Tema Piše: Matko Vlahović
“Oko šest tisuća ljudi trenutno spava u napuštenim zgradama i šatorima nadomak granice Europske unije”, ovim natpisom počinje kratki dokumentarni film U blizini naše granice njemačke redateljice Martine Troxler. Film je sredinom studenog prikazan u Dokukinu KIC zajedno s još jednim kratkometražnim dokumentarcem bliske tematike, Nema budućnosti u Kladuši njemačkog novinara Kaija Lieseganga. Oba su filma snimljena nedavno, uglavnom na teritoriju Unsko–sanskog kantona Bosne i Hercegovine, a sastoje se od niza svjedočanstava izbjeglica čija svakodnevica uključuje preživljavanje u nepoznatoj zemlji i suočavanje s represivnim režimom granice. Projekcija filmova je bila popraćena okruglim stolom – u organizaciji udruge Are You Syrious? i istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU (ERIM) – na kojem je uz spomenutu redateljicu sudjelovala producentica Pina Miggelbrink, kao i Maddalena Avon iz Centra za mirovne studije, istraživački novinar Jerko Bakotin i Milena Zajović iz Are You Syrious?.
Oba su kratkometražna filma prilog neprekidno rastućoj video dokumentaciji intencionalno i sustavno kamufliranog režima nasilja na granici. Kao što nas je podsjetila institucionalna reakcija na nedavno objavljenu snimku premlaćivanja i nezakonitog protjerivanja izbjeglica od strane pripadnika hrvatske policije, službeni narativ kaže kako su zlostavljanje, mučenje, ponižavanje, pušbekovi, razdvajanje obitelji itd., isključivo stvar nekoliko izoliranih incidenata, a ne službene i dosljedno provedene politike odvraćanja. Međutim, kad se tom narativu suprotstavi golema količina video materijala, fotografija i detaljno dokumentiranih svjedočanstava, službena priča postaje jednostavno neodrživa. Štoviše, postaje očito kako RH politiku upravljanja migracija vodi po nalogu i uz financijsku pomoć zemalja Europske Unije.
Upravo je prešutno odobravanje i ignoriranje nasilja od strane europskih instutucija potaknulo Troxler da u vrijeme pandemije dođe u sjeverozapadnu Bosnu kako bi se bavila humanitarnim, ali i političkim radom. Troxler je tako na granici provela sedam mjeseci, upoznala je brojne ljude, slušala njihove priče, većinom bez prisustva kamere, te je iz prve ruke vidjela posljedice nasilja kao i nehumane životne uvjete u šatorima, nedovršenim kućama i ruševinama. Zbog dugog vremena provedenog s izbjeglicama istaknula je kako svoj film ne doživljava tek kao reportažu, već u prvom redu kao svojevrsno pružanje platforme raznim utišanim glasovima – pritom je zaista riječ o glasovima jer se lica osoba koje dijele svoja iskustva u filmu radi zaštite njihovog identiteta uvijek nalaze izvan kadra. Namjera njemačke redateljice bila je priložiti dokaz da se represija na vanjskoj granici Tvrđave Europe uistinu događa te upoznati širu javnost sa svakodnevicom u okruženju u kojem je nasilje normalizirano.
O ukotvljenosti nezakonitog režima represije na granici možda najviše govori ustaljeni žargon kojim migranti opisuju svoju surovu rutinu. Opetovane pokušaje prelaska i protjerivanja ironično nazivaju igrom, dok nenaseljenu divljinu zelene granice nazivaju džunglom. No iza naizgled nevinih imena kriju se očajni pokušaji preživljavanja – primjerice, ući u džunglu znači danima biti bez hrane, vode i skloništa radi mogućnosti boljeg života. Troxler svjedočanstvo o iskustvu džungle i neuspješnog pokušaja prelaska granice dobiva od mladog dječaka osnovnoškolskog uzrasta: “Otprilike prije pet mjeseci krenuli smo u džunglu. Otišao sam tamo s majkom i bratom. Proveli smo osam dana u džungli. Tri dana sam proveo u jednoj sobi, tako jako je padalo. Nisam imao vode za piće. Postavio sam neku plastiku na pod i kad je pala kiša, popio sam kišnicu. Nakon toga je policija rekla da se moramo vratiti u Bosnu, čekali smo 25 minuta i oni su se vratili. Ošamarili su moju majku. Tukli su nas pendrecima i palicama.”
Dok institucije od takvih kršenja ljudskih prava odvraćaju svoj pogled, mještani naselja u blizini granice tu privilegiju nemaju te svakodnevno prepoznaju ono što se zaista događa: “Mi smo udaljeni otprilike kilometar i tristo metara od najbližeg dijela granice. Vidimo na granici sve šta se dešava, čak sa dvogledom vidimo i ono što ne bi trebalo da vidimo, ali vidimo. Vidimo gdje ih tuku, maltretiraju. Tražio sam mir i relativno imam mir. I to je to. […] Vidimo maltretiranje, postrojavanje i vraćanje, vidimo ozlijeđene koji traže pomoć, traže doktora, traže policiju, ali nitko ne dolazi. Sa naše strane nitko. Ja sam zvao policiju u više navrata. Ljudi dođu, padnu, ne mogu ići više, noge izudarane, rane na nogama, ja bi’ ih vozio, ali ne smijem.”
Upravo je kriminalizacija solidarnosti izuzetno važan element održavanja okrutnog režima. Neovlaštenim je pojedincima zabranjena bilo kakva intervencija ili pomaganje pod prijetnjom novčanih kazni pa čak i eventualnih optužbi za krijumčarenje ljudi. Izbjeglicama to znatno otežava život, na primjer, time im je efektivno onemogućen pristup i javnom i privatnom prijevozu pa je iscrpljujuće i opasno pješačenje jedini preostali način kretanja. Osim što veoma ograničava neposredno pružanje pomoći i time dodatno otežava humanitarnu krizu, kriminalizacija solidarnosti dovodi i do porasta neprijateljstva od strane domicilnog stanovništva koje sada u migrantima počinje percipirati potencijalnu opasnost od kažnjavanja. Kriminalizacija dodatno pridonosi i nevidljivosti represivnog režima jer značajno reducira broj osoba koje dolaze u kontakt s izbjeglicama.
Nevidljivost represije i njome proizvedena nezainteresiranost javnosti osiguravaju da sadističke prakse poput razdvajanja obitelji ostaju tek nešto što se događa u dalekoj trumpovskoj Americi, a ne u “naprednoj” Europi. No, to dakako nije slučaj. U blizini naše granice donosi priču Ahmada i njegove supruge – on je u Bosni, a ona u Zagrebu. Dvije obitelji, Ahmadova i obitelj njegovog brata, pokušale su prijeći granicu, ali su pritom naišli na hrvatsku policiju. Polovica ih je uspjela pobjeći, dok su ostali uhvaćeni i nezakonito, bez sagledavanja individualnog slučaja, protjerani natrag u BiH. U trenutku snimanja Ahmad je bio dva mjeseca razdvojen od svoje obitelji. Trenutno sa svojom mladom kćeri na leđima svakodnevno “igra igru” da bi se ponovno susreo sa suprugom i ostatkom djece.
Međutim, Ahmedov slučaj ni u kojem pogledu nije iznimka. Milena Zajović je istaknula kako nakon prvotnog izbjegličkog vala iz 2015. godine, protjerivanja ili pušbekovi postaju središnji element prešutne politike odvraćanja migracija. Nakon izmjene vlasti i zatvaranja koridora promjena u pristupu odrazila se i u samom jeziku novinarskog izvještavanja, preko noći izbjeglice su postale migranti, a policijsko nasilje norma. Budući da je zatvaranje koridora iregulariziralo načine prelaska granice, javila se potreba za udruživanjem organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć izbjeglicama. Are You Syrious?, koji i sam nastaje tijekom velikog izbjegličkog vala kao neformalna inicijativa građana, Centar za mirovne studije i No Name Kitchen 2016. godine osnivaju Border Violence Monitoring Network. Trenutno u međunarodnoj mreži sudjeluje 16 organizacija, a važan rezultat te suradnje je dvotomna The Black Book of Pushbacks koja sadrži tisuće precizno opisanih svjedočanstava protjerivanja s pridruženim geolokacijama.
Zastrašujuću svirepost i rasprostranjenost represivnog režima za Troxler je sažela liječnica-volonterka navodeći primjere zlostavljanja kojima je svjedočila u svega dva mjeseca: “Apsolutno moram izbjegavati svaki kontakt s policijom jer je protuzakonito da pružam medicinsku skrb. Nakon što im priđe policija, često ih skinu do gola, a onda su prisiljeni hodati natrag bosi. Hrvatska policija često je tukla samce. Preko lijevog prsnog koša, desnog ramena, po glavi. Vidjela sam nekoliko prijeloma lica. Gotovo nitko više nema zube, jako su dobri u lomljenju zuba. Žene često udaraju u područje trbuha, vidjela sam unutarnja krvarenja. Koriste suzavac. Najmlađa osoba koju sam vidjela napadnutu suzavcem bila je četveromjesečna beba. Postoji seksualno nasilje. Jednu su ženu iz obitelji odvela dva policajca, skinula ih i pretražila. Postoji apsolutna tortura.”
Milena Zajović je naglasila da spomenuti slučajevi nipošto nisu rijetkost, baš suprotno, 89 posto protjeranih izbjeglica bilo je žrtva policijskog nasilja, a od njih je 36 posto bilo maloljetno. Uloga tog nasilja je jasna, ono govori da je humanitarna i liberalna Europa zatvorena, da u nju ne treba dolaziti. Jerko Bakotin je zato podsjetio na licemjerno slijepilo političkih elita na organizirano nasilje na granici, posebno onih domaćih. Nasuprot nebrojenim dokumentiranim slučajevima zlostavljanja i smrti njihova opravdanja su izvan bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Kada im se pokazuju masnice, odgovaraju kako je tek riječ o posljedicama teškog terena, ili sukobima između raznih skupinama izbjeglica, ili NGO uroti da se spriječi ulazak RH u Schengensku zonu. Čak i kada dobiju nepobitne dokaze, problem nastoje reducirati na ponašanje nekolicine policajaca koji djeluju na svoju ruku, na izolirane incidente koje sustav nipošto ne tolerira.
“Hrvatska je mjesto sistematičnog mučenja desetaka tisuća ljudi”, zaključila je Zajović. Prikazani dokumentarni filmovi tek su jedan u nizu podsjetnika da su – prema shvaćanju političkih elita – ljudska prava tek privilegija malobrojnih. Životi nebrojenih ljudi, izmještenih nemalom krivicom zapadnjačkog imperijalizma, postali su tek ulozi u reprodukciji ksenofobnih društvenih narativa. Brutalno nasilje granice neugodna je i prešutna istina o onome što liberalna Europa zapravo jest.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
