekcionalnost bez korijenskog pristupa promjenama ne može biti krajnji odgovor na izazove koji stoje pred feminizmom”, iako mu saborske kvote ili Bechdelov test nužno ne odmažu. U osvrtu na povijest ženskog pokreta i postignuća koje nam ostavlja u nasljeđe, zaključuje kako ona nisu trajna već ih treba uvijek iznova osvajati. “Trebamo uzeti pozitivne prakse i primjere, ali isto tako treba sagledati propuste koji nas dovode u današnju situaciju.” Kooptiranje nasljeđa borbe za prava žena u neoliberalnom narativu otupljuje oštricu feminizma, zbog čega se treba podsjećati postignuća žena koje su nam prethodile, ali i imati na umu da živimo u drugoj društvenoj paradigmi kojoj se treba prilagoditi, ili riječima govornice “prema kojoj trebamo kalibrirati svoje puške”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
