Tema
Godine 1993. australski bend Smudge objavio je jednu od možda i najduhovitijih pop-pjesama koju gotovo pa nitko nije čuo. The Outdoor Type, taj gorko-slatki shuffle – čiji lažljivi lirski subjekt u trenutku očaja proklamira I can’t go away with you on a rock climbing weekend / what if something’s on tv and it’s never shown again? – provirio je iznad horizonta popularnosti 1996. obradom grupe Lemonheads i savršeno opisuje zeitgeist kraja prošlog stoljeća. Strah od neuhvatljivosti trenutka – danas bi se to reklo FOMO – mnoge je amater(k)e devedesetih inspirirao da na audio-kazete snimaju fragmente Van struje ili u grobarskom terminu na VHS hvataju Twin Peaks. Konačnost onoga što danas zovemo linearnom televizijom, da se vratim nakratko na našeg lažljivog protagonista s početka teksta, u doba globalizirane distribucije “programa” postala je sasvim anakrona ghosting strategija.
Otprilike u istom trenutku u vremenu, Bill Gates je iznio svoju dobro znanu, pragmatičnu viziju internetske budućnosti: “Sadržaj je ono što će na internetu donositi ozbiljan novac, jednako kao što je to slučaj i s televizijskim emitiranjem”. Content is king danas je neuništiva paradigma koja, baš kao u Gatesovom profetskom tekstu, pogoni industrije i ekonomije, a pobjeđuju oni koji kroz medij interneta nude informacije i zabavu.
I tako, dvadesetak godina kasnije, konzumacija linearnog televizijskog emitiranja u snažnom je padu, a poljem svakodnevne potrošnje filmskih i televizijskih formata dominiraju streaming servisi temeljeni na Netflixovom poslovnom modelu. Streaming servisi ne zapošljavaju scenariste, producente, glumce, skladatelje i montažere. To nisu ni filmske ni televizijske pa, zapravo, niti klasične produkcijske ili distribucijske kompanije. To su Netflix, Amazon i Apple – prvenstveno tech kompanije koje maksimizacijom broja pretplatnika i njihovog vremena provedenog na samoj platformi ostvaruju profit.
Serije se naručuju i otkazuju kao na traci, neovisno o gledanosti ili narativnoj koherenciji, bitna je samo dostupna količina “sadržaja”, ali ne i njegova kvaliteta ili popularnost. Njih ne zanimaju angažirani gledatelji i gledateljice, samo bezimeni “korisnici” lišeni bilo kakvog agensa osim onog metričkog. S obzirom na to da streaming servisi ne moraju prodavati oglašivački prostor da bi povratili ulaganje – umjesto gledanosti, oni naglasak stavljaju na konverzijski potencijal koji određeni sadržaj pretvara u pretplate. Nisu bez logike beskrajna ulaganja u fikcijske franšize s ogromnim i posvećenim fandomom poput Gospodara prstenova i Igre prijestolja. Utoliko je sadržaj koji ne privlači nove pretplatnike mrtvi kapital. Tako je, recimo, sredinom ove godine Disney+ najavio da će sa svoje platforme ukloniti filmova i serija u vrijednosti 1,5 milijarde dolara, smanjiti ukupnu vrijednost kompanije i – platiti manje poreza.
Streaming servisi često su uteg za lokalne resurse i ekonomiju. Porezne olakšice, olakšani pristup javno financiranim umjetničkim fondovima te jeftina radna snaga ulog su lokalnih zajednica u potencijalnu globalnu vidljivost. Ako postane hit, poznato nam je i iz vlastitog dvorišta, to može značiti i turističku hipertrofiju koja nadmašuje sve kapacitete, diže cijene života u nebesa i čini tu zajednicu praktički neodrživom za lokalno stanovništvo.
Aktualni štrajk filmskih i televizijskih radnika sastrugao je još jedan sloj s poslovnog modela koji sada emuliraju gotovo svi veliki igrači na streaming tržištu: zakidanje autora za naknade koje zarađuju za emitiranje, odnosno streamanje svojih djela. Za razliku od starijih modela, koji su autorima garantirali dio naknade (tzv. residuals) u slučaju otkupa i ponovnog prikazivanja, dakle mitski syndication, veliki streaming igrači počeli su nuditi bonuse temeljene na broju sezona, udio u financiranju produkcije, ali i potpuno ukidanje ili lošiju strukturu isplate varijabilne naknade kod ponovnog prikazivanja – bilo na streaming platformi, kablovskoj ili linearnoj televiziji. Iako repriza na streaming platformi naizgled može zvučati apstraktno, radi se zapravo prvenstveno o licenciranju sadržaja nekoj drugoj platformi. Model su prvi uveli Netflix i Amazon, a Disney počeo postavljati kao standard u godini lansiranja svoje platforme. To za autore zapravo znači, kako je plastično opisala odvjetnica Leigh Brecheen u LA Timesu: “Mogu ga [‘djelo’, op.a.] prikazati 10 000 puta na streaming platformi, mogu ga emitirati 10 000 puta na svojoj mreži, prodati gomilu reklama i pretplata, ali vi za to nećete vidjeti dodatan novac”.
Kao i društvene mreže, streaming servisi bore se za dominaciju tržištem eksploatacijom ekonomije pažnje. Što više vremena provedemo na nekoj platformi, ta je platforma inherentno vrjednija na tržištu – neovisno o kvaliteti koju nudi. To se može činiti kao trivijalna metrika, ali na tržištu digitalnog kapitala pažnja i vrijeme ograničeni su resursi. Između 2019. i 2021. Netflix je kao metriku pregleda (view) definirao čitave dvije minute. S funkcijom kao što je auto-play, svaka je serija bila hit. Investitor sit, a korisnici na broju, moglo bi se reći. Ključna je metrika godine 2021. postala kumulativan broj sati podijeljen s ukupnim trajanjem sadržaja. Takva definicija pregleda i dalje je samo inflatorna kulisa za dioničare, investitore i nekritički nastrojene medije.
Polje filmske i televizijske recepcije također nije ostalo imuno na utjecaj streaming platformi. Ogromni marketinški budžeti i komercijalna priroda medija uvijek će diktirati dio recepcije autorskog djela; zbog geolokacijskih ograničenja temeljenih na autorskim pravima velik broj produkcije legalno nam je nedostupan. To posljedično oblikuje i masovni ukus i dominantnu estetiku pa smo, recimo, u utrci za novu dozu Stranger Thingsa dobili vrlo solidnu TV-adaptaciju sjajnog stripa Briana K. Vaughana i Cliffa Chianga Paper Girls, koju je Amazon otkazao niti dva mjeseca nakon premijere. S druge strane, naš individualni ukus, naše estetičke preferencije predmet su algoritamskih permutacija temeljenih na našem ponašanju, odnosno skupu podataka koje platforma prikuplja o našim navikama: klikamo li više filmove ili serije, jesmo li skloni bindžanju, repriziranju već odgledanog ili doziramo svoj flavour of the month, koliko vremena provodimo na platformi, dijelimo li račun, koje žanrove najviše konzumiramo itd. I nešto od toga će doista pokriti dio naših izgrađenih interesa – algoritam ne prepoznaje distinkciju između serije CSI: Miami i filma Heat, sve je to crime fiction – ali na vrhu će uvijek biti recently added i most watched.
I dok su Klasik TV i RTL danas sigurni dokle god je Borisa Rašete, uz scandi-noir konfekciju, šutanje mrtvog true crimea, reality sapunica, beskrajno franšiziranje Zvjezdanih ratova i Marvelova imaginarija, teško da će se u prvom redu šarenog izloga streaming platformi naći dramske serije poput briljantnog BBC-jevog Sherwooda i talijanske političke trilogije koja počinje s 1992 ili dokumentaraca poput Sisters with Transistors o ranim pionirkama elektroničke i eksperimentalne glazbe i Sex and Broadcasting o anarhičnoj community radio stanici WFMU.
Zamislimo, kako to čini Richard Brody u New Yorkeru pišući o potrebi za kultivacijom privatnog fizičkog arhiva u digitalnom dobu, da nam je iz bilo kojeg razloga onemogućen pristup tim platformama. To se, uostalom, dešava svakodnevno, s beskrajnim ukidanjem onoga što nas je potencijalno zainteresiralo ili, uslijed isteka licence, uklanjanjem onoga što smo možda tek planirali gledati. Kako bi nam tek izgledala kulturna dijeta da netko doista iskopča metaforički kabel? Bismo li se sjetili da kino u sklopu kulturnog centra prodaje karte za samo pet eura, a ponekad je ulaz čak i besplatan? Prošetali do najbliže narodne knjižnice koja ima audiovizualni odjel? Otvorili knjigu ili novine i dopustili si da doživimo neko gledateljsko, slušateljsko ili čitateljsko iskustvo onkraj algoritamskih permutacija?
Prepreka je mnogo, ali nisu nepremostive. Iako su samo nešto manje komforne od par klikova na daljinskom upravljaču ili mišu, uključuju nevjerojatna socijalna iskustva poput šetnje, razgovora, vremena i pažnje za refleksiju o doživljenom. Poanta je, piše Brody, daleko od nostalgije ili konzervativizma. Radi se o svojevrsnom činu otpora. Sve ostalo uključuje beskrajno trošenje naše pažnje i vremena, resursa kojih doista nemamo u izobilju.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
