Omogućiti govor potlačenima

Kazalište potlačenih kroz izvedbu studentica Mirovnih studija pokazalo se kao vrijedno oruđe za artikulaciju problema obiteljskog nasilja.

Webp Foto: Centar za mirovne studije

Piše: Hana Sirovica

Iako se možda čini kako se u posljednje vrijeme institucionalni tretman rodno uvjetovanog nasilja, a time i nasilja u obitelji, ipak malo poboljšao, barem ako je suditi po javnim istupima i najavama nadležnih tijela, činjenicom ostaje kako živimo u duboko patrijarhalnom društvu koje i dalje štiti nasilnike i svaljuje krivnju na žrtve. U posljednjih nekoliko mjeseci (nažalost, tek pod pritiskom inicijative #SPASIME koja okuplja slavne osobe) predstavnici vlasti napokon su se sastali s udrugama koje se bave obiteljskim nasiljem te su osnovani županijski timovi za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Unatoč navedenim pozitivnim pomacima u praksi se za slučajeve obiteljskog nasilja i dalje izriču minorne kazne, sustav podrške žrtvama nedovoljan je i neadekvatan te se o obiteljskom nasilju, a pogotovo načinima njegove prevencije, ne govori dovoljno.

Sedam studentica ovogodišnjeg obrazovnog programa Centra za mirovne studije u suradnji s Centrom za kazalište potlačenih POKAZ odlučile su kao dio svog završnog rada pristupiti ovim problemima kroz okvir legislativnog kazališta. POKAZ je zagrebačka udruga aktivna u područjima različitih varijanti kazališta potlačenih, a uz studentice CMS-a u pripremi i izvedbi je sudjelovala jedna od njegovih voditeljica, dugogodišnja praktičarka kazališta potlačenih Josipa Lulić.

Legislativno kazalište podvrsta je kazališta potlačenih koje je razvio brazilski aktivist, redatelj i pedagog Augusto Boal, a srodna je njegovoj najraširenijoj varijanti forum kazališta. Baš poput forum kazališta, u ovom pedagoškom i radioničkom obliku sudionice/i izdvajaju specifičan društveni problem, vrstu nepravde ili tlačenja i oko njega razvijaju scenu koja prikazuje specifičnu situaciju potlačenosti. Problem nadalje razrađuju prizorima u kojima su naznačene uloge protagonista/kinje, potlačenih, tlačitelja i džokera/ice (osobe koja facilitira situaciju i moderira komunikaciju s publikom). Nakon što se tako osmišljena scena jednom odigra pred publikom, publika je pozvana sudjelovati, prepoznati problem i obratiti se izvođačicama/ima pitanjima i komentarima. Zatim slijedi ponovna izvedba scene u kojoj članice/ovi publike mogu same/i odigrati ulogu potlačene strane i pokušati pronaći načine promjene ishoda u okvirima konkretne nepravedne situacije. Pritom je specifičnost legislativnog kazališta potlačenih u tome što je fokus na pravnom sustavu koji omogućuje tlačenje, pa je publika usmjerena propitivati postojeću regulaciju i predlagati moguća poboljšanja legislativnog okvira te u tom smislu iznaći vrlo praktična i konkretna rješenja.

Grupa studentica Mirovnih studija izabrala je psihičko nasilje u obitelji kao polazišnu situaciju tlačenja koju su razradile u obliku predstave Tišina, izvedene 9. i 13. lipnja u prostorima Vestigiuma i Kuće ljudskih prava. Pritom su osmislile scenu u kojoj se žrtva psihičkog nasilja u obitelji obraća svim mogućim institucijama koje bi joj trebale pružiti pomoć – policiji, Centru za socijalni rad i civilnoj udruzi za zaštitu žena žrtava nasilja. Policija odbija goniti počinitelja (po službenoj dužnosti nije obvezna pokrenuti postupak na temelju prijave psihičkog nasilja jer se radi o prekršajnom, a ne kaznenom djelu), socijalna radnica proglašuje se nenadležnom, dok civilna udruga koja jedina pokazuje minimalnu razinu suosjećanja i razumijevanja razmjera problema nema nikakve ovlasti.

U opisanoj sceni i daljnjim intervencijama publike naglašene su neuralgične točke trenutnog institucionalnog i društvenog tretmana psihičkog nasilja u obitelji te su izdvojena neka od mjesta na kojima postojeći sustav podbacuje i doprinosi nasilju. Iako je nasilje u obitelji definirano posebnim Zakonom koji izrijekom spominje psihičko nasilje kao njegov oblik, a statistike pokazuju kako je fizičkom nasilju u velikoj većini slučajeva prethodilo psihičko, veliku prepreku predstavlja činjenica da se obiteljsko nasilje smatra oblikom prekršajnog, a ne kaznenog djela, za što zakoni predviđaju manje i prvenstveno novčane kazne. Kazneni zakon, doduše, nudi mogućnost ozbiljnijih zatvorskih kazni, no samo za nigdje jasno definirane “teže” prijestupe. Budući da sudska praksa teži blažim kaznama za obiteljske nasilnike, velika se većina obiteljskog nasilja u Hrvatskoj i dalje prekršajno tretira.

Činjenica da se psihičko nasilje ne smatra dovoljno ozbiljnim oblikom nasilja, direktno onemogućuje žrtvama pristup sigurnim kućama i skloništima za žene žrtve nasilja, kojih je ionako premalo – tek osamnaest u cijeloj državi. Uz to, nepostojanje kriznih centara pokazuje se kao ozbiljan nedostatak i opasan sustavni previd, kao i ozbiljna potkapacitiranost sustava socijalne skrbi i obrazovnog sustava čiji djelatnici/e najčešće prvi izvan obitelji imaju priliku zamijetiti nasilje (ukoliko se ono odvija u obitelji s djecom). 

Svi ovi institucionalni faktori doprinose stigmatizaciji žrtava i šutnji koja okružuje psihičko nasilje kao društveni fenomen. Uza sve navedeno, možda najvažniji zaključak suradnje studentica CMS-a i POKAZ-a jest taj da nasilje proizlazi iz zajednice i zajednica ga treba rješavati, a nužan preduvjet tomu upravo je razbijanje tišine koja ga okružuje.

Kazalište potlačenih, kao forma koja omogućuje siguran prostor za demokratičnu razmjenu znanja i može rezultirati praktičnim rješenjima, pokazuje se kao vrijedno oruđe za artikulaciju problema koji nisu dovoljno društveno osviješteni. Preostaje vidjeti koje su konkretni legislativni prijedlozi proizišli iz suigre publike i izvođačica dviju izvedbi predstave Tišina, a njihovu će prezentaciju studentice održati na završnom događanju Mirovnih studija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano