Portreti i siluete jedne čitaonice

Nekoliko skica iz svakodnevice Čitaonice i galerije VN, koja je već preko 60 godina svakim radnim danom posjetiteljima zamjenski dom i radna soba.

Čitaonica i galerija VN / FOTO: Luiza Bouharaoua

Vladimir Nazor u mojoj glavi živi sasvim neovisan od pucketave aliteracije ditiramba te omamljujuće himne ljeta u Dalmaciji, na koju je danas uvelike svedeno njegovo postojanje u školskim čitankama. Kada pomislim na Nazora, vidim dvije slike: izmučenu avet u glomaznim cokulama u mukotrpnom maršu, potresni rad kipara Stjepana Gračana i fotografiju starijeg gospodina u finom odijelu s fedorom kojeg 1943. na nosilima uz planine i niz strmine Bosne i Hercegovine i Crne Gore nose mladi partizani i partizanke. Druga Nazorova slika zapravo ne postoji kao fotografija, shvaćam to ponovno čitajući njegov dnevnik, ona je nastala u mojoj glavi kao amalgam njegovih fotografija iz tog perioda i teksta u kojem dokumentira svoj boravak s partizanima, kojima se pridružio kao gotovo sedamdesetogodišnjak.

Nazorov dnevnik, precizno nazvan S partizanima, a ne U partizanima jer Nazor nije bio borac, već pratitelj i svjedok, i danas je dirljivo svjedočanstvo stradanja i junaštva, ali i ranjivosti koju sa sobom nosi starija životna dob i sve krhkije zdravlje. U njemu je Nazor junak pisane riječi, veličina pred kojom se povijaju, ali i starac koji, iako nikad suviše detaljno, ipak otvoreno piše o vlastitim boljeticama i tegobama, od kojih su neke, posebno u kontekstu kompleksnih i junačkih misija koje prati, bile izvor podsmjeha još kod njegovih suvremenika. Taj podsmjeh pomalo je gorak jer se jedva čeka verbalizirati u pitanje: kome treba onemoćali starac-pjesnik u partizanima?

FOTO: Marko Jukić-Majkl / Wikimedia Commons

Danas, osim kao monumentalna brončana skulptura u zagrljaju visokih stabala na križanju ulice koja nosi ime njegovog druga, pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića i one koja je po njemu dobila ime, Vladimir Nazor naseljava prostor grada Zagreba kao ogranak gradske knjižnice i njezina ispostava, Čitaonica i galerija VN, smještena u jednoj pod posljednjih živih industrijskih zona u gradu, na pola puta između tvornice Franck i Zagrebačke pivovare. Osnovana 1954. u sklopu bivše Knjižnice Vladimira Nazora u Slovenskoj 2, čitaonica se 1961. seli u prostor na današnjoj lokaciji, na adresi Ilica 163a, a nekoliko godina kasnije započinje i izložbenu djelatnost. 

Čitaonica i galerija VN danas funkcionira kao ozbiljan galerijski prostor s cjelogodišnjim izložbenim programom, uglavnom fokusiranim na mladu i najmlađu generaciju likovnih umjetnika netom stasalih na Akademiji te kao mjesto na kojem je moguće čitati sav dnevni, tjedni i mjesečni tisak, i to od 8 do 20 sati svakim radnim danom i od 8 do 14 subotom. Baš kao i pjesnik čije inicijale nosi, ona je važan dio kulturnog života kvarta i grada s jedne strane, a s druge, organizam upitne svrhovitosti: pitanje se samo nameće – kome treba čitaonica danas kada sve novine i časopise svijeta doslovno imamo na dlanu?

FOTO: Luiza Bouharaoua

Zima je 2022., točno je 79 godina od događaja koje Nazor opisuje u svojoj knjizi. Ja prevodim nečiju tuđu, imam malo dijete, još manje novca i nemam gdje raditi. U čitaonicu dolazim jer je dovoljno blizu, ali dovoljno daleko od mog doma, ima to osnovno obilježje idealnog radnog mjesta. Na samom ulazu u čitaonicu nalazi se natpis na kojem su inicijali Vladimira Nazora spojeni u val. U mom srcu to je hommage otoku i moru s kojeg je potekao, u mojoj glavi uvijek neka voda teče. Isto vrijedi i za čitaonicu koja zauzima prostor na križanju dviju ulica, Ilice i Vodovodne, jedne čije ime znači ilovača, odnosno, zemlja i druge koja je ime dobila po vodovodnom postrojenju prvog vodovoda koje se nalazilo u blizini. 

Slučajno ili ne, ali duž cijele Ilice, sve od Trga do Čitaonice VN i drvoreda ispred njezinog velikog izloga, ispred svakog od 163 kućna broja gotovo da nema niti jednog stabla, tek se pokoje nad nju nadviruje iz dvorišta Akademije likovnih umjetnosti ili s parka na Trgu Franje Tuđmana. Čitaonice, baš kao i stabla, otvorene su za pripadanje, imaju tu navadu da oko sebe stvaraju posebnu mikroklimu, mjesta na kojima se bivanje na ovom svijetu pretvara u stanje, ono nježnosti i bliskosti. Čitaonice su pritom, barem za ljude, mrvicu praktičnije od parkova, one svoju brižnu funkciju vrše i onda kada se osim životnih prilika, pogoršaju i one vremenske. 

Čitaonica VN ima 188 m2 koje uglavnom zauzima jedna velika prostorija sa staklenom stijenom koja otvara prostor prema ulici i drvoredu pa ti se uvijek čini da imaš nešto za vidjeti. Velikodušno nudi osjećaj perspektive. Prostranost i toplina, veliki stol i stolice na kojima je moguće sjediti koliko god želiš ili trebaš, poznanik ili susjed s kojim možeš nešto ispod glasa prokomentirati ili ljubazni stranac s kojim ćeš izmijeniti nekoliko riječi o nečem svakodnevnom, nečemu što čini život, besplatne izložbe zbog kojih lako možeš sam sebe uvjeriti da imaš nekamo poći, a da te ta mala samoobmana ni najmanje ne zaboli. U vremenima rastuće inflacije u kojoj i cijena kave iz aparata u pekari prekoputa odlučno maršira prema 2 eura, čitaonica sve to nudi za godišnju članarinu od 7 eura, a ona uključuje i sve knjižnica u gradu. I novine i časopise, skoro sam zaboravila novine i časopise jer su veći dio te zime svi, osim mene koja sam prevodila i jedne studentice medicine koja bi povremeno došla učiti za ispit, tamo dolazili više biti nego čitati. Svi najčešći posjetitelji čitaonice, osim naravi godišnjeg doba, sa mnom dijele još jedan zajednički nazivnik: neimaštinu, u onom njezinom osnovnom značenju, svaki od nas nešto nema. 

Na početku smo sami i potpuni stranci. Starija gospođa koja sporo lista Gloriju iako članke na čita, tek se ponekad zadrži nad izvještajem s kraljevskih dvorova, čupavi stariji muškarac u iskrzanim glomaznim cokulama, neobično nalik ilustracijama Nazorovog Velog Jože, njegov poznanik uredno zalizane kose u odijelu, uvijek do grla zakopčan, s jednom crveno-zelenom Konzum plastičnom vrećicom i ja, gledana izvana, mlađa žena s laptopom, knjigom i buntom papira. 

FOTO: Luiza Bouharaoua

Kako tjedni odmiču, upoznajemo se gotovo bez riječi. Upoznajemo se onako kako nas upoznaju oni koji nehotice svjedoče našoj svakodnevici, navikama i neobičnostima. Ostajemo razoružani pred pogledom dobronamjernih stranaca. Naši vlastiti likovi spajaju se s fragmentima razgovora koje načujemo, pokojom gestom i nervozom i ubrzo postaje jasno da sve što jest, sve što na sebi ima i sve što sa sobom nosi može izdati čovjeka.

Starija gospođa sve češće sjeda pored mene. Vodim računa da svaki put kad podignem pogled s laptopa imam dovoljno vremena jer znam da će sa mnom zapodjenuti razgovor ili me ponuditi Finesse čokoladnim pralinama uz riječi: “Treba zasladiti život, makar ovako.” Jednog dana doći će pomalo uzrujana, ispričati se na smetnji i pitati me broj taxija. Prije nego što išta stignem odgovoriti, mila Irena, bivša profesorica engleskog jezika, potužit će se da joj je kći bila na zahvatu, nije, bogu hvala, ništa ozbiljno, ali htjela bi joj u posjetu, htjela bi nazvati taksi, ali nema mobitel za to. Ostavit ću sve što radim i naručiti joj taksi preko aplikacije, izaći s njom i stajati pred čitaonicom sve dok je ne smjestim na stražnje sjedalo. 

Konzumova vrećica koju nosi muškarac u odijelu svaki dan bit će sve bljeđa i bljeđa i napokon ću primijetiti da je to cijelo vrijeme jedna te ista vrećica. Shvatit ću to oko 11 ujutro kad Marko iz nje izvuče dvolitrenu bocu Coca-Cole do pola ispunjenu svjetlom tekućinom i dvije plastične čaše. Natočit će sebi, dugo nutkati Velog Jožu hvalospjevima o vrhunskoj kvaliteti tog vina koje je dobio iz Dalmacije. Veli Jože, kojemu je zapravo ime Goran, otpit će gutljaj i frknuti “Uf, ovo je otišlo na kvasinu”. Ući će u kratku enološku raspravu, a zatim će Marko pažljivim pravnim savjetom pokušati razriješiti Goranov sukob sa susjedima koji bjesne jer je starom kramom od koje živi zatrpao zajedničko dvorište, baš kao da je umjesto u čitaonicu ušao u njegov bivši odvjetnički ured. 

To ću popodne slučajno opet proći pored čitaonice i vidjeti Marka s leđa kako iz koša vadi napola popušenu cigaretu i stavlja je među usne pa shvatiti da je to cijelo vrijeme isto odijelo. Iz vlastitog iskustva znam da kad se košulja zakopča do grla, preko nje obuče sako i uredno zakopčaju svi gumbi, nitko ne može primijetiti da si zgužvan, možda smo tek neki stvarno nedobronamjeran stranac. 

FOTO: Luiza Bouharaoua

Upravo bih na ovom mjestu najradije udahnula razbuđujući miris pržene kave u zraku i istrčala iz ovog teksta, pobjegla prema jugu, prema dimnjaku toplane iz kojega se puši kao iz velikog trajekta, kao da će ovaj čas cijeli kvart isploviti. Pobjegla bih jer me od svih priča ove najviše strah, a ona glasi: ljudi čijim životima svjedočimo, a to uključuje i nas same, ponekad ili dobar dio života nemaju: nemaju mjesto za rad, nemaju novca, nemaju dom, nemaju gotovo nikog svog. 

U stvarnosti brže-bolje bježim na drugu stranu ceste da ne vidi da sam ga vidjela jer mi više nismo stranici i znam, rekli su mi ti gumbi, što mu je važno. Ne bih ni ja voljela da me je odvjetnik Marko gledao kako nasred Konzuma u Ilici, samo dvije stanice dalje, s dvadeset i četiri godine i 10 kuna u džepu dugo razmišljam da li da kupim kruh ili lisnato tijesto, što će mi od toga dvoje lakše, uz malo vještine, omogućiti da preživim sedam dana do idućeg honorara. Poznajem ja njega, poznaje on mene jer oboje poznajemo taj strah, taj sram što si tu gdje jesi, nedovoljno dobar i sebi i drugima. Ureže ti se u mozak kao slika onemoćalog dalmatinskog pjesnika, sasvim jasna iako nepostojeća, upiše se u tebe kao prokletstvo, kao sudbina, kao kronični deficit budućnosti jer što je budućnost nego mogućnost da budeš i bude nešto drugo. 

Ispuni te samoćom kao Franck zrak mirisom kave, izoliranošću koja je strašna jer je istovremeno potpuna i nije: cijeli svijet je pred tobom, dijeliš isti prostor i vrijeme s drugima, ali ništa od toga ne možeš dodirnuti, namirisati, osjetiti. Zato u jednoj drugoj priči, koja je zapravo ista ova priča, djevojčica sa šibicama gleda svijet s druge strane stakla. Svi smo mi na rubu, samo nikamo ne trčimo, prestari smo i preumorni za to, čak i ja, najmlađa među nama. Ipak nismo sasvim stranci i nismo sami, taj nas prostor, otvoren za sve bez poniženja velikodušnosti i milostinje, bar na trenutak povlači s ruba, on je naš lovac u betonskom polju Ilice. Sat-dva-tri, cijeli dan, svaki dan odvlači nas od vlastitih provalija usamljenosti, neimaštine, nedostatka doma. Nas smo četvero s iste strane stakla i postaje sasvim jasno da nije potrebno biti “u”, u partizanima, trećoj životnoj dobi, siromaštvu, beskućništvu, da bi zaista bio “s” nekim. 

I nije, stoga, nimalo slučajno da nas boležljivi starac-pjesnik kojeg su triput na rukama nosili kroz neke od najvećih borbi Narodnooslobodilačke borbe, umjetnik riječi kojemu su u praznim dvorcima, na siromašnim ognjištima i u špiljama golim rukama sklapali stolove da bi mogao pisati, danas okuplja u prostoru koji pripada svima koji svoj prostor nemaju. Nije sve juriš na prvu crtu, netko mora biti svjedokom, netko mora zapisati, netko mora zapamtiti gdje smo bili, da bismo se jednom mogli osvrnuti i vidjeti koliko daleko smo odmaknuli. Netko mora ponijeti prošlost da bismo imali budućnost. 

I nisam nimalo slučajno već iduću zimu svojoj djevojčici kupila jednu od onih blesavih, a korisnih zimskih kapa što pokrivaju uši, istu kakvu je nosio Holden Caulfield, i u mislima je razvila kao barjak nad čitaonicom. I nisam slučajno otišla tamo s kutijom Finessa pralina, pitanjem i pozdravom iz kojeg se ništa ne da naslutiti pa zatekla kako se preko cijelog izloga čitaonice, kao val na ljetnom suncu, kao stilizirani Nazorovi inicijali, ljeska rečenica: I Can See a Real Future For Us. Čim uđem otvorit ću kutiju pralina i staviti je na sredinu stola, pitati nju kako je, njega pozdraviti kao da ništa nisam vidjela. I to će, za početak, biti dovoljno da budućnost imamo. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano