Kritika U sjeni premijernih izvedbi baleta Hamlet, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu održan je STAGES (Sustainable Theatre Alliance for a Green Environmental Shift) Forum 2023: When We All Fall Asleep at COP28 Where Do We Go?, dvodnevni program nastao u suradnji HNK i nezavisnih umjetnika_ca. Naslov je zgodna kombinacija stiha pjesme Bury a friend Billie Eilish i reference na zabilježene snimke uspavanih političkih moćnika (najpopularniji primjer američkog predsjednika Joea Bidena) za vrijeme UN-ovih COP28 konferencija o klimatskim promjenama, a na ulazu u kazalište mogla se pogledati kompilacija takvih trenutaka na TV ekranu. Sam STAGES je, prema službenom opisu, “kazališni eksperiment koji dovodi u pitanje interakciju kulturnog sektora i koncepta održivosti” i financijski je potpomognut sredstvima Europske unije. Osim HNK-a, u program je uključeno još trinaest drugih kazališnih organizacija iz Europe i Azije, pod vodstvom redateljice Katie Mitchell i koreografa Jérômea Bela – “dvoje renomiranih umjetnika u čiji je rad uklopljena održivost, kako bi testirali radikalna rješenja za najveće izazove klimatske krize”. Nažalost, program nije bio otvoren široj javnosti, dostupnost ulaza bila je ograničena samo na uzvanike, što je prava šteta obzirom na to da je riječ o ambicioznom projektu s temama klimatske krize i održivosti koje se tiču šire populacije.
Program prvog dana događanja, 20. studenog, sastojao se od šetnje prostorijama HNK-a gdje su bile postavljene umjetničke instalacije ili su se odvijali neki tipovi performansa. Kustoski koncept, dramaturgiju i režiju potpisuju Nataša Antulov, Ana Dana Beroš, Nikolina Rafaj, Sara Salamon i Marko-Luka Zubčić. Odabrani umjetnički radovi objedinjeni su oko pojmova krize koja danas označava permanentno stanje nestabilne egzistencije i evakulacije kao staništa što je konkretno realizirano kroz dramaturški koncept šetnje institucijom i neposrednim susretima s izvođačima i instalacijama. Šetnja je započela penjanjem na vrh stubišta u prostor tonskog studija gdje je izvedena plesna predstava Arbyte 2.0 Arbajt kolektiva. Predstava (izvedena dvaput u danu) dio je jedanaestiposatnog performansa Meantime, Between Failures koji je kolektiv pripremio u sklopu ovog projekta, a tijekom kojega je publika mogla pratiti cjelodnevni proces postava, pripreme, izvedbe, odmora i objeda kolektiva u i oko prostora tonskog studija.
Nakon završetka plesne predstave, uslijedila je Prirodna izvedba evakuacije koju potpisuju glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk i dramaturginja Nataša Antulov. Stojaković Olenjuk, odjevena u reflektirajući prsluk, poziva publiku da pođu s njom prema zapadnom izlazu tonskog studija gdje se istovremeno nalazilo više prostornih instalacija. Jedna od njih je a walk through the elevated Maje Marković, kolažirana konstrukcija fotografija detalja dizala stambenih zgrada koje je projektirao Božidar Rašica, arhitekt poznat po modernističkoj rekonstrukciji zagrebačkog HNK-a. Dokumentirajući dizala, konstrukcija prati koreografsku rutu evakuacije koja dopušta isključivo horizontalno kretanje publike. Ostale prostorne, ali i zvučne, svjetlosne i izvedbene intervencije, poput hrpe crnih stolica, bisti zaogrnutih u izotermalne folije i zvukova ptica, potpisuju Sara Salamon i Marko-Luka Zubčić pod nazivom Događaji na rubu kadra, a njihovo se ime kroz šetnju potvrđuje nemogućnošću razlikovanja instalacija međusobno i od izvedbe.
Stojaković Olenjuk u ulozi vodiča šetnje u prvom dijelu svoje izvedbe sažeto izgovara definicije prirode koje uspoređuje s konceptom bivanja “prirodnim” u glumi, na sceni. U svom govoru ističe čovjekovu žudnju za pomakom u prirodno stanište, ali i boli koju ta žudnja izaziva, obzirom da je čovječanstvo nepovratno izgubilo svoje prirodno stanište. U drugom dijelu se publici obraća putem Zoom prijenosa s TV ekrana na prvom katu foajea, dok se, u pozadini video prijenosa njezina lica izmjenjuju snimke i fotografije prirodnih i društvenih katastrofa s onima idilične prirode i krajolika. Diskurs o prirodnosti glume doveden je do krajnje ironije kada, koristeći mogućnosti Zooma, glumica promijeni pozadinu u fotografiju tropskog otoka, a na mjesto njezinog lica pojavi se animacija odjevene pande koja prati njezine pokrete i ekspresije.
Između dva dijela njezine Izvedbe evakuacije, također u foajeu na prvom katu, nastupila je Grupa za nove narodne prakse s radom Ustenjavanje zemlje. Nekoliko je izvođača desetak minuta naricalo u prostoru, noseći na sebi crninu i veo, s ponekim ukrasom ili uvezom crvenog tradicionalnog ornamenta signalizirajući na mediteransko/balkansko naslijeđe naricanja. Na izlazu iz foajea, na stubištu u obliku prostorne instalacije postavljen je projekt Sunčano uz mogućnost razbojništva Mihaela Gibe, rad koji je 2016. nagrađen trećom nagradom Salona mladih. Projekt prikuplja podatke iz PU zagrebačke o kriminalu u Zagrebu u posljednjih desetak godina – za svaki događaj policija objavljuje vrijeme, mjesto i vrstu kriminala, a serverska aplikacija na temelju tih podataka prikuplja podatke DHMZ-a o vremenskim uvjetima u trenutku kriminalnog djela na lokaciji izvršenja. Aplikacija, na temelju vremenske prognoze i policijske statistike, prognozira vjerojatnost zločina u pojedinim zagrebačkim četvrtima.
Za vrijeme trajanja šetnje, među publikom su se mogle primijetiti dvije izvođačice koje su se ovlaživale vodom ili glicerinom. One su zajedno s publikom pratile šetnju i neprestano se pokušale ohladiti mašući programom u ruci. Jedna od izvođačica je Nikolina Rafaj pa je ovaj suptilni performans bio uvod u njezin projekt Ostajanje sa šumom, ostajanje u šumi koji se izvodio u prostoru buffeta HNK. Ondje su sa svake strane bile smještena dva grafoskopa na kojima su kasnije naslagani prozirni papiri s crtežima mape rute evakuacije koju smo prethodno prošli, a koju su skicirali upravo članovi publike. Glas iz offa (sound dizajn potpisuje Ivona Eterović aka tonota) poziva slušatelje da mapiraju izvore različitih zvukova koje čuju u ovom prostoru mjesta, kako kaže, koje još ne postoji. Šetnja je završila prolaskom kroz interaktivnu svjetlosnu instalaciju Leave No One Behind Sanje Gergorić i Miodraga Gladovića koja je zahtijevala kolektivnu participaciju publike kako bi, u interakciji s postavljenim mikrofonima, bilo glasom ili proizvodnjom zvuka, osvijetlila evakuacijski izlaz.
Ravnateljica Drame HNK Nenni Delmestre na početku šetnje izjavila je kako je ovaj projekt vrlo važan zbog uključenog broja nezavisnih umjetnika koji su surađivali s ovim institucionalnim kazalištem. Ipak, rad nezavisnih umjetnika ostao je u sjeni glavnog programa, a njegova dostupnost ograničena je samo na uski krug pozvanih. Posebno je bizarna rečenica iz priopćenja HNK objavljenog 22. studenog na njihovoj web-stranici: “Prvog dana Foruma svi zainteresirani mogli su vidjeti i sudjelovati u umjetničkom programu…“, jer je ulaz bio nadziran i dostupan samo onima s popisa. Na upit zašto ulaznice nisu bile u slobodnoj prodaji, cjeloviti odgovor HNK je u nastavku: “Ulaznice za dvodnevni program nisu bile u prodaji zbog ograničenog broja ljudi u prostorima, već je ulaz bio slobodan do određenog broja posjetitelja uzimajući u obzir mali kapacitet, 22 partnera iz Europe te pozivnice sudionika i novinare. Svako kazalište prema projektu moglo je odrediti kojeg će tipa biti Forum – otvorenog, zatvorenog ili poluotvorenog. Zbog prostora koji su umjetnici izabrali, odlučili smo se za poluotvorenu formu, odnosno izvedbe s ograničenim brojem publike, a prema uputama službe Zaštite na radu – 50 gledatelja. Budući da je na Forumu sudjelovalo 22 partnera iz Europe, za ostali broj gledatelja, a u dogovoru s izvođačima, omogućili smo umjetnicima da pozovu osobe za koje smatraju da žele vidjeti njihov rad.“
Ovaj forum posvećen klimatskoj krizi i pitanju održivosti umjetničkih praksi na koncu je ostao zatvoren široj, možda i zainteresiranoj javnosti. Teme STAGES Foruma tiču se svih, pogotovo sada kada je krajnje vrijeme da rasprava o klimatskoj krizi s margine prijeđe u centar. Također, iznimna je situacija da jedna institucija poput nacionalne kuće surađuje s mladim, neetabliranim i nezavisnim umjetnicima na projektu koji bi stvarno mogao biti značajan. Projekt je, nažalost, ostao zasjenjen manjkom informacija i nemuštom komunikacijom kazališne kuće, održan u sjeni glavnog programa i na marginalnim prostorima iste institucije. Ipak, prema službenoj informaciji iz HNK-a, mogućnost repriznih izvedbi svakako postoji i već su u tijeku pregovori s umjetnicima. Hoće li se one realizirati, ostaje nam za vidjeti.
ObjavljenoObjavljeno
