Intervju Uobičajen poredak stvari pretpostavlja da prvo posjeduješ i poznaješ, a tek potom izlažeš neku materiju, iliti prvo imaš koliko-toliko uspostavljenu kinematografiju, a tek potom filmski festival. Da je u određenim izvanrednim situacijama ipak nužno prkositi ovoj utabanoj logici dokazuje primjer kosovskog Međunarodnog festivala animacije Anibar, ugošćenog 2. lipnja u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Naime, s obzirom na to da je Kosovo najmlađa, tek djelomično priznata, država Europe koja grca u konstantnim vojno-političkim sukobima, poprilično se samorazumljivim čini da je žanr animacije zauzeo “počasno” mjesto na ljestvici državnih prioriteta.
S druge strane, upravo gruba i neizvjesna svakidašnjica samo je dodatno učvrstila potrebu pojedinaca za kreativnim ventilima pri čemu se koncept animacije, kao mjesta svemogućeg, pokazao idealnim utočištem za nekolicinu mladih filmskih zaljubljenika. Kako se doznaje iz razgovora festivalske direktorice Arbe Hatashi i filmskog kritičara Silvestra Milete, ta omanja grupa entuzijasta 2010. godine ujedinila se u zamisli da iz apsolutne nule napravi festival animacije u Peći na sjeverozapadu Kosova. Bez ikakvog organizacijskog iskustva slali su naokolo molbe animatorima ne bi li im ovi ustupili svoje filmove, projicirali ih na improviziranim konstrukcijama u parku, a prvih sedam godina sav festivalski rad bio je isključivo volonterski. Danas Anibar ima reputaciju odgovorne, inovativne i inkluzivne organizacije na međunarodnoj razini, a festival predstavlja jedno od najvećih kulturnih događanja u Kosovu kojem iz godine u godinu raste broj posjetitelja, aktivnosti i filmova.
Selekcija od šest kratkometražnih filmova predstavljenih u Pogonu donijela je zagrebačkoj publici recentnu produkciju nastalu u periodu od 2019. do 2022. godine. S obzirom na opisano stanje kosovske kinematografije, nedostatak animatorske tradicije i činjenicu da su skoro svi prikazani filmovi bili debitantski, svaki pokušaj njihova analiziranja i vrednovanja na razini tehničke izvedbe čini se nepotrebnim i nepravednim, dočim se puno prikladnijim i relevantnijim čini primijetiti kako dijele isti odnos prema izvanfilmskoj stvarnosti. Premda je animacija savršeno podložna za eskapizam, nitko od autora nije dao petama vjetra u novooformljenu utopiju, štoviše, svi se vrlo direktno konfrontiraju s društvenom stvarnošću pri čemu se trokut rat-mentalno zdravlje-patrijarhat našao u srži svih šest priča.
Animacija kao kulturni aktivizam
Prva dva prikazana filma – Oni koji se utapaju drže se za pjenu (2020.) Urtine Hoxhe i Mardhë (2021.) Flake Kokolli – dolaze iz pera autorica koje se, premda rođene nakon rata, i dalje nose s njegovim sveprisutnim odjecima. Baš zato što se rata ne sjećaju iz osobne vizure, a o njemu stalno slušaju priče prestvarne da bi bile fikcija i prenepojmljive da bi bile stvarnost, animacija im je poslužila kako bi ga upriličile na svoj način. Obje su se pri rekreiranju oslonile na arhivski projekt Oral History Kosovo čija baza sadrži brojne audio-intervjue s građanima koji iz prve ruke pripovijedaju o ratnim traumama, a krajnji narativ oba filma je ratna emigracija sa ženskom figurom u središtu. Hoxhu je najviše nadahnula priča Oli Syle, aktivistice za ženska prava, pri čemu često nezapažen doprinos žena u ratnim vremenima odlučuje odraziti monokromatskim prikazom njezine svakodnevice u Prištini u jeku NATO-vog bombardiranja 1999. godine.
Kao jedinoj ženi u četveročlanoj obitelji, za Oli je (uvjetno rečeno) najsigurnije bilo da napušta kuću, pa je tako rutinski odlazila u nabavku namirnica dok su se ulice na tom putu iz dana u dan transformirale pod teretom bombi. Njezina uloga bila je zaštititi vlastitu obitelj, a to je najbolje mogla zadržavajući privid normalnosti: “Sjećam se da je bio četvrti dan bombardiranja, a bio je i Bajram. Napravila sam svoj uobičajeni bajramski ručak, pozvala muža i sinove za stol. Otvorila sam bocu vina i razveselila ih, natjeravši ih da obećaju da ćemo sljedeći Bajram opet biti u ovoj kući zajedno živi i zdravi. Nije bilo normalno piti vino za Bajram, ali u to vrijeme ništa nije bilo normalno.” Kokollina animacija je pak crpila iz životne situacije Beti Muharremi, žene u kasnim četrdesetima koju su srpske sigurnosne snage s obitelji protjerale iz doma prema graničnom selu Blace. Otkrivajući beskrajan krug okrutnosti na tom pojedinačnom putu, autorica stvara djelo koje zrcali širu sliku iskustava političkih izbjeglica obilježenu učestalom praksom njihove dehumanizacije od strane opresora.
Mentalnom zdravlju bili su posvećeni filmovi dvaju autora – N’korniz (2019.) Gezima Ramizija i Magnet (2022.) Arvana Berisha. Glavni lik N’korniza je običan (malo)građanin koji živi u kolotečini, krajnje je frustriran, konstantno pasivno agresivan, a kava mu je, kao i svakom drugom Kosovaru, neizbježan ritual. Ovom gunđalu nedostaje “klik” u glavi da bi shvatio da se stvari oko njega neće promijeniti ako i sam nije spreman na promjenu. Kako doznajemo iz razgovora, riječ o prvom kosovskom stop-motion filmu (jer ta je tehnika zahtjevnija od ostalih), a u njegovom podtekstu nalazi se kritika onoga što organizacija Anibara proziva kao žarišnu točku protiv koje ustaje; odnosno kako u svom manifestu ističu, misija organizacije je “posvetiti se razbijanju građanske apatije kroz kulturni aktivizam”. I Magnet se da navezati na ovo, ali i još jedno od Anibarovih načela, ono koje potiče da u njihovoj organizaciji filmove stvaraju mladi i da se filmovi stvaraju za mlade. Film je to koji pripovijeda o usamljenom dječaku čija je obitelj hipnotizirana ekranima svojih mobitela dok on kuje veliki plan kako da ih izbavi (je li u tome uspio, zagrebačka publika mogla je saznati na ovogodišnjem Animafestu u konkurenciji filmova za djecu u dobi od 11 do 14 godina).
Suočavanje s patrijarhalnim nasiljem
Posljednji od tri tematska ugla bio je naročito upečatljiv, a problematizirao je patrijarhat i okoštalost njegovih nakaradnih vrijednosti unutar kosovskog društva kao i krajnje implikacije takvih svjetonazora – rodno uvjetovano nasilje i femicid. Shpija (2022.) Flake Kokolli priča je o fizičkim i imaginarnim granicama koje se priječe između mladih djevojaka i slobode izbora da napuste svoj dom. Kako ih ta četiri zida ne bi zdrobila, one prisilno igraju po pravilima te farse pri čemu utjehu nerijetko traže u stvarima koje ih posramljuju, zarobljavaju i trajno oštećuju. Ako jednom i dobiju priliku za osamostaljenjem, internaliziran osjećaj inferiornosti prati ih poput aveti, naviknute na mrak, one se počinju bojati svjetla. O najtragičnijem ishodu takve situacije pjeva Kona, pjesmu samoukog dua Wonderwaves koji čine Bajram Kafu Kinolli i Shpat Morina, ujedno i autor popratnog animiranog videospota.
Kona je objavljena 8. ožujka 2020. godine kada je postala dio pokliča revoltirane mase u prosvjedu protiv femicida na Kosovu. Prema tadašnjem izvještaju Ženske mreže Kosova, u razdoblju od 2017. do 2020. godine 74 žene ubijene su od strane partnera, pri čemu je sigurno da je ta brojka i veća ako joj pridodamo žene preminule naknadno od posljedica povreda i one koje zbog nasilja život okončaju suicidom. Od tada do 2022. godine (prema podacima koje je iznijela kosovsko-albanska političarka Albulena Haxhiu) ubijeno je još 66 žena, a Kosovo trenutno zgraža svirepost tri najrecentnija slučaja – muž koji sjekirom ubija svoju suprugu u Prištini, samo par dana kasnije bivši muž koji ubija tridesetpetogodišnju trudnicu pred samim porođajem ispred bolnice, te sin koji brutalno ubija svoju majku u Peći. Ove podatke važno je isticati, iznova i stalno. U toj maniri i dvojac iz Wonderwavesa iskoristio je javni prostor, i njemu prijemčivu audiovizualnu formu, ne bi li skrenuo pažnju na to koliko duboko su ukorijenjeni (time još i problematičniji) principi koji dovode do ovakvih raspleta. Kona je ime dobila po prirodnom žućkasto-zeleno pigmentiranom prahu (kod nas poznatijem kao kana ili hena) za kojeg se vjeruje da donosi sreću pa se po običaju nanosi u tri situacije: na vojnika prije odlaska u vojsku ili rat, na životinju koja će se žrtvovati Allahu i na mladu djevojku prije braka. Pročitamo li još jednom zadnju rečenicu, gotovo da ništa drugo ne treba ni reći. Takozvana Noć kane, svojevrsni ekvivalent djevojačke večeri, ceremonija je koja se odvija dan prije vjenčanja, a u kojoj se mladenku ocrtava kanom dok djevojke oko nje pjevaju turske tradicionalne tužaljke ne bi li ju rasplakale (suze, tobože, donose sreću).
Najpoznatiju od tih pjesama, Yüksek yüksek tepelere (u prijevodu Visoko, visoko u brdima), navodno je napisala petnaestogodišnja djevojka Zeynep. Ona se prisilno udala za muškarca čiji dom se nalazio na izoliranu brdu, a koji se s godinama propio i svakodnevno ju tukao dok je ona pjevušila pjesmu u kojoj tuguje za svojim krajem i najbližima koje nije vidjela od udaje. Prema legendi, seoske starješine na kraju su pozvale njezinu obitelj, a za vrijeme njihova posjeta teško bolesna Zeynep je preminula. Kona nastaje kao suvremena obrada ovih pjesama (s izraženim kritičkim odmakom spram njih), a najpotresnije sekvence su one ukomponiranih audiosnimaka gdje majka priča o zlostavljanju svoje ubijene kćeri te one u kojima se u crvenim kapljicama kane (krvi?) ispisuju imena devet žrtava koje dijele istu sudbinu. Osim što poziva na razmišljanje, još važnije, Kona eksplicitno poziva na djelovanje, odnosno ustanak i ujedinjenje svih žena.
Filmska upornost
Prikazani filmovi dio su programske razmjene u kojoj, uz Pogon i Anibar, sudjeluju još kulturni centar Magacin (Beograd), omladinski kulturni centar Abrašević (Mostar) i sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje), a sa svrhom cirkulacije kulturno-umjetničkih djela među organizacijama nezavisne kulture u regiji. Uzevši to u obzir, selekcija filmova čini se višestruko opravdanom s obzirom na to da redom progovaraju o temama nažalost i dalje relevantnima za ove prostore pri čemu ih obrađuju bez ikakva uljepšavanja i peglanja. Uz to, ova programska razmjena teži osnaživanju i povećanju vidljivosti organizacija nezavisne kulture što jednom festivalu marginaliziranog žanra nikada nije na odmak. Premda je Anibar danas relativno (pre)poznat u svijetu filmaša, njegov put do tamo bio je poprilično neuobičajen; nešto kao da su se i sami vodili za savjetom “oni koji se utapaju drže se za pjenu” koji protagonistica Oli dobiva prilikom emigracije u istoimenom filmu. Ta stara izreka u Olinom je slučaju značila da ukoliko se želi domoći inozemstva, pred srpskom se graničnom policijom treba pojaviti nonšalantna, ušminkana i odjevena u najbolju haljinu, a u Anibarovom primjeru pak da i laici, ukoliko pokažu smjelost da se zaogrnu improviziranim platnom i “nažicanim” filmovima, imaju šansu da isto tako uspješno prekorače granicu k međunarodnom statusu.
Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).
ObjavljenoObjavljeno
