Piše: Matija Mrakovčić
Sredinom lipnja 2016. Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) organizirao je konferenciju na kojoj su se tražili odgovori na pitanja kako kultura može potaknuti ekonomski rast, kako gradovi mogu preokrenuti kulturnu raznolikost u društvene inovacije, koheziju i izgradnju povjerenja, te kako umjetnost i kultura artikuliraju europski identitet u cilju osiguranja održive, demokratske i uključive budućnosti. Očekuje se da će 2050. godine 66% svjetskog stanovništva živjeti u gradovima, a definiranje održivog razvoja naglasak uglavnom stavlja na ravnotežu između gospodarskog razvoja, društvenog razvoja i zaštite okoliša. U to kontekstu, kulturna dimenzija često biva zanemarena ili se smatra samo korisnim instrumentom za postizanje djelomičnih i ograničenih ciljeva. Na spomenutoj konferenciji zaključeno je da Europu ne čine samo ekonomija i rast, već i kulturno jedinstvo i zajedničke vrijednosti u globaliziranom društvu, a kultura ovdje ima bitnu ulogu u oblikovanju društava i postizanju uključive, pravedne i raznolike Unije.
Na domaćem terenu, odnos kulturne i šire društvene dimenzije, pogotovo u gradu Zagrebu, već je dulje vrijeme u fokusu različitih aktera organziranog civilnog društva, pogotovo s obzirom na činjenicu da je Zagreb postao dom mnogim novim stanovnicima koji nisu rođeni u njemu niti u njegovooj okolici, a ni u samoj Hrvatskoj. Izbjeglički val koji je geografsko područje Balkana potresao i nepovratno izmijenio od 2015. godine stavio je sve njegove stanovnike na test solidarnosti i podsjetio na različite postojeće oblike društvene isključenosti i isključivosti prema drugima i drugačijima, bili oni siromašni, teško zapošljivi, nezaposleni, ili se nalaze u nekoj skupini koju bismo mogli nazvati manjinskom. Kao što je Zagreb postao važno turističko odredište, otvoreno za susrete različitih kultura, tako postoji i opasnost da se prema svojim novim stanovnicima ili starim stanovnicima u nepovoljnom položaju počne odnositi kao prema nevidljivim članovima društva.
Ta su pitanja već dugo u fokusu rada i zalaganja platforme Upgrade koju koordinira Savez udruga Operacija Grad, a čine Centar za mirovne studije, socijalna zadruga Okus doma, Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) te niz nevladinih organizacija u polju kulture i mladih. U 2016. godini, uz niz javnih kampanja i aktivnosti usmjerenih zagovaranju intergracije i solidarnosti te promociji održive ekonomije pod nazivom Zagreb: Otvoreni grad?, platforma je organizirala i konferenciju u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj. Konferencija je bila prvi zagovarački korak ka osnivanju Interkulturnog društvenog centra, novog institucionalnog modela koji bi kao prostorna i organizacijska infrastruktura mogao udomiti širi spektar udruga, umjetničkih organizacija, društvenih poduzetnika, lokalnih građanskih inicijativa i sličnih aktera.
Namjera je konferencije bila predstaviti moguće odgovore koje civilnodruštveni programi u partnerstvu s lokalnom zajednicom nude u vidu razvoja društveno-kulturnih centara te važnost daljnjeg razvoja civilno-javnih partnerstava kao primjera demokratizacije upravljanja zajedničkim dobrima. Radi se, zapravo, o dugoročnom procesu koji s jedne strane podrazumijeva jačanje lokalnih aktera i same platforme za zagovaranje promjene, a s druge strane omogućuje i ohrabruje kreiranje pozitivnog društvenog i političkog konteksta za realizaciju platforme. Nova etapa ovog uzbudljivog putovanja započela je 14. lipnja otvaranjem izložbe Nezavisni prostori – prostori nezavisnih koja predstavlja povijest društvenih centara i klubova širom Hrvatske u kojima od sredine ’90-tih do danas djeluju organizacije nezavisne kulture. Izložba je otvorena u sklopu festivala Design District, na platou ispred kluba Booksa kojeg vodi udruga Kulturtreger, producent izložbe, uz Savez udruga Klubtura i udrugu Kurziv. Izložba je bila otvorena tek jedno poslijepodne, no ugostila je razgovor o trenutnom stanju nezavisnih prostora u gradu, pod moderiranjem predsjednice Saveza udruga Operacija Grad Mirele Travar.
U razgovoru o prilikama za razvoj i nadopunu koncepta kulturnih centara kroz njihovo širenje u druga područja djelovanja i otvaranje prema temama građanskog sudjelovanja i interkulturalnosti, sudjelovale su dugogodišnje radnice i radnik iz područja nezavisne kulture. Katarina Pavić, koordinatorica Saveza udruga Klubtura, ocrtala je povijesni pregled razvoja društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj i regiji, istaknuvši njegove najpoznatije primjere poput bivše vojarne Karlo Rojc u Puli, Doma mladih u Splitu ili Art radionice Lazareti u Dubrovniku te načela temu javno-civilnog partnerstva kao modela njihovog upravljanja, o čemu smo više pisali ovdje. Modeli civilno-javnog partnerstva postoje u različitim oblicima, s različitim rokom trajanja i intenzitetom, a hrvatska nezavisna kulturna scena poznaje gotovo sve. Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade POGON nova je zajednička institucija koju su suosnovali i kojom suupravljaju javni (Grad Zagreb) i civilni sektor (Savez udruga Operacija Grad), a koja je preuzela ulogu upravljanja javnim resursom. Za sada, radi se o prostorima bivše tvornice Jedinstvo i radnim prostorima u Mislavovoj, a na spomenutoj konferenciji u Vlaškoj najavljena je skora rekonstrukcija Jedinstva, koja ni šest mjeseci kasnije nije započela. O Pogonu kao javnoj kulturnoj ustanovi Grada Zagreba više je govorila njegova ravnateljica Janja Sesar.
O temi s kojom smo otvorili ovaj tekst – uključivost, intergracija, solidarnost i prihvaćanje – govorila je više Emina Bužinkić. “Kultura je okidač i povezivač, i to ne mislim samo u nekom užem smislu riječi. Postoji potreba razumijevanja interkulturnog povezivanja odnosno doprinosa koji dolaze iz različitih kulturnih podneblja, a iz kojih dolaze naši prijatelji koji u Hrvatskoj žive uglavnom pod etiketom izbjeglica i imigranata. Radi se o ljudima koji imaju potrebu svoje interese negdje afirmirati, artikulirati ono što znaju, upotrijebiti svoje vještine i znanja i mnogi od njih imaju potrebu dati umjetnički doprinos politiziranju vlastitog stanja u društvu koje nije baš izrazito otvoreno za različite identitete što nacionalne, što religijske, što kulturne. Iz perspektive onih koji rade s izbjeglicama i migrantima, iz tih migrantskih cipela, de facto vidimo potrebu povezivanja s organizacijama s nezavisne kulturne scene, organizacijama iz područja održivog razvoja i dobre ekonomije, drugim tipovima organizacija koje ovaj grad vide integrativnim prostorom za sve njegove građane. Takvo povezivanje nudi mogućnosti različitih vrsta sadržaja i prostora – s jedne strane, kao mogućeg servisa, podrške za neki novi početak života, a s druge strane kao prostornog kapaciteta za etabliranje interesa i davanje kulturnih umjetničkih doprinosa koje sam spomenula”.
Dražen Šimleša govorio je o društveno-kulturnim centrima iz aspekta održivog razvoja gdje se takvi centri “nameću kao jedno od najlogičnijih prostora za suradnju, mada se mi tome još uvijek učimo. Nažalost, vrlo često se u održivom razvoju fokusiramo na okolišnu dimenziju, a pošto se društveno-kulturni centri najčešće nalaze u nekim većim objektima koji su zahtjevni za ozelenjavanje, za energetsko ulaganje, ljudi sami sebi rade kočnicu i ne daju mašti na volju. Zapravo, zaboravljamo da su dio održivosti i participacija i socijalni moment, da je održivost i ekonomski moment, a centri koji funkcioniraju na način na koji ih mi ovdje zagovaramo postaju izvrstan poligon za primjenjivanje održivosti. Kada se to na taj način posloži, brzo dolazimo i do okolišne dimenzije”. Šimleša je spomenuo suradnju Bookse i ZMAG-a pod nazivom Dobra špajza gdje mali, lokalni proizvođači lakše dolaze do kupaca, a kupci imaju sigurnost u to što dobivaju kao proizvod te stvaraju dobre navike. Također, “ovdje se događa i socijalni moment okupljanjem na jednoj lokaciji“, zaključio je. Isti je princip s razmjenom ideja, recikliranjem otpada, razmjenom poizvoda i usluga, lokalnim valutama, stoga se samo okupljanjem poput ove inicijative za Interkulturni društveni centar, smatra Šimleša, može doći do određene održivosti i pravednosti.
Za kraj, s budućnošću društveno-kulturnih centara iz institucionalne perspektive prisutne je upoznala Katarina Pavić, pojasnivši proces programiranja sredstava koje Republika Hrvatska koristi u okviru Europskog socijalnog fonda od 2013/14. “Uspjeli smo nizom pregovora s tadašnjim ministarstvima kulture, rada i regionalnog razvoja na neki način izboriti da se razvoj centara prepozna kao prioritet u razvoju upravljanja, odnosno da se dalje razvijaju principi i modeli zajedničkog upravljanja infrastrukturom. Međutim, kako puno stvari u Hrvatskoj zapinje u raljama administracije, tako je trenutno i objava natječaja vrlo spora, a postoje različite indicije da ćemo se trebati boriti i za definiranje samog smisla što društveno-kulturni centri jesu. Iako je tendencija ideje razvoja centara fokusirana na razvoj sudioničkoga upravljanja, osnovni elementi natječaja, kako su sad raspisani, snažniji naglasak stavljaju na lokalnu samoupravu koja bi po tome mogla biti i nositelj projekata, a manje na nove modele sudioničkog upravljanja. Također, u natječaju nisu raspisani ni osnovni koncepti koje smo zagovarali proteklih godina: jednakopravnost partnera, heterogenost aktera. Ovdje nam predstoji borba”.
Kao što smo rekli, modeli civilno-javnog partnerstva postoje u različitim oblicima, s različitim rokom trajanja i intenzitetom, a hrvatska nezavisna kulturna scena poznaje gotovo sve. Osim Pogona, poznat je slučaj društvenog centra Rojc kojim upravlja Koordinacija koja se sastoji od tri predstavnika Saveza udruga Rojca i tri predstavnika Grada Pule. Dom mladih u Splitu u nadležnosti je Multimedijalnog kulturnog centra, javne gradske ustanove u kulturi, koja zajednički upravlja korištenjem prostora s Platformom Doma mladih, odnosno udrugama korisnicama prostora. U Rijeci prostorima Filodrammaticae, Omladinskog kulturnog centra Palach i Marganovima suupravlja Savez udruga Molekula, a Grad se obvezao plaćati režije. Savez je odgovaran za sve programe za koje se i dalje, kao i Pogon i Rojc, prijavljuje na jednogodišnje natječaje za javne potrebe u kulturi.
Stoga se zamašnjak i perspektiva najavljene borbe nalazi upravo u međunarodnoj prepoznatosti domaćih inicijativa i vidljivosti modela koji su oživotvoreni kroz nabrojene društveno-kulturne centre. “Ta logika suradnje važna je zbog onih zbog kojih to radimo, ali i zbog nas samih. Nama je to neka vrsta refleksije koja nam daje priliku da osnažujemo resurse u civilnom društvu i okrupnjavamo znanja koja smo okupili u proteklih dvadeset godina. Sve naše zagovaračke kampanje o prostorima urodile su nekim plodom”, zaključila je Emina Bužinkić tribinu, ali ne i kampanju čiji nastavak slijedi početkom srpnja.
ObjavljenoObjavljeno
