Pogled s prozora

Novi tekst Kulturpunktove zimske čitanke prijevod je eseja temeljenog na promatranju ulice u kojoj je Lefebvre živio, u trenutku kada je kreću nagrizati promjene.

autor:

Henri Lefebvre

Prevela: Ivana Meštrov

Bilješka o knjizi

Pogled s prozora odabrano je poglavlje knjige Henrija Lefebvrea Elementi ritmoanalize, uvod u poznavanje ritmova objavljene posthumno, 1992. godine u izdanju Syllepse, Pariz. U navedenoj knjizi autor se bavi brojnim temama, poput života u ruralnim i urbanim sredinama, ulogom medija, glazbom, sagledavajući ih kroz ritam. Ritam je, za Lefebvrea, nešto neodvojivo od razumijevanja vremena, onog cikličkog i linearnog, a pitanje tijela, posebice tijela u kapitalizmu, centralno je uporište analize, koja vješto alterira između općeg i pojedinačnog, apstraktnih koncepata i konkretnih primjera. Odabrani tekst temeljen je na promatranju konkretne ulice i stanja gradske četvrti u kojoj je Lefebvre živio, u trenutku kada taj centralni pariški punkt već kreću nagrizati promjene.

[…]

Pogled s prozora

(Ne! taj naslov pripada Colette. – Pišem: “Pogled s mojih prozora na jedno križanje u Parizu, dakle na ulicu.”)

Buka. Šumovi. Žamor. Kad se ritmovi žive, a time i miješaju, teško se razabiru. Buka je kaotična i nema ritma. Ipak, pažljivo uho počinje razdvajati, razlikovati izvore, približavati ih kroz hvatanje međusobnih utjecaja. Kada prestanemo slušati zvukove i buku i umjesto toga osluhnemo vlastito tijelo, (a važnost toga se ne može dovoljno naglasiti), ne čujemo (ne razumijemo) ni ritmove niti njihove poveznice, iako nas one sačinjavaju. Tek se u patnji izdvaja poneki ritam, izmijenjen zbog bolesti. Analiza se tada više približava patologiji nego uobičajenoj a-ritmiji.

Da se ritmovi uhvate i analiziraju, mora se izaći iz njih, ali ne u potpunosti: bilo kroz bolest ili nekom tehnikom. Analitički um treba, u nekoj mjeri, biti s vanjske strane da bi funkcionirao. Ipak, da uhvatimo ritam, treba prvo on uhvatiti nas, moramo se pustiti, predati, prepustiti njegovom trajanju. Kao u muzici i učenju jezika (značenja i veze dobro se razumiju tek kad se proizvode, odnosno kad se proizvode izgovoreni ritmovi).

Kako bi se shvatio taj predmet koji izmiče i koji zapravo i nije predmet, nužno je postaviti se istovremeno i unutra i izvana. Balkon to čini bez greške u odnosu na ulicu i upravo tom stavljanju u perspektivu (ulice) dugujemo čudesni koncept balkona, i terase, s koje se vlada ulicom i prolaznicima. Ako ih nemate, možete se zadovoljiti i prozorom, ako ne gleda na tamni ugao ili vlažno unutrašnje dvorište. Ili zasvagda napušten travnjak.

Kroz otvoreni prozor na ulicu R. preko puta čuvenog Centra P., nije se potrebno jako nagnuti da se vidi nadaleko. Nadesno, centar – palača P., Forum, pogled seže sve do Banque de France, nalijevo do Archivesa. Okomito na taj smjer Hôtel de Ville, a s druge strane Arts et Métiers. Pariz u malom; drevan i moderan, tradicionalan i kreativan, aktivan i lijen. Onaj tko hoda tom ulicom uronjen je u mnoštvo zvukova, žamora, ritmove (uključujući i one tjelesne, no pridaje li tome pažnju, osim u trenutku prelaska ulice, kada treba ugrubo odrediti broj vlastitih koraka?). S prozora se, naprotiv, glasni zvukovi razaznaju, tokovi razdvajaju, ritmovi podudaraju. Dolje, na desno, semafor – kada se upali crveno automobili zastanu, pješaci prelaze, čuje se slab žamor, koraci, nejasni glasovi. Nema brbljanja pri prelasku opasnog križanja dok nam prijete divlje zvijeri i slonovi – taksiji, autobusi, kamioni, različiti automobili – u spremnom jurišu naprijed. Otuda relativna tišina u toj gomili. Neka vrsta blagog šuma, poneki krik ili povik.

Drugim riječima, kada automobili zastanu, ljudi proizvode jedan sasvim drugačiji zvuk: stopala i riječi. S desna na lijevo i obrnuto. I na pločnicima, uzduž okomite ulice. Kad se upali zeleno, koraci i riječi prestanu. Sekunda tišine i onda zalet, pokretanje na desetine automobila, ritmovi krntija koje, koliko mogu, ubrzavaju. Nije to bez rizika: pješaci s lijeva, autobus poprijeko, druga vozila. Iz svega toga proizlazi usporavanje i ponovno kretanje (prvo: polazak; drugo: usporavanje pred zavoj; treće: naglo kretanje, noga na pod, na najbrže, osim u slučaju gužve…). Sklad između onoga što vidimo i čujemo (s prozora) je osobit. Striktna podudarnost. Možda i zbog toga što drugu stranu ulice zauzima ogromni butik zvan Beaubourg, čijim se imenom ovjekovječilo jednog predsjednika. S te strane prolaze, i ponovno se vraćaju, prolaznici, brojni i tihi, turisti i ljudi iz predgrađa, miks mladih i starih, samaca i parova. Automobilima nije mjesto uz kulturu. Nakon što se ugasi crveno svjetlo, ponovno nastupa bučan nalet divljih zvijeri, malih i velikih; strašni kamioni zaokreću prema Bastille, većina malih vozila se kreće prema Hôtelu de Ville. Buka raste, u intenzitetu i snazi, a na svom vrhuncu, dodatno nošena smradom goriva, postaje nesnošljiva. Potom sve zastane. Napravimo sve to ponovo, s više pješaka. Dvominutni intervali. Dok krntije divljaju, pješaci se grupiraju, ugrušak, grudica tu i tamo; dominira siva, s raznobojnim mrljama, i te se gomile razdvajaju pa ponovno kreću u trk. Ponekad, stari auti odugovlače nasred prijelaza i pješaci ih zaobilaze kao valovi stijene, pri čemu ne izostaju nezadovoljni pogledi upućeni vozačima zbog loše pozicije njihovih vozila. Teški ritmovi: izmjene tišine i meteža, poništenog, ali i istovremeno naglašenog vremena, na onoga koji počinje slušati sa svog prozora ostavljaju puno jači dojam nego nepravilni tempo svjetine.

Uistinu, raznolikog li mnoštva; turisti iz dalekih zemalja, Finske, Švedske, Portugala, čiji automobili teško nalaze parkirno mjesto, kupci koji dolaze izdaleka, veletrgovci, ljubitelji umjetnina i novotarija, mladi ljudi iz predgrađa koji se slijevaju između tzv. špica. Čini se da uvijek ima svijeta oko golemih metalnih tričarija. Momci i djevojke često hodaju naprijed držeći se za ruke, kao da žele podržati jedno drugo u ovom testu modernosti, u istraživanju tih meteorita koji su pali na stari Pariz, dolazeći s planeta koji je nekoliko stoljeća ispred našeg, a uz to i potpuni neuspjeh na tržištu! Mnogi od ovih mladih ljudi hodaju i hodaju, bez pauze, obilaze zgrade, Beaubourg i Forum: vidimo ih više puta, u grupi ili same, dok neumorno hodaju žvačući kaugumu ili sendvič. Zastaju samo da se protegnu, nesumnjivo iscrpljeni, na samom trgu, u arkadama Chiracovog Foruma, ili na stepenicama fontane des Innocents, koja trenutno služi samo toj svrsi. Buka koja probija uši ne dolazi od prolaznika, nego od motora dovedenih do krajnjih granica kako bi se pokrenuli. Nema uha niti uređaja koji bi mogao obuhvatiti tu cjelinu, te tokove metalnih i karnalnih tijela. Da bi se dokučilo ritmove, treba vremena, potrebna je svojevrsna meditacija o vremenu, gradu, ljudima.

Drugi, manje živi, sporiji ritmovi naslaguju se na taj neumoljivi tempo, koji se i noću jedva prigušuje: djeca odlaze u školu, neki vrlo bučni, gotovo prodorni vriskovi jutarnjeg prepoznavanja. Zatim, negdje oko pola devet, stižu kupci, kratko nakon njih turisti, više-manje uvijek u isto vrijeme, osim u slučaju oluje ili posebne promotivne akcije; bujice i gomile smjenjuju jedna drugu, rastu i smanjuju se, ali se uvijek nakupljaju po uglovima kako bi, nedugo potom, prokrčili prolaze, zapleli se i raspleli među automobilima. Ovi zadnji ritmovi (školska djeca, kupci, turisti) su više ciklični, događaju se u širokim i jednostavnim intervalima, uslijed življih, izmjenjujućih ritmova, kratkih intervala automobila, stalnih gostiju, zaposlenika, mušterija bistroa. Interakcija raznolikih, ponavljajućih i različitih ritmova animira, kažu, ulicu i gradsku četvrt. Linearno, odnosno sukcesivno, sastavljeno je od putovanja tamo-amo; kombinira se s cikličnim, pokretom dugog intervala. Ciklično je društvena organizacija koja se samoočituje. Linearno je svakodnevni žrvanj, rutina, dakle, vječno ponavljanje koje se sastoji iz slučaja i susreta.

Noć ne prekida dnevne ritmove, ali ih mijenja i, prije svega, usporava. Ipak, čak u tri ili četiri ujutro, uvijek se nađe nekoliko automobila ispred crvenog svjetla na semaforu. Ponekad neki automobili samo produže kroz crveno ako im se vozač, primjerice, vraća s produljenog druženja. Ponekad na semaforu, na kojem se izmjenjuju crveno, žuto i zeleno, nema nikoga, a signal nastavlja funkcionirati u prazno, kao kakav očajavajući društveni mehanizam, neumoljivo koračajući kroz pustinju ispred fasada koje dramatično deklariraju vlastito zvanje ruševine.

Kad se neki prozor iznenada osvijetli, ili pak zamrači, usamljeni sanjalac se uzalud pita radi li se o bolesti ili ljubavi, gesti djeteta koje se budi prerano ili čovjeka koji pati od nesanice. Nikada se, među desetinama tih prozora, ne pojavi nečije lice ili glava. Osim u slučaju da se nešto događa na ulici; eksplozija, vatrogasno vozilo koje juri bez zaustavljanja prema pozivu upomoć. Ukratko, aritmija vlada, osim u rijetkim trenucima i prilikama.

S mog prozora, koji gleda na dvorišta i vrtove, pogled i prostorna ponuda su jako različiti. Pogled je na vrtove, gdje se razlike između uobičajenih ritmova (svakodnevnih, stoga povezanih s noći ili danom) pretapaju i kao da gube u skulpturalnoj nepomičnosti. Osim, naravno, sunca ili sjena, osvjetljenih i tamnih uglova, sažetih u kontrast. No, pogledajte to drveće, te livade i te gajeve. Prema vašim očima, postavljaju se kao trajnost, kao prostorna istovremenost, kao suživot. Pogledajte bolje i duže. Ta istodobnost je do određene mjere očigledna: površina, prizor.

Idite duboko, kopajte ispod površine, slušajte pažljivo, umjesto da samo gledate, odražavajući efekte zrcala. Opazit ćete da svaka biljka i svako drvo imaju svoj ritam koji sadrži više njih: lišće, cvijeće, sjemenke ili voćke; i svatko od njih ima svoje vrijeme. Stablo šljive? Cvijeće je rodilo u proljeće, prije lišća, drvo je bilo bijelo prije nego što je pozelenilo. No, na ovom stablu trešnje, naprotiv, cvjetovi su se otvorili prije lišća, koje će nadživjeti voćke i pasti kasno u jesen, i to ne sve odjednom. Nastavite i vidjet ćete ovaj vrt i predmete (koji ni u kom slučaju nisu stvari) poliritmično, ili, ako vam je draže, simfonično. Umjesto zbirke nepomičnih stvari, pratit ćete svaki bitak, svako tijelo, kao da ima vlastito vrijeme iznad cjeline. Svatko, dakle, ima svoje mjesto, svoj ritam, s vlastitom bliskom prošlošću, svoju doglednu i daleku budućnost.

Istodobnost i nepomičnost, jesu li varka? Sinkronost, pozadina i spektakl, zloupotrebljavaju li? I da i ne. Ne, oni čine, točnije, oni jesu, sadašnjost. Modernost je čudnovato proširila, produbila i, istovremeno, razorila sadašnjost. Kvazidokinuta udaljenost i bilo kakvo vrijeme čekanja od strane medija pojačava sadašnjost, ali mediji daju samo odraze i sjene. Prisustvujete neprestanoj zabavi ili masakrima, gledate leševe, promatrate eksplozije, rakete se ispaljuju pred vašim očima. Tamo ste! Ma ne, niste tamo, ali vaša se sadašnjost sastoji od simulakruma; slika ispred vas simulira i istiskuje realnost, nije tu, a simulacija drame, trenutka, nema ničeg dramatičnog, osim u govoru.

Bi li taj osjećaj spektakla, onaj što ga pokazuje otvoreni prozor koji gleda na jednu od najživljih pariških ulica bio ono što ga čini spektakularnim? Pripisivanje blago pogrdnog svojstva ovoj viziji (kao dominantne osobine) bilo bi nepravedno i zaobišlo bi stvarnost, odnosno smisao. Karakteristične su osobine zaista vremenske i ritmičke, a ne vizualne. Osloboditi i poslušati ritmove zahtijeva koncentriranu pažnju i određeno vrijeme. Drugim riječima, služi samo kao letimičan pogled za ulazak u žamor, buku, plač. Klasični filozofski izraz “objekt”, nije primjeren ritmu. Objektivan? Da, ali samo ako nadilazi uski okvir objektivnosti, uvodeći mnoštvo (osjetilnih i smislenih) značenja.

Slijed izmjena, diferencijalnih ponavljanja, poručuje da negdje u ovoj sadašnjosti postoji red koji dolazi od drugdje. Koji se otkriva. Gdje? U spomenicima, palačama, od Archivesa do Banque de France, meteoritima palim s drugog planeta u toliko dugo zapušteno, za široke slojeve popularno središte, na Cour des Miracles, okupljalište lupeža. Stoga, pored sadašnjosti, neka je vrsta prisutnosti-odsutnosti, loše lokalizirana i moćna: država, koja se ne vidi s prozora, ali sveprisutna država nadvija se nad sadašnjošću.

Baš kao što se iza horizonta naziru drugi horizonti, a da nisu prisutni, tako se i izvan opipljivog i vidljivog poretka, koji otkriva političku moć, razabiru i drugi poretci: logika, podjela rada, dokolica koja je također proizvod (i produktivna) iako ju proglašavamo “slobodnom“, čak i “slobodnim vremenom“. No, nije li i ta sloboda proizvod?

Tajni predmeti također govore, na svoj način, šaljući poruku. Palača vrišti, viče, glasnije od automobila. Vrišti: “Dolje prošlost! Živjelo moderno! Dolje s poviješću, progutala sam ju, probavila i vratila u prvobitno stanje…” Za vječnog svjedoka i dokaz ima policajca na križanju, Zakon i red, a ako netko i napravi prijestup, zna da će ga se uhititi, izviždati i uhvatiti u klopku. Osamljeni policajac tako naznačuje diskurs Reda, više i bolje od pročelja Trga i križanja. Osim ako ne potiče anarhistički diskurs, koji je uvijek tu i ne baš od velike koristi jer strah od nesreće održava red križanja puno učinkovitije od policije. Njihova prisutnost ionako ne izaziva nikakav prijepor, svi unaprijed znaju da su beskorisni.

Jesu li onda lekcije s ulice istrošene i zastarjele? Vrijedi li isto i za učenja s prozora? Doista ne. Ovjekovječuju se sve dok se obnavljaju. Prozor na ulicu nije mentalno mjesto s kojeg bi unutarnji pogled slijedio apstraktne perspektive: to je praktično mjesto, privatno i konkretno. Pruža poglede koji nadilaze spektakle; mentalno produžene prostore. Na taj način da sudjelovanje u spektaklu podrazumijeva njegovo pojašnjenje. Prisnost ga čuva, on nestaje i ponovno se rađa, sa svakodnevnošću vanjskog i unutarnjeg svijeta. Neprozirnost i horizonti, prepreke i perspektive impliciraju jedni druge, jer se međusobno kompliciraju, prepliću do te mjere da omogućuju naziranje i nagađanje Nepoznatog – gigantskog grada. Sa svojim raznolikim prostorima na koje utječu različita vremena: ritmovi.

Nakon što se utvrde interakcije, analiza se nastavlja. Postoji li hijerarhija u ovoj zamršenosti, na ovoj građevinskoj skeli? Odlučujući ritam? Iskonski i koordinirajući aspekt?

Prozor sugerira nekoliko hipoteza, koje će skitnja i ulica potvrditi ili pobiti. Ne bi li tijela (ljudska, živa, uz poneka pseća) koja se komešaju tamo dolje i čiju vrveću cjelinu poremećuju automobili, nametnula zakon? Koji? Red veličina. Prozori, vrata, ulice i fasade mjere se proporcionalno ljudskoj veličini. Ruke koje se kreću, udovi, ne svode se na znakove iako izbacuju mnogostruke poruke. No, postoji li veza između ovih fizičkih tokova gesti i kulture koja se otkriva (i urliče) u ogromnom žamoru križanja? Mali bistroi na ulici R., butici, ljudskih su proporcija, poput prolaznika. Nasuprot njima, konstrukcije su htjele nadmašiti tu mjeru, ostaviti poznate dimenzije, kao i sve prošle i moguće modele, za sobom, što je dovelo do izložbe metala u obliku skrućenih cjevovoda najoštrijih odraza. To je meteorit koji je pao s drugog planeta na kojem nesputano vlada tehnokracija.

Apsurdno? Ili superracionalno? Što nam govore ovi neobični kontrasti? Što šapuće blizina određenog arhaizma vezanog za povijest i izložene supramodernosti? Ima li ona tajnu – ili tajne? Upisuje li se na ovu scenu državno-politički poredak, uz potpis autora? Bez sumnje, no ne treba zaboraviti vrijeme i razdoblje koji se upisuju u izvedbu ovog spektakla, koji mu daju smisao. I zašto su se ulica de la Truanderie i prolaz des Ménestriers sačuvali tokom ovog preokreta?

Suština? Odlučujući faktor? Novac. Ali, novac sam sebi ne daje više smisao, čak ni na pročelju banke. Središte Pariza nosi biljeg onoga što skriva, ali ga i dalje skriva. Novac cirkulira. Ne tako davno, ovaj centar zadržavao je nešto provincijsko, srednjovjekovno: povijesno i urušavajuće. Toliko je rasprava i projekata za ta predodređena ili napuštena mjesta! Jedan takav simpatičan i šarmantan projekt, u maniri osamnaestog stoljeća, kojeg je potpisao Ricardo Bofill, odbačen je nakon što ga se prihvatilo. Drugi, koji je središte Pariza trebao učiniti administrativnim središtem državnih ministarstava, zaveo je, kažu, samog Šefa, no njegovim je odlaskom nestao i projekt. Pokušao se naći kompromis među moćnicima – državom, novcem, kulturom. Izlozi za sve proizvo- de, uključujući i one intelektualne, gdje se sivilo popravlja slikama vrlo Belle époque.

Kako to da ljudi (tako se sad kaže pošto su određene riječi poput “narod” i “radnici” izgubile dio svog prestiža) prihvaćaju ovaj prizor? Zašto dolaze u gomilama i vječno se slijevaju? Ritmovi njihovih prolazaka slabe ili jačaju, nadovezuju se i nikada ne nestaju (čak ni noću!).

Što ih privlači u toj mjeri? Dolaze li samo vidjeti? Ali što? Veliku zgradu koja nije zamišljena da bi se vidjela, već da bi se dala vidjeti? No ipak, dolazimo ju vidjeti i baciti rastreseni pogled na ono što izlaže. Obilazimo ovu prazninu, koja se puni stvarima i ljudima da bi se ispraznila i tako unedogled. Ne bi li ti ljudi prije svega došli da se vide i sretnu? Bi li si gomila tako nesvjesno pružila svijest o gomili?

Prozor odgovara. Prije svega, spektakl je to križanja i okomitih ulica koje su, ne tako davno, činile gradsku četvrt, naseljenu nekom vrstom lokalaca, s puno obrtnika i trgovinica. Ukratko, ljudima iz kvarta. Oni koji su ostali, žive pod krovovima, na tavanima, s kineskim i arapskim susjedima. Proizvodnja je napustila ta mjesta, pa čak i ona poduzeća kojima su potrebna skladišta, spremišta, depoi i ogromni uredi. Ništa se drugo nema za reći o tim općepoznatim činjenicama, osim progovoriti o posljedicama. Na primjer: o gomili, masama na trgu ispred Beaubourga, oko srednjovjekovnog Saint-Merri ili na trgu Place des Innocents, za koji bi se lako moglo reći da je izgubio svoju nevinost. Trgovi su ponovno pronašli svoju, već duže vremena, ugroženu drevnu funkciju okupljanja, postavljanja scene i inscenacije spontanog kazališta za narod.

Baš ovdje, na trgu između Saint-Merri i Modernizma, pršti festival srednjovjekovnog izgleda: tu su gutači vatre, žongleri, krotitelji zmija otrovnica, ali i propovjednici i sit-in rasprave. Otvorenost i avantura pored dogmatskog oklopljivanja. Sve moguće igre, materijalne i duhovne. Nemoguće je sve to klasificirati i pobrojati. Bez sumnje, mnogo je tu nesuvislih lutalica koji traže, ne znajući što – sami sebe! Ali i mnogih koji traže samo zaboraviti, no ne nužno grad niti selo, nego svoje vlastite kutke. I satima i satima hodaju, nailaze na križanja, kruže oko mjesta koja su zatvorena i ograđena. Gotovo nikada se ne zaustavljaju, u hodu jedu poneki hotdog (brza amerikanizacija). Na trgu, katkada, zastanu, gledajući nepomično pred sebe; ne znajući više što činiti. Gledaju, na pola slušajući šarlatane, i zatim ponovno kreću u svoj neumoljivi marš.

Tamo, na trgu, ima nečeg morskog u ritmovima. Struje teku kroz mase. Odvajaju se potoci koji dovode ili odvode nove pomoćnike. Neki od njih idu prema raljama čudovišta koje ih guta i vrlo brzo ponovno ispovrati. Plima napada golemi trg, pa se povlači: fluks i refluks. Buka i metež su toliki da se lokalni stanov- nici žale. U sudbonosni sat, deset uvečer, zabranjeni zvukovi: pa gomila postaje tiha, mirna, ali suviše sjetna. Oh, kobnih li deset navečer! Nestaju spektakl i žamor, ostaje tuga.

Jesmo li na tim mjestima u svakodnevici ili izvan svakodnevice? Pa, jedno ne isključuje drugo i pseudozabave očito izrastaju iz svakodnevice. One ju produžuju koristeći druga sredstva, usavršenu organizaciju koja ujedinjuje sve – oglašavanje, kulturu, umjetnost, igru, propagandu, pravila rada, urbani život… A policija bdije i nadzire.

Ritmovi. Ritmovi. Otkrivaju i skrivaju. Raznolikiji su nego u glazbi ili takozvanom zakonu o nasljeđivanju, svi su ti tekstovi relativno jednostavni u odnosu na grad. Ritmovi: muzika Grada, scena koja samu sebe osluškuje, slika u sadašnjosti isprekidanog zbroja. Ritmovi opaženi s nevidljivog prozora, izbušenog na zidu fasade… No, pored drugih prozora i on je u ritmu koji mu izmiče…

Niti jedan fotografski aparat, niti jedna slika niti serija slika, ne može predočiti ove ritmove. Potrebne su jednako pažljive oči i uši, glava, pamćenje i srce. Pamćenje? Da, kako bi se ova sadašnjost uhvatila mimo trenutačnog, da bi ju se povratilo u svim njezinim trenucima, u kretanju različitih ritmova. Prisjećanje na druge trenutke i na sve sate neophodno je ne kao jednostavna referentna točka već da se ova sadašnjost ne bi izolirala od života u svoj svojoj raznolikosti, života koji se sastoji od subjekata i objekata, subjektivnih stanja i objektivnih brojki. Kroz ovo progovara staro filozofsko pitanje (o subjektu, objektu i njihovim odnosima) postavljeno u nespekulativnim terminima, bliskim praksi. Promatrač na prozoru zna da svoje vrijeme uzima kao prvu referencu, ali i da se prvi dojam izmješta i uključuje najrazličitije ritmove, pod uvjetom da ostanu u mjerilu. Prijelaz sa subjekta na objekt ne zahtijeva niti skok u ponor niti prelazak pustinje. Ritmovi uvijek trebaju referencu; početni trenutak ustraje kroz druge opažene datosti. Filozofska tradicija pokrenula je napola stvarne, napola izmišljene probleme, koji se loše rješavaju ostajući u spekulativnoj dvosmislenosti. Promatranje i razmatranje slijede silnice koje dolaze iz prošlog, sadašnjeg i mogućeg, i sastaju se u promatraču, koji je istovremeno i središte i periferija.

Ovdje se, kao i drugdje, suprotnosti ponovno pronalaze, prepoznaju, u stvarnosti koja je istodobno stvarnija i idealnija, složenija od njezinih već obrađenih elemenata. To razjašnjava i aktualizira koncept dijalektičke misli, koja ne prestaje ispunjavati ove stranice s toliko puno pitanja i samo nekoliko odgovora!

Tekst je preveden u sklopu Biblioteke 0 Općenito, čiji je naziv preuzet od skupine 0 UDK klasifikacijskog sistema koja obuhvaća opće ljudsko znanje. Biblioteka je osmišljena kao heterogena osnova za istraživanje, nagađanje, razvoj različitih metoda pristupa, razmjenu ideja i dijalog u okviru projekta Pustijerna.